.- Prvo predavanje, Dornach, 5. siječnja 1923.
Odnos ranijeg čovječanstva prema Kristu kao biću Sunca. Iskustvo Njegove 'naknadne slike' u kozmičkom Suncu do 4. stoljeća po Kristu. Julije Otpadnik. Od tada, emancipacija duše od eterskog tijela: početak 'nužnosti po Kristu'. 'Među stoljeća' do Kopernika, Galileja, Keplera. Od tada su se moći spoznaje skupile u samoj duši; pojava matematičkog i znanstvenog svjetonazora; mogućnost pronalaska život Krista u sebi kao potpore jastva.
Danas, nakon predavanja koja sam održao tijekom posljednjih dana u sada ugašenom Goetheanumu, o povezanosti ljudi i tijeka godine, te o uvidima vezanim za tu povezanost, želio bih vas još jednom vratiti u doba koje smo često razmatrali i koje moramo u potpunosti razumjeti, ako želimo ispravno razumjeti sadašnji razvoj čovječanstva. Govorili smo o mogućnosti da se procesi unutar čovjeka odvijaju na određeni način, procesi koji se mogu stalno iznova prepoznati u tijeku godine. Također sam istaknuo kako je stara znanost misterija, imala za cilj širiti takvo znanje među onima koji su za njega bili prijemčivi. Širenje takvog znanja, imalo je za cilj ojačati čovjekovo mišljenje, osjećanje i volju, cjelokupnu povezanost čovjeka sa svijetom.
Sada se možemo zapitati: što je ljudima u ranijim vremenima omogućilo da od samog početka razumiju ovaj odnos između čovjeka, mikrokozmosa i većeg svijeta, makrokozmosa, kako se on izražava u tijeku godine? Jer ljudi su imali to razumijevanje. Imali su to razumijevanje jer je u tim ranijim vremenima, duševna nutrina čovjeka bila čvršće vezana za etersko tijelo, ili tijelo formativnih snaga, nego što je to slučaj danas. Iz skiciranih opisa koje sam mogao dati u francuskom ciklusu, znamo da kada čovjek prođe kroz svoj nadosjetilni životni put između smrti i novog rođenja, nakon što je poslao duhovnu klicu svog fizičkog tijela na Zemlju, i, kao duševno-duhovno biće, još nije sišao prije začeća, on tada iz kozmosa prikuplja snage kozmičkog etera, i iz njega formira svoje etersko tijelo, koje tako posjeduje prije nego što se ujedini sa svojim fizičkim tijelom. Dakle, čovjek iz duhovnih nadosjetilnih svjetova silazi na takav način, da prvo odijeva svoj duhovno-duševni element svojim eterskim tijelom. Zatim se ujedinjuje s onim što mu je preneseno kao fizičko tijelo kroz fizičku struju nasljeđivanja, preko oca i majke.
U ranijim vremenima ljudske evolucije, veza u koju su ljudi mogli stupiti sa svojim eterskim tijelom prije svog zemaljskog života, bila je mnogo intimnija nego što je bila i jest kasnije. Ta intimnija veza s eterskim tijelom omogućila je starijem čovječanstvu da shvati što se mislilo, kada je iz misterija izašlo sljedeće: ono što se vidi kao fizičko Sunce izraz je nečeg duhovnog. - Bilo je prisutno razumijevanje kada se govorilo o duhu Sunca. Bilo je prisutno razumijevanje jer bi, s obzirom na intimnu vezu između čovjekova duhovno-duševnog bića i eterskog tijela, ili tijela formativnih sila, ljudima izgledalo prilično glupo vjerovati da ta fizička kugla plina, o kojoj nam, naprimjer govori moderna astrofizika, lebdi negdje gore u kozmosu. Tim starijim ljudima činilo se samorazumljivim da nešto duhovno pripada ovom fizičkom elementu. A taj duhovni element bio je upravo ono što se u svim tim drevnim misterijima prepoznavalo i štovalo kao duh Sunca.
