.- TREĆE PREDAVANJE, Dornach, 8. rujna 1922.
Imaginativne, inspiracijske i intuitivne spoznajne metode
Vježbama meditacije, čiji je cilj dovesti natrag do imaginativnog znanja, preobražava se cjelokupni unutarnji duševni život osobe. Transformiraju se i odnosi između čovjekove duše i okolnog svijeta. Radi se o tome da se meditacija u smislu na koji se ovdje mislilo u prošlim predavanjima, sastoji od koncentriranja svih sila duše na specifičan, lako razumljiv sklop ideja. Na umu je važno imati sljedeće: lako razumljiv sklop ideja, onaj kojem čovjekovo duhovno-duševno može posvetiti svu svoju pažnju u neposrednoj sadašnjosti, tako da dok duša počiva na tom sklopu ideja, u nju ne ulazi ništa iz bilo čega podsvjesnog ili nesvjesnog ili bilo kakvih utisaka duše koji nekako proizlaze iz sjećanja.
Da bi se na pravi način došlo do imaginativnog znanja, mora se, meditirajući, pred sobom, poput matematičkog problema, imati cijeli sklop ideja kojima se posvećuje svim silama duše, tako da ništa od emocija, ili ideja prožetih voljom ne uđe u meditaciju. Kad se čovjek posveti nekom matematičkom problemu, u svakom trenutku zna da djelatnost njegove duše ostaje u onome što je neposredno pred okom duše. Čovjek zna da ništa emocionalno, ništa sentimentalno, nikakve uspomene iz prošlog života ne smiju ući u proces rješavanja problema o kojem je riječ. Također, čovjek treba biti u takvom stanju duše kada pravilno meditira.
Tada je najbolje da se prepustite kompleksu ideja koje su vam potpuno nove, i za koje znate da vam sigurno nikad prije nisu pale na pamet. Jer kad biste se jednostavno prisjetili nečega iz sjećanja, ne biste mogli znati o kakvim se nesvjesnim, emocionalnim impulsima radi. Stoga je izuzetno dobro za meditanta ako potraži savjet od iskusnog duhovnog istraživanja, jer će se on pobrinuti da meditant ima idejni sadržaj o kojem sigurno nije mogao prije razmišljati, tako da ono što sada meditira prvi put ulazi u svijest, nije povezano sa sjećanjem, ništa instinktivno ne može ući i u meditaciju je uključeno samo duhovno-duševno.
Ako se takva meditacija, koja zahtijeva kratko vrijeme svaki dan, ponavlja stalno iznova, tada konačno dolazi do stanja duše koje osobi omogućuje da vrlo jasno osjeti: sada živiš u unutarnjoj aktivnosti koja se odvojila od fizičkog tijela; sada živiš u aktivnosti koja je drugačija od one kada pokrećeš svoju misaonu aktivnost ili svoje emocije ili aktivnost volje, unutar fizičkog tijela. - Ono što vas posebno pogađa je da jasno osjećate: živite u svijetu koji je odvojen od vašeg fizičkog tijela. - Postupno ulazite u eterski svijet i to osjećate, jer vaš vlastiti organizam, fizički organizam, poprima karakter relativne objektivnosti. U određenom smislu, čovjek promatra ovaj fizički organizam izvana, baš kao što čovjek normalno gleda vanjske objekte od unutar ovog fizičkog organizma. Ali ono što u unutarnjem iskustvu pokazuje da je meditacija bila praćena uspjehom, jest to da su misli postale, da tako kažemo, gušće, da ne samo da imaju karakter koji obično imaju, naime karakter apstraktnog, nego da se u svojim mislima doživljava nešto slično silama rasta koje su čovjeka iz malog djeteta transformirale u odraslu osobu, ili silama koje su aktivne svaki dan kada metabolizam opskrbljuje tijelo.
