.- SEDAMNAESTO PREDAVANJE, Dornach, 5. lipnja 1921.
Promjena 4. stoljeća iz perspektive mijenjanja tjelesnog života; bolest i ozdravljenje. Egipat: tijelo kao dio Zemlje kao cjeline, s čija se četiri elementa moralo održavati u skladnom odnosu; njegov oblik kao umjetničko djelo 'Ja' neovisnog o rođenju i smrti. Grčka: fizički život kao izraz duhovno-duševnog aspekta ovoga svijeta, koji se doživljavao gotovo identično sa živim, plastičnim, fluidnim sustavom; četiri vrste humora kod ljudi. Rim: duševni osjećaj sebe u zemaljskoj egzistenciji. - Ogledalo tih promjena u razvoju sedam znanosti od živog otkrivenja do apstrakcije. Dolazak kršćanstva. Julian Apostata. Konstantin. Justinijan. Premještanje živog znanja na istok (Gondishapur). Borba svijesti Avicene i Averroesa za razumijevanje sebe iz aristotelizma i usporedba s germanskim putem. - Zadatak antropozofije.
Tijekom posljednjih nekoliko dana, posebno uzimajući primjer osobnosti Johannes Scotus Erigene, mogli smo još jednom ukazati na prekretnicu koja se u zapadnoj civilizaciji dogodila oko 4. stoljeća poslije Krista. I posebno u današnje vrijeme, kada će se toliko toga promijeniti, izuzetno je potrebno razumjeti što se zapravo dogodilo s cjelokupnim stanjem duše ljudi u to vrijeme. Jer je već slučaj, da u sadašnjosti ponovno živimo u izvanredno važnom trenutku u razvoju čovječanstva, da trebamo gledati i slušati znakove vremena, glasove duhovnog svijeta, kako bismo iz kaosa sadašnjice pronašli put u budućnost.
U ovom 4. stoljeću poslije Krista, dogodile su se promjene u ljudskim dušama koje pripadaju vodećim narodima i plemenima, promjene baš kao što su se počele događati u našem stoljeću, a dijelom će se ponovno događati. A u Johannes Scotus Erigeni vidjeli smo osobnost koja je, na određeni način, bila pod utjecajem onoga što je kao čovjekovo mišljenje postojalo prije 4. stoljeća poslije Krista.
Sada razmotrimo druge stvari u kojima također možemo vidjeti promjenu karaktera. Razmotrimo s ove točke gledišta, koliko se to može učiniti, rekao bih, na više vanjski način, razvoj prirodne znanosti, posebno čovjekovih pogleda na zdravlje i bolest. Ostati ćemo unutar povijesnog vremena, a zatim doći, kada se zapitamo kako sam čovjek gleda na prirodu, posebno na prirodu čovjeka u odnosu na zdravlje i bolest, vratiti se u ranije egipatsko razdoblje. Činjenica da se može govoriti o sličnosti stavova s našima, u vezi sa spomenutim pitanjem, zapravo vrijedi samo za stare Egipćane. Ali ovi drevni Egipćani imali su vrlo različite poglede na zdravlje i bolest, te njihove prirodne temelje, od onih koje mi imamo danas, jer su o povezanosti s okolnom prirodom razmišljali na sasvim drugačiji način nego mi danas. Stari Egipćani zapravo nisu bili u potpunosti svjesni da se postupno odvajaju od Zemlje. Predstavljali su vlastito tijelo - a Egipćani su prvi proučavali ono što mi nazivamo tijelom u čovjeku - predstavljali su ljudsko tijelo u bliskoj vezi sa silama Zemlje. Prošli petak smo govorili o tome, kako se dolazi do predodžbe da čovjek sebe smatra, u određenom smislu, fizički blisko povezanim sa Zemljom. Ukazao sam na drevne sile kako bih to ilustrirao. Ali starom Egipćaninu je bilo sasvim jasno da sebe mora smatrati u određenom odnosu sa Zemljom, sličnom, recimo, kao što biljke moramo smatrati dijelom Zemlje. Kao što se više ili manje vidljivo mogu pratiti sokovi ili barem ravnoteža sila Zemlje u biljci, tako su u starom Egiptu ljudi osjećali da u čovjeku djeluju određene sile koje istovremeno djeluju i u Zemlji. Ljudsko tijelo se smatralo dijelom Zemlje.
