.- ČETVRTO PREDAVANJE, Dornach, 9. rujna 1922.
Vježbe spoznaje i volje
Vježbe za postizanje inspiracije, koje sam opisao, zapravo su samo preliminarne vježbe za daljnje nadosjetilno znanje. Kroz ove vježbe, međutim, postajete sposobni vidjeti svoj vlastiti život na način koji sam opisao, kako biste mogli vidjeti ono što se otkriva kao eterski činjenični svijet, iza čovjekova mišljenja, osjećanja, i volje, u prostranstvu zemaljskog postojanja. Odbacujući slikovne vizure koje se stječu u svijesti bilo u meditaciji ili kao rezultat meditacije, kroz ovo stvaranje prazne svijesti također se upoznaje eterska bit kozmosa i duhovnih bića koja u njemu vladaju u svojim otkrivenjima. No, ako se na ovaj način upozna ljudski duševni život, odnosno astralna organizacija čovjeka, prvo će mu postati jasno što je u nasljeđivanju prisutno za tjelesnu organizaciju čovjeka, odnosno, što je postojano što čovjek nasljeđuje od fizičkog tijela od svojih predaka. Također dobivate predodžbu o tome na što kozmos utječe u eterskom organizmu, što onda nije podložno nasljeđu i ima značenje za ljudsku osobnost, to je ono što čovjeka u njegovom eterskom tijelu i u astralnoj organizaciji čini slobodnim od onoga što nasljeđuje od svojih predaka, od kojih prima svoje fizičko tijelo.
Iznimno je važno na taj način doći do precizne distinkcije između onoga što se u neprekidnom tijelu fizičkog nasljeđa prenosi s predaka na potomke, i onoga što se, s druge strane, čovjeku daje iz etersko-kozmičkog svijeta, čime je taj čovjek individua, osobnost, i bježi od nasljednih karakteristika. Jasno razumijevanje toga osobito je važno za obrazovnu znanost i pedagogiju; i upravo ovakvim spoznajama na koje se ovdje ukazuje, mogu se dobiti temelji za odgajatelja. Možda bih se mogao pozvati na malu knjižicu pedagoškog tečaja, kojeg sam održao ovdje u Dornachu za Božić prošle godine, u sažetku Alberta Steffena, a također i na ono što je bilo uključeno u posljednjem izdanju za srpanj/kolovoz engleskog časopisa 'Anthroposophy', što je također zanimljivo s obzirom na obrazovanje.
Inspiracijska spoznaja koja se razvija kroz opisane vježbe samo upoznaje ljude s astralnom organizacijom zemaljskog života. Čovjek nauči prepoznati ono što jest kao duhovno-duševno biće u svom razvoju od rođenja do danas, ali iz onoga što prepoznaje na ovaj način još nije u poziciji reći iz ovih uvida da to počinje s razvojem Zemlje i da također završava s razvojem života na Zemlji. U svom zemaljskom životu, dolazi se, da tako kažemo, do duhovno-duševnog elementa, ali se ne dolazi do toga da se kroz taj duhovno-duševni element vidi nešto vječno, kao vječna suština ljudi. Za to je neophodno da se vježbe uklanjanja slika koje donosi meditacija nastave, i prošire na takav način da duša postane sve snažnija i energičnija u tom uklanjanju. Ovo nastavljanje se u početku ne može sastojati ni od čega drugog do od kontinuirane, energične prakse. Čovjek mora stalno iznova težiti uklanjanju takvih slika, koje je ili izazvala ili stvorila imaginativna svijest, uklanjanju iz svijesti s takvom snagom da svijest postane prazna. Malo po malo, snaga duše u tom uklanjanju raste toliko da je na kraju toliko velika, da se sada može ukloniti i ta jedna velika slika samog odvijanja života od rođenja, koja se duši prikazuje kroz imaginaciju.