Sada možemo - naravno, sve su ove stvari samo približno točne, ali su u biti ipak istinite - reći da je 4. stoljeće nove ere bilo razdoblje u kojem ljudi koji su sišli iz duhovnog nadosjetilnog svijeta, više nisu imali ovu intimniju vezu s eterskim tijelom, ili tijelom formativnih sila. Ta je veza bila labavija. stoga je postajalo sve jasnije i jasnije, da će čak i u fizičkom zemaljskom životu, ljudi moći koristiti samo svoja fizička tijela kada, ako smijem tako reći, pogledaju prema nebu. U ranijim vremenima, kada bi ljudi gledali prema nebu, vidjeli bi Sunce, ali iznutra bi se javljao impuls da u tom Suncu ne vide samo nešto fizičko, već da znaju da je s njim povezano nešto duhovno-duševno. Nakon 4. stoljeća poslije Krista, moglo se koristiti samo fizičko tijelo, fizičke oči, kroz koje pogled, kada bi lutao prema van, više nije bio podržan snagom eterskog tijela ili tijela formativnih sila. Stoga se sve više vidjelo samo fizičko Sunce. A o postojanju duha Sunca, moglo se poučavati samo zato što su ga ranije generacije znale, i zato što je to postojalo kao tradicija. Naprimjer, Julije Apostata, Otpadnik, naučio je od svojih učitelja, kao što sam ranije rekao, da takav duh postoji. Sada, ovaj duh Sunca, kao što znamo, spustio se na Zemlju kroz otajstvo Golgote. Premjestio je svoj nebeski put dolje, i transformirao ga u zemaljski životni put, usmjeravajući svoju buduću aktivnost od otajstva Golgote, prema vođenju razvoja ljudi unutar područja aktivnosti Zemlje.
Primjećujete: dvije vremenske točke se ne podudaraju. Vremenska točka otajstva Golgote - kako nam danas izgleda kada se osvrnemo na nju? Moramo reći: u ovoj vremenskoj točki, Krist, vrhovno biće Sunca, prolazi kroz otajstvo Golgote i sjedinjuje se sa zemaljskom egzistencijom. Popularno rečeno: od te vremenske točke Krist je na Zemlji. Vidjeti duha Sunca ljudima je bilo moguće do 4. stoljeća poslije Krista, jer su do tada bili intimnije povezani sa svojim eterskim tijelom, ili tijelom formativnih sila.
Iako je sam Krist već bio na Zemlji, sve do 4. stoljeća Sunce se još uvijek vidjelo na takav način da se, u određenom smislu, kroz etersko tijelo još uvijek vidjela naknadna slika. Baš kao u fizičkom svijetu, ako netko pažljivo nešto pogleda, a zatim zatvori oči, u oku vidi naknadnu sliku, tako je i ljudsko etersko tijelo, gledajući Sunce, imalo, kod onih osobnosti kod kojih je to još uvijek ostalo, naknadnu sliku duha Sunca kada je čovjek gledao u kozmos. Zato su takvi ljudi, koji su još uvijek bili povezani sa svojim eterskim tijelom - a to je posebno bio slučaj za mnoge ljude u južno europskim oblastima, u sjevernoj Africi i na Bliskom istoku - jednostavno sebi rekli kroz svoje iskustvo: kada se pogleda u nebesko prostranstvo može se vidjeti duh Sunca. - I nisu razumjeli što su mislili učitelji i voditelji onih drugih misterija, koje sam spomenuo tijekom onog francuskog ciklusa; nisu razumjeli što znači: da je Krist bio na Zemlji.
Uzmite u obzir da su prošla gotovo četiri stoljeća od otajstva Golgote, gdje veliki broj dobro organiziranih ljudi, zbog onoga što sam upravo rekao, nije to mogao pravilno povezati s konceptom: Krist se pojavio na Zemlji. - Za njih je ono što se dogodilo u Palestini bio beznačajan događaj, jednako beznačajan kao što je zapravo bio i za one rimske pisce koji su to usput zabilježili. On je jednostavno bio beznačajna osoba koja je dočekala smrt pod čudnim okolnostima. Jer cijelu duboku misteriju, ti ljudi nisu dokučili. U biti, može se reći: ti ljudi nisu trebali Krista na Zemlji, jer su ga još uvijek na stari način imali na nebesima. Za njih je On još uvijek bio duh kozmosa, koji djeluje u svijetlu. Za njih je On bio sveobuhvatno svijetlo čovječanstva. Za njih još nije bilo potrebe da gledaju u čovjeka i traže Ga u sebi.