To je bilo moguće samo zato jer su ljudi imali potpuno drugačiji pogled na Zemlju, nego ga imaju danas. Zamišljati Zemlju kao mineralno tijelo, kao što to činimo danas, nikada ne bi palo na pamet starom Egipćaninu. Zamišljao je Zemlju kao veliko organsko biće, biće koje nije baš tako organizirano kao životinja ili čovjek, ali je ipak u određenom pogledu organizam, te je zamišljao da se od kamenih masa Zemlje, sastoji nešto poput svojevrsnog zemljinog koštanog sustava. Zamišljao je da se u Zemlji odvijaju procesi, koji se jednostavno nastavljaju u ljudskom tijelu.
Vidite, stari Egipćani su nešto osjećali kada su mumificirali ljudski leš, nakon što ga je duša odložila, kada su formirali mumije, kada su željeli sačuvati oblik ljudskog tijela. U određenom smislu, u oblikovnim silama koje izviru iz Zemlje, i ljudskom tijelu daju plastični oblik, vidio je nešto poput volje Zemlje, i želio je da se ta volja izrazi trajno. Ti Egipćani, imali su pogled na dušu, koji je donekle daleko da našeg današnjeg. Danas ga moramo okarakterizirati.
Vidite, moramo naglasiti da ako se vratimo u starija egipatska vremena, ali posebno u drevna perzijska i indijska vremena, nalazimo da je učenje o reinkarnaciji, povratka pravog čovjeka u uzastopne zemaljske živote, rašireno, i proizlazi iz instinktivne mudrosti drevnih. Ali varamo se ako vjerujemo da su ti drevni ljudi bili mišljenja, da je ono čega smo danas svjesni kao duše, da je nešto što se uvijek vraća. Egipatski pogled nam to posebno pokazuje, da to gledanje nije bilo takvo, već moramo zamisliti da duhovni-duševni aspekti čovjeka žive u duhovnim svjetovima između smrti i novog rođenja. Kada se približi vrijeme da duhovni-duševni element siđe na fizičku Zemlju, on onda sam iz sebe djeluje, oblikujući ono što se nasljeđivanjem u generacijama pojavljuje kao ljudsko tijelo. Ali tijekom života između rođenja i smrti, ovi drevni ljudi nisu zamišljali da je ono što nose u svojoj svijesti stvarno duhovno-duševno biće koje živi između smrti i novog rođenja, a zatim oblikuje ljudsku tjelesnost između rođenja i smrti. Ne, stvari su drugačije zamišljali, ti stari. Rekli su sebi: kad sam potpuno budan od jutra do večeri, ne znam ništa o duhovno-duševnim stvarima, koje su ujedno i moje stvari kao čovjeka. Moram čekati dok mi se, u polusnu, ili kao što je bio slučaj u tim davnim vremenima, u snu ispunjenom slikama, ne pojavi moje vlastito istinsko biće, koje se nadovezalo na mene kada sam rođenjem ušao u zemaljsku egzistenciju.
Dakle, drevni čovjek je bio svjestan da ono svoje pravo duševno, ne mora iskusiti u budnom stanju, već na ovo stvarno duševno mora gledati kao na nešto vanjsko, kao na sliku koja mu dolazi kada prelazi u sanjiva, vidovita stanja, koja su često opisivana. Na određeni način, drevni čovjek je vlastito biće doživljavao kao nešto što mu se pojavljivalo poput arhanđela ili anđela. I činjenica da se ova ljudska nutrina u budnom stanju, smatrala da izravno pripada duši, to je zapravo bio slučaj samo u starom Egiptu. Ali ako ćemo okarakterizirati kako su to zamišljali stari Egipćani, moramo reći sljedeće.
On je mislio u sebi: moje duhovno-duševno, pojavljuje mi se kao slika sna, kao između smrti i novog rođenja. To izgrađuje njegovo tijelo. Kad gledam tijelo u njegovom obliku, vidim kako je taj duhovno-duševni element na tijelo djelovao umjetnički. Zapravo imam puno veći izraz mog duhovno-duševnog, u mom tijelu, nego kada pogledam svoju nutrinu. Zato želim sačuvati i ovo tijelo. Stoga ga treba sačuvati u obliku mumije, jer ono što je duša izgradila u ovom tijelu između posljednje smrti i novog rođenja, sadržano je u ovom obliku. To čuvam kada tijelo konzerviram, i u mumiji očuvam sliku, na kojoj je ono duhovno-duševno radilo stoljećima. S druge strane, Egipćanin je sam sebi rekao, o onome što čovjek doživljava u budnom stanju između rođenja i smrti: to je zapravo nešto poput plamena, to je nešto što se pali u meni, ali ima vrlo malo veze s mojim pravim 'Ja'. To 'Ja' je zapravo nešto što ostaje izvan, više-manje izvan mojih duševnih iskustava u budnom stanju između rođenja i smrti. Ova duševna iskustva u budnom stanju između rođenja i smrti zapravo su privremeni plamen. Njega u mom tijelu pali moje više duševno; ali on opet umire sa smrću, i tek tada zasja moja istinska duhovno-duševna priroda. Tada živim u svom duhovno-duševnom do novog rođenja.