Dakle, imajte na umu: moguće je nastaviti s vježbama za uklanjanje sadržaja duše i za stvaranje prazne svijesti do te mjere da duša postane dovoljno jaka da se izdvoji od vlastitog životnog tijeka. I u tom trenutku kada ste dovoljno jaki da to učinite, živite u svijesti koja više nema fizički organizam ispred sebe, nema više eterski organizam ispred sebe, tako da sve iz svijeta što apsorbira fizički i eterski organizam nema više pred sobom. Za ovu svijest, osjetilni svijet sa svim svojim osjetilnim dojmovima nije prisutan, ali za ovu svijest nije prisutan ni zbroj svih eterskih događaja kozmosa, do kojeg se uzdigao imaginativnom spoznajom. Riješio se svega. To dovodi do višeg stupnja inspiracije unutar ljudske duše. Ono što se zatim događa kroz ovaj viši stupanj inspiracije je stanje duše u kojem je bila u duhovno-duševnom svijetu, prije nego što je sišla u ljudski fizički organizam kroz začeće, kroz embrionalni život, kroz rođenje. Na taj se način dolazi do pogleda na pred zemaljsko postojanje ljudske duše. Gleda se u one svjetove u kojima je duša bila prije nego što je primila, mogu reći, prvi atom nečeg fizičkog ovdje na Zemlji. Gledate unatrag u razvoj ove ljudske duše u duhovnom svijetu, upoznajete prethodni život ove ljudske duše. Tek tada se shvaća jedna strana vječnosti, biti ljudske duše. I kad ste ovo shvatili, onda ste u osnovi prepoznali pravu prirodu čovjekova 'Ja' bića, duhovnog čovjekova bića. Dostupna je dakle, samo onoj inspiraciji koja se može odvojiti ne samo od vlastitog fizičkog tijela i njegovih dojmova, već i od eterskog tijela kao životnog tijeka i njegovih dojmova.
Ako je netko napredovao do ove spoznaje o prethodnoj egzistenciji ljudske duše u njenoj čisto duhovno-duševnoj egzistenciji, tada također može dobiti ideju o tome što je zapravo mišljenje, koje mi kao ljudi imamo u svojim dušama za običnu svijest u zemaljskoj egzistenciji. Zbog sposobnosti i moći obične svijesti, čak ni najpažljivija introspekcija duše ne može omogućiti da se prozre suština misli ili predodžbi.
Ako sada želim razjasniti kako se suština zemaljskih predodžbi predstavlja za ovu inspiraciju, moram upotrijebiti sliku, ali ova slika izražava punu stvarnost. Zamislite ljudski leš. Ovaj leš još uvijek ima oblik koji je osoba imala za života. Organi su još uvijek strukturirani na isti način na koji su bili strukturirani u životu. Ipak, kad gledamo leš, moramo reći: to je samo ostatak onoga što je bila živa osoba. - Ali ako proučavamo ovaj leš i njegovu suštinu, moramo si reći: budući da pred nama leži kao leš, ne može imati izvornu stvarnost. Nije zamisliv kao nešto što nastaje kao leš; može postojati samo kao ostatak živog organizma. Prvo tamo mora biti živi organizam. - Oblici leša, udovi, sve ukazuje ne samo na leš, nego na ono od čega je leš nastao. I tko god u kontekstu života ispravno promatra leš, kroz leš će biti upućen na ono od čega je leš postao, na živog čovjeka. Priroda, kojoj predajemo leš, može ga samo uništiti. Ona ga kao takvog ne može izgraditi. Ako u lešu želimo promatrati konstruktivne sile, moramo promatrati živu osobu.
Na drugoj razini, na sličan način, suština mišljenja ili predodžbi koje imamo u običnoj svijesti, otkriva se inspiracijskom znanju. To je zapravo leš, barem nešto što u zemaljskom životu neprestano prelazi u leš duše. Živo mišljenje je bilo prisutno kada čovjek još nije imao zemaljsku egzistenciju, nego je bio duhovno-duševno biće u duhovno-duševnom svijetu. To mišljenje i predodžbe bile su nešto sasvim drugo; tada bi se u duhu dogodio nešto živo. A ono što u običnoj svijesti imamo kao svoju moć mišljenja, ostatak je tog u duhu živućeg bića koje smo bili prije nego što smo sišli na Zemlju. To je ono što je ostalo, baš kao što ostaje leš živog čovjeka. Kao što je u pogledu na leš otkriveno da leš vodi natrag do žive osobe, tako i onaj koji sada gleda umiruće ili već mrtvo mišljenje ili predodžbu duše, njemu izgleda, kako ovo mišljenje mora tretirati kao leš stvarnog 'bića koje misli', kako ovo zemaljsko mišljenje mora pratiti natrag do nadosjetilnog, živog mišljenja.