Mišljenje definitivno poprima realan karakter. I upravo zato što mišljenje poprima stvaran karakter, tako da se sada u mišljenju osjeća ono što se prije osjećalo u procesima rasta ili svojim životnim procesima, upravo zato to imaginativno mišljenje treba steći na upravo opisani način. Jer da je netko to stekao na način da je ono nesvjesno, možda čak i fizičko, igralo ulogu u meditaciji, onda bi se te sile, te stvarnosti koje sada doživljavamo u nadosjetilnom mišljenju, također vratile u fizički i eterski ljudski organizam. Tamo bi se sjedinile sa silama rasta, sa nutritivnim snagama, i ostajući u takvom realnom mišljenju, promijenile bi fizički i eterski organizam. Ali to nikako ne smije biti tako! Sve aktivnosti koje se provode s ciljem ove imaginativne spoznaje, sve te sile, moraju se primijeniti samo na odnos između čovjeka i njegove okoline, i ne smiju se ni na koji način miješati u fizički ili eterski organizam. To dvoje mora ostati potpuno nepromijenjeno, tako da kada čovjek stekne sposobnost lebdenja u eterskom svijetu svojim mišljenjem, tako da se njegovo mišljenje osvrće na njegovo nepromijenjeno fizičko tijelo. Ostao je kakav je bio; ovo etersko mišljenje ne intervenira.
S ovim eterskim mišljenjem čovjek se osjeća potpuno izvan svog fizičkog tijela, ali ovo bivanje vani, uvijek mora biti u mogućnosti da se slobodnim izborom izmjeni s bivanjem potpuno unutar fizičkog organizma. Svatko tko je do imaginativne spoznaje došao na pravi način kroz meditaciju, u ovom eterskom mišljenju, koje sebe iznutra doživljava kao rast, kao proces ishrane i osjeća se kao nešto stvarno iznutra, mora biti u stanju, kada to mišljenje prestane, mora biti u stanju vratiti se u svoje fizičko tijelo, i moći vidjeti svojim očima kao što inače vidi, mora biti u stanju čuti svojim ušima kao što inače čuje, mora biti u stanju dotaknuti nešto kao što to inače čini. Ovo lebdenje naprijed-natrag između bivanja u fizičkom tijelu i izvan njega u eterskom, u potpuno slobodnoj volji, mora se uvijek moći ostvariti. Tada se postiže pravilno imaginativno mišljenje. Kako to funkcionira, želio bih objasniti u drugom dijelu predavanja.
Za svakoga tko želi postati duhovni istraživač, potrebno je sustavno se podvrgavati najrazličitijim vježbama kroz duži vremenski period. Kroz ono što sam upravo načelno naznačio, netko će etersko mišljenje barem moći iskusiti do te mjere da može kontrolirati izjave duhovnog istraživača, iako je ta kontrola sasvim moguća putem običnog zdravog razuma, samo ako je dovoljno nepristran i bez predrasuda.
Ako meditacija treba na pravi način dovesti do uspjeha, morate je poduprijeti određenim vježbama za dušu. Iznad svega, potrebno je razvijati sve više i više osobina duše kao što su snaga karaktera, unutarnja istinoljubivost, određeni duševni mir, i iznad svega, potpuna pribranost. Ovo se uvijek mora ponavljati: pribranost koja dopušta da se i same vježbe meditacije i sve što se poduzima kao rezultat njih kao što je egzaktna vidovitost, neka se to radi u takvom raspoloženju i stanju duha kao kad se matematizira. Ako netko po navici posjeduje takve kvalitete kao što su snaga karaktera, unutarnja istinoljubivost, pribranost, izvjestan duševni mir, tada je procesom meditacije sposoban, ako se ponavlja stalno iznova - za neke ljude može potrajati samo nekoliko tjedana, ovisno o njihovim sposobnostima, za druge mogu trebati godine - utisnuti njezine rezultate u cjelokupni fizički i eterski organizam, tako da čovjek doista dolazi do takve unutarnje djelatnosti u imaginativnoj spoznaji, kakva bi inače bila u osjetilnom promatranju svijeta i u mišljenju kroz tijelo.