Već su stari Egipćani imali predodžbu, da u životu između rođenja i smrti, nemaju priliku iskusiti svoje duševno. U tom duševnom vidio je nešto što je stajalo iznad njega, nešto što je rasplamsavalo njegovo privremeno duševno, a ujedno ga i gasilo, nešto što iz Zemlje uzima zemaljski prah kao bi oblikovalo tijelo; taj oblik je želio sačuvati u mumiji.
Stari Egipćani nisu pridavali posebnu važnost duševnom, koje se doživljavalo u budnom stanju između rođenja i smrti, jer su iza tog duševnog vidjeli sasvim drugo duhovno-duševno, koje neprestano obnavlja tijelo, a zatim prolazi kroz vrijeme između smrti i novog rođenja. I tako su vidjeli međudjelovanje sila između višeg čovjeka i Zemlje. On je zapravo gledao u Zemlju; za njega je Zemlja bila i dom Ozirisa. Gledao je dalje od onoga što je bila unutarnja svijest.
I upravo je to bit grčkog razvoja, koji je započeo u 8. stoljeću prije Krista, da je čovjek sve više cijenio ovaj element duše koji oživljava između rođenja i smrti, a koji su stari Egipćani još uvijek smatrali plamenom koji se rasplamsava i gasi. Grci su cijenili ovo duševno. Samo je on, Grk, još uvijek imao osjećaj da se s tim duševnim, u smrti doista događa nešto poput odumiranja. Otuda i poznata grčka izreka, koju sam često karakterizirao s ove točke gledišta: bolje prosjak na Zemlji nego kralj u carstvu sjena. - Grk je to izjavio kada je promatrao duševno. Duševno mu je postalo važno, dok je Egipćaninu još bilo manje važno. I to je bilo povezano s egipatskim pogledom na zdravlje i bolest, da su rekli sebi, iz stvarnog duhovno-duševnog, koje zapravo ne ulazi u svjesnog čovjeka između rođenja i smrti, od ovog duhovno-duševnog elementa tijelo je uzeto iz elemenata Zemlje, iz vode, iz zraka, iz čvrstoće Zemlje, iz topline Zemlje. Budući da su stari Egipćani vjerovali da je ovo ljudsko tijelo formirano od Zemlje, pazili su da ga održavaju čistim. A u vrijeme vrhunca egipatske kulture, održavanje čistoće tijela bilo je nešto što se posebno njegovalo. Egipćanin je pridavao veliku vrijednost ovom tijelu i rekao je sebi: kad tijelo oboli, njegov odnos prema Zemlji je na određeni način poremećen, pa se ne postavlja u pravi odnos prema vodi Zemlje, a taj odnos prema vodi Zemlje mora se uspostaviti. U Egiptu su stoga postojale cijele skupine liječnika koje su proučavale odnos između onog što je zemaljsko i čovjekovog tijela, te su se bavile održavanjem i vraćanjem zdravlja ljudi kada bi ono bilo narušeno, upravo korištenjem vodenih kura i zračnih kura. Liječnici specijalisti već su bili aktivni u doba vrhunca egipatske kulture, a aktivnost tih liječnika bila je posebno usmjerena na dovođenje ljudskog tijela u ispravan odnos sa zemaljskim elementom.
Stvari su se promijenile, posebno za grčku civilizaciju, počevši od 8. stoljeća prije Krista. Ono duševno, koje čovjek svjesno doživljava, postalo je zaista važno. Ali ovo duševno, više nije bilo smatrano povezano sa Zemljom na način kako se to smatrali stari Egipćani. U određenom smislu, za stare Egipćane, ljudsko tijelo bilo je nešto nalik biljci što je izraslo iz Zemlje. Za Grka, duhovno-duševno je ono što elemente drži zajedno, i više ga je zanimalo držanje elemenata na okupu u tijelu, kroz duhovno-duševno čovjeka. I iz toga su proizašli prirodoznanstveni pogledi Grka, što nalazimo posebno izraženo kod suvremenika Fidije, Sokrata, Platona: Hipokrata, poznatog grčkog liječnika. Kod njega, koji je živio u 4. stoljeću prije Krista, već jasno vidimo razvijeno ovo poštovanje važnosti čovjekovog duševnog, kako ono postaje svjesno sebe između rođenja i smrti.
