.- ŠESTO PREDAVANJE, Dornach, 11. rujna 1922.
Prijelaz iz duševno duhovne egzistencije u ljudskom razvoju u osjetilno tjelesnu
Iz opisa koje sam dao o inspiracijskoj i intuitivnoj spoznaji, biti će jasno da za čovjekovo unutarnje biće, za čovjekovu dušu i duh, postoji kozmičko iskustvo. Jučer sam mogao istaknuti da je takvo kozmičko iskustvo prisutno u čovjeku dok spava, samo što to za običnu svijest ostaje nesvjesno. Čovjek doživljava kozmičko, ali o tome u običnoj svijesti ne zna ništa. Može se reći da dok čovjek sebe doživljava u svom fizičkom i eterskom tijelu u svom osjetilnom iskustvu u fizičkoj zemaljskoj egzistenciji, i to što fizičko i etersko tijelo ima unutar sebe organe koje vidi kao svoje unutarnje biće, tijekom kozmičkog iskustva, kakvo se događa, naprimjer, tijekom spavanja, kao unutarnji život bit će doživljena replika kozmičkih bića, tako da se zapravo može reći da čak i u normalnom stanju spavanja, normalni unutarnji svijet čovjeka postaje vanjski svijet. Kad osoba spava, pred sobom jednostavno ima fizičko i etersko tijelo, koji inače čine njegovo biće, kao vanjski svijet, a ono što se u osjetilnom promatranju vidi kao okolina i kozmos, postaje, u određenom smislu, unutarnji svijet.
Međutim, tijekom stanja spavanja postoji stalna želja u astralnom čovjeku, u čovjekovom 'Ja', da se vrati u fizičko tijelo. Ta želja postaje posebno aktivna u onom stadiju spavanja koji sam jučer opisao kao najdulji, spavanje - ako ga tako mogu nazvati na temelju jučerašnjeg karakteriziranja - sa sviješću zvijezda stajaćica. Ta želja za povratkom u fizičko i etersko tijelo, povezana je naravno s činjenicom da fizičko i etersko tijelo nastavljaju živjeti tijekom stanja spavanja. A činjenica da se čovjek ponovno želi vratiti, razvija u sebi želju za povratkom, potaknuta je u njemu, kao što sam jučer objasnio, duhovnim silama Mjeseca aktivnim u kozmosu.
Želi li se na ispravan način razumjeti znanost duha, antropozofija, mora biti jasna činjenica da se pojedinačni odnosi moraju prikazati s najrazličitijih gledišta. Naprimjer, netko bi me jednom mogao čuti kako govorim: razlog zašto se čovjek ujutro želi vratiti u fizičko i etersko tijelo, je taj što duša žudi za povratkom i ima želju za povratkom. - Onda bi netko mogao reći: taj povratak ovisi o lunarnim silama. - I jedno i drugo je točno, osim što postoji veza, da je želja za ponovnim povezivanjem s fizičkim organizmom potaknuta tijekom kozmičkog iskustva s lunarnim silama, koje također prodiru u čovjekov astralni i 'Ja' organizam, između padanja u san i buđenja. Ove lunarne sile, odnosno njihov duhovni korelat, ne mogu djelovati dok je čovjek u pred zemaljskoj egzistenciji, to jest prije nego što je sišao iz duhovno-duševnog svijeta i obukao se u fizičko ljudsko tijelo. Ako se čovjek nalazi u čisto duhovnom kozmosu u svom pred zemaljskom postojanju, u početku ne postoji odnos prema fizičkom i eterskom organizmu, jer oni ne postoje. Tijekom spavanja, međutim, fizički i eterski organizam čekaju, da tako kažemo, da ih stvarni unutarnji čovjek ispuni dušem i duhom.
