.- SEDMO PREDAVANJE, Dornach, 12. rujna 1922.
Krist u Njegovoj vezi s čovječanstvom
Jučer se pokušalo objasniti kakav je čovjekov prijelaz iz duhovnog svijeta, u kojem boravi kao duhovno-duševno biće u svojoj pred zemaljskoj egzistenciji, na ovu fizičku Zemlju. Ovo razumijevanje vječne biti čovjeka iz prepoznavanja pred zemaljske egzistencije, sada je apsolutno neophodno ako se želi prepoznati vrlo bitna intervencija Krista i misterija Golgote u razvoju čovječanstva na Zemlji. Da bi se došlo do razumijevanja stvarne biti misterija na Golgoti, mora se moći pratiti kako je, ovim događajem, Krist, biće duhovnih svjetova, iz izvanzemaljskih svjetova u samu zemaljsku egzistenciju sišao kao biće, koje je prije bilo samo u onim oblastima u kojima mi sami provodimo svoju pred zemaljsku egzistenciju, kako je to biće sišlo i u čovjeku Isusu uzelo zemaljsko obličje i izvršilo zemaljsko djelo.
Ako se želi doći do takvog razumijevanja Krista i misterija na Golgoti u vezi s događajem rođenja čovjeka, o kojemu sam jučer kratko govorio, iznad svega, treba uzeti u obzir da je stanje ljudske duše, unutarnje čovjekovo iskustvo, pretrpjelo značajnu promjenu u tijeku zemaljske evolucije. Danas se na tu stvar često gleda kao da je stanje duše i onih oblika svijesti u kojima su današnji ljudi budni i spavaju, postojalo u čovječanstvu oduvijek, barem suštinski, otkako je počela povijest čovječanstva. U najboljem slučaju, u prirodoznanstvenom-kozmološkom svjetonazoru ukazuje se na primitivne, poluživotinjske oblike ranijeg čovječanstva - o tome ćemo morati govoriti kasnije - u kojima se čovjekovo unutarnje biće mora, naravno, prikazati drugačije u terminima mišljenja, osjećanja i volje, od današnje osobe. Ali danas se vrlo malo govori o promjenama kroz koje je ljudska svijest, cjelokupna unutarnja duševna konstitucija čovjeka, prošla od praiskonskih vremena zemljina razvoja. A tu ipak postoji nešto neizmjerno važno i bitno.
Ako se vratimo u vrlo davna vremena u evoluciji - ne moramo se vratiti u prvobitna vremena, već samo u drugo ili treće tisućljeće prije misterija na Golgoti - nalazimo da su ljudi tada imali potpuno drugačiju svijest, potpuno drugačiju unutarnju duševnu konstituciju, nego kasnije. Ogromna razlika koja postoji između budnosti i spavanja kod modernih ljudi, također je bila prisutna, ali nije bila jedina stvar u svakodnevnoj promjeni svijesti. Danas ljudi poznaju samo stanje budnosti i stanje spavanja, sa snovima između. Ali o ovim snovima mora se reći da, iako postoji svjestan sadržaj u njima, on je često varljiv, i da u svakom slučaju taj svjesni sadržaj snova ne ukazuje na bilo kakvu stvarnost, koju osoba može lako kontrolirati izravno tijekom dnevne svijesti; neizravno, dakako može. Ali osim ova tri stanja svijesti, od kojih je jedno, stanje sna, vrlo upitno, barem za spoznaju, postojalo je jedno međustanje kod ljudi starije životne dobi koje nije bilo stanje današnjeg sna, koje nije takvo potpuno budno stanje kao što je današnja budnost, koje nije bilo spavanje ili polusvjesno sanjanje kao danas, nego san na javi, mogli bi reći. U ovom budnom snu, slike su tekle baš kao što misli prolaze kroz našu budno svijest. U određenim trenucima, kroz svijest starijih ljudi prolazile su slike. Međutim, te su slike bile slične forme kao današnje slike iz snova, ali ono što su sadržavale vrlo jasno je ukazivalo na nadosjetilnu stvarnost, baš kao što naša fizička percepcija ukazuje na fizičku stvarnost. Kao što znamo, kada percipiramo fizičko biće s bojama i oblicima da je to nešto fizički stvarno, tako je i raniji čovjek doživljavao slike koje su se jednako slobodno kretale u svijesti i bile jednako lagane kao naše slike iz snova, ali čiji je sadržaj jamčio upućivanje na samu duhovnu stvarnost. Kao što danas, kada naše oči nešto percipiraju, sa sigurnošću znamo da u svijetu vani postoji nešto tjelesno i osjetilno - tako je i raniji čovjek znao, kada mu takve slike određene vrste prolaze kroz svijest, da opaža nešto duhovno-stvarno.