To je ono što također kvalitativno otkriva odnos dijela našeg duševnog života prema našem prenatalnom, čisto duhovno-duševnom postojanju. Na taj način jednostavno učimo prepoznati što obične predodžbe i mišljenje znače kada ih povežemo s njihovom živom suštinom, koja se ne može pronaći unutar zemaljske egzistencije, koja u zemaljskoj egzistenciji ima samo odraz. A ovaj odraz je obično mišljenje ili predodžba. Stoga je ovo obično mišljenje ili predodžbe svojom apstraktnošću fundamentalno daleko od istinske stvarnosti, kao što je čovjekov leš daleko od prave ljudske stvarnosti. Kad govorimo o apstraktnosti, o pukoj intelektualnosti mišljenja, onda je upravo tako da nejasno osjećamo: kako nam ovo mišljenje izgleda u običnoj svijesti, ono nije ono što bi trebalo biti; u svom izvoru je nešto drugo, u čemu zapravo leži njegova prava priroda. - To je iznimno važna stvar, da istinsko znanje razumije kako povezati ono čovjek doživljava ovdje u fizičkom tijelu s njegovom vječnom biti, ne samo u općim frazama, već u konkretnim slikama, kao što je sada učinjeno s mišljenjem, s predodžbama obične svijesti. Tek tada pogled na značenje imaginacije i inspiracije dobiva pravo svijetlo, jer tada se zna da se mrtvo ili umiruće mišljenje u suštini ponovno oživljava vježbama koje se rade kako bi se došlo do inspiracije unutar fizičkog zemaljskog postojanja. Stjecanje inspiracijske spoznaje u osnovi je oživljavanje umirućeg mišljenja. To ne znači da ste potpuno vraćeni u svoju prenatalnu egzistenciju, ali kroz pregled svoje duše dobivate stvarnu sliku ove prenatalne egzistencije, za koju se zna da nije nastala ovdje na Zemlji, nego da svijetli iz pred zemaljske čovjekove egzistencije u ovu čovjekovu egzistenciju. Iz slike možete zaključiti da je to spoznajni dokaz stanja čovjekove duše u pred zemaljskoj egzistenciji.
Kakvo značenje ovo ima za filozofsko znanje bit će riječi u sljedećem dijelu predavanja.
Baš kao što se na ovaj način može istražiti prava bit mišljenja i predodžbi obične svijesti, također se može, kroz nadosjetilno znanje o kojem se ovdje govori, iznijeti na vidjelo bit koja leži iza volje. Ali ono što je za to potrebno nije samo viša spoznaja inspiracije, već više znanje intuicije, koju sam jučer okarakterizirao i za koju sam rekao da su za njeno razvijanje potrebne određene vježbe volje. Ako provodite ove vježbe volje, moći ćete iznijeti vlastito duševno- duhovno biće i iz fizičkog i iz eterskog organizma. Vodite ga u sam duhovni svijet. Nosite svoje vlastito biće kao 'Ja' i kao astralnu organizaciju van u duhovni svijet. Na taj način naučite što znači živjeti izvan svog fizičkog i eterskog organizma. Uči se prepoznati stanje u koje dolazi duša kada se izbaci iz fizičkog i eterskog organizma. Ali to znači ništa manje nego: na taj način dobivate uvid u ono što se događa čovjeku kada prođe kroz smrt.
U slučaju smrti, fizički i eterski organizam bivaju ogoljeni. Ogoljeni su na takav način da više ne mogu oblikovati čovjekov plašt kao što su mogli u zemaljskoj egzistenciji. Ali ono što se tada događa sa stvarnom jezgrom čovjeka je nešto što se uči kroz intuitivnu spoznaju, kada ste vani u svijetu duhovnih bića sa svojim duhovnim bićem, umjesto da ste u svom fizičkom tijelu. Jer to je čovjek. Kroz intuitivnu spoznaju čovjek dolazi u položaj da se nalazi unutar drugih duhovnih bića izvan vlastite fizičke i eterske organizacije, baš kao što se ovdje u zemaljskom životu nalazi unutar svog fizičkog i eterskog tijela. Dakle, ono što dobivate kroz intuiciju je doživljaj slike onoga kroz što morate proći kada prolazite kroz događaj smrti. Samo na taj način može se steći pravi pogled na ono što je u osnovi ideje o besmrtnoj čovjekovoj duši. Ova čovjekova duša je - kao što već uči inspiracijska spoznaja - s jedne strane nerođena. S druge strane, ona je besmrtna.
Tome nas uči intuicija. Ali na taj način, budući da upoznajemo pravu bit vječne čovjekove jezgre, utoliko što ona mora živjeti nakon naše fizičke smrti, učimo i prepoznati što se krije iza čovjekove volje. Ono što leži iza ljudskog mišljenja upravo je okarakterizirano; to se može spoznati kroz inspiraciju. Ono što leži iza čovjekove volje postaje očito kada se kroz vježbe volje razvije intuicija. Tada se volja otkriva čovjeku na takav način da iza nje stoji nešto sasvim drugo, čega je volja obične svijesti tek odraz. Tada postaje očito da volja iza sebe ima nešto što je, u izvjesnom smislu, mlađi član čovjekova duševnog života. Ako o mišljenju i predodžbama govorimo kao o nečemu što umire, ili čak o nečemu što je već mrtvo, i vidimo ga kao stariji dio ljudske duše, onda volju moramo osloviti mlađim članom ljudske duše. Možemo reći da se volja, ili ono što stoji iza volje kao aktualno duševno, odnosi prema mišljenju na isti način na koji se malo dijete odnosi prema starcu. Međutim, ako promatramo djecu i stare ljude, u čovjekovoj organizaciji staračka organizacija zapravo postoji nakon dječje. U duhovnom području, s druge strane, djetinjstvo i starost postoje zajedno. Duša neprestano ima svoju starost i svoju mladost, čak i svoju smrt i svoje rođenje u sebi.