Ali bili bismo potpuno u krivu kada bismo vjerovali, da je to duhovno-duševno živjelo u grčkoj svijesti kao što to imamo u našoj svijesti danas. Samo razmislite koliko je zapravo, koliko je apstraktno siromašno, za današnjeg čovjeka, ono što on naziva dušom. Mišljenje, osjećanje, volja - to su prilično maglovite strukture, koje čovjek sebi predočava kada govori o mišljenju, osjećanju, volji. To je nešto što više nema značajnog sadržaja za ljude. Za Grke je to imalo bogat sadržaj, jer je Grk bio svjestan da to duhovno-duševno, zapravo drži elemente tijela zajedno, i uzrokuje njihovo miješanje. Nije imao u vidu tako apstraktno duševno, kakvo čovjek ima danas, već je u vidu imao potpuno sveobuhvatan sustav sila koji tvori tekući element, tekući element koji čovjeku daje formu. Egipćanin je rekao sam sebi: duhovno-duševno, koje živi od smrti do novog rođenja, daje formu. - Grk kaže sebi: ono što svjesno doživljavam, to duševno, to je ono što vodi daje formu, ono što ima potrebu za zrakom, i što zatim formira krvožilne organe, što uzrokuje toplinske uvjete tijela, što također taloži sol i druge zemaljske tvari u tijelu. - Dakle, Grk zapravo nije zamišljao dušu kao odvojenu od tijela, umjesto toga, zamišljao je kako formira vodeno tijelo, diše zrak u tijelu, udiše i izdiše, stvara toplinske uvjete u tijelu, to zagrijavanje i hlađenje tijela, to disanje, to opće kretanje tekućine, to prožimanje tekućine krutim komponentama, koje čine samo oko osam posto ljudskog tijela - Grk je to zamišljao potpuno živopisno. I poseban je naglasak bio na oblikovanju sokova. Zamišljao je, da u samim tim sokovima, kroz sve što djeluje u četiri elementa, vodi, zemlji, zraku i toplini, da ima četverostruki učinak. Tako je to u prvom redu zamišljao Grk. Zimi se čovjek mora, do određene mjere, zatvoriti od vanjskog svijeta, ne može živjeti u bliskom kontaktu s vanjskim svijetom; tu je bačen na samog sebe. Tijekom zime, glava i njeni sokovi posebno su aktivni. Upravo element u sokovima, koji je poput vode, ima unutarnji učinak na čovjeka. Drugim riječima, za Grke je to ono što djeluje kao sluz, kao mukus. Tu sluzavost u čovjekovom organizmu, vidio je kao prožetu duševnim, posebno djelotvornu zimi. Onda je došlo proljeće, i Grci su otkrili da je krv bila aktivnija i uznemirenija nego tijekom zime, te da je to bilo pretežno sangviničko vrijeme za ljude; to je ono što je u venama centralizirano prema srcu, što je posebno aktivno u čovjeku kao kretanje tjelesnih tekućina. Zimi, kretanje sluzavosti glave, zbog čega su ljudi skloni svim vrstama bolesti, posebno onima povezanim sa sluzavim sokovima; u proljeće je protok krvi posebno stimuliran.
Grk je sve to zamišljao na način da za njega supstance nisu bile odvojene od duševnog. U određenom smislu, bile su napola duševne, krv, sluz, a sama duša napola tjelesna, u svojim moćima, dok je pokretala sokove.
Kad bi došlo ljeto, Grk bi zamišljao da će se posebno pojačati aktivnost žuči - nazvao ju je žuta žuč - koja ima središte u jetri. Grk je imao još jedan poseban pogled, o tome što je sa samim čovjekom. Ljudi su već to izgubili, više ne vide kako koža mijenja boju u proljeće od ovog kretanja krvi, više ne vide žuti sjaj koji dolazi iz jetre, u kojoj se nalazi središte žute žuči. Grk je u onome što je u proljeće postajalo ružičasto, a ljeti žućkasto, vidio aktivnost duše.
A kad je došla jesen, rekao je: posebno su aktivni oni sokovi koji imaju središte u slezeni, sokovi crne žuči. I tako je Grk u čovjeku vidio kretanje sokova, učinak sokova pod izravnim utjecajem duševnog. U određenom smislu, on je čovjekovo tijelo u cijelosti izvadio iz Zemlje, za razliku od Egipćana. To je smatrao za samog sebe. Na taj je način došao do boljeg razumijevanja unutarnjeg duševnog čovjeka, kako se on manifestira između rođenja i smrti.