Kad čovjek postigne takvu imaginativnu spoznaju, tada je u početku sposoban svoj životni vijek, koji je proživio od djetinjstva do sadašnjeg trenutka, sagledati kao cjelinu, kao na vremenskoj ploči. Pred vama je stalan, unutarnji, pokretni proces postajanja, kao životni put. Ali ako sada pogledate ovaj životni vijek kroz imaginativnu spoznaju, to nije isto kao kad pred sobom imate sjećanje na život, već je ono što sada imate pred sobom stvarno koliko i sile rasta i života koje pokreću cijelu duševnu konfiguraciju u tijelu malog djeteta, a zatim pokreću mišljenje i tako dalje. Sve što se interno odvija, kakav je razvoj eterskog organizma tijelom života, to se može vidjeti. Od onoga što se može vidjeti i što je mnogo stvarnije od tabele sjećanja, sjećanja koja ulaze u običnu svijest samo su poput neke vrste odraza, poput gornjeg vala izbačenog dubljim procesima u koje sada prodiremo, dubljim procesima života, to su eterski procesi koji inače uopće ne ulaze u svijest, ali nas oblikuju, formiraju, ono što postajemo u životu od našeg rođenja do sadašnjeg trenutka.
Ove činjenice, ti procesi se događaju pred imaginativnom sviješću. To čovjeku daje stvarnu samospoznaju njegovog zemaljskog života. Kako se dolazi do spoznaje izvanzemaljskog života pokazat će sljedeći dani. Prvi korak u nadosjetilnoj spoznaji zapravo se sastoji u susretu s vlastitim eterskim životom, kakav smo proveli od djetinjstva do sadašnjeg trenutka, u njegovom nadosjetilnom karakteru. Ovo je način na koji stvarno učite razumjeti sebe, a ono što doživljavate na ovaj način odražava se u vašem vlastitom fizičkom i eterskom organizmu na takav način, da u onome što doživljavate na ovaj način kao svoje vlastite eterske procese, imate nešto što vam pokazuje kako cijeli eterski kozmos živi u pojedinačnom ljudskom biću, kako vanjski eterski svijet, mogu reći, nastavlja uzburkavati i vibrirati u čovjekovom eterskom organizmu.
Sada se može reći da se ono što se doživljava na ovaj način može zaodjenuti u jezični i konceptualni oblik, a prava filozofija može nastati iz imaginativnog iskustva svijeta u eterskom čovjeku. Ono što netko doživljava na ovaj način običnoj svijesti ostaje potpuno nesvjesno. Samo vrlo malo dijete, prije nego što je naučilo govoriti, zapravo u potpunosti živi u ovoj aktivnosti, u koju se čovjek uključuje kroz imaginativnu spoznaju. Jer kako ono uči govoriti, kako se u njegovom duševnom životu razvija jezik, za to snage proizlaze iz općeg rasta i drugih životnih sila, koje se od tada doživljavaju kao apstraktno mišljenje. Dijete još nema to apstraktno mišljenje. Metamorfoza snaga rasta i života u snage mišljenja još se nije dogodila. Dakle, dijete je u odnosu na kozmos uključeno u aktivnost, u koju se čovjek osjeća ponovno vraćen kroz imaginativnu spoznaju, samo što dijete to doživljava nesvjesno. Imaginativni mislilac to doživljava potpuno svjesno i jasno može razmotriti.
Ljudima koji ne postižu imaginativno mišljenje, nemoguće je razumjeti što se događa između čovjekova eterskog organizma i eterskog u kozmosu. Dijete to ne može vidjeti, iako neposredno doživljava, jer još nema apstraktno mišljenje; osoba s običnom sviješću to ne može vidjeti jer još nije probudila svoje apstraktno mišljenje kroz meditaciju. Ako to meditacijom probudi, onda posve svjesno vidi tu međuigru eterskog čovjekova organizma s eterskim u kozmosu, u kojem još uvijek nerazdvojeno živi sasvim malo dijete. Stoga bih htio reći paradoksalnu rečenicu: pravi filozof je samo onaj koji, kao zrela osoba, može postati sasvim malo dijete u svom stanju duše, ali koji je stekao dar da iskusi stanje duše tog malog djeteta u stanju budnijem nego što je to budnost obične svijesti, i zauzvrat vratio u cijeli svoj duševni život ono što je bio kao malo dijete, prije nego je preko jezika prešao na apstraktno mišljenje. - I potpuno svjesno razumjeti ono što doživljavate, to daje filozofa modernog doba. Filozof modernog doba živi u - potpuno svjesnom - stanju vrlo malog djeteta, prije nego što je ono naučilo govoriti.
