.- PETO PREDAVANJE, Dornach, 10. rujna 1922.
Iskustva duše pri spavanju
Nedavno se pojavila ideja nesvjesnog i o njoj se puno govori u psihologiji. Sve što se u čovjekovom duševnom životu ne može dosegnuti, opaziti ili objasniti običnom svijeću odnosi se na područje nesvjesnog. A kad se govori o ovom nesvjesnom, pretpostavlja se da bez obzira što mora ostati nepoznato, unutar sebe sadrži sile koje utječu na svjesni život duše. Pojava ove ideje o nesvjesnom isključivo je posljedica činjenice da se u novije vrijeme javlja određeni skepticizam, pa i osjećaj nemoći, kada je riječ o suočavanju s aktualnim filozofskim, kozmološkim i religijskim problemima. Spoznaja, koja je ovdje opisana kao imaginativna, inspiracijska i intuitivna spoznaja, sada ima zadatak prodrijeti u taj neodređeni rezervoar, koji u modernoj znanosti tako često figurira kao 'nesvjesno'. Nadosjetilnim znanjem upravo se konkretne činjenice koje nisu dostupne običnoj svijesti trebaju spoznati, dosezanjem drugih stanja svijesti, u kojima postoji drugačije stanje duše i stoga drugačija sposobnost opažanja. Danas bih vam želio pokazati primjer takvog istraživanja nesvjesnog područja duše, naime iskustva kroz koja duša prolazi u vremenu između kada zaspe i kada se probudi.
Ono što se događa s čovjekovom dušom u stanju spavanja, za običnu svijest ostaje s pravom nesvjesno. Ali ne treba vjerovati da su iskustva duše tijekom spavanja manje značajna, manje drastična u životu, od stanja i iskustava tijekom budne svijesti. Svakako, za vanjski život na Zemlji, za našu kreativnost i rad, za vanjski napredak čovječanstva, budni život je od posebne važnosti. Za konfiguraciju, za razvoj čovjekove nutrine, važna su bogata iskustva stanja spavanja. Ova bogata iskustva spavanja, čak i ako ostanu nesvjesna, i dalje su stvarna, a njihove posljedice utječu na dnevni život. Ne samo da je opće raspoloženje čovjekove duše od buđenja do padanja u san, prožeto i zasićeno posljedicama spavanja, nego su i fizički i eterski organizam, koji su prožeti astralnim organizmom i stvarnim duhovnim organizmom, 'Ja' organizacijom, i oni su tijekom budnog života pod utjecajem života u spavanju.
U početku pojava običnoj svijesti izgleda tako da se, vanjski osjetilni opažaj zamrači, konačno se potpuno ugasi, takvo gašenje se događa i za mišljenje, osjećaje i volju, i, s izuzetkom prijelaznog stanja u kojem se javljaju snovi, osoba tone u nesvjesno stanje. Ali ono što se događa s dušom tijekom ovog nesvjesnog stanje je - ovo se mora naglasiti - nešto potpuno stvarno, a ono što običnoj svijesti u top pogledu ostaje nesvjesno, može biti osvijetljeno imaginativnom, inspiracijskom i intuitivnom spoznajom. Stoga vam danas želim, barem u kratkim crtama, opisati iskustva duše tijekom spavanja, koja ostaju nesvjesna, način na koji imaginacija, inspiracija i intuicija, vide ono što je običnoj svijesti nesvjesno. Stoga ću iskustva duše od uspavljivanja do buđenja opisati kao da su proživljena svjesno, jer se za više znanje proživljavaju svjesno. Ne kao da je duša cijelu noć u nesvijesti, nego se ono što inače ostaje u nesvijesti može promatrati u stanju imaginacije, inspiracije i intuicije, kako bi se osvijetlilo i postalo vidljivo. Tada postaje očito sljedeće.