Ali kako je ova civilizacija napredovala, kako je zapadni element, latinski i rimski element sve više prevladavao, ovo gledište, koje posebno nalazimo kod Hipokrata, koji je na njemu temeljio svoju medicinu, donekle se izgubilo. Rekao je sam sebi da duhovno-duševno, kako se izražava između rođenja i smrti, uzrokuje ta miješanja i razdvajanja sustava sokova; ako to ne ide toliko daleko koliko bi duhovno-duševno htjelo, onda je bolest tu. Ali duhovno-duševno, taj proces uvijek nastoji oblikovati na normalan način. Stoga liječnik ima poseban zadatak, proučavati ovo duhovno-duševno u dotoku njegovih sila, i njegov utjecaj na učinke sokova i promatrati bolest. Ako u čovjekovom tijelu, postoji ikakva sklonost da mješavinu sokova učini abnormalnom, tada duševno intervenira, intervenira sve do krize, gdje je na rubu, da li će pobijediti tjelesno ili duševno-duhovno. Liječnik mora preokrenuti ovu situaciju tako da dođe do ove krize. Onda se negdje pojavi, želi izaći, ono što je loša mješavina sokova. Tada se u krizu koja je započeta, mora intervenirati na ispravan način, bilo uklanjanjem sokova koji su se na ovaj način sakupili, i koji ne mogu podnijeti utjecaj duhovno-duševnog, bilo njihovim izvlačenjem u pravom trenutku puštanjem krvi.
Bilo je to vrlo posebno Hipokratovo liječenje, povezano s ovim pogledom na čovjeka, i zanimljivo je, kako je postojala intimna veza između duhovno-duševnog, kakvo se izražava između rođenja i smrti, te sustava sokova. Ali to se promijenilo kada je se latinsko-rimski element uključio u taj razvoj.
Taj rimski element, imao je manje smisla za plastično dohvaćanje forme, za plastično shvaćanje miješanja sokova. U slučaju liječnika poput Galena, koji je živio u 2. stoljeću poslije Krista, to se može sasvim jasno vidjeti; za njega, ovaj sustav sokova, upravo ono što je Hipokrat vidio, više nije tako transparentan. Vidite, morate si to zamisliti ovako: ako danas u kemijskom laboratoriju vidite retortu, s plamenom ispod nje, i u njoj vidite produkte tvari - tako prozirno u odnosu na djelovanje duhovno-duševnog u tjelesnim tekućinama, tako prozirno, tako osjetilno i nadosjetilno prozirno, bilo je ono što se za Hipokrata događalo u čovjeku. Ali Rimljani više nisu imali ovaj plastičan i živopisan pogled. Više nisu usmjeravali ono što je u čovjeku živjelo kao duhovno-duševno, prema tijelu, već prema apstraktnom, prema duhovnom. To su shvaćali samo na taj način, baš kao što duhovno-duševno ovu duhovnost može iskusiti u sebi između rođenja i smrti. Kao što je Grk promatrao tijelo, kao što je u miješanju i odvajanju tekućina vidio duhovno-duševno, kao što je osjetilna percepcija u svojoj plastičnosti za njega bila bitna stvar, tako je za Rimljana ono što čovjek osjeća da jest postalo bitno: osjetiti duševno sebe. Za Grke, to je bilo promatranje kako se sluz, kako se krv, kako se crna i žuta žuč miješaju, kako je to u određenom smislu izraz zemaljskog, zraka, vatre, vode, zemlje, onoga što se u čovjeku promatralo kao umjetničko djelo. Dok je Egipćanin gledao mumiju, Grk je gledao živo umjetničko djelo. Rimljanin nije imao smisla za to, već za čvrsto stajanje na nogama, razvijanje unutarnje svijesti, puštanje duha da govori, ne za gledanje tijela, puštanje duha da govori iz duševnog između rođenja i smrti.
Ali to je povezano s činjenicom da su kod Egipćana, u zlatnom dobu njihove kulture, četiri grane znanja živjele u starom obliku, to su bile geometrija, astrologija, aritmetika i glazba. Kad je Egipćanin promatrao ono što je, takoreći, kao nešto nadosjetilno oblikovalo tijelo iz Zemlje, predstavljao si je: ovo tijelo je u svojim prostornim oblicima oblikovano prema zakonima geometrije; pod utjecajem je zvijezda prema zakonima astrologije; iznutra je pod utjecajem zakona aritmetike, i iznutra je skladno izgrađeno prema zakonima glazbe, pri čemu glazba nije samo ono tonsko-glazbeno, već općenito ono što se izražava u harmonijama. U samom čovjeku, koji je predstavljao djelovanje Zemlje, u toj mumiji čovjeku, Egipćani su vidjeli rezultat geometrije, astrologije, aritmetike i glazbe. To je za Grke potisnuto. Grci su ono, rekao bih, beživotno, kao mumija, što se može razumjeti kroz geometriju, astrologiju, aritmetiku i glazbu, zamijenili živim, duhovno živim, unutarnjim, plastičnim samooblikovanjem, umjetničkim samooblikovanjem ljudskog tijela.