Ispod onoga, što su ljudi starijeg doba doživljavali kao duhovno i stvarno, postojao je i odjek pred zemaljske egzistencije. Čovjek tog doba jednostavno je svakodnevno u svojoj duši imao iskustva koja su bila puni dokaz za ovo: prije nego što si započeo svoju zemaljsku egzistenciju, imao si duhovno-duševnu egzistenciju, u čisto duhovnom svijetu. - I ta osoba, koja je pripadala starijoj epohi, znala je to svaki dan. Za te ljude bilo je sasvim jasno prihvatiti vječnu bit čovjeka i izvanzemaljskog svijeta, kojemu čovjek pripada jednako kao i ovozemaljskom. I oni koji su u ta starija vremena, kao posvećenici misterija, bili inicirani u sve ove stvari na dublji način, tada su mogli govoriti onima koji su ih slijedili, iz svoje znanosti inicijacije, na način da su ovi sljedbenici, ovi vjernici mogli doći do zaključka da gledaju u odjek svoje pred zemaljske egzistencije, a ujedno i u duhovni svijet kojemu čovjek pripada svojom vječnom biti. To je milost duhovnih bića, čija fizička slika odgovara fizičkom Suncu. - Tako bi onaj tko je prihvatio staru misterijsku mudrost mogao sebi reći: gledam u Sunce, ali ovo vanjsko Sunce samo je slika duhovnih bića Sunca. Ovo duhovno sunčevo biće prodire u duhovni svijet iz kojeg sam i sam sišao u zemaljsku egzistenciju, i moć ovog sunčeva bića dala je mojoj duši nešto za njenu zemaljsku egzistenciju, što znači da, među iskustvima moje duše tijekom mog vremena na Zemlji, također imam i ono koje, gledajući unatrag na moju pred zemaljsku egzistenciju, da sam siguran u vječnu suštinu u mojoj duši.
Dakle, tko je u starijim vremenima, podržan snagom posvećenika, osjetio milost sunčeva bića i tako kroz svoju slikovitu svijest imao svijest o svojoj pred zemaljskoj egzistenciji, a time i o svojoj vječnoj suštini, za njega još smrt čovjeka na Zemlji nije bila poseban misterij. Jer je znao da ova čovjekova smrt pogađa samo fizički čovjekov organizam. - Ali znao je za nešto u sebi što se samo spustilo do ovog ljudskog organizma. Za njega je smrt bila događaj koji nije utjecao na ono što je znao kroz svoj vanjski oblik svijesti. To je bilo stanje duše u drevnoj epohi, u epohama koje su prethodile misteriju na Golgoti. Uglavnom, pred unutra okrenutim pogledom koji je probijao svoj put do milosti sunčevog bića, tajna rođenja bila je očita, a u vezi s razumijevanjem ovog misterija rođenja, misterij smrti još nije bio prisutan na način na koji je bio za kasnije ljude.
Kako se to mijenjalo tijekom vremena, objasnit ću u drugom dijelu ovog predavanja.
Ova svijest koja živi u slikama, u vezi s onim što je donijela za ostatak konstitucije duše, predstavljala je dušu tog starijeg čovječanstva na način da aktivna, intenzivna 'Ja' svijest koju ima današnje čovječanstvo, u to starije vrijeme još nije bila dostupna. Čovjek je imao uvid u svoju vječnu bit, ali ne i naglašeni unutarnji osjećaj njegove 'Ja' suštine. Da je ostao dar one starije slikovite svijesti, ne bi to postigao. Ali ovaj dar te starije slikovite svijesti je prestao. Upravo u vrijeme kada se u evoluciji približavao misterij Golgote, ona se postupno zamračivala, da bi je sve više zamijenila vrsta obične svijesti kakvu danas posjedujemo, s oštrim kontrastom između spavanja i jave, i između, sumnjivim svijetom snova. Ljudi su stoga izgubili onaj dio samospoznaje koji je izravno upućivao na pred zemaljsku egzistenciju, a time i na vječnu suštinu čovjeka. No, upravo je to bilo potrebno kako bismo sve potpunije postajali svjesni sebe. Istina, u tom srednjem razdoblju evolucije u vrijeme misterija na Golgoti, puna samosvijest još se nije bila pojavila kod cijelog čovječanstva, ali se polako pripremala. Ovime je, međutim, zagonetka smrti čovječanstvu bila predstavljena u punoj mjeri i s velikim intenzitetom, jer čovječanstvo sada nije znalo ništa o svijetu iz kojeg je sišlo u zemaljsku egzistenciju.