Kad duša tek uđe u stanje spavanja, za dušu, osjetilni svijet oko nje prestaje biti tu. Čovjek ulazi u takvo unutarnje iskustvo koje je inherentno nediferencirano i u izvjesnom smislu neodređeno. Duša osjeća velim, osjeća: ne osjeća, ali da je svjesna osjetila bi - osjeća se uvećano, kao u raspršenoj magli. U tom unutarnjem osjećaju i iskustvu, u prvom stanju spavanja, nije moguće razlikovati subjekt od objekta. Također nije moguće razlikovati pojedinačne pojave i činjenice, to je općeniti osjećaj, kao što rekoh, magloviti osjećaj svijeta. I taj magloviti osjećaj svijeta osjećate kao vlastitu egzistenciju. Ali u isto vrijeme u osobi koja spava javlja se ono što bismo mogli nazvati dubokom potrebom za odmorom u božanskoj suštini svijeta. U ovaj izljev iskustva u općenitom, nediferenciranom stanju pomiješana je nejasna čežnja - treba reći - za počivanjem u Bogu. Kao što sam rekao, opisujem to kao da su događaji doživljeni nesvjesno, doživljeni svjesno. Dakle, za dušu, vanjski svijet dana, sve što dobiva kroz osjetila, takoreći je nestalo. Potonuli su i svi nagoni koje duša osjeća u tijelu, svi nagoni kojima duša šalje svoje impulse volje kroz tijelo. U početku postoji opći osjećaj za svijet s čežnjom za Bogom.
Ovo stanje koje se prvo javlja nakon što zaspite, mogu ometati snovi, novi koji su ili slike, simbolične slike vanjskih iskustava, predodžbe sjećanja, simboličke slike unutarnjih tjelesnih stanja i tako dalje, ili snovi koji također sadrže određene istinite činjenice bez da sanjač, samo s običnom sviješću, ima jasno znanje što ti snovi zapravo sadrže. Čak i za one koji to stanje duše gledaju imaginativnom spoznajom - jer to se može - snovi nisu razjašnjenje unutarnjih činjenica, već vrsta prikrivanja čiste istine. Jer tu čistu istinu u odnosu na ono što se ovdje misli, čovjek može prepoznati samo ako se za nju pripremi na odgovarajući način kroz duševne vježbe, slobodnom voljom. Samo kao rezultat ovih vježbi duše, može se doći do čistog pogleda na ovo prvo stanje spavanja.
Promotri li se sada to prvo stanje spavanja kroz takav odgovarajući uvid, promotri li se kroz njega, onda se pokazuje ne kao sasvim isto, ali vrlo slično nesvjesnim iskustvima prvog djetinjstva. Baš kao kad bi čovjek mogao osvijestiti iskustva prvog djetinjstva, koja ostaju nesvjesna, i pretočiti ih u koncepte i ideje obične svijesti koje obrađuje filozofija - tada bi te ideje filozofije bile stvarnost, čovjek bi se uzdigao u filozofiju kao nešto stvarno - onda se također može reći da u prvom stadiju svakog stanja spavanja čovjek postaje nesvjesni filozof, postaje ono što u svojoj budnoj svijesti obrađuje u smislu ideja, dijalektičkih i logičkih zakona. Ako bi se strujanje u kozmičkoj magli eterskog svijeta i čežnjom duše za počivanjem u Bogu, moglo prožeti iskustvom stvarnosti, moglo bi se ta dva duševna iskustva osvijestiti i pretočiti u apstraktne filozofske ideje, tada bi te ideje oživjele, a filozofija bi bila nešto poput onoga što je bila u Grčkoj prije Sokrata i što je bila u starijim vremenima, naime unutarnje iskustvo stvarnosti.
Sada smo se upoznali s dvije faze ljudskog razvoja: stadij vrlo ranog djetinjstva, koji bi, da se osvijesti, predstavljao stvarnost filozofskih ideja; i iskustvo prve faze spavanja, koje je vrlo slično nesvjesnom iskustvu iz djetinjstva i koje, kada se osvijesti, također, filozofiji postignutoj u budnom stanju, daje iskustvo stvarnosti.
Ovo je opis prvih, ne baš dugotrajnih stanja kroz koja ljudi prolaze od uspavljivanja do buđenja.