Takav fizički i eterski organizam ne postoji u čovjekovoj pred zemaljskoj egzistenciji. Ali tada je prisutno nešto drugo. U određenoj fazi ove pred zemaljske egzistencije čovjek doživljava svojevrsni kozmos, koji doživljava i kao svoj unutarnji svijet. U određenoj mjeri on se osjeća kozmosom. Ali ovaj kozmos u ovoj pred zemaljskoj egzistenciji nešto je drugačije od kozmosa koji nas okružuje za osjetilno promatranje između rođenja i smrti. Taj kozmos koji se doživljava u određenoj fazi pred zemaljske egzistencije, neka je vrsta kozmičke klice kasnijeg čovjekova fizičkog organizma, ljudskog fizičkog organizma u koji se čovjek mora zaodjenuti kad siđe u zemaljsku egzistenciju. Zamislite sve što čovjek ima kao fizički organizam u zemaljskom životu, prošireno do nemjerljivih razmjera, recimo pluća, jetra, svi procesi - kao sile naravno, ne kao fizički materijalni organi - procesi pluća, procesi srca i tako dalje, prošireno, neizmjerno prošireno u kozmičko, to je ono što čovjek doživljava, samo što on tada ovaj kozmos obuhvaća svojom dušom, tako da također ovaj kozmos ima kao svoj unutarnji život.
Kad kažem: čovjek svoj kasniji fizički organizam doživljava kao klicu, pa se naravno mora naglasiti razlika između uporabe riječi klica ovdje za duhovnu egzistenciju, i u drugom slučaju za fizičko zemaljsku egzistenciju. Kada se govori o klici u fizičkom zemaljskom postojanju, misli se na nešto malo, što se potom razvija i postaje veliki organizam. Međutim, kada sada govorim o klici ljudskog fizičkog tijela koje se doživljava kao kozmos u pred zemaljskoj egzistenciji, ta kozmička klica je neizmjerno velika, skuplja se sve više i više, i konačno postaje mala. Naravno, treba uzeti u obzir da se u ovom slučaju, barem za duhovnu, početnu pred zemaljsku egzistenciju, izraz 'veliko' koristi u prenesenom značenju u odnosu na kasnije 'malo', jer u pred zemaljskoj egzistenciji iskustvo nije toliko prostorno kao ovdje u osjetilno fizičkoj egzistenciji. Sve se doživljava kvalitativno. Prostor kakav poznajemo iz našeg osjetilnog svijeta zapravo je dostupan samo ovom osjetilnom svijetu. Samo da bi pojasnili, da bismo iz ljudskog jezika mogli uzeti nešto što također karakterizira ove čisto duhovne uvjete pred zemaljske egzistencije, ova se razlika može prilično dobro upotrijebiti u svrhu ilustracije. Dakle, možemo reći da je kozmička čovjekova klica ogromna, i da se skuplja sve više i više, i onda konačno u ljudskom fizičkom organizmu izgleda mala.
Dakle, moramo zamisliti: u pred zemaljskoj egzistenciji, čovjek nema pogled na zvijezde i kozmos kakav ima u fizičkoj egzistenciji, nego kozmos ima oko sebe. Ovaj kozmos sadrži duhovno- duševna bića. Ali čovjek se osjeća povezanim s tim duhovno-duševnim bićima, osjeća ih u sebi, da tako kažem. Osjeća svoju dušu raspršenu u ovom kozmosu. Ovaj kozmos nije ništa drugo nego kasnije čovjekovo fizičko tijelo prošireno u kozmosu. Čovjek stoga svoj budući unutarnji svijet doživljava kao kozmički vanjski svijet, doživljava ga sa svojom nutrinom. Stoga se može reći: cijeli ovaj kozmos - htio bih ga nazvati čovjekovim kozmosom - ovaj čovjekov kozmos, koji čovjek doživljava kao svoj vlastiti, njegova je individualna egzistencija. Ali u isto vrijeme, doživljava život drugih bića, drugih ljudskih bića i drugih duhovnih bića koja ne ulaze u fizičku zemaljsku egzistenciju. Čovjek živi u drugim bićima, tako da istovremeno doživljava, i neku vrstu kozmosa za sebe, i neku vrstu zajedništva s drugim bićima. Želio bih ovo zajedništvo s drugim bićima u ovoj fazi pred zemaljske egzistencije nazvati aktivnom intuicijom, stvarnom, doživljenom intuicijom. Ono što je inače reproducirano nadosjetilnom intuitivnom spoznajom, živa je egzistencija za ovu pred zemaljsku egzistenciju.