U vrijeme kada je evolucija prolazila kroz ovu fazu pojavio se Krist, sišavši iz istog svijeta iz kojeg rođenjem uvijek silazi ljudska duša, i kroz događaje u Palestini, sjedinio se s čovjekom Isusom. I oni koji su u to vrijeme još uvijek sačuvali stare tradicije, osobito stare metode s inicijacijskih mjesta, metode koje su doduše, bile samo ostatak stare inicijacije, ali koje su čak i u oslabljenom stanju, dovele do spoznaje kako što izgleda u duhovnom svijetu, i kakve veze ima čovjek s ovim duhovnim svijetom - ovi posvećenici su mogli govoriti ljudima na takav način da su rekli, onima koji su to htjeli primiti: sunčevo biće koje je prije darovalo čovjeku prizor odjeka pred zemaljske egzistencije i koje svoj odraz ima u fizičkom Suncu, ovo sunčevo biće je sišlo. Jer je to sunčevo biće živjelo ili boravilo u čovjeku Isusu. Uzelo je ljudsko tijelo kako bi od ovog vremena bilo ne samo u kontaktu s duhovnim svijetom, kroz koji čovjek prolazi između smrti i novog rođenja, nego i kako bi živjelo u ljudskoj evoluciji same Zemlje.
Od ostataka stare inicijacije, posvećenici koji su bili suvremenici misterija na Golgoti, o Krist misteriju govorili su onima koji su to htjeli primiti, koji su imali povjerenje u te posvećenike. I ljudi koji su imali to povjerenje mogli su saznati kako je Krist ušao u zemaljsko tijelo kako bi ljudima riješio zagonetku, ne kroz bilo što doktrinarno, već svojim djelom, koja je tek sada bila u čovječanstvu s punim intenzitetom: zagonetku smrti. Ti su posvećenici ljudima ukazivali upravo to da je Krist došao ljudima na Zemlji riješiti zagonetku smrti. Jer u vrijeme kada se u zemaljskom carstvu dogodio misterij na Golgoti, ljudi su prije svega, kroz ostatke starih inicijacijskih metoda, govorili o Kristovom duhovnom biću kakvo se pojavljuje u samom duhovnom svijetu. Opisan je put kojim je Krist, koji prije toga nikada nije sišao u zemaljsku egzistenciju, prošao iz duhovnog svijeta na Zemlju. U svim tim opisima iniciranih suvremenika misterija na Golgoti, glavno učenje je bilo kako je Krist sišao u čovjeka Isusa i sam bio čovjek u čovjeku Isusu. Ljudi nisu samo gledali povijesnog Isusa i pitali: što je taj povijesni Isus u ljudskoj evoluciji? - Međutim, obična svijest je tog Isusa imala pred sobom. Neki od njegovih suvremenika imali su to ranije, dok su oni koji su došli kasnije imali to pred svojom fizičkom i osjetilnom sviješću kroz povijesnu tradiciju. Ali iz onog što je bilo dostupno iz starije inicijacijske znanosti među onima koji su nešto znali o duhovnim svjetovima, moglo se reći: biće koje se nekoć promatralo kao visoko sunčevo biće, kao davatelj milosti koju sam opisao, krenulo je na svoj put do čovjeka Isusa na Zemlji. To se dogodilo kroz događaj na Golgoti. Zato što je u čovjekovoj svijesti prestala mogućnost zaviriti u pred zemaljsku egzistenciju i time zapravo riješiti zagonetku smrti, uopće ne osjećajući to biće: to visoko sunčevo biće, koje je ljudima dalo moć da pobijede smrt na Zemlji, dajući ljudima odjek pred zemaljskog postojanja. Sišlo je u zemaljsku egzistenciju, poprimilo ljudski oblik, prošlo kroz misterij Golgote, da bi kroz smisao ovog događaja, ljudima na Zemlji, izvana dalo ono što im je prethodno dato kao odjek pred zemaljske egzistencije u slikovitoj svijesti. - Tako su otprilike govorili inicirani suvremenici misterija na Golgoti.