Nakon što je duša neko vrijeme tijekom spavanja bila u opisanom stanju, ovo stanje prelazi u drugo. Ova druga faza sna predstavlja se na način da umjesto da ima iskustva u vlastitom fizičkom i eterskom organizmu, kao tijekom dana, ima neku vrstu iskustva tako da u sebi osjeti kozmos koji inače ima oko sebe tijekom dana. I dok u prvom stadiju spavanja ne postoji jasna razlika u iskustvu duše između subjekta i objekta, sada ta razlika postaje sve značajnija, osim što je čovjek, u određenoj mjeri, ušao u stanje suprotno nego kad je budan. Sada osjeća sebe, doživljava sebe u kozmosu i objektivno se osvrće na svoj fizički i svoj eterski organizam. Kao što u dnevnoj svijesti mutno doživljava svoje organe - pluća, jetru, srce i tako dalje, tako sada u stanju spavanja doživljava u sebi kozmički sadržaj; u određenoj mjeri duševno sam postaje kozmos. Ne kao da se proširio na cijeli kozmos, nego u sebi doživljava nešto poput replike kozmosa. Ali prvo nesvjesno iskustvo, koje je u potpunosti stvarno je, želio bih reći, fragmentiranost duše, duša je raspoređena na mnogo raznolikih detalja. Duša sebe ne doživljava kao jedinstvo, sebe doživljava kao mnoštvo. Kao kada bismo sebe doživjeli tijekom dana, ne kao jedinstveno ljudsko biće, već kao mnoštvo očiju, ušiju, pluća, jetre i tako dalje u mozgu, i nema jedinstva, na taj način se doživljavaju kozmički sastojci, da tako kažemo, a da se prvo ne doživi njihovo jedinstvo, tijekom spavanja. To uzrokuje stanje duše koje bi se, da je svjesno, moralo opisati kao tjeskoba koja prožima dušu, kao strah. Kao što sam rekao, ako to želite predstaviti u svjesnom iskustvu, ovo stanje se predstavlja kao stanje straha. Ali duša zapravo doživljava objektivne procese koji su u pozadini ovog noćnog straha, baš kao što su u dnevnom životu organski procesi fizičkog i eterskog organizma u osnovi onoga što bi duša mogla iskusiti tu i tamo, kao tjeskobu koja dolazi iznutra. Zapravo, to su iskustva koja su, moglo bi se reći, zastrašujuća, koja duša mora proživjeti.
U ovoj fazi spavanja, dolazi do izražaja utjecaj iskustava iz dnevnog života na život u spavanju. Za suvremene ljude koji žive nakon otajstva Golgote, posljedice onoga što prolaze u svom svakodnevnom životu, ogledaju se u njihovoj unutarnjoj religioznoj predanosti Kristu i otajstvu Golgote. Svi aspekti i usmjerenost, svo štovanje i obožavanje koje se prema Kristu i otajstvu Golgote razvija u budnom dnevnom životu, ima naknadni učinak u ovoj drugoj fazi spavanja. Stvari su bile drugačije za one ljude koji su živjeli na Zemlji prije otajstva Golgote. Od svojih vjerskih vođa dobivali su odgovarajuća sredstva, vjerske aktivnosti čije su učinke mogli uključiti u svoj život pri spavanju i koje su djelovale na način da se ta tjeskoba u njihovom stanju spavanja postupno prevladavala. Za osobu koja živi nakon otajstva Golgote, njezina unutarnja povezanost s Kristom Isusom, njen osjećaj pripadnosti Kristu Isusu, vjerske aktivnosti koje upućuje Kristu Isusu, njezin općenito cjelokupni odnos prema Kristu Isusu i stvarno življenje tog odnosa, da, sve to sada ima utjecaj na život spavanja i, takoreći, pomaže prevladati tjeskobu koja tišti dušu.