Dok u stanju spavanja čovjek živi u replici kozmosa na način kako sam jučer opisao, to jest, ima i svoj fizički i svoj eterski organizam izvan sebe - ali kao gotov, usavršen - u svojoj pred zemaljskoj egzistenciji, on ima nastajanje njegovog fizičkog organizma, sada ne mogu reći izvan sebe, nego u sebi. Ali to je samo po sebi i nešto izvana, i njegov život se sastoji u aktivnom radu, u duševno-duhovnom radu na nastajanju ovog organizma. Dok ovdje u našoj fizičkoj egzistenciji uređujemo svoj rad na takav način da se vanjske osjetilne stvari namjerno mijenjaju i transformiraju, dok se i mi sami transformiramo ovdje u fizičkoj egzistenciji s osjetilnim stvarima, u našoj pred zemaljskoj egzistenciji, radimo na oblikovanju našeg fizičkog organizma. U njega ugrađujemo ono što onda u zemaljskoj egzistenciji, mora biti mudra interakcija organa s duševnim, i duševnog s duhovnim. Živimo u kozmosu čiji se razvoj sastoji u tome što namjenski oblikujemo naš budući zemaljski organizam.
Budući da smo u ovom kozmosu ne samo svojim percepcijama, već i svojom duševnom i duhovnom aktivnošću, u ovom pred zemaljskom stanju imamo svijest. Spavanje je nasuprot tome bez svijesti, jer se fizičko i etersko tijelo više na razvijaju, jer su dovršeni, u spavanju ne možemo raditi na onome što je već završeno, ali ih doživljavamo onako kako sam to jučer opisao. U pred zemaljskom stanju, sve što predstavlja našu vezu sa kozmosom u nastajanju, koji se, sve više skuplja da bi kasnije postao naš fizički organizam, sve je sila, unutarnja aktivnost, koja je izražena kroz oblik svijesti koji je drugačiji od svijesti zemaljskog života. Ali to je potpuno svjesno, još više svjesno stanje, od onoga koje imamo u našoj fizičkoj egzistenciji na Zemlji. Mi imamo iskustvo ovog vlastitog rada prema kasnijem životu na Zemlji. Da, ako promatramo naš fizički organizam ovdje u zemaljskoj egzistenciji, onako kako nam ga predstavlja vanjski izgled, ili fizička anatomija ili fiziologija, onda to zapravo ne možemo usporediti sa slavom, veličanstvenošću i uzvišenošću univerzuma koji je oko nas kao svijet zvijezda, svijet oblaka i tako dalje. Ali ono što je sabijeno u ovom fizičkom čovjekovom organizmu, kada ga čovjekova duša u pred zemaljskoj egzistenciji promatra kao kozmos, veće je, moćnije je, veličanstvenije od kozmosa koji je oko nas kao fizički kozmos u našoj zemaljskoj egzistenciji. Ako zamislite sve što je materijalizirano u fizičkom čovjekovom organizmu, odnosno ono što je skriveno u osobi koja stoji ovdje na Zemlji, jer je skupljeno i prekriveno materijalnim, ako o svemu tome razmišljate u duhovnom smislu, morali biste razmišljati o kozmosu s kojim se fizički kozmos, usprkos svim svojim zvijezdama, suncima i tako dalje, ne može ni izdaleka usporediti po veličini, moći i veličanstvenosti.