Čovjek je nekada bio blagoslovljen snagom u svojoj svijesti kroz koju je mogao izravno iskusiti svoju vječnu suštinu gledajući u pred zemaljsku egzistenciju. Ljudi su se morali razvijati. Razvili su jasnu zemaljsku 'Ja' svijest koja se jedino može zapaliti i razviti u osjetilnom svijetu. To znači da se stara svijest kroz koju je čovjek ranije prepoznavao svoju vječnu suštinu, mora obuzdati. Ali biće koje mu je jednom omogućilo da prepozna ovu vječnu suštinu bića iz duhovnog svijeta, nakon njegovog silaska na Zemlju izvršilo je misterij Golgote, tako da kada ljudi gledaju i razumiju ovaj misterij Golgote, mogu izvana iskusiti ono što su prije iskusili iznutra. Kroz Krista na Zemlji čovjek treba doživjeti, ono što je prethodno doživio kroz Krista iz duhovnog svijeta.
Kakvo je to značenje imalo u odnosu na dalji razvoj čovječanstva, izvijestit ću u trećem dijelu današnje rasprave.
Ostaci starih inicijacijskih metoda, pomoću kojih su suvremenici misterija na Golgoti, ako su bili inicirani, ili čak njihovi sljedbenici, na primjeren način mogli progovoriti o Kristovom silasku i putu kojeg je uzeo u svom silasku u čovjeka Isusa, to je reproducirano, sve više i više slabeći u moći čovječanstva sve do četvrtog stoljeća nove ere. U 4. stoljeću nove ere, stare metode inicijacije, prestale su u čovjekovoj organizaciji ispravno proizvoditi snage koje su davale besprijekoran uvid u duhovni svijet. Čovječanstvo je početno ušlo u razdoblje svog razvoja, u kojemu je bitno ovisilo o onim spoznajama i pogledima koji se mogu steći samo iz svijeta osjetila, i iz mišljenja koje se temelji na dojmovima i zapažanjima svijeta osjetila. Ovo razdoblje evolucije, koje je trajalo nekoliko stoljeća, dovelo je do onoga što sam upravo naznačio kao razvoj, kao razvijanje 'Ja' svijesti.
Ne možete pravilno proučavati povijest ako niste u stanju sagledati razdoblje od 4. stoljeća nove ere do otprilike 15. stoljeća, posebno u civiliziranom čovječanstvu, da vidite kako se 'Ja' svijest postupno razvijala. Svakako da su preteče u formiranju ove 'Ja' svijesti postojale i ranije, ali u biti postoji velika razlika između čak i najobrazovanijih, najučenijih ljudi 4. ili 5. stoljeća, i onih iz 15. ili 16. stoljeća. Svatko tko može zaviriti u - čak ne želim ni reći u dušu Augustina, kod koga se 'Ja' svijest u svom sazrijevanju može sasvim jasno proučavati, naime duševnim pogledom - već tko može zaviriti u dušu, naprimjer Scotus Erigene iz 9. stoljeća, koji vidi kako se ova 'Ja' svijest, koja je početno svojstvena najjednostavnijem čovjeku, početno razvija, razvija se istodobno kada ona stara percepcija kroz koju se naprimjer moglo razviti ono što je bila alkemija, prestaje: međuigra onoga što oči vide s onim što je duša iskusila u stvarima. Čisto osjetilna percepcija kao osnova ljudskog znanja pojavila se tek oko 15. stoljeća. Ali se pojavila. I u tom usmjeravanju čovjeka na čisto osjetilni pogled, koje je tada doseglo vrhunac u doba Kopernika, Galileja i Giordana Bruna, u tom usmjeravanju na osjetilni svijet, ujedno se razvila i osjetilna svijest, 'Ja' svijest.