Takav čovjek, koji nije mogao shvatiti zašto bi se Krista trebalo tražiti u ljudima na Zemlji, kada Ga treba tražiti na nebesima i živi u svjetlu koje svakodnevno obasjava Zemlju pri izlasku Sunca i prestaje sjati pri zalasku Sunca, takav je čovjek bio Julije Otpadnik, Julianus Apostata. Za te ljude, ono što se dogodilo u Palestini bio je samo događaj poput drugih povijesnih događaja, ali vrlo beznačajan. A bio je to običan, i doista beznačajan, povijesni događaj, posebno jer čežnja za Kristom još nije počela živjeti u tim ljudima. Kada je čežnja za Kristom prvi put mogla početi živjeti u ljudima? Razmotrimo danas kada se ta čežnja za Kristom mogla pojaviti u čovječanstvu.
Ako uzmemo u obzir uzastopne epohe Zemljine evolucije nakon velike atlantske katastrofe, to je sljedeće: ako se vratimo u 8. i 9. tisućljeće, imamo atlantsku katastrofu, koju sam često opisivao. Zatim imamo prvo post atlantsko kulturno razdoblje, o kojem možete čitati u mom djelu 'Okvir tajne znanosti', koje sam nazvao drevnim indijskim razdobljem (vidi dijagram).
U ovom drevnom indijskom razdoblju čovjek prvenstveno živi u svom eterskom tijelu, ili tijelu formativnih sila. Veza je čak toliko intenzivna da se čak može reći: čovjek živi u svom eterskom tijelu ili tijelu formativnih sila. Živi na takav način da mu je fizičko tijelo, u biti, više odjeća, nešto vanjsko. On svijet vidi mnogo više svojim eterskim okom nego fizičkim očima. Drugo razdoblje je drevno perzijsko razdoblje. Tamo čovjek svoj drevni svijet vidi prvenstveno kroz ono što se može nazvati tijelom osjećaja. U trećem egipatsko kaldejskom razdoblju, čovjek svijet vidi uz pomoć svoje duše osjećaja. Konačno, u četvrtom grčko latinskom razdoblju, čovjek svijet vidi svojom dušom razuma ili uma.
I u našem petom razdoblju, od 15. stoljeća, koje se povijesno može nazvati sadašnjošću, čovjek svijet vidi dušom svijesti. I to gledanje dušom svijesti, donosi sve što sam predstavio na ciklusu prirodnih znanosti u smislu povijesnog slijeda.
Sada razjasnimo što je to zapravo. Zapravo je vrlo teško, ali ako bi se ta činjenica htjela shematski prikazati, moralo bi se reći:
fizičko tijelo (vidi dijagram), etersko tijelo (šrafirano), i u tom eterskom tijelu, prvo se osjeća duševno, ali na takav način da čovjek u početku još uvije živi u eterskom tijelu. Ali zatim u tijelu osjećaja, koje je u stvarnosti još uvijek u potpunosti etersko tijelo. Jer samo je u egipatsko kaldejskom razdoblju čovjek živio u duši, ali tada je duša još uvijek u potpunosti živjela unutar eterskog tijela. Dakle, mogao sam nacrtati dušu nešto poput ovoga (osjenčano crvenom bojom). Budući da se čovjek osjeća unutar duše, još uvijek se napola osjeća unutar eterskog tijela.