U usporedbi s takvim znanjem duše, koje se temelji na inspiraciji i intuiciji i koje je vrlo konkretno, ono što se danas naziva filozofijom je nešto izvanredno apstraktno, jer jednostavno opisuje mišljenje i volju. Pravo znanje duše, s druge strane, može istaknuti: kada je volja stara, tada ona postaje mišljenje, a mišljenje koje je postalo staro, čak i mrtvo, razvilo se iz volje. Na taj način se doista upoznaje duševni život, a također se uči sagledati činjenicu da je ono što nam se otkriva kao mišljenje u ovozemaljskom životu bila volja u prošlom zemaljskom životu, a što je volja u ovom zemaljskom životu, tj. nešto još mlado u životu duše, to postaje mišljenje u kasnijem životu na Zemlji.
Na taj način naučite pogledati u svoju dušu i zapravo je stvarno upoznati. Tada se voljni dio ljudske duše otkriva kao nešto što vodi embrionalni život. Ako izađemo u duhovni svijet s onim što imamo u sebi kao volju, tada imamo mladenačku dušu koja nas kroz vlastiti karakter uči da je zapravo dijete. I baš kao što ne možemo pretpostaviti da dijete neće nastaviti rasti do starosti osim ako je stvarno bolesno, isto tako malo možemo pretpostaviti o onome što prepoznajemo kao mladenačku dušu - to je ono što nam otkriva intuicija - da će se to raspasti sa smrću, jer je tek doseglo svoj embrionalni život. Putem intuicije saznajemo kako u trenutku smrti odlazi u duhovni svijet. To znači stvarno prepoznati vječnu bit čovjeka prema njegovoj nerođenosti i njegovoj besmrtnosti. Nasuprot tome, moderna filozofija djeluje samo u idejama koje su preuzete iz obične svijesti. Ali što to znači: ideje koje su uzete iz obične svijesti? Pa, možemo to vidjeti iz onoga što je rečeno: to su mrtvi duševni entiteti.
Dakle, ako ova filozofija, koja radi s idejama obične svijesti, želi ispravno sagledati misaoni dio duše, ako je dovoljno nepristrana da to učini, ispitujući što je u mišljenju i predodžbama obične svijesti, reći će sebi: to ne objašnjava njihovo postojanje samo po sebi - baš kao što o lešu treba reći: ne može nastati iz leša, mora nastati od nečeg drugog. - Filozofija na to ukazuje promatranjem. Iz onoga što je ovdje dostupno putem intuicije, filozofija bi trebala izvući zaključak: upravo zato što mišljenje i predodžbe imaju umirući karakter, mogu zaključiti da im nešto prethodi. - Ono što inspiracija dokuči promatranjem, filozofija može pronaći kroz logičke zaključke, kroz dijalektiku, dakle na posredan način.
Dakle, što bi filozofija trebala učiniti ako želi ostati unutar obične svijesti? Trebala bi reći: ako se ne želim uzdići do neke vrste nadosjetilnog znanja, moram barem analizirati ono što je prisutno u običnoj svijesti. - A ako to čini nepristrano, otkriva da mišljenje i predodžbe obične svijesti imaju nešto poput leša u sebi. Dakle, morala bi reći: budući da se radi o nečemu što samo po sebi ne objašnjava svoju bit, mogu zaključiti da stvarna bit prethodi stvari. - Ali to također zahtijeva onu nepristranost u analizi duše, koja priznaje da mišljenje i predodžbe imaju u sebi nešto poput leša. Ali ova nepristranost je moguća. Samo pristranost prepoznaje nešto živo u mišljenju kakvo je dano običnoj svijesti. Nepristranost ovo mišljenje otkriva kao nešto što je u sebi umrlo. Zato sam na prethodnom predavanju rekao: sasvim je moguće sadržaj prirodne znanosti uzeti u ovo umrlo mišljenje. - To s jedne strane.