Kao što sam rekao, opisujem stvari kako se pojavljuju pred inspiracijskom sviješću, ali ih duša doživljava kao stvarne. Stoga predstavljam pojmove koji su zapravo pojmovi svjesnog života, ali stvarni odgovarajući procesi su definitivno prisutni u životu duše. Doista, ako smo razvili odnos s Kristom danju, susrećemo se s moći Krista tijekom ove druge faze života u spavanju. Ta je Kristova moć vodilja kojom pobjeđujemo tjeskobu koja tišti dušu. A iz tog straga razvija se kozmički odnos duše prema svijetu. Kao rezultat razvoja ovog odnosa, pred dušom stoje kretanja planetarnog sustava našeg sunčevog kozmosa, ali zapravo na način da duša to doživljava kao svoj unutarnji život. Ne kao da se duša proširila u svijet planeta tijekom ovog života u spavanju, već u duši živi unutarnja replika svijeta planeta. Zapravo doživljava repliku planetarnog kozmosa. Čak i ako ono što duša doživljava svake noći poput malog unutarnje globusa, nebeskog globusa, ne zasja u svijesti dnevnog života, ipak zasja u stvarnosti dnevnog života, i živi od buđenja do uspavljivanja u fizičkom i eterskom organizmu. Ako promatramo fizički i eterski organizam u dišnom sustavu, u sustavu krvotoka, u cjelokupnom ritmičkom sustavu, živite u njemu, prateći respiratorne struje, prateći krvotok, podražaje, impulse, koji djeluju u budnom životu, od onoga što duša doživljava kao planetarno unutarnje iskustvo između uspavljivanja i buđenja, tako da zapravo, dok smo budni, planetarna kretanja našeg sunčevog sustava pulsiraju u našem disanju i našem krvotoku, kao trajni podražaj. A tijekom stanja spavanja - gdje su astralni i 'Ja' organizam izvan fizičkog i eterskog organizma, kao što promatranje dokazuje - planetarna kretanja nemaju izravan učinak; duša ih doživljava izvan fizičkog i eterskog organizma. Ali unutar uspavanog fizičkog organizma nastavljaju titrati i vibrirati podražaji koji dolaze od prethodne noći i koji su pulsirali kroz procese disanja i cirkulacije krvi tijekom dana. Tijekom sljedeće noći prisutan je njihov naknadni učinak, a sljedećeg jutra ti se podražaji ponovno obnavljaju kao rezultat onoga što je duša doživjela tijekom noći kao unutarnju repliku planetarnog kozmosa.
Osim ovog kozmičkog iskustva, u ovoj drugoj fazi života u spavanju događa se još nešto. Duša prima jasne dojmove svih odnosa s ljudskim dušama koje je ikad imala u različitim životima na Zemlji. U sebi imamo, želio bih reći, 'znakove', svih odnosa koje smo ikad imali s ljudskim dušama u našim uzastopnim životima na Zemlji. Sve se to sada pojavljuje pred dušom na određeni slikovit način. Duša proživljava, doduše nesvjesno, ali stvarno sve ono što je jednom imala s drugim ljudima, s pravom ili ne. I na isti način, kako se razvija, ona doživljava svoje odnose s duhovnim bićima koja nastanjuju kozmos i koja nikada ne žive u fizičkom tijelu, koja stoga uvijek žive nadosjetilno u usporedbi s fizičkim ljudskim životom. Tijekom spavanja, čovjekova duša također živi u bogatoj mreži odnosa s ljudskim dušama s kojima je uspostavila takve odnose. Ti se odnosi ponovno pojavljuju, a na isti način sve što ostaje u tim odnosima pojavljuje se kao posljedica dobra i zla koje je ljudima učinjeno, dobra i zla koje je prouzročeno. Ukratko, ono što je postalo sudbina čovjeka predstavlja se duši u ovoj fazi spavanja.
Ono što je starija filozofija zvala karma, događa se svake noći u spavanju pred ljudskom dušom. I ako planetarna iskustva nastave djelovati kao podražaji u disanju i krvotoku, tj. u fizičkom i eterskom organizmu čovjeka, tada postaje očito onima koji su u stanju promatrati takve stvari kroz inspiracijsku spoznaju, da se ovo iskustvo ponovljenih zemaljskih života također preljeva u dnevnu svijest, čak i ako nije izravno prisutno u njoj. Za inspiracijsku spoznaju koja gleda na ono što duša doživljava, činjenica o ponovljenim zemaljskim životima je jednostavno dana, jer u inspiracijskom pogledu, zemaljski životi su predstavljeni izravno u vezi s onim što se vidi u odnosima s ljudima koje ste ikad imali. Pregledom tih odnosa, razvoj kroz ponovljene zemaljske živote postaje očit. Vidite jedan odnos koji ukazuje na određeni zemaljski život, drugi koji ukazuje na drugi, i tako dalje. Isto tako, karma se čovjeku predstavlja kao činjenica.