U grčko latinskom razdoblju, ljudska bića izrastaju iz svog eterskog tijela sa svojom dušom. Etersko tijelo zadržavaju u sebi do otprilike 333. godine. Tada ljudska bića izrastaju iz svog eterskog tijela do te mjere da je njihova duša samo labavo povezana s eterskim tijelom, više nemajući nikakvu unutarnju vezu (šrafirano ljubičastom bojom). Duša se osjeća izvana napuštena. Sada je prisiljena izaći u svijet bez podrške eterskog tijela. To stvara potrebu za Kristom. Jer sada, budući da čovjek u duši više nije sjedinjen s eterskim tijelom, više ne vidi ništa od duha Sunca, čak ni naknadnu sliku kada pogleda u nebo. Ali u evoluciji svijeta, sve se razvija postupno, tijekom dugih vremenskih razdoblja. U početku, od 4. stoljeća nadalje, duša je, takoreći, bila iznutra lišena eterskog tijela, ali još nije postala iznutra jaka; još je uvijek iznutra bila slaba. A ako prođemo kroz stoljeća, od 5, 6, 7. stoljeća do 14, 15, 16. stoljeća, doista do našeg vremena - ali prvenstveno ćemo se usredotočiti na razdoblje do 15. stoljeća - imamo dušu koja je iznutra oslobođena, ali slaba, koja doduše osjeća potrebu za nečim, ali još nije dovoljno jaka da zadovolji tu potrebu iz unutarnjeg impulsa, i, umjesto da kao prije traži Krista na Suncu, sada Krista traži u otajstvu Golgote; umjesto u prostoru vani, traži Ga u tijeku vremena. Kako bi razvila bilo kakve moći u sebi, duša je morala iznutra ojačati. Stoljećima, sve do 15. stoljeća, ljudi nisu bili dovoljno jaki da razviju unutarnje moći potrebne za stjecanje bilo kakvog uvida u svijet kroz dušu. Stoga su se ograničili na prihvaćanje uvida iz knjiga koje su ostavili drevni, uzimajući ono što je povijesno sačuvano kao spoznaja.
To je nešto što se mora uzeti u obzir. Duša mora iznutra ojačati. U 15. stoljeću napredovala je do te mjere da matematiku više nije mogla učiti iz eterskog tijela, ili neizravno kroz etersko tijelo iz fizičkog tijela, već ju je sada počela doživljavati u apstrakciji - apstraktnom prostoru kao misao - doživljavati kao vlastitu. Čovječanstvo još nije daleko napredovalo u ovom iskustvu, ali, kao što vidite, to je drugačije iskustvo nego što je bilo prije. To je poriv da se dosegne nešto iznutra, nešto što je čovječanstvo moglo dosegnuti u stara vremena, kada je još moglo koristiti svoje etersko tijelo, s kojim je duša bila intimno sjedinjena. Ljudi su se sada morali iznutra ojačati do te mjere da mogu dosegnuti Krista, dok im je prije etersko tijelo služilo da mogu vidjeti Krista sa Sunca. I tako možemo reći da je do 4. stoljeća bio slučaj da čak ni najciviliziraniji ljudi nisu zapravo znali što učiniti s vijestima o Kristu, o otajstvu Golgote.
Zanimljivo je, da se može reći: ni ispovijedanje Krista cara Konstantina niti Julijanovo odvraćanje od Krista, zapravo nisu utemeljeni na čvrstom temelju. Povjesničar Zosimo čak objašnjava da je car Konstantin prešao na kršćanstvo jer je počinio toliko zločina protiv svoje obitelji, da mu stari svećenici više nisu htjeli oprostiti. Stoga se odrekao starog poganstva i njegovih svećenika jer su mu kršćanski svećenici obećali da mu mogu oprostiti. Dakle, to je u biti bio prilično neuvjerljiv razlog. Moglo bi se reći, da svoje ispovijedanje Krista nije prema Kristu usmjerio iz nužde.
Za Julijana je sve što je bilo potrebno bila inicijacija u Eleuzinske misterije, koja je u to vrijeme već bila vrlo površna, da bi ga nadahnula na duha Sunca u drevnom obliku spoznaje. Ni za njega to nije bilo ukorijenjeno u posebno dubokom temelju, iako je inicijacijom u Eleuzinske misterije primio izvanredno značajno znanje. No, u svakom slučaju, ni argumenti za, ni protiv, nisu bili osobito jaki ili intenzivni u vezi s pitanjem Krista u to vrijeme, jer ljudi jednostavno nisu znali što znači tvrdnja da povijesnog Krista treba tražiti u ljudskom tijelu.