Ali ova 'Ja' svijest učinila je da gledanje u duhovne svjetove padne, da tako kažemo, u mračne dubine. Ono što je bilo staro misterijsko gledište, inicijacijsko znanje, nestalo je u 4. stoljeću i jedva da ima traga u daljnjoj civilizaciji čovječanstva. Zato jer je vrlo skriveni trag ostao gotovo potpuno nepoznat čovječanstvu izvana, uključujući i učeno zapadno čovječanstvo. U općem obrazovnom životu i civiliziranom životu, inicijacijska znanost zapravo nije imala utjecaja. Kao rezultat toga, nije mogla, kao u prvim kršćanskim stoljećima - čak i ako je bilo tragova, još uvijek ostataka stare inicijacijske znanosti - pružiti informacije o Kristovom putu iz duhovnih svjetova do čovječanstva na Zemlji. I pred čovječanstvom, također i pred učenim čovječanstvom, stajao je, dakle, samo povijesni Isus, Isus o kojemu je povijest izvjestila, ali ovom povijesnom Isusu - ni u ljudskoj percepciji ni kroz inicijacijske upute - nije dodana slika Krista, koji je bio povezan s njim.
Stoga razvoj crkve u ovim stoljećima nije mogao učiniti ništa drugo nego uvijek iznova upućivati svoje vjernike na povijesnog Isusa, da oživi sliku povijesnog Isusa. Ali sve ono o čemu su oni koji su znali nešto stvarno o duhovnom svijetu, još mogli govoriti u prvim kršćanskim stoljećima, sada se ništa stvarno nije moglo izravno znati. Samo ono što je sačuvano u tradiciji iz vremena kada je još bilo ljudskih duša koje su kroz znanost inicijacije stvarno znale nešto o duhovnom svijetu, samo ono što je sačuvano u tradiciji od starog kršćanskog znanja, crkva je mogla prikazati kao dogme o Kristu, i nisu se spominjali oni koji su još uvijek imali ideju o duhovnom sadržaju ovih dogmi, već su te dogme postale predmet pukog vjerovanja.
U vrijeme kada se spoznaja sve više razvijala i produbljivala s obzirom na svijet osjetila, uz tu spoznaju svijeta osjetila postavljao se sadržaj vjere, sadržaj dogme, koji je bio vezan samo izvanjskom fiksacijom s Isusovim likom, koji je kroz vanjsku povijest stajao pred običnom sviješću čovječanstva i imao ovaj oblik. Ovakvo se ponašanje nastavilo kroz 17. 18. i 19. stoljeće i konačno je dovelo do teologije koja je također htjela biti kršćanska, koja je samo htjela ukazati na čovjeka Isusa, jer je to mogla učiniti samo kroz povijesnu tradiciju koja stoji pred običnom sviješću. Ali u međuvremenu je svijest koja je razvila iskustvo 'Ja', koja je promatrala zakone osjetilnog svijeta, imala sve manje i manje sklonosti da se drži utvrđenog sadržaja vjere. Osobito među vodećim ličnostima u kojima se ta nova svijest najviše razvila, ljudi su se emancipirali od sklonosti prema sadržaju vjere, od Krista. I tako se dogodilo da se, osobito u 19. stoljeću, pojavila teologija koja je također htjela biti kršćanska, koja je potpuno izgubila Krista u korist Isusa, koja je govorila samo o Isusu iz Nazareta, koja je htjela prepoznati Isusa kao jednog od ljudi, možda i kao najvećeg koji se smjestio u evoluciju.
U prvim kršćanskim stoljećima, koristeći ostatke stare inicijacijske mudrosti, kada se govorilo o misteriju Golgote, ljudi su pokušavali opisati put, počevši od pogleda na biće Krista pa sve do utjelovljenja ovoga bića Krista; ako su da bi razumjeli misterij Golgote, u prvim kršćanskim stoljećima ljudi polazili od Krista da bi došli do Isusa, sada su ljudi polazili od Isusa, kojeg su od početka vidjeli kao ljudsko biće, a zatim se željelo od Isusa doći Kristu. Ali to je prirodno išlo putem, da se na kraju jednostavno prizna, ili ne prizna, da se od povijesnog bića Isusa koje je postojalo za običnu svijest, od 'jednostavnog bića' Isusa u Palestini, ne može uzdići do Krista. Tako da je teologija jednog dijela čovječanstva, izgubila Krista pred Isusom.