Intelektualistička filozofija može dakle doći do spoznaje vječne biti čovjeka samo posrednim putem i samo preko prepoznavanja onoga što treba promatrati kao prethodnicu zemaljskog života. Ako se takva filozofija ne bavi samo mišljenjem, ako ne želi biti samo intelektualistička, nego se bavi i unutarnjim iskustvom volje, općenito i drugih sila duše koje su u širem kontekstu mlađe od mišljenja, onda takva filozofija može imati ideju o međuigri između mišljenja i volje. S jedne strane, tada dolazi do logičnog zaključka o povezanosti umirućeg mišljenja i pred zemaljske egzistencije duše, koju ne može sagledati, koju ne može prepoznati u smislu njezine biti, ali može zaključiti da je nešto tu nepoznato. A ako uđe u volju ili sile osjećaja, i iskusi međuigru između mišljenja i sila osjećaja, tada će prepoznati ne samo nešto što umire, već i nešto embrionalno u volji. To možete pronaći čak i kod Bergsona, ako to jednostavno izrazite odgovarajućim riječima nepristrano. U načinu na koji govori, u načinu na koji filozofira, vidi se impuls koji i sam osjeća, a čijim osjećanjem ulazi u spoznaju vječne biti čovjekove duše. Ali budući da Bergson odbija doći do nadosjetilnog znanja, on dolazi do spoznaje čovjekove biti samo u mjeri u kojoj se ona otkriva u zemaljskom životu; on zapravo i ne može dobiti konačne naznake o nerođenosti i besmrtnosti iz svoje filozofije. Ali s jedne strane on ono što je postalo staro karakterizira kao mišljenje - čak i ako ga naziva drugačije - i kao leš koji leži nad percepcijama osjetila. S druge strane, on osjeća - kroz živ način na koji karakterizira - embrionalni element u volji, u koji se može živo smjestiti i za koji osjeća: u njemu ima nešto vječno. Ali na taj način dolazi samo do obilježja duhovno-duševne biti čovjeka u zemaljskom životu, a ne dalje od toga.
Dakle, može se reći: sva filozofija koja se temelji na idejama obične svijesti može, ako je nepristrana, samo posredno, analizom mišljenja i volje, doći do zaključka da je duša nerođeno i besmrtno biće, ali nema izravan pogled na nju. - Ovaj izravan pogled, koji bi bio ispunjenje filozofije ideja, pogled na stvarnu, vječnu suštinu duše, može se steći samo kroz imaginaciju, inspiraciju i intuiciju, kako je ovdje opisano. Stoga će svaki stvarni sadržaj o vječnosti ljudske duše, čak ako se danas i pojavi u filozofiji, biti crpljen tradicionalno iz starijih, snolikih spoznaja, čak i ako filozofi to često ne znaju i vjeruju da im dolazi sam od sebe. Ovaj sadržaj može biti prožet dijalektikom i logikom. Ali stvarna obnova filozofskog života ovisi o sadašnjem duhovnom životu koji prepoznaje potpuno svjesnu imaginaciju, potpuno svjesnu inspiraciju, potpuno svjesnu intuiciju, te da, ne samo da prepoznaje ove metode spoznaje, već da stvarno u filozofskom životu koristi njihove rezultate.
Pokušat ću objasniti kako to utječe na kozmologiju i religiju u sljedeća dva dijela rasprave.
Ako uzmete u obzir da se samo kroz višu inspiraciju može vidjeti vječna bit čovjeka, kakva je ta bit u izvanzemaljskoj egzistenciji, reći ćete sebi: samo kroz ovu višu inspiraciju i - uzimajući u obzir ono što sam rekao i intuiciji - samo kroz intuiciju osoba može stvarno spoznati sebe. - Dakle, ono što u njegovo biće dolazi iz kozmosa, može prepoznati samo kroz višu inspiraciju i intuiciju. Kada zapravo upozna ono kako kozmos djeluje, na sebe, kroz inspiraciju i intuiciju, tada prava kozmologija - to jest slika kozmosa koja uključuje čovjeka u odnosu na njegovu ukupnu bit - može nastati samo unutar inspiracijske i intuitivne spoznaje. Tek tada čovjek dobiva uvid u ono što u njegovoj zemaljskoj egzistenciji djeluje na njegov fizički i eterski organizam.