Svoj put u zemaljsku egzistenciju ulazimo iz duhovnog, pred zemaljskog pogleda koji ima velik, moćan sadržaj. I sve u čemu mi ikada možemo sudjelovati ovdje na Zemlji, čak i u najvišem kulturnom radu, mala je stvar u usporedbi s onim u čemu ljudi sudjeluju tijekom svoje pred zemaljske egzistencije. Kažem: sudjeluju, jer bezbrojna duhovna bića najrazličitijih hijerarhija rade s ljudima na stvaranju ove divne strukture koja predstavlja fizički organizam. I taj je posao, ako ga tako promatramo, blažen posao. Zaista nema nikakve naznake nečeg malog ili beznačajnog u odgovoru na pitanje: što čovjek radi između smrti i novog rođenja u svojoj pred zemaljskoj egzistenciji? - i daje se odgovor: u određenoj fazi on radi s duhovima kozmosa na sastavljanju, na unutarnjem mudrom oblikovanju fizičkog ljudskog tijela, tako što ga oblikuje kao univerzalnu klicu. U usporedbi sa zemaljskom egzistencijom, to je već nebeska egzistencija. Ali sve što se tamo događa skriveno je u neizmjernim dubinama u ovom fizičkom zemaljskom organizmu u koji je obučeno ljudsko biće, i za običnu svijest, to je jedna od najskrivenijih stvari u čovjekovoj fizičkoj organizaciji. To je tragedija materijalizma, što vjeruje da poznaje materiju, što stalno govori o materiji i njenim zakonima. Ali duh živi u svoj materiji, samo ne živi na takav način da ga možemo trenutno razotkriti, već živi unutar nje na takav način da, ako ga želimo otkriti, moramo pogledati natrag u potpuno različita vremena i vrste iskustava. Ono što materijalizam najmanje poznaje je materijalni, fizički čovjekov organizam. Materijalizam se morao pojaviti, tako da komplicirane materijalne strukture fizičke zemaljske egzistencije ostanu skrivene kao što su trenutno skrivene, od inače divljenja vrijedne današnje prirodne znanosti. Malo kasnije ću govoriti više o čovjekovoj pred zemaljskoj egzistenciji.
Stadij pred zemaljskog iskustva koje sam upravo opisao također se može okarakterizirati riječima: čovjek doživljava ono što ima kao svoju okolinu, a koja je ujedno i njegovo vlastito biće, kao zajedništvo između sebe i duhovnog kozmosa. Ali duhovni univerzum je zajednica stvarnih, iznutra živih duhovnih bića, u čijem se krugu čovjek osjeća kao duša i kao duh. Ova izuzetno živa i svijetla svijest sada u određenom trenutku počinje postupno tamniti i mračiti se. Ne da se tada doživljava kao slaba svijest, ali u usporedbi sa svjetlinom i jasnoćom i intenzitetom određenog stanja pred zemaljske egzistencije, ona se prigušuje. Kad bih kroz imaginaciju opisao jedno vrlo značajno i intenzivno iskustvo, mogao bih to reći ovako. U određenom trenutku ove pred zemaljske egzistencije, čovjek počinje govoriti sebi: uz svoje biće vidio sam druga božanska duhovna bića. Sada mi se čini kao da su ta božanska duhovna bića prestala u potpunosti pokazivati svoj oblik. Sada mi se čini kao da preuzimaju vanjsku sliku u koju se zaodijevaju. Sada mi se čini kao da ta bića postaju zvjezdana, baš onako kako sam u prijašnjem zemaljskom životu fizičkim promatranjem upoznao zvijezde. Ona još nisu zvijezde, ali izgleda mi kao da su duhovna bića na putu da postanu zvijezde. - To je osjećaj kao da se stvarni duhovni svijet pomalo povlačio od čovjeka i sve se više povlačio, i sada je pred čovjekom stajala slika tog duhovnog svijeta, kao njegova kozmička objava. Intuitivno, aktivno iskustvo duhovnog svijeta, zamijenjeno je nečim poput inspiracijskom kozmičkom slikom ovog duhovnog svijeta.
Paralelno s ovim je duhovno unutarnje iskustvo koje čovjek mora iskusiti, da tako kažemo, kako se duhovni svijet u svojoj vlastitoj životnosti povlači, i daje mu se samo njegovo otkrivenje. Ovo u njegovoj duši, u njegovoj pred zemaljskoj egzistenciji, budi iskustvo, koje bih želio opisati izrazom posuđenim iz fizičkog zemaljskog života, kao lišavanje koje se također izražava, opet opisano fizičkim zemaljskim izrazom, kao želja za onim što će se izgubiti. To u ranim fazama niste izgubili, ali gubite ono što ste imali prije. U mjeri u kojoj je netko u ovoj fazi gubitka, javlja se unutarnja uskraćenost onoga što je izgubljeno i želja za tim. Želite to natrag.