Ovo je paradoks koji, mislim, može posebno razjasniti kako će se čovjekova duša uzdići do stvarnog, realnog filozofskog stanja duše unutar modernog duhovnog života.
Za potpunu nadosjetilnu spoznaju potrebno je proširiti meditativne vježbe na ono što može dovesti do inspiracije. Do toga dolazite kada ne samo da prakticirate počivanje duše na kompleksima ideja, kao što je do sada opisano, nago i kada ih - u principu to je već spomenuto zadnjih dana - također i kada se uspiju ukloniti takve slike koje su ušle u svijest kroz meditaciju ili kao rezultat meditacije. Dakle, baš kao što je netko donio slike imaginativne spoznaje kroz potpuno slobodan izbor, također mora biti sposoban ukloniti te slike iz svijesti, iz svog duševnog života. Potrebna je veća energija duše da se uklone slike koje nastaju, ili kroz meditativni život ili kao rezultat njega, nego da se, naprimjer, uklone ideje koje su ušle u svijest ili iz sjećanja ili iz običnog osjetilnog opažanja. Za uklanjanje meditativnih ideja, imaginativnih slika iz svijesti, potrebno je više snage nego obične ideje. Ali ova veća snaga, koju duša mora koristiti, neophodna je za napredovanje u nadosjetilnoj spoznaji.
Čovjek stječe ovu moć pokušavajući sve više i više, nakon što su se imaginativne slike pojavile, osloboditi svoju svijest od njih i ne dopustiti da bilo što drugo uđe u njegovu svijest. Kao rezultat toga, događa se ono što se može nazvati pukom budnošću, bez ikakvog sadržaja duše. Ovo puko stanje budnosti dovodi do inspiracije. Jer kada je duša na ovaj način došla do prazne svijesti kroz snagu svog oslobađanja od imaginativnih slika, tada u ovu praznu ali budnu dušu, teku duhovni sadržaji kozmosa. Tada postupno, ispred sebe i oko sebe imate duhovni kozmos, kao što vi kao osjetilna osoba u običnoj svijesti imate fizički, osjetilni kozmos oko sebe.
Ono što netko sada doživljava u duhovnom kozmosu, predstavlja mu se na takav način da upućuje na ono što je netko iskusio u osjetilnom svijetu. U osjetilnom svijetu netko je iskusio Sunce, Mjesec, planete, zvijezde stajaćice, i druge činjenice fizičkog-osjetilnog svijeta. Budući da sada možemo shvatiti duhovni kozmos kroz praznu svijest, prolazeći kroz inspiraciju, doživljavamo otkrivenje duhovnog bića Sunca, otkrivenje duhovnog bića Mjeseca, duhovnog bića planeta i zvijezda stajaćica. I opet mora biti slučaj da čovjek može slobodno povezati ono što doživljava duhovno, kao kozmos, s onim što je doživio kroz svoje fizičko tijelo kao fizički, osjetilni kozmos. Čovjek mora biti u stanju reći: sada doživljavam duhovno biće koje se otkriva; to moram povezati kao sunčev duh s onim što doživljavam u fizičko-osjetilnom svijetu kao fizičko-osjetilno Sunce; i doživljavam duhovno-duševno biće koje se otkriva, i moram ga moći povezati kao duhovno biće Mjeseca s onim što u fizičko-osjetilnom svijetu doživljavam kao Mjesec, i tako dalje.
Opet, čovjek se mora moći slobodno kretati naprijed-nazad, ali dok je istovremeno u duhovnom svijetu i u fizičkom, osjetilnom svijetu. Mora se moći slobodno kretati naprijed-natrag sa svojim životom duše između duhovnih otkrivenja kozmosa i između onoga što je navikao doživljavati kao fizičko-osjetilna otkrivenja unutar fizičkog života na Zemlji. Ako netko poveže duhovno Sunce s fizičkim Suncem, duhovni Mjesec s fizičkim Mjesecom i tako dalje, onda je to sličan duševni proces onome koji se događa kada netko ima novu percepciju i sjeća se nečega što je doživio prije. Baš kao što spajate nešto što vam dolazi u novoj percepciji kako bi to razjasnili s onim što ste već iskusili, tako u istinski slobodnom životu inspiracije spajate ono što doživljavate kao otkrivenja kozmičkih duhovnih bića, s onim što ste iskusili unutar fizičko-osjetilnog svijeta. Ovdje kao da je duhovno iskustvo dalo nove nagovještaje onoga što smo prethodno iskusili u osjetilnom svijetu kroz svoje fizičko tijelo. I čovjek mora imati potpunu pribranost da doživi ovaj viši stupanj nadosjetilnog znanja, u kojem ima nešto nadmoćno, u istom smirenom stanju duše kao i kod spajanja nove percepcije sa starim sjećanjem.