To se može promijeniti samo kroz modernu inicijaciju, kroz inicijaciju koju sam nedavno okarakterizirao u njenim glavnim značajkama, a koja može dovesti do imaginacije, inspiracije i intuicije, u novom obliku. Kroz ovu novu inicijacijsku mudrost, ponovno je moguće ići dalje od puke povijesne slike Isusa, do izravnog pogleda na čovjekovu pred zemaljsku egzistenciju i svijet u kojem se ta pred zemaljska egzistencija odvija, a time i gledati Krista u njegovom izvanzemaljskom duhovnom biću, dakle opet razumjeti Isusa iz Krista pa time i misterij Golgote - to znači da se može preusmjeriti put na koji je odvela moderna teologija, i na kojem je Isus izgubio Krista. Iz duhovnog pogleda ponovno se može prepoznati Krista, i kroz spoznaju Krista može se gledati Isusa u kojem je Krist postao čovjekom, i misterij Golgote gledati sa spoznajom Krista stečenom u duhu. Krista, kojeg je jedna grana moderne teologije već izgubila, treba ponovno steći. U četvrtom dijelu današnje rasprave želim izvijestiti što to znači za unutarnji život čovjeka.
Već je rečeno da se zagonetka smrti pojavila pred ljudskom dušom kroz osvjetljavanje 'Ja' svijesti. Ova zagonetka smrti morala se pojaviti pred ovim stanjem duše iz razloga što je, kada je 'Ja' postalo s punom jasnoćom prisutno u unutarnjem iskustvu duše, fizički organizam postao stvarna osnova ove obične čovjekove svijesti. Ova s 'Ja' natopljena svijest ima fizički čovjekov organizam kao svoju osnovu, a čovjek je instinktivno naučio osjećati, kako samo ono što ima ovaj fizički organizam kao svoju osnovu, ulazi u njegovo duševno iskustvo. Sada više nije imao pojma o svojoj vječnoj suštini kroz izravnu slikovitu svijest. Upravo kroz ono što mu je dalo vrhunac zemaljske egzistencije, njegovu 'Ja' svijest, upravo kroz to je bio upućen na svoje fizičko tijelo, na to kako je njegovo fizičko tijelo u njegovoj konstituciji, dopustilo punoj svijesti natopljenoj 'Ja' da zasja.
U ovoj svijesti ne može se reći: u svojoj duši imamo nešto što nosimo kroz vrata smrti. - Upravo ono što je milost visokog sunčevog bića dala starijem čovječanstvu u pogledu osvrta na pred zemaljsku egzistenciju, zračilo je u običnu svijest ono što je također moglo ukazivati na onu stranu smrti. Sada je svijest postala osobito jasna, upravo zato jer je u cijelosti postala iskustvo fizičkog čovjekovog organizma. Ali to je značilo da je čovjek mogao reći jedino: u sebi imaš snage koje osvjetljavaju tvoju svijest, zrače u tvojoj svijesti, ali koje dolaze iz fizičkog tijela. Ovo fizičko tijelo raspada se sa smrću. Iz onoga što znaš u svojoj običnoj svijesti, nema ničeg što bi te moglo odvesti u drugi svijet. Možda postoji nešto takvo - ali osjećate da običnom sviješću ne znate da postoji nešto takvo.
Ta se zagonetka smrti, međutim, s posebnim intenzitetom pojavila u prvim kršćanskim stoljećima, kada su ljudi još osjećali te stvari. Samo su posvećenici upućivali ljude na misterij Golgote, a u narednim stoljećima kršćanski razvoj, preko svojih vođa, dao je kroz dogme vjere, ljudima nagovijestiti misterij Golgote. Što bi za čovjeka trebao biti taj misterij Golgote?
Svatko tko može steći unutarnji ljudski odnos s Kristom, svatko tko može gledati na misterij Golgote s poštovanjem i odobravajuće, može u svoju svijest uzeti nešto što mu nikakav osjetilni svijet ne može dati. Upravo onaj tko najdublje gleda u ustrojstvo osjetilnog svijeta, jer upravo ustrojstvom osjetilnog svijeta dolazi do opovrgavanja misterija Golgote, jer misterij Golgote ne može se shvatiti nikakvim osjetilnim razumijevanjem. Međutim, ako netko to može uzeti u svoje srce, još uvijek kao čovjek možete imati razumijevanje ukorijenjeno u umu, za ovaj događaj koji se događa jednom u razvoju Zemlje i može se razumjeti samo iz duha, dakle, u ovoj običnoj svijesti čovjek se odvaja od pukog osjetilnog razumijevanja, koje je bitna značajka ove 'Ja' svijesti u svojoj posebnoj jasnoći i intenzitetu.