Stoga vidimo kako geometrija, kakva je postojala među Egipćanima, na određeni način nestaje u grčkoj kulturi. To postaje puka znanost; to više nije otkrivenje. Isto vrijedi i za astrologiju, kao i za aritmetiku. U grčkom shvaćanju glazbe, najviše što je ostalo je unutarnja harmonija koja je temelj života.
A kada je latinski element zauzeo njegovo mjesto, Rimljanin je zamišljao svoje duhovno-duševno onakvim kakvo je između rođenja i smrti, u unutarnjem duhovnom, ali kako se izražava, sada nije iznutra vidljivo, već iznutra doživljeno, postavljajući se na Zemlji kroz gramatiku, kroz dijalektiku i kroz retoriku. Stoga je u vremenima kada je ono grčko ustupilo mjesto onom latinskom, zasjala gramatika: prikaz čovjeka kao duha kroz riječ; retorika: prikaz čovjeka kroz ljepotu riječi, kroz oblikovanje riječi; dijalektika: prezentacija duše kroz formiranje misli. I samo kao drevno nasljeđe, aritmetika, geometrija, astrologija i glazba, postale su znanost. Te stvari, koje su bile vrlo žive u starom Egiptu, postale su apstraktne znanosti. Nasuprot tome, ono što je svojstveno čovjeku oživjelo je: gramatika, retorika, dijalektika. Postoji velika razlika između toga kako se trokut percipirao u starom Egiptu u predeuklidskom razdoblju i kako se percipirao kasnije, nakon Euklida. Nisu percipirali apstraktni trokut, onako kako je percipiran kasnije. Euklid predstavlja dekadenciju egipatske aritmetike i geometrije. Kada se zamislio trokut, osjetile su se kozmičke sile. Trokut je bio entitet. Sada je sve to postala znanost. I dijalektika, gramatika i retorika su oživjele.
I sada se dogodilo da su škole bile formirane na takav način da se govorilo: tko god želi postati obrazovana osoba, mora razviti ono duhovno, u već postojećim duhovno-duševnim aspektima vlastite osobnosti. Prvo mora završiti, kao prvu fazu svog obrazovanja, gramatiku, retoriku i dijalektiku; zatim ono što je tu samo kao nasljeđe, što je bilo predmetom višeg školovanja, ali što je ipak tu kao nasljeđe, kao tradicija: geometrija, astrologija, aritmetika, glazba. A kasnije, tijekom cijelog Srednjeg vijeka, to su bile sedam slobodnih umjetnosti: gramatika, retorika, dijalektika, geometrija, astrologija, aritmetika i glazba. Ono što je bilo istaknutije: gramatika, retorika, dijalektika - ono što je bilo više u drugom planu, ono što su stari Egipćani još uvijek živo shvaćali kada su bili u dodiru sa Zemljom - to je tada bilo više učenje, predmet višeg učenja, i to je bila bit onoga što se razvilo između 8. stoljeća prije Krista i 4. stoljeća poslije Krista. Ako pogledate Grčku u 4. stoljeću poslije Krista, ili čak 3. ili 5. stoljeće, ako pogledate preko današnje Italije, posvuda ćete pronaći da je to znanje o čovjeku kao plastičnom, vanjskom umjetničkom djelu, proizvodu duhovno-duševnog, životu onog duhovnog kroz dijalektiku, retoriku i gramatiku, na svom vrhuncu. Tako se Julijan Otpadnik obrazovao u atenskoj filozofskoj školi. Tako je on gledao na čovjeka.