Ovo iskustvo kroz inspiraciju je vrlo različito od onoga što se prije moglo imati kroz puku imaginaciju. S imaginacijom se živi u eterskom svijetu. Osjećate se živim u ovom eterskom svijetu kao što ste se inače osjećali u svom fizičkom tijelu. Ali čovjek eterski svijet osjeća više kao zbroj ritmičkih procesa, kao vibraciju u kozmičkom eteru, što je svakako u stanju protumačiti u pojmovima, u idejama. U etersko-imaginativnom iskustvu osjećaju se univerzalni događaji, osjećaju se nadosjetilne, eterske činjenice. U inspiraciji čovjek ne samo da osjeća takve eterske, nadosjetilne činjenice koje se stapaju jedna u drugu, metamorfoziraju, koje također poprimaju sve moguće oblike, već sada, u inspiraciji, čovjek osjeća kako stvarna bića lebde i djeluju u ovom eterskom svijetu valova, u ovom ritmički vibrirajućem svijetu, kao na valovima eterskog oceana. Osjećate što vas podsjeća na Sunce, što vas podsjeća na Mjesec, planete i zvijezde stajaćice, i također vas podsjeća na fizičke zemaljske stvari, minerale i biljke, a sve to unutar kozmičkog etera.
Ovako osjećate astralni kozmos. Ono što ovdje u fizičko-osjetilnom svijetu imamo samo izvana, sada ponovno prepoznajemo u svojoj duhovnoj egzistenciji, suštinski. Stječete i predodžbu o unutarnjoj biti ljudskog organizma, kako cjelokupnom obliku ljudskog organizma, tako i oblicima pojedinih organa, pluća, srca, jetre i tako dalje. Jer sve što čovjekovom organizmu daje oblik i život ne dolazi samo od - kao što sada možete vidjeti - onoga što postoji i aktivno je vani u fizičkom kozmosu, već dolazi od onoga što postoji unutar ovog fizičkog kozmosa kao duhovna bića - kao sunčeva bića, kao mjesečeva bića, kao životinjska i bića biljaka - kao bića duše i bića duha produhovljuju fizičke i eterske događaje, i što onda djeluje tako da daje život i oblik ljudskom organizmu. Čovjek razumije oblik i život fizičkog organizma tek kada se uzdigne do inspiracije.
Ono što se tamo doživi ostaje potpuno skriveno običnoj svijesti. Čovjek bi ovo mogao percipirati samo kad ne bi mogao vidjeti samo svojim očima, čuti svojim ušima, i kušati samo svojim organom okusa, već kad bi proces disanja, udisanje i izdisanje, bio perceptivni proces, kada bi udisanje i izdisanje bilo nešto poput perceptivnog procesa u kojem bismo iznutra doživjeli dotok i otjecanje zraka kroz cijeli organizam. Jer to jest tako, jedna istočnjačka škola, škola joge, transformirala je disanje u spoznajni proces, metamorfozirala ga u proces percepcije. Budući da joga filozofija pretvara disanje u svjesni, makar i napola sanjarski, kognitivni proces, to jest želi u procesu disanja iskusiti nešto onako kako mi to doživljavamo kada vidimo i čujemo, pritom zapravo razvija kozmologiju, uvid u to kako duhovna bića kozmosa djeluju na ljude i kako ljudi sebe doživljavaju kao pripadnike duhovnog kozmosa. Ali prakticiranje takvih pravila joge proturječi obliku ljudske organizacije koji je sada usvojilo zapadno čovječanstvo. Takve vježbe joge bile su moguće samo za ljudsku organizaciju u starijem vremenskom periodu, a ono što jogiji danas rade je u osnovi dekadentno.