Upravo u ovoj fazi pred zemaljske egzistencije čovjekova duša postaje dostupna duhovnim lunarnim silama. Ovo lišavanje i želja, pripremaju čovjekovu dušu da bude dostupna duhovnim lunarnim silama u kozmosu. Prije te duhovne lunarne sile za čovjeka kao da nisu postojale. Sada, kada duhovni kozmos počinje tamnjeti, pojavljuje se veza između onoga što kozmički vibrira kroz kozmos kao lunarne sile i, i sile želje, koje su javljaju u ljudima kao želja i deprivacija. I u istoj mjeri u kojoj se kozmos, koji je prije bio prikazan u svojoj unutarnjoj duhovnost životnosti, pretvara u puku objavu, u istoj mjeri u kojoj prethodno aktivna živa intuicija postaje aktivna živa inspiracija, u istoj mjeri lunarne sile uzrokuju pojavu unutarnjeg bića čovjeka, i čovjek se ne osjeća u kozmosu u kojem subjekt i objekt za njega zapravo ne postoje i sve je subjektivno. On je živio unutar drugih bića, ali dok je to bio slučaj do sada, sada subjekt i objekt ponovno za čovjeka počinju imati značenje. On osjeća unutarnje, duhovno, subjektivno postojanje koje su mu pripremile lunarne sile, a ono što je otkrivenje kozmosa, sada počinje osjećati kao objektivni vanjski svijet.
Ako želim zemaljskim načinom izražavanja opisati ono što je stvarno prisutno u ovoj pred zemaljskoj egzistenciji, onda bih mogao reći da se u ovoj ljudskoj duši, koja je obdarena nutrinom od strane lunarnih sila, javlja živa misao: moram ga imati, ovo fizičko tijelo, iza kojeg leži ono na čemu sam i sam radio kao kozmičkoj, duhovnoj klici. - I na taj način čovjek postaje zreo za silazak u ovozemaljsku egzistenciju. Uskraćenost i želja, u vezi s lunarnim silama, čine ga zrelim da poželi zemaljsku egzistenciju, da želi zemaljsku egzistenciju, a ta želja je posljedica prethodnog rada na univerzalnom, kozmičkom duhovnom dijelu fizičkog tijela. Već sam jučer rekao: mjesečeve sile uvijek predstavljaju ono što ljude priprema za život na Zemlji. U stanju spavanja, one predstavljaju ono što ljude tjera natrag u zemaljski život. U pred zemaljskoj egzistenciji, čovjek u početku nema nikakve veze s tim lunarnim silama u određenoj fazi svog iskustva, kao što sam upravo pokazao, ali onda dolazi u kontakt s lunarnim silama. I u istoj mjeri, u njemu se javlja sklonost da se vrati životu na Zemlji. Čak i ako fizičko zemaljsko tijelo i eterski zemaljski organizam još nisu tu, odjeci onoga što je on sam razradio kao kozmičko- duhovni preliminarnu fazu fizičkog zemaljskog tijela još je uvijek tu.
O daljnjim procesima koji vode do života na Zemlji govorit ću nakon prijevoda.
Ako želim nastaviti govoriti na način na koji sam opisao uvjete ukupnog ljudskog života prethodnih dana u vezi s inspiracijskim i intuitivnim znanjem, sada moram reći: ono što čovjek doživljava u jasnoj, svijetloj svijesti u fazi svoje pred zemaljske egzistencije koju sam danas ranije okarakterizirao, ono je što se zatim ponovno doživljava u zemaljskoj egzistenciji u slici, doživljava se u osjećajnoj i emocionalnoj slici u religioznoj dispoziciji, u osjećaju povezanosti između čovjeka i božanskog temelja svijeta. Jer ako čovjek kao duša u pred zemaljskoj egzistenciji želi objasniti način kako se duša prilagođava zemaljskoj egzistenciji, moglo bi se reći: u trenutku kada čovjek prijeđe od doživljaja živog duhovnog kozmosa do doživljaja njegovog pukog otkrivenja pod utjecajem lunarnih sila, čovjek bi u tom trenutku svoje pred zemaljske egzistencije morao sebi reći: idem iz Bogom okupane egzistencije u kozmičku egzistenciju. Sada počinjem okupljati tu svijetlu kozmičku svijest koju sam ranije univerzalno razvio, pod utjecajem lunarnih sila, u unutarnju svijest. - Rekao sam da je svijetla kozmička svijest prigušena, ali što je više prigušena, to se unutar čovjekove duše više javlja subjektivna svijest, koja je suprotstavljena otkrivanju kozmosa kao objektivnog. I tako možemo reći: čovjek prelazi u inspiraciju u kojoj sebe spoznaje kao pripadnika kozmosa. U ovoj drugoj fazi pred zemaljske egzistencije doživljava kozmologiju.