Nitko tko želi ostati unutar svijeta osjetila ne može doći do razumijevanja misterija Golgote. Ako se, pak, odrekne načina razumijevanja na koji se to iz svijeta osjetila može doživjeti u odnosu na misterij Golgote, a ipak se dobije odnos vjerovanja, odnos prepoznavanja, odnos pobožnog gledanja na misterij Golgote, ako steknete razumijevanje onoga što je Krist za čovječanstvo postao svojim silaskom iz duhovne egzistencije u zemaljski život, tada ćete se u svojoj zemaljskoj svijesti istrgnuti iz onoga što je stečeno kao puko osjetilno razumijevanje. Ako se to dopusti da proklija, u običnoj svijesti razvija snagu koja ne može biti u svijesti kroz prirodni razvoj čovjeka. Treba se udubiti u nutrinu, intenzivirati svoju svijet, ako se želi imati dovoljno unutarnje snage da biste razumjeli smisao, da misterij Golgote može biti istina u svom duhovnom značenju za stanje čovjekove duše. I s tim priznanjem istinitosti misterija na Golgoti, koje se odriče osjetilnog razumijevanja, s tim priznanjem da je Krist u Isusu stvarno bio na Zemlji, da se misterijem na Golgoti dogodila nebeska, izvanzemaljska činjenica u sredini zemaljske egzistencije koja ima trajan značaj, s prepoznavanjem ove istine, zamjenjuje se moć koja je nekoć bila prisutna prirodno u svijesti, ali više nije prisutna.
Jednom je prirodno u svijesti postojala moć da se pogleda pred zemaljska egzistencija, i da se iz toga dobije moć svijesti da se duša izvede kroz vrata smrti. Ono čega više nema sada bi trebalo ući u dušu kroz misterij Golgote, i kroz to jačanje koje se može dogoditi u duši ako se kroz unutarnje duševno iskustvo prizna istina misterija Golgote. Zatim, kada je Pavlova riječ 'Ne ja, nego Krist u meni' oživjela unutra, tada Krist može snagom kojom je zračio njegov misterij na Golgoti, prenijeti preko onoga, u što je fizička smrt mogla smjestiti ljude isključivo kroz njihovu svijest. Na taj način čovjek je ponovno mogao dobiti snagu, znajući da s tom snagom može prijeći preko vrata smrti.
O tome kako se misterij smrti, kao drugi pol misterija rođenja, o kojemu sam jučer govorio, može dalje opisati u vezi s Krist bićem, raspravljat ćemo sutra. Danas bih želio zaključiti ovo razmišljanje ukazujući na ono što je jedan stari posvećenik rekao onima koji su već bili suočeni sa zagonetkom smrti u prvim kršćanskim stoljećima, kada se zagonetka smrti predstavljala čovjekovoj duši. On je rekao: Pogledajte stadij čovjekova tijela gdje je čovjek već došao do uporabe 'Ja' svijesti, u tom stadiju fizičko tijelo prekriva cijelog čovjeka. Tamo gdje čovjek razvija svoju 'Ja' svijest, njegova je konstitucija takva da kroz fizičko tijelo i samo u fizičkom tijelu, nikada ne bi mogao doći do vlastite suštine, koja pripada duhu. Pogledajte - tako je jedan posvećenik govorio svojim sljedbenicima u prvim kršćanskim stoljećima - pogledajte čovjekov fizički organizam; upravo kada dođe do stupnja kada za 'Ja' svijest treba dati najviše, ispada da je neadekvatno. Ovaj čovjekov fizički organizam je dakle bolestan, jer bio bi zdrav, samo kada bi ljudima mogao dati svijest o njihovoj duhovnoj važnosti. Ovaj fizički organizam se razvio tako da je bolest u odnosu na duhovni život, u njemu prisutna od početka. Krist je sišao u misterij Golgote, ne samo kao učitelj, nego kao liječnik duše koji iz duše liječi ono što je bolesno u njihovom fizičkom organizmu.
Tako su ti posvećenici prvih kršćanskih stoljeća, koje današnja teologija više ne priznaje i čija je uspomena čak i pokopana, Krista prikazali kao liječnika duša, kao iscjelitelja, kao spasitelja čovječanstva. Pritom su Ga doveli u kontekst cjelokupne zemljine evolucije pokazujući kako zemaljska evolucija teče silaznom linijom - do potpune bolesti fizičkog organizma u odnosu na najviše zadatke ljudske svijesti, i do intervencije božanskog Spasitelja kao liječnika duše s obzirom na stanje duše u odnosu na duhovno-božanski svijet. Tako su posvećenici prvih kršćanskih stoljeća dali pogledu na Krista duboko značenje: Krist kao liječnik duše svijeta, kao iscjelitelj čovječanstva, kao Spasitelj.