U to vrijeme se dogodio početak kršćanstva. Ali naletio je, kada je sve, u određenom smislu, nestajalo. U 4. stoljeću to je bilo na vrhuncu, a vidjeli smo u slučaju s Johannes Scotus Erigenom, kako je postojalo samo nasljeđe. To je ono što je živjelo kod Grka, naprimjer, kao gledište, kao što sam to opisao, zatim je preneseno Platonu i Aristotelu, koji su to izrazili filozofski. No kako se približavalo 4. stoljeće nove ere, Platon i Aristotel postajali su sve manje i manje shvaćeni. Najviše se moglo prenijeti ono logično, apstraktno. Ljudi su živjeli u gramatici, u retorici, u dijalektici. Aritmetika, geometrija, astrologija i glazba, postale su znanosti. Ljudi su sve više živjeli u svojevrsnom apstraktnom elementu, u elementu, gdje je ono što je nekoć bilo živo, trebalo biti tu samo kao nasljeđe. I kako su stoljeća prolazila, sve više i više je postajalo nasljeđe. Oni koji su se tada razvijali unutar latinskog jezika, zadržali su, rekao bih, više-manje okoštalu gramatiku, retoriku, dijalektiku, dok bi se prije čovjek nasmijao da su ga pitali ukazuje li ono što misli na nešto stvarno; nasmijao bi se, jer bi rekao: ja se bavim dijalektikom, ne bavim se umjetnošću koncepata, kako bih se bavio nečim nestvarnim. U meni živi duhovna stvarnost. Dok se bavim gramatikom, Logos govori u meni. Dok se bavim retorikom, u meni radi Sunce svijeta. - Svijest o povezanosti sa svijetom sve se više gubila. Stvari su postale apstraktna iskustva duše, kao što jesu već kod Johannes Scotus Erigene. A ono što je preživjelo iz ranijih vremena - Platon, Aristotel - jednostavno se shvaćalo više-manje logički. U tome se nije mogao naći živi element.
A kad je car Konstantin učinio da rimsko zavlada pod izlikom da želi učiniti da zavlada kršćanstvo, tada je sve postalo potpuno apstraktno, postalo je toliko apstraktno da su ljudi zašutjeli, poput Julijana Otpadnika, obrazovanog u atenskoj filozofskoj školi, koji je sa srcem koje krvari gledao na ono što je učinio Konstantin, u smislu okoštavanja koncepata, u smislu onog starog živog; i on, Julijan Otpadnik, odlučio je sačuvati ovaj život, koji mu se objavio u atenskoj filozofskoj školi.
Ali iz tog Bizanta i iz tog Carigrada koji je osnovao Konstantin, kasnije je vladao Justinijan, te je ukinuo posljednje ostatke tih atenskih filozofskih škola, gdje je još uvijek postojao odjek živog ljudskog znanja, tako da je sedam mudrih Atenjana - nisu bili Atenjani, zapravo su bili prilično međunarodni, Damašćani, Sirijci i drugi, tu su se okupili iz cijelog svijeta - sedam mudraca moralo je pobjeći na Justinijanovu zapovijed. Pobjegli su u Aziju perzijskom kralju, kamo su već prije bježali filozofi, kada je Zenon Izaurijac raspustio sličnu akademiju. I vidimo kako ono što se u Europi više nije moglo razumjeti, posebno u svojim najboljim aspektima, traži utočište u Aziji: živo iskustvo, poput onoga kako je to bilo u grčkoj kulturi.
Ono što je kasnije u Europi preneseno kao grčko samo je sjena grčkog. Goethe je dopustio da to djeluje na njega, i kao potpuni čovjek, i sam je osjećao takvu čežnju da je želio pobjeći od onoga što mu je predstavljeno kao sjena grčkog. Otišao je na jug kako bi barem iskusio posljedice.
A tamo u Aziji, ljudi koji su to bili sposobni, primili su ono što su im donijeli od Platona i Aristotela. A onda, kako se približavalo 6. stoljeće, Aristotel je prevođen iz azijsko-arapskog duha. Aristotel je poprimio drugačiji oblik.
Što se zapravo pokušavalo? Učinjen je pokušaj da se ono što su Grci doživjeli kao vezu između duhovno-duševnog i sustava sokova tijela, u punoj duhovno-duševno-tjelesnoj plastičnosti i formativnoj snazi, da se ono što su Grci vidjeli na ovaj način, podigne na razinu da se može jastvo potpuno zahvatiti. I iz toga je proizašla arabizirajuća znanost koja se posebno njegovala u akademiji u Godnishapuru i tijekom cijelog razdoblja opadanja četvrtog post atlantskog razdoblja, i koju su u kasnijim stoljećima Avicenna i Averroes preko Španjolske donijeli u Europu, a koja je potom izvršila veliki utjecaj na ljude poput Rogera Bacona i tako dalje. Ali to je bio potpuno novi element koji je akademija Gondishapur htjela dati čovječanstvu na način koji nije mogao postojati, putem prijevoda Aristotela i kroz određene misterijske mudrosti, koje su zatim krenule putovima o kojima ćemo govoriti drugi put. A ono što je tada donio Avicenna, Averroes, bila je borba za ono što je trebalo ući u civilizaciju čovječanstva od početka 15. stoljeća nadalje; bila je to borba za dušu svijesti, jer su Grci stigli samo do duše intelekta ili uma. I ono što su Avicenna i Averroes tada donijeli, ono što je u određenom smislu postalo azijski Aristotel, bori se s razumijevanjem čovjekova 'Ja', koje se na potpuno drugačiji način - to sam predstavio ovdje na javnim predavanjima tijekom ciklusa - mora probiti kroz germanske narode od dna prema vrhu. U Aziji je prihvaćeno kao misterijska mudrost, poput objave odozgo, i pojavio se stav koji je tako dugo uzrokovao ozbiljne sporove u Europi: da čovjekovo 'Ja' zapravo nije neovisni entitet, već da je u osnovi ujedinjen s božanskim jastvom. Željeli su shvatiti 'Ja'. 'Ja' bi trebalo biti u onome što su Grci smatrali kao tjelesno-duševno-duhovno biće.