Ono što duša doživljava tijekom spavanja ima utjecaj na dnevnu svijest na način da opće raspoloženje duše, koje se tijekom dana javlja kao tupo osjećanje sebe, ovisi o tome kroz što prolazimo u ovoj fazi života spavanja. Osjećamo li se sretno ili nesretno u svom prigušenom unutarnjem postojanju, osjećamo li se svježe ili iscrpljeno, to je uvelike posljedica onoga što se u tim stanjima doživljava tijekom spavanja. I tako se tijekom ove faze stanja spavanja zapravo nalazimo u kozmosu izvana, čak i ako je ono što doživljavamo kao unutarnji život u duši replika kozmosa, pa čak i ako ono što doživljavamo o ponovljenim zemaljskim životima i iskustvo karme, dolazi pred dušu u slikama, u naknadnim odrazima. Ono što stoji pred našom dušom kao takve naknadne slike, kozmičke i sudbinske naknadne slike, sadrži ono što se može nazvati unutarnjim bićem čovjeka u kozmosu. A ako ono što možete postići na ovaj način putem inspiracijske spoznaje stavite u koncepte i ideje dopuštajući da zrači natrag u običnu svijest, tada imate pravu kozmologiju koja također obuhvaća cijelog čovjeka. Ova kozmologija je onda doživljena kozmologija. Možemo reći: kada čovjek svjesno reflektira ovu fazu života u spavanju, time uči prepoznati sebe kao člana kozmičkog poretka, pri čemu ovaj kozmički poredak živi planetarno, da tako kažemo, kao prirodni kozmički poredak.
Ali sada se unutar kozmičkog poretka pojavljuje i moralni poredak svijeta. Nije kao ovdje u zemaljskoj egzistenciji da s jedne strane imamo prirodni poredak, koji ima svoje vlastite zakone i moralno je slobodan, a s druge strane moralni poredak svijeta, koji se u duši doživljava samo u zemaljskoj egzistenciji, već pred sobom imamo ujedinjeni svijet. Ono što doživljavamo kao planetarni kozmos prožeto je i produhovljeno moralnim impulsima u stalnom razvoju. Živimo u prirodnom i moralnom kozmosu u isto vrijeme.
Prepoznate puni značaj ovih noćnih događaja i za dnevni život. Dakle, možemo reći, da je za vanjsku konfiguraciju čovjeka, ono što duša doživljava u kozmosu između uspavljivanja i buđenja, bitnije i značajnije od onoga što ima pred sobom tijekom budnog dana, jer su i fizičko i etersko funkcioniranje kao moralno stanje bića, rezultati kozmičkog iskustva između padanja u san i buđenja.
Treći stupanj života u snu može se okarakterizirati činjenicom da iskustvo unutar planetarnog kozmosa, postupno prelazi u iskustvo svijeta zvijezda stajaćica, tako da se u unutarnjem životu duše svijet zvijezda stajaćica doživljava u nekoj vrsti replike, ali na način da ne postoje replike onih vanjskih osjetilnih slika sazviježđa zvijezda stajaćica kakve vidimo u našem budnom dnevnom životu, nego sama duša živi u tim bićima, o kojima je u ranijim razmatranjima rečeno da ih intuicija prepoznaje kao odgovarajuća duhovna bića zvijezda. Ovdje u osjetilnom svijetu doživljavamo osjetilne slike zvijezda u fizičkoj svijesti. Kada intuicija, kao što sam opisao, prijeđe u duhovni svijet, ona zauzvrat prepoznaje u određenim duhovnim bićima ono čega su Sunce i druge zvijezde stajaćice samo fizičke naknadne slike za naše dnevno osjetilno znanje. Unutar ovih duhovnih entiteta zvijezda, duša živi u trećoj fazi stanja spavanja. Ona osjeća naknadne slike zvjezdanih konstelacija, ali to zapravo znači odnose koji postoje između aktivnosti duhovnih zvjezdanih bića. Ona doživljava takve konstelacije.