Ono što čovjek nosi sa sobom u zemaljskom životu kao težnju za kozmološkom mudrošću također je posljedica ovih iskustava pred zemaljske egzistencije koja su upravo okarakterizirana, kao što je religiozna svijest posljedica prvog opisanog stadija, Bogom prožete svijesti. Ove stvari se doživljavaju u pred zemaljskoj egzistenciji. One u zemaljskoj egzistenciji imaju svoje posljedice, koje se predstavljaju kao religiozna ili kozmološka dispozicija čovjekove duše, a osvježavaju se svake noći - na način koji sam jučer opisao. One su tu kad se čovjek rodi u zemaljskoj egzistenciji. Donosi ih sa sobom kao priloge; one tamne u smjeni dana i noći, ali svake noći kozmološke sklonosti čovjeka ponovno se raspiruju iskustvom planetarnog svijeta, svijeta zvijezda, kako sam ga predstavio, a isto tako se ponovno raspiruje Bogom prožeta egzistencija, kako sam je jučer opisao za posljednju fazu sna. Stoga bi se moglo reći: ako čovjek želi doći do spoznajne osnove za religiozni život i ako želi doći do spoznajne osnove za kozmologiju, u svojoj potpuno svjesnoj zemaljskoj egzistenciji mora biti sposoban evocirati slike onoga što se doživljava na opisani način u pred zemaljskoj egzistenciji.
U fazi u kojoj je čovjek zahvaćen lunarnim silama, u kojoj se vanjski univerzalni svijet, koji je prethodno bio kozmos njegovog vlastitog fizičkog tijela, još uvijek pojavljuje samo u objavi, u ovom trenutku događa se ono što bih želio nazvati, čovjek više nema nikakve veze s onim što je nekad bio njegov kozmos. Ta univerzalna klica fizičkog tijela, na kojoj je čovjek tako dugo radio, više ne postoji. Toga nema na određenom stupnju pred zemaljskog iskustva. Tada se pokazuje da ono ima unutarnje biće, potaknuto lunarnim silama, prošarano i prožeto željom za životom na Zemlji, okruženo slikama duhovno- kozmičkog svijeta. Kada osoba sada duhovno- duševno posegne za tim slikama, probija ih. Stvarnosti više nema, na određenom stupnju njenog iskustva u njenoj pred zemaljskoj egzistenciji za čovjekovu dušu, stvarnost je izgubljena. Duša više nema stvarnost ovog čovjekova kozmosa, oko sebe i unutar sebe. I ubrzo nakon toga, nakon što je ova univerzalna stvarnost otpala od čovjeka, ubrzo nakon toga na Zemlji dolazi do začeća, do začeća fizičkog tijela, koje sada preuzima, skuplja, preuzima duhovni kozmos i dalje se razvija u tijeku evolucije fizičkog nasljeđa. Ono što je čovjek univerzalno razvijao dugo vremena u duhovnom svijetu, nestaje iz njega, i ponovno se pojavljuje kada se začeće fizičkog ljudskog tijela izvede dolje na Zemlji. Procesi kroz koje je čovjek duhovno prošao gore, u koje je bio uključen, nalaze svoj fizički nastavak dolje na Zemlji. Ovo u početku za čovjeka ostaje nesvjesno, čak i u njegovoj pred zemaljskoj duhovnoj egzistenciji. To je ono što se događa dolje na Zemlji. Njegov duhovno- fizički organizam je tekao dolje, da tako kažem, i sažima se u malo fizičko ljudsko tijelo. Tu je cijeli veličanstveni univerzum spojen i prošaran i prožet onim što donosi fizičko nasljeđe. I ono što je čovjek ranije imao kao stvarnost, sada oko sebe ima samo u slikama, kozmičko sjećanje, da tako kažem, kozmičke stvarnosti rada na fizičkom organizmu.