Ali nije se mogao pronaći sklad između toga, a sada i 'Ja'. Stoga je kod Avocenne predodžba: ono što je individualna duša, nastaje rođenjem, završava smrću. Grk se, kao što smo vidjeli, s tim mučio. Egipćani su to smatrali kao nešto što zasvijetli rođenjem, a gasi se smrću. S ovom predodžbom se čovjek još uvijek borio, kada se razmatrala stvarno duševno između rođenja i smrti, kada se gledala stvarna duša. Ali 'Ja' nije moglo biti prolazno na ovaj način. Stoga je Avicenna rekao sebi: 'Ja' je zapravo samo jedan u svim ljudima, i u osnovi je jedna zraka božanstva, i kad osoba umre vraća se božanstvu. To je stvarno, ali nije individualno stvarno. Nastao je pneumatski panteizam, kao da 'Ja nema samostalnost, već kao da je 'Ja', takoreći, samo zraka božanstva, koja između rođenja i smrti zrači u ono što su Grci smatrali duhovno-duševno. U određenom smislu, prolazna duša čovjeka, kroz božansku zraku je prožeta vječnom dušom, između rođenja i smrti. To su ljudi mislili.
Ovo je nešto što pokazuje kako se to vrijeme borilo s dolaskom 'Ja', svijesti o 'Ja', duše svijesti. Vidite, to se događalo u razdoblju između 8. stoljeća prije Krista i 15. stoljeća poslije Krista, čija je sredina bila 4. stoljeće poslije Krista. Tu je čovjek bio smješten u proces zamjene onog konkretnog, koje je u potpunosti živjelo u miješanju i odvajanju tekućina, koje je duševno vidjelo u tjelesnom, u zamjenu ovog plastičnog elementa nečim čisto apstraktnim, nečim više usmjerenim prema unutra. Može se reći da je do 4. stoljeća nove ere grčka kultura još uvijek dominirala onim što je rimsko. Zapravo, rimsko je postalo dominantno tek nakon što je već palo. U određenom smislu, bilo je predodređeno da djeluje u onom mrtvom, u svom mrtvom latinskom jeziku, u kojem je zatim pripremljeno ono što je ušlo u čovjekov razvoj u 15. stoljeću. Na taj način treba gledati na tijek civilizacije. Jer sada se ponovno suočavamo sa zadatkom traženja puta do spoznaje o dolasku duhovnih objava iz viših svjetova. Još jednom se moramo naučiti hrvati, kao što smo se hrvali u prošlosti.
Sada nam ovo mora biti jasno: ono što imamo u prirodnoj znanosti, primili smo neizravno preko Arapa, a ono što smo primili kroz prirodnu znanost, moramo uzdići prema imaginaciji, inspiraciji i intuiciji. Ali također moramo, u određenom smislu, ojačati svoju snagu promatrajući ono što je prošlo, kako bismo je imali za postizanje onoga što nam je potrebno za budućnost. To je zadatak antropozofske znanosti duha. Toga se uvijek moramo sjetiti, dragi prijatelji, i trebali bismo dobiti vrlo živu predodžbu o tome kako je Grk sasvim drugačije mislio o duševnom i tjelesnom. Činilo bi mu se smiješnim, da je netko nabrojio sedamdeset dva ili sedamdeset šest kemijskih elemenata. On je vidio živu aktivnost elemenata izvana, sokova iznutra.
Ljudi žive u elementima. Čovjek već živi sa svojim tijelom, utoliko što je tijelo prožeto dušom, u četiri elementa, o kojima su Grci govorili, i čovjeka smo izgubili iz vida jer ga više ne možemo gledati na isti način, jer ono što kemija danas pruža, to je u smislu apstraktnih elemenata.