Za jedno vrlo specifično, rekao bih srednje razdoblje zemljine evolucije, ljudskoj organizaciji je, da tako kažem, odgovaralo da se ovakvim vježbama joge proces disanja pretvori u proces svijesti i spoznaje, i na taj način razvije snoliku, ali ipak valjanu kozmologiju. Ono što je dovelo do ispravne kozmologije tada, za tadašnje znanstveno čovječanstvo, u toj eri, sadašnji čovjek mora postići na višoj razini svojim tjelesnim i duševnim stanjem, ali ne u snenom, napola nesvjesnom stanju kao tada, već na potpuno svjestan način, kako sam to opisao kad sam govorio o inspiraciji. Kad bi zapadnjaci provodili vježbe joge, pod svim okolnostima - upravo zbog potpuno drugačije organizacije - takvim vježbama disanja ne bi ostavili netaknutu svoju fizičku i etersku organizaciju, nego bi ih promijenili. A ono što bi ušlo u čovjekov proces spoznaje, dolazilo bi iz njegovog fizičkog i eterskog organizma, i umiješalo bi se u kozmologiju kao nešto neobjektivno. Ali baš kao što filozof mora vratiti rano djetinjstvo u duševni život, ali mora prodrijeti do njega potpuno svjesno, u svoj duševni život mora vratiti ono stanje duše koje je vrijedilo za čovječanstvo u odnosu na kozmologiju, kada je sustav joge bio primjenjiv, ali ga treba doživjeti s potpunom sabranošću, pri punoj svijesti, na višoj razini budnosti od obične budnosti.
Dakle, može se reći: moderni filozof, u potpuno budnom stanju, mora prizvati djetinje duševno stanje u svoje duševno stanje, a moderni kozmolog mora se prisjetiti stanja duše srednje epohe zemaljske evolucije, ali sada ponovno u potpuno svjesnom stanju. Moderni filozof mora individualno stanje duše dovesti do pune svijesti. Stanje duše koje je nekoć bilo prisutno među kozmolozima ranijeg čovječanstva, mora biti evocirano na potpuno svjestan način od strane modernog kozmologa. Postati dijete u potpuno svjesnom stanju znači biti filozof. Joga čovjek, kakav je nekoć mogao živjeti u srednjem razdoblju cjelokupne evolucije, ponovno evociranje ovog stanja i njegovo pretvaranje u punu svjesnost, znači u današnjem smislu postati kozmolog.
U posljednjem dijelu želio bih opisati što znači biti religiozna osoba.
Jučer sam opisao kako se treći stupanj nadosjetilnog znanja, istinska intuicija, može postići kroz vježbe volje, kroz takve vježbe volje, o čemu se može detaljnije pročitati u jučer spomenutim spisima, a koje će također biti detaljno opisane u sljedećih nekoliko dana. Tu se čovjek dovodi u stanje duše koje je bilo prisutno kao stanje duše nalik snu, u onom čovječanstvu koje je prvo, kao primitivno čovječanstvo, živjelo na našoj Zemlji na početku evolucije. Ali ovo čovječanstvo imalo je snoliku, napola nesvjesnu, instinktivnu intuiciju.
Suvremena osoba za spoznaju religioznog života mora zauzvrat ovu intuiciju dovesti do pune svijesti. Međutim, više instinktivna intuicija pretpovijesnog čovječanstva, danas se još uvijek pojavljuje kao odjek u pojedinim ljudima, koji žive ono što instinktivno i intuitivno percipiraju u svojoj okolini kao duhovne sile s kojima žive kao u vanjskom svijetu. Koriste te intuicije, koje su odjeci snolikih intuicija primitivnog čovjeka, u pjesničkom i umjetničkom stvaralaštvu. Te intuicije također igraju ulogu u onome što su izvorne znanstvene ideje; igraju izuzetno važnu ulogu u današnjem životu fantazije čovječanstva.