U ovom fizičkom i eterskom organizmu čovjekov duh i duša ne samo da su skriveni, već se zapravo transformiraju i metamorfoziraju u odnosu na budni dnevni život. Baš kao što korijen ne može odražavati biljku u njenom stvarnom obliku, isto tako malo razmatranje fizičkog i eterskog organizma može dati ideju o vječnoj jezgri čovjeka. To možete postići samo ako pogledate ono što se nalazi prije rođenja i nakon smrti. Tek tada se može shvatiti istinska bit čovjeka, koju treba promatrati izvan zemaljske egzistencije, u odnosu na kozmos. Stoga, u vrijeme kada je moderni duhovni život odbacio bilo kakvu vrstu vidovitosti, nije imao mogućnost doći do kozmologije koja uključuje čovjeka, kao što sam već naznačio, ali što se može vidjeti posebno iz onoga što mora učiniti, što sam opisao danas. Ipak, s filozofskog gledišta, u ranijim vremenima, već početkom prošlog stoljeća, a posebno krajem 18. stoljeća, kao dio filozofije razvija se ono što se nazivalo 'racionalna kozmologija'.
Tu racionalnu kozmologiju, koja je trebala biti dio filozofije, razvili su filozofi samo uz pomoć obične svijesti. Ali ako se u dolaženju do istinske suštine duše uz pomoć obične filozofije imalo upravo opisane poteškoće, također će se shvatiti da je sasvim nemoguće dobiti bilo kakav pravi sadržaj za kozmologiju koja uključuje čovjeka, ako se želi kretati samo unutar ideja obične svijesti. Racionalna kozmologija, koju su filozofi razvijali donedavno, zapravo je po svom sadržaju živjela od kozmoloških ideja primljenih iz tradicije, koje je čovječanstvo steklo još dok je postojala snolika vidovitost, i koje se mogu obnoviti samo kroz ono što je ovdje opisano kao egzaktna vidovitost. Ni u ovom području filozofi nisu znali da zapravo posuđuju iz stare kozmologije. Dobili su određene ideje; uzeli su ih iz povijesti kozmologije i vjerovali da su te ideje proizveli iz sebe. Ali ono što su iznijeli bile su samo logičke veze koje su spojile stare ideje i donijele novi sustav. Takve su kozmologije nastale u ranijim vremenima kao dio filozofije, ali budući da ljudi više nisu imali živ odnos prema onome što su prihvatili kao ideje, što su preuzeli od stare vidovitosti, kozmološke ideje postajale su sve apstraktnije.
Samo pogledajte filozofske knjige ranijih vremena u poglavljima koja govore o kozmologiji, i vidjet ćete koliko su apstraktne i suštinski prazne ideje koje se razvijaju o nastajanju, kraju svjetova i tako dalje. Moglo bi se reći da su ideje preuzete. U davna vremena te su ideje bile žive jer su ljudi imali živi odnos s onim što su te ideje izražavale. Postupno su te ideje postale tanke i apstraktne i ljudi su samo na izvanjski način karakterizirali što bi trebala sadržavati kozmologija koja se ne usredotočuje samo na vanjski poredak prirode, koja može obuhvatiti čovjeka u njegovom cjelokupnom biću i koja se bavi duhovnim- duševnim kozmosa. U tom smislu, briljantni Emile Boutroux dao je značajne naznake kako doći do kozmologije. Ali budući da i on želi graditi samo na onome što obična svijest može obuhvatiti, došao je samo do apstraktne kozmologije.
Tako su kozmologije postajale sve praznije od stvarnog sadržaja, postajući zbrojem apstraktnih ideja i karakteristika. Stoga nije nikakvo čudo da je ova racionalna kozmologija postupno postala diskreditirana. Pojavili su se prirodni znanstvenici koji su mogli istraživati prirodu na takav način da to bude trijumfalno, kao što se dogodilo u moderno doba. Oni mogu formulirati prirodne zakone, uspostaviti unutarnju pravilnost u prirodi iz promatranja i eksperimenata, i to koristiti za sastavljanje naturalističke kozmologije. Ono što je tako sastavljeno od ideja o vanjskoj prirodi kao naturalistička kozmologija sada je imalo sadržaj, vanjski osjetilni sadržaj. Racionalna kozmologija bez sadržaja nije se mogla suprotstaviti. Zbog toga je došla na loš glas; postupno je izbačena i stoga se više ne govori o racionalnoj, tj. tek logički razvijenoj kozmologiji, nego se sada zadovoljava naturalističkom kozmologijom, koja, međutim, ne uključuje čovjeka.
Stoga se može reći: kozmologija posebno uči, čak i više od obične filozofije, kako se treba služiti imaginacijom, inspiracijom i intuicijom. Filozofija može barem promatrati ljudski dušu i nepristranim promatranjem mišljenja, koje kao nešto umiruće, upućuje na nešto drugo, naći da nešto leži izvan cjelokupne čovjekove egzistencije koja čovjeka iznutra obuhvaća; a može ukazivati i izvan smrti. Dakle, filozofija može barem učiniti svoje apstrakcije bogatima i raznolikima, iz zaključaka izvučenih iz bogatog duševnog života mišljenja, osjećanja i volje. To je još moguće. Kozmologija kao znanost duha, može se utemeljiti samo ako joj se dade sadržaj iz duhovne perspektive. Ne može se ni zaključivati o sadržaju. Ako želite imati sadržaj, morate ga posuditi od starih vidovnjačkih pogleda, kao tradicionalno usvojene ideje, ili mu morate ponovno prići na nov način, kako je predstavljeno.