Tijekom ovog vremena svog pred zemaljskog iskustva, čovjek sazrijeva, u svemu što ima oko sebe kao slike svog ljudskog univerzuma, u kojima više nema stvarnosti, uvlačeći u ove slike etersko sa svih strana kozmosa. Kozmos također sadrži etersko, eterski kozmos. Iz kozmičkog etera, čovjek sada izvlači etersko u svoj kozmički svijet slika. On to skuplja; ono što je u njemu samo kao kozmičko sjećanje ispunjava kozmičkim eterom, koji spaja, i na taj način formira svoj eterski organizam. Čovjek svoj eterski organizam formira u vremenu u kojem fizički organizam više ne postoji, u kojem fizički organizam nalazi svoj nastavak dolje kroz začeće u fizičkoj nasljednoj evoluciji, i čovjek se oblači u svoj eterski organizam.
Sada je sve što živi u duši u smislu oskudice i želje, u smislu želje za zemaljskim životom, prešlo u etersku organizaciju. Ova eterska organizacija navikla je biti zajedno s organizacijom fizičkog tijela, jer prožima fizičku organizaciju kozmosa. Kroz sve to nastaju sile koje zauzvrat vuku čovjeka dolje do onoga, čega je prije kozmički, bio nesvjestan. Duševno-duhovno ljudsko biće, sada obučeno u etersko tijelo, stremi željom dolje prema onome što je fizički organizam postao dolje na Zemlji, što je on sam pripremio u duhovnom obliku. To potom rezultira duševno-duhovnim sjedinjenjem s fizičkim tijelom prema opisanim iskustvima.
Ono što još treba reći dodat ću u posljednjem kratkom razmatranju.
Vjerujem da je postalo jasno gdje je, u ovoj posljednjoj fazi pred zemaljskog iskustva koje sam opisao i koje neposredno prethodi zemaljskom iskustvu, granica između onoga čega je ljudska duša u pred zemaljskom smislu svjesna i onoga čega nije svjesna. Ono što su lunarne sile subjektivno izazvale u ljudskoj duši je svjesno; ono što je svjesno je univerzalna slika, koja postoji samo u slikama kao kozmičko sjećanje na rad na ljudskom kozmosu, i ono što je svjesno je ono što se događa kao kontrakcija sila iz kozmičkog etera u ljudski eterski organizam. Ostaje nesvjesno sve - ako smijem upotrijebiti izraz - što se događa dolje na Zemlji s fizičkim ljudskim organizmom, koji je tek sada nastao metamorfozom i koji se kroz začeće dalje razvija u fizičkoj nasljednoj evoluciji. Ali tamo, kao što sam naznačio, postoji sjedinjenje posljednjeg kozmički svjesnog s ovim nesvjesnim, uranjanje u ovo nesvjesno.
To uzrokuje nestanak kozmičke svijesti i nešto poput nesvjesnog sjećanja na ono što je doživljeno u pred zemaljskoj egzistenciji pojavljuje se u vrlo malom djetetu. Nesvjesno, ali aktivno sjećanje, tada je prisutno u intenzivnom radu vrlo malog djeteta, nesvjesno naravno. Ovo aktivno sjećanje treba ljudski mozak i ostatak ljudskog organizma, kao još nediferenciranu ili vrlo malo diferenciranu materiju. Već tijekom razvoja embrija, tijekom kojeg se gore spomenuto spajanje postupno događa, pa čak i kasnije, nakon rođenja, kao kipar, čovjek radi na razvoju mozga i drugih organa. Nesvjesno, ali aktivno sjećanje na pred zemaljsku egzistenciju, najintenzivnije na ljudski organizam djeluje u prvim godinama djetinjstva. Međutim, najvažnije stvari već su ranije pripremljene i ostvarene naknadno, ali još puno toga treba raditi u ovom kozmičko-fizičkom duhovnom organizmu koji je skupljen u fizičko ljudsko tijelo. Ovo je kontradikcija, ali se može razumjeti iz konteksta koji sam danas razvio pred vama. Ima puno toga što još treba raditi na ovom organizmu. Dakle, nesvjesno, ali aktivno kozmičko sjećanje radi na djetetu, kao unutarnji ljudski skulptorski element.