Na temelju svega ovoga može se reći: kad bi ono što su inicirani davnih vremena, prije nego što se na Zemlji dogodio misterij na Golgoti, mogli reći drugim krugovima ljudi do kojih su ova učenja našla pristup, moglo bi se govoriti o duhovnoj, božanskoj egzistenciji koja prožima, i u osnovi, leži u temelju sve osjetilne egzistencije, a ako netko to potpuno oživi u modernoj svijesti putem imaginativnog uvida, onda će ono što je inače apstraktna filozofija mišljenja, ne samo oživjeti u smislu u kojem sam je okarakterizirao u zadnjih nekoliko dana, nego će tada apstraktno mišljenja filozofija također postati osvijetljena svjetlom Krista.
A u toj spoznaji, prema kojoj moderna imaginacija vodi ljude do spoznaje duhovnog svijeta, filozofija postaje kristijanizirana i u čovječanstvo može ući ono što je nekoć bilo u drevnom čovječanstvu: svijest božansko-duhovnog Oca cjelokupne fizičke egzistencije. To je u biti bila ta božanska svijest o Ocu kojoj su stari posvećenici, zajedno s ostatkom čovječanstva, težili. Najviši stupanj inicijacije u misterijima, bio je onaj gdje je inicijat kao 'Otac' predstavljao božansko-duhovnog Oca svijeta.
Ako ovaj pogled učinite aktivnim u sebi, tada nastaje ono što se zove kršćanska filozofija. A ako dalje upoznajete, kroz suvremenu inspiraciju, ono što su već posvećenici prvih kršćanskih stoljeća govorili s ostacima stare inspiracije, naučite prepoznati kako duhovno-božansko biće, Krist, izlazi iz duhovnih svjetova u zemaljsku evoluciju čovječanstva i čini središnju točku ove zemaljske evolucije. Čovjek unosi smisao u zemaljsku evoluciju i u njezine zakone, učeći povezati ovu zemaljsku evoluciju sa kozmosom kroz misterij Golgote, gledajući kozmičko biće Krista. Čovjek uči prepoznati kako su se nebesa nastavila brinuti o evoluciji Zemlje, brinuti o stvarima čovječanstva, i to proširuje karakter kozmologije, koju sam ovdje već okarakterizirao, od jedne duhovne kozmologije do kršćanske kozmologije.
A kad čovjek stekne živi odnos s Kristom i misterijem Golgote u smislu Pavlove izreke 'Ne ja, nego Krist u meni', tada ga vodi Krist, pomažući mu nadvladati zagonetku smrti, u obnovljeni život u duhu, te se upoznaje novi duh, koji bi zauzvrat trebao razjasniti čovječanstvu da iza fizičkog svijeta postoji duhovni svijet koji ga regulira, organizira i pulsira njime. Polazeći od Krista, uči se spoznati poslanje iscjeliteljskog duha kojeg je posvetio sam Krist; upoznaje se otajstvo Duha Svetoga kao temelj nove religijske spoznaje.
Trojstvo, o kojem se tako dugo govorilo kao o dogmi, ponovno izranja pred čovjeka. I gledajući pretkršćanske misterije može se reći: u njima je živio bog Otac, koji i za nas ima kozmičko značenje. Otajstvom na Golgoti Sin Božji u Kristu približio se čovječanstvu, a onim što je Sin Božji unio u čovječanstvo, uspostavljena je veza s ozdravljenjem, s Duhom Svetim. Trojstvo će ponovno postati zorno živo, a ne dogma. Kroz oživljavanje svijesti Oca nastaje jedna posve kršćanska filozofija. Oživljavanjem svijesti Sina kroz Krista, nastaje kozmologija, a na temelju onoga što je Krist razumio pod iscjeliteljskim duhom i što je milostivo izlio na čovječanstvo, nastaje nova, spoznajna osnova kršćanske religije.
Nadovezujući se na takvu kršćansku filozofiju, kršćansku kozmologiju i kršćansku spoznajnu religiju, želimo i sutra nastaviti govoriti o misteriju smrti u vezi s bićem Krista i evolucijom.