Dakle, ako je filozofija još uvijek u stanju slijediti put logike, kozmologija to više nije u stanju. Kao racionalna kozmologija koja se može osloniti samo na običnu svijest, postupno je izgubila sadržaj, a time i reputaciju. A ako želimo ići dalje od naturalističke kozmologije do nove kozmologije koja obuhvaća čovjeka u njegovoj cjelovitosti, moramo koristiti inspiraciju i intuiciju, da bismo u čovjeku vidjeli ono u čemu se odražava kozmos. Drugim riječima: još više od filozofije, kozmologija ovisi o novom duhovnom životu koji prepoznaje metode potpuno svjesne imaginacije, inspiracije i intuicije, i ne samo prepoznaje te metode, već i koristi rezultate tih metoda za pravu kozmologiju.
Ono što se može reći o religiji s ove točke gledišta, bit će predstavljeno u posljednjem dijelu.
Za spoznajnu osnovu religioznog života potrebno je da se iskustva koja duhovni čovjek može imati među duhovnim bićima, unesu u zemaljski život i u njemu opisuju. U tim iskustvima radi se o nečemu što je potpuno različito od zemaljskog života; potpuno je različito od njega. Imamo posla s nečim u čemu ljudsko biće stoji izvan zemaljskog života, što se stoga može obuhvatiti samo onim čovjekovim snagama koje su potpuno neovisne o fizičkom i eterskom organizmu, pa stoga nikako ne mogu ležati unutar obične svijesti. Tek kada se ova obična svijest uzdigne do vidovitih sposobnosti, može dati opise iskustava koje čovjek ima u čisto duhovnom svijetu. Stoga je 'racionalna teologija', teologija koja se nastoji oslanjati isključivo na običnu svijest, u još goroj situaciji od 'racionalne kozmologije'.
Racionalna kozmologija još uvijek ima nešto što barem obasjava čovjekovo postojanje na Zemlji, jer - iako na neizravan način, zaobilaznim putem - fizički i eterski čovjek također ima nešto u svom obliku, u svom životu, što su donijela duhovna bića. Ali iskustva koja ljudi imaju u čisto duhovnom svijetu i koja se mogu doživjeti putem egzaktne intuicije, nikako se ne mogu izvesti iz obične svijesti, kao što je to slučaj u filozofiji. Ne mogu se ni naslutiti, ali danas, kada ljudi žele oblikovati sve što je ljudsko znanje iz obične svijesti, na još jasniji način nego što je to slučaj s kozmološkim idejama, samo su tradicionalno preuzete iz onih vremena u kojima su ljudi krčili svoj put u duhovne svjetove u snolikoj vidovitosti, i donosili ono što su tamo doživjeli u ovaj zemaljski svijet.
Ako netko umišlja da o suštini onoga što čovjek doživljava u svijetu Božjem, nešto nekako može reći u idejama koje se temelje samo na običnoj svijesti, jako se vara. Stoga se teologija sve više oblikuje u neku vrstu povijesne teologije, i, još više od kozmologije, samo upija stare ideje o kraljevstvu Božjem stečene u prijašnjoj vidovitosti. Zatim su uvedene u sustav kroz logiku i dijalektiku. Čovjek tada vjeruje da u tome ima nešto u osnovi izvorno, ali to je samo sustav onih koji su radili na ovoj teologiji. To je povijesni proizvod, ponekad izliven u nove oblike. Ali sve što postoji u smislu stvarnog sadržaja posuđeno je iz tradicije, iz povijesti, od onih koji žele crpiti samo iz obične svijesti. Kao rezultat toga, za ono što su pojedini filozofi koji su u ranijim vremenima razvili racionalnu kozmologiju, i također željeli razviti racionalnu teologiju, došlo je do još veće diskreditacije. Tamo je, racionalna kozmologija pala na loš glas u usporedbi se naturalističkom kozmologijom; ovdje je, na religioznom području, racionalna teologija došla na loš glas u usporedbi s onim što se razvilo kao čisto povijesna teologija, koja se odrekla čiste stvarnosti, onoga što je izravno dohvaćanje ideja o duhovnom svijetu, iskustvo duhovnog svijeta.