U starijoj snolikoj znanosti posebno je opisano uvođenje konstelacija zvijezda stajaćica i Zodijaka. To je ono što je glavni dio duševnog iskustva spavanja. U svijetu osjetila dobivamo puno više nečega što odgovara pojedinačnim duhovnim bićima, ako se usredotočimo na zviježđa umjesto na pojedinačne zvijezde. Dakle, duša živi između uspavljivanja i buđenja, kada je slobodna od fizičkog i eterskog tijela, tako slobodna da to dvoje ima kao objekte ispred sebe, kao što inače imamo ispred sebe vanjske osjetilne stvari kao objekte. Tako duša zapravo živi kao duhovno biće u kozmosu duhovnih bića. Intuitivna spoznaja može rasvijetliti ono kroz što ona nesvjesno prolazi. Ali ono kroz što prolazi također ima svoje posljedice u budnom dnevnom životu, u tome što je u suštini sva priroda konstitucije čovjekova zdravlja, sveukupno zdravlje i svježina čovjekova tijela - ne duše kao u prvoj fazi sna - posljedica onoga kroz što duša prolazi tijekom noći među zvjezdanim bićima.
Ali posebno se doživi, makar i ne svjesno, cjelokupni događaj rođenja u najširem smislu, to jest uvlačenje duše kroz začeće i embrionalni život u fizičko ljudsko tijelo. I opet se duša suočava s napuštanjem tijela u smrti, prelaskom čovjekova duhovnog bića u duhovno- duševni svijet. Ono što je istina o događajima rođenja i smrti, doista se svake noći predstavlja čovjekovoj duši. I ovo je također posljedica ovih noćnih iskustava, da ljudi tijekom dnevnog života imaju prigušeni unutarnji osjećaj: rođenje i smrt u čovjekovu životu, nikada ne znače ono što se čini osjetilnom promatranju. Naprosto nije točno da bi čovjek, ako ima zdravu svijest, mogao vjerovati, da su rođenje i smrt u stvarnosti događaji kakvima se čine u vanjskom osjetilnom životu. Nije istina da čovjek zato nema to uvjerenje jer, u svojoj mašti sebe zamišlja kao vječno biće, da postoji nakon smrti. Ne, razlog zašto ljudi ne mogu povjerovati u to je taj što ono što duša doživljava svake noći, sjaji u dnevnom životu u obliku prigušenog osjeća o svijetu i ljudskom životu, kao sliku ljudskog bića koje je iz duhovnog svijeta uvučeno u zemaljski život, i ljudskog bića koje je ponovno izvučeno u duhovni svijet.
Dakle, ono što se pojavljuje kao religiozna čežnja, kao religiozna svijest, tijekom budnog dnevnog života, naknadni je učinak duševnog iskustva zvijezda tijekom noći. A ovo što sam upravo opisao je faza najdubljeg čovjekova spavanja. Čovjek zapravo iz spavanja izvlači svoj religiozni dnevni osjećaj. Baš kao što se religiozni život danas može spoznajno utemeljiti kroz intuicijom ispunjeno iskustvo primitivnog čovječanstva iz potpuno razvijene svijesti, također se može reći da se ta religiozna spoznaja može steći kada čovjekova nadosjetilna intuicija osvijetli fazu najdubljeg spavanja. Jer ono što leži u dubini spavanja, također je izvor koji je očuvao božansko. A budući da je naša svakodnevna svijest samo odraz mogućnosti svijesti koje postoje za ljude, ono što ljudi nose u sebi kao prirodni religiozni osjećaj, također se pojavljuje kao odraz onoga kroz što duša prolazi u slavi i veličanstvenosti, čak i nesvjesno, u trećoj fazi života spavanja. Ljudi uranjaju u spavanje, ne samo da oporave svoje umorno tijelo, ne samo da u spavanju dobiju podražaje koji su potrebni njihovom disanju i krvotoku, ne samo da dobiju i druge podražaje koji su im potrebni iz duhovnog svijeta, već i ono što religiozno prožima ljude prodirući na površinu duše, do svjesne dnevne oblasti iz dubokih slojeva ispod, kroz koje teče život čovjekove duše između uspavljivanja i buđenja.