Kad bi se ono što je svjesno doživljeno na posljednjem stupnju pred zemaljske egzistencije moglo unijeti u zemaljsku egzistenciju, tada bi puka filozofija ideja, imala nadosjetilni sadržaj. Jer upravo ono što se ispostavlja kao igra kozmičko-eterskog u slikama ljudskog organizma, daje istinski živ filozofski pogled. Samo što, ako je tako, tom filozofskom pogledu, usprkos svoj njegovoj živosti, nešto nedostaje. To odgovara stupnju pred zemaljskog iskustva gdje je čovjek otuđen od svog fizičkog organizma, gdje nije svjestan fizičkog organizma. To čak i najživljoj filozofiji, naprimjer onoj koja je proizašla iz snolike vidovitosti drevnih vremena, daje nešto što je Zemlji strano. Budući da filozofija, kada je živa, odgovara iskustvu kada nema zemaljskog života, filozofija uvijek ima snažnu čežnju za razumijevanjem zemaljske aktivnosti, ali također i osjeća da uvijek lebdi iznad zemaljske egzistencije. Filozofija uvijek ima nešto idealističko u sebi, to jest neutemeljenost na zemaljskim stvarima, pogotovo kad je stvarno iznutra živa. Zapravo, čovjek je filozof samo u posljednjoj fazi pred zemaljskog iskustva. Ovdje u zemaljskom životu, čovjek bi se morao sjetiti onoga što je prirodno bilo svjesno u posljednjoj fazi pred zemaljskog života. Tu si pravi filozof, kao što si nešto prije pravi kozmolog, gdje pred sobom imaš kozmička otkrivenja, ali gdje su se kozmička bića povukla od tebe, i imaš istinsku religioznu spoznaju, u prvom pred zemaljskom stadiju, koji sam danas opisao. Ali budući da malo dijete ima nesvjesno, ali aktivno pamćenje, u zadnjih par dana sam također mogao reći: kad bi netko, ono što se nesvjesno događa u djetetu, mogao uvući u filozofiju ideja, i to dovesti do pune svijesti, također bi nastala filozofija. To je posve prirodno, jer ono što malo dijete doživljava je nesvjesno sjećanje na ono što je duša iskusila u posljednjem pred zemaljskom stadiju, prije sjedinjenja s fizičkim ljudskim tijelom.
Dakle, religiozna spoznaja, kozmologija i filozofija, ako žele biti ispravni, još uvijek moraju biti darovi nadosjetilnog svijeta. Tek kada to ponovno postanu, i kada ih čovjek prepozna kao takve, oni će zauzvrat u potpunosti zadovoljiti duhovne potrebe čovječanstva, kao religijska spoznaja, kao kozmologija, kao filozofija.
Danas sam vam pokušao opisati ono što je povezano s misterijem rođenja. Sljedećih dana morat ću iznijeti i onu drugu stranu, onu koja je povezana s misterijem smrti, kako bih što više upotpunio sliku koja nam želi pokazati kako ono duhovno najvrijednije ovdje u zemaljskoj egzistenciji mora biti odraz, slika, učinak onoga što čovjek može iskusiti, prepoznati i doživjeti u svojoj nadosjetilnoj egzistenciji, jer on nije samo osjetilno zemaljsko biće, već duševno-duhovno nadosjetilno biće, pa stoga pripada i duhovnom svijetu, svijetu duše, i ako se želi osjećati potpunim čovjekom u svojoj egzistenciji u svakoj fazi osjetilnog, u svoju egzistenciju mora uključiti i nadosjetilno.