Ono što je ovdje opisano kao prava, potpuno svjesna intuicija i ono što se postiže na jučer predstavljeni način, je nešto sasvim drugo. Drevni čovjek je imao potpuno drugačije duševno stanje od današnjeg čovjeka. Živio je, takoreći, u cijelom vanjskom svijetu, u oblacima i magli, u zvijezdama, u Suncu i Mjesecu, u svijetu biljaka kao i u životinjskom carstvu; živio je u svemu tome gotovo istim intenzitetom kao što se osjećao živim u vlastitom tijelu. Iznimno je teško učiniti ovo stanje duše primitivnog čovječanstva ponovno jasnim običnoj svijesti danas. Ali sve što se izvanjski i povijesno može prepoznati, upućuje nas natrag na takvo stanje duše primitivnog čovječanstva. Temeljilo se na činjenici da primitivni čovjek zapravo svoja tjelesna stanja nije imao toliko uronjena u nesvjesno kao mi moderni ljudi. Mi moderni ljudi više ne živimo sa svojim procesom prehrane, sa svojim rastom, sa procesima u našem fizičkom organizmu. Raspršen nad ovim iskustvom, koje u cijelosti ostaje u nesvjesnom, više ili manje svjesni duševni život tka u volji i osjećaju, ili potpuno svjesni duševni život u predodžbama. Ali ispod onoga što izravno doživljavamo kao predodžbe, osjećaje i volju, je ono što fizički organizam postiže i što običnoj svijesti ostaje potpuno nesvjesno.
Stvari su bile znatno drugačije za drevne ljude. Kao dijete nije imao tako jasne ideje kao mi. Njegove su predodžbe često bile gotovo snene, o njegov život osjećaja još nejasniji, iako žešći. Emocionalni život duše bio je puno sličniji tjelesnoj boli ili užitku, nego je to slučaj s današnjim modernim ljudima. Ali drevni čovjek je u djetinjstvu osjetio kako raste. Svoj rast je osjetio kao tjelesni i duševni život, a kao odrastao čovjek osjetio je kako se hrana u njemu prerađuje, kako krv cirkulira i nosi hranjive sokove kroz organizam. Svatko tko je obdaren organizacijom kakvu sam jučer opisao u njenom razvoju, može i danas imati predodžbu, iako na nižoj razini, ovog tjelesnog iskustva drevnog čovjeka, kada je promatrao kako krave leže nakon paše, probavljaju i doživljavaju metabolizam u njegovoj posebnoj aktivnosti. U tim bićima postoji tjelesno-duševni život koji izgleda gotovo poput ljuljanja i unutarnjeg osvjetljenja kozmičkih procesa. Ona doživljavaju unutarnji osjećaj blagostanja u probavi, u hranjenju, u prenošenju tvari uokolo kroz krvotok, a ne morate čak ni biti vidoviti da vidite cjelokupno vanjsko stanje, geste ovih životinja, kako prate probavu svojom životinjskom sviješću.
Dakle, kada je drevni čovjek ušao u evoluciju Zemlje, on je slijedio svoje fizičke procese, koji su se odmah sjedinili i tvorili jedinstvo s duševnim procesima. Budući da je na taj način doživio vlastitu fizičku nutrinu, drevni čovjek je gotovo jednako intenzivno doživljavao i vanjski svijet, tjelesno i duševno, ono kako se osjećao, ako mogu tako reći, u plućima, u srcu, u procesima želuca, jetre i tako dalje. Ovako se osjećao u blještavoj munji, u kotrljajućoj grmljavini, u promjenjivom oblaku, u promjenjivom Mjesecu. Doživio je vremenska razdoblja, rast Mjeseca, kao što je doživio i procese svoje probave. Ova vanjština za njega je gotovo jednako bila unutrašnjost kao i njegova vlastita nutrina. A ono što je iznutra doživio, bilo mu je poput onoga što je doživio u potoku koji teče i tako dalje. Igra valova rijeke bila je unutarnji proces koji je doživio, u koji je uronio, kao što je uronio u vlastiti krvotok.