Moglo bi se reći: baš kao što čovjek živi filozofskim životom tijekom prve faze spavanja, slično svom ranom djetinjstvu - koliko god to paradoksalno zvučalo za sadašnju svijest - kao što živi kozmološkim životom u drugoj fazi spavanja, tako i u trećoj fazi spavanja živi Bogom okupan život. Onda se osoba mora vratiti iz ove treće faze spavanja u dnevnu svijest.
Iz zadnje faze spavanja, osoba se vraća u budnu dnevnu svijest prolazeći kroz navedene faze obrnutim redoslijedom. Prije svega, čovjek je kao duša, kao duh, izvan svog fizičkog i svog eterskog organizma, i ako se želi u potpunosti prepoznati fenomen spavanja, mora se intuitivnom spoznajom odgovoriti na pitanje: zašto je čovjek ponovno privučen svom fizičkom i eterskom organizmu? Kakav je to impuls? - Čovjek prepoznaje ova impuls, ako se nastavi s intuitivnom spoznajom o spavanju dovoljno daleko. Čovjek tada prepoznaje - baš kao što prepoznaje ona duhovna bića koja odgovaraju Suncu i konstelacijama drugih zvijezda stajaćica - prepoznaje kao impuls za to ona duhovna bića, čija je u našem osjetilnom svijetu replika Mjesec. Sile Mjeseca prožimaju cijeli naš kozmos. I ako intuicijom prepoznajemo ne samo fizičku egzistenciju Mjeseca, nego i duhovni korelat ove fizičke egzistencije, tada u tim duhovnim bićima, koja odgovaraju fizičkoj egzistenciji Mjeseca, nalazimo upravo ona bića koja, svojim zajedničkim radom, daju impulse, koji nas, kada dosegnemo najdublji stupanj spavanja, vraćaju u naša fizička i eterska tijela. Općenito, mjesečeve sile su te koje povezuju čovjekov astralni i 'Ja' organizam, s fizičkim i eterskim organizmom.
Svake noći, kada duša želi prijeći iz duhovnog svijeta u fizički i eterski organizam, mora se uklopiti u struje lunarnih sila. Nije važno - to će vam se činiti očiglednim - da li je mlad ili pun Mjesec. Jer čak i ako Mjesec nije vidljiv osjetilima kao mladi Mjesec, te sile koje vraćaju dušu iz duhovnih svjetova natrag u fizički i eterski organizam, i dalje djeluju kroz kozmos, premda transformacije kroz koje prolazi osjetilna slika Mjeseca i koje se vide kao polumjesec, puni Mjesec i tako dalje, premda te osjetilne slike metamorfoze odgovaraju procesima u duševnom biću mjeseca, koji međutim, imaju nešto učiniti s duhom čovjeka i čovjekovom dušom u fizičkom i eterskom organizmu. Moglo bi se reći da je posebna konfiguracija veze između duševno-duhovnog i fizičko-eterskog čovjeka određena onim silama koje vladaju i kreću se u kozmosu, i koje svoj osjetilni izraz nalaze u tom osjetilnom biću, kojeg imamo pred sobom u biću Mjeseca u njegovim različitim metamorfozama.
Na taj način možemo zaviriti i u skrivene strane ljudskog budnog i života spavanja, i saznati što ljude ujutro vraća u dnevni život. Vraća se kroz iste faze obrnutim redoslijedom. I dok prolazi kroz završni stadij, koji je prožet čežnjom za Bogom, snovi se ponovno miješaju sa životom spavanja, i čovjek postupno uranja u svoj fizički i eterski organizam.
Zašto čovjek, kada prođe kroz vrata smrti, više nije podložan tim lunarnim silama, i u kojoj mjeri im izmiče ulaskom u duhovni svijet na duže vrijeme, razmatranje ovoga, kao i misterija rođenja, smrti i ponovljenih života na Zemlji, u biti će biti sadržaj sljedećeg predavanja i onog nakon njega.