Ovaj izravni odnos, ti živi odnosi s iskustvom u duhovnom svijetu zapravo su već nestali za moderno čovječanstvo u doba kada su se u Srednjem vijeku pojavili dokazi o Bogu. Sve dok je postojao izravni odnos s onim što je doživljeno u kraljevstvu nebeskom, nije bilo govora o dijalektičkim ili logičkim dokazima Boga. Sami ti dokazi o Bogu, kada su se pojavili, dokaz je da je živ odnos s kraljevstvom nebeskim umro. Uglavnom, skolastička teologija bila je u pravu kada je rekla: običan razum ne može ništa reći o kraljevstvu Božjem; može samo razjasniti ideje koje već postoje i sistematizirati ih. Može samo nešto doprinijeti tome da se učenje dovede u oblik koji je ljudima prihvatljiv.
U moderno doba možemo primijetiti kako su iz ove nemoći obične svijesti da donese bilo kakvu odluku o Kraljevstvu Božjem, proizašle dvije aberacije. S jedne strane su znanstvenici koji žele govoriti o religiji, o Bogu, ali koji osjećaju nemoć obične svijesti pred kraljevstvom Božjim i onda samo opravdavaju religijsku povijest. Religiozni sadržaj se trenutno ne može proizvesti na ovaj način. Dakle, gleda se na postojeće religije, ili postojeće religije povijesno. Što se zapravo gleda? Ono što je nekoć postojalo kao religiozni sadržaj promatra se kroz staru snoliku intuitivnu vidovitost. Ili se na ono što je ostalo od religioznog života, gleda kao na ostatak starog snolikog vidovitog stanja. To se zove povijest religije i potpuno se odriče stvaranja nekog religioznog života.
Drugi primjećuju da je ova obična svijest, ova jasna svakodnevna svijest kod ljudi, nemoćna da išta kaže o iskustvima u čisto duhovnom kraljevstvu Božjem. Stoga se okreće podsvjesnim područjima čovjekove duše, svijetu osjećaja, određenim mističnim sposobnostima, i govori o izravnom, elementarnom iskustvu Boga. Danas je vrlo uobičajeno govoriti o izravnom, elementarnom iskustvu Boga. Da, upravo su zagovornici tog elementarnog iskustva Boga osobito karakteristični za stanje duha sadašnjice. Svim silama bježe od mogućnosti da svoju svijest o Bogu pretvore u jasne ideje koje su logično strukturirane. Nadugo pričaju o činjenici da se to vrlo elementarno iskustvo Boga, koje po njihovu mišljenju sadrži pravu religiju, ne može logički dokazati i da se treba odreći izražavanja religijskog sadržaja u intelektualističkim oblicima. No, takvi predstavnici elementarne svijesti o Bogu samo se prepuštaju iluzijama, jer ono što se doživi negdje u nekom kutu duše može se prevesti u jasne ideje. A ako iznesete teoriju, po uzoru na ove ljude, da se religiozni sadržaj gubi kad se pretvori u jasne ideje, na taj način pokazujete da se niste prepustili stvarnom idejnom sadržaju, već samo onom sanjanom. Osobito je za suvremeni religijski život karakteristično da se poziva na nešto što se, kad se pokuša razjasniti, zapravo pada u zabludu.
Iz ovoga je posve jasno da možemo doći do obnove spoznajne osnove religijskog života, samo ako ne odbacimo metodu spoznaje koja može dovesti do živog pogleda na iskustvo duhovnog čovjeka i duhovnih bića. Ova metoda spoznaje nam je posebno potrebna za spoznajno utemeljenje religije. Za religiju, obična svijest može najviše sistematizirati spoznaje, ili razjasniti, ili spoznaje uvesti u oblik učenja; ali ne može ih pronaći. Inače se religija mora ograničiti na čisto tradicionalno prihvaćanje onoga što je proizašlo iz potpuno različitih duševnih stanja u ranijim vremenima. To bi značilo da bi se morala ograničiti na ono, što nikada ne bi bilo dovoljno za svijest uvježbanu u modernoj znanosti.
Stoga se za utemeljenje religije na spoznaji mora izreći rečenica koju sam već danas izrekao za druga područja, ali treba je reći posebno za pojedine grane. Sada to moram izraziti po treći put u odnosu na spoznajni temelj religije: Ako se religijski život želi obnoviti iz duhovnih potreba sadašnjice i živo se rasplamsati, tada sadašnji duhovni život mora prepoznati potpuno svjesnu imaginativnu, inspiracijsku i intuitivnu spoznaju - i osobito za područje religije, naš suvremeni duhovni život mora te duhovne znanstvene rezultate ne samo prepoznati, nego ih i na odgovarajući način koristiti za živi religijski sadržaj.