Ovako je primitivni čovjek živio u vanjskom svijetu, tako da mu se vanjski svijet morao činiti istim - i jest takav - kao i njegov unutarnji. To se danas zove animizam. Danas, međutim, ljudi potpuno krivo shvaćaju što je zapravo u pozadini toga, gledajući na animizam kao da su ljudi ono što su doživjeli u sebi projicirali u vanjski svijet. Ono što je doživio u vanjskom svijetu bila je posve elementarna činjenica njegove svijesti, onoliko samorazumljiva koliko nam je samorazumljivo značenje pojave boja i zvuka. Ne treba pretpostaviti da je primitivni čovjek sanjao vanjski svijet na način fantazije, u onome što se javlja kao sadržaj njegove svijesti. On je to primjećivao na prirodan način, kao mi danas. Osjetilni pogled samo je proizvod preobrazbe ovog izvornog pogleda primitivnog čovjeka, koji je zapravo u vanjskom svijetu percipirao ono što bića postižu u eterskom i astralnom kozmosu, ona koja stvaraju i održavaju kozmos u aktivnosti. On je to opažao, iako vrlo nejasno, kao u snu, ali je to opažao, a to je opažanje bilo ujedno i sadržaj njegove religiozne svijesti. Drevni čovjek je imao određeno duševno stanje u odnosu na svoju okolinu, ali to je duševno stanje bilo uvećano na takav način da je u cijelom kozmosu koji ga je okruživao istovremeno opažao duhovna bića s kojima je osjećao da je njegovo biće povezano. Za njega je veza koju imamo u izvedenom obliku u našoj religioznoj svijesti, bila prisutna u njegovom pogledu. Za njega je religiozna svijest bila samo viši stupanj njegove primitivne spoznaje.
Ako želite utemeljiti novu religijsku svijest na istinskoj spoznaji, ne možete a da se ne vratite u stanje duše drevnog čovječanstva. Ali kod modernih ljudi to ne smije biti poput sna, ne polusvjesno, već mora biti budnije od obične svijesti, probuđeno, baš kao što sam opisao za postizanje istinske intuicije, gdje zapravo dobivamo mogućnost izaći iz sebe s vlastitim 'Ja' i uroniti u druga duhovna bića kozmosa, i s njima živjeti na isti način na koji živimo u našem fizičkom organizmu u fizičkom zemaljskom životu. U zemaljskom životu uranjamo u fizički organizam; u pravoj intuitivnoj spoznaji mi svojim 'Ja' uranjamo u duhovna bića kozmosa. Živimo s njima i time ostvarujemo vezu između sebe i svijeta kojem to 'Ja' zapravo pripada. Jer ovo 'Ja' je duhovno biće kao i druga duhovna bića koja sam upravo spominjao, i kroz religioznu svijest mi stječemo izravnu vezu s duhovima kojima i sami pripadamo. Drevnom čovjeku dana je tupa, instinktivna religiozna svijest. Moramo vratiti ono što je bilo stanje duše drevnog čovjeka i iskusiti to s punom sviješću. Tada ćemo steći religijsku spoznaju, religiju spoznaje za moderne ljude.
Kao što moramo vratiti stanje duše iz djetinjstva i uroniti u punu svijest ako želimo postati moderni filozof, kao što moramo obnoviti stanje duše čovječanstva u srednjoj epohi, koja je bila u stanju pretvoriti proces disanja u perceptivni kognitivni proces na snolik način, da bi postali kozmolozi u modernom smislu, također moramo vratiti u sebe duševnu konstituciju primitivnog čovjeka u odnosu na njegov odnos prema vanjskom svijetu, i uroniti u punu svijest, kako bismo mogli imati religioznu spoznaju u modernom smislu. Ponovno doživljavanje duševnog stanja djetinjstva pri punoj svijesti, preduvjet je za pravu modernu filozofiju. Preduvjet moderne kozmologije je doživjeti srednju epohu čovječanstva u kojoj bi proces disanja mogao postati proces percepcije, ponovno pri punoj svijesti u našem duševnom životu. I podići duševno stanje primitivnog čovječanstva - prvog čovječanstva na ovoj Zemlji koje je još uvijek bilo u izravnom kontaktu s bogovima - natrag u trenutno duševno raspoloženje modernog čovjeka, učiniti ga aktivnim i uronjenim u punu svijest, to je za modernog čovjeka preduvjet za religioznu spoznaju.