Počevši od 4. stoljeća nadalje, ponovno je bio slučaj da ljudi, u svojim iznutra emancipiranim, ali još uvijek slabim dušama, nisu nalazili drugi put do Krista, ili čak do objašnjenja svijeta - jer je cijelo objašnjenje svijeta trebalo obnovu - osim povijesne tradicije, pisane ili usmene tradicije; to jest, usmene tradicije na takav način, da je samo nekolicina ljudi imala pisanu tradiciju, a ostalima davala usmeno tumačenje.
To je tako ostalo stoljećima, i, zapravo, tako je ostalo s obzirom na viziju Krista do danas. Ali to je nešto vrlo značajno, da je duša sada postala iznutra slobodna. Kao što sam rekao, iako sve u povijesti ima nagovještaje i posljedice, još uvijek možemo ukazati na godinu 333. kao godinu u kojoj se ovo oslobađanje duše dogodilo za najnaprednije ljude, čak i kada je duša još uvijek bila preslaba da bi uopće stekla bilo kakvo unutarnje znanje. Bilo je to tako da ako je osoba duboko razmišljala u to vrijeme - budući da je još uvijek bilo dobrih vijesti iz ranijih vremena - moglo se reći: samo vrlo kratko vrijeme prije, postojali su ljudi koji su u Suncu vidjeli nešto božansko i duhovno. Ja više ne vidim ništa. Ali ljudi koji su u Suncu vidjeli nešto božansko i duhovno, crpili su i druge uvide iznutra, naprimjer, matematičke uvide. Moja duša je takva da se osjeća kao neovisno biće, ali se ne može sabrati, ne može iz sebe crpiti snagu da išta percipira.
Upravo je to bilo značajno u 15. i 16. stoljeću: da su ljudi barem počeli konceptualizirati matematičko mehaničke uvide iz duše. A Kopernik je ono što je na taj način iskusio u oslobođenoj duši, prvi primijenio na nebesku strukturu. Raniji sustavi svijeta, bili su takvi da su se postizali uz pomoć onih duša koje još nisu bile oslobođene od eterskog tijela, koje su još uvijek bile duše razuma ili uma, ali kao duše razuma ili uma, još uvijek su posjedovale, takoreći, moć eterskog tijela da pogleda u svijet. Sada, do 15. stoljeća, duša razuma ili uma, također je bila prisutna, ali da bi se pogledalo u svijet, moglo se koristiti samo fizičko tijelo, fizičko oko. To su razlozi zašto se, kroz sva ta stoljeća i do danas, poruka Krista i otajstva Golgote, mogla širiti samo putem Svetog pisma ili usmene predaje.
Što smo u osnovi dobili kroz dušu, koja je postupno jačala tijekom stoljeća, od 4. i 5. stoljeća nadalje? Vanjsko mehaničko znanje, fizičko znanje koje sam okarakterizirao na prirodoslovnom ciklusu. Ali sada je došlo vrijeme kada duša mora toliko ojačati da, baš kao što je nekada duhovno vidjela Sunce uz pomoć eterskog tijela, kada je pogledala u nebo s fizičkim Suncem, sada gleda iznutra u 'Ja', osjeća 'Ja', i u određenom smislu, Krista iza 'Ja'.
Ako to zamislimo ne shematski, već zapravo vrlo realistično, to je ovako: fizičkim okom vidi se Sunce (hell, šrafirano), pogledom eterskim tijelom iza Sunca, duh Sunca, Krist (ravno, rot). Danas je slučaj da kada osoba pogleda u sebe, ima to 'Ja'. Osjeća 'Ja', ima osjećaj 'Ja'. Ali to je vrlo nejasno. Taj 'Ja' osjećaj, prvo se pojavio u oslobođenoj duši. Čovjek je prije gledao u svijet; sada mora gledati u sebe. Gledanje u svijet spojilo ga je sa Suncem i s Kristom. Gledanje u sebe isprva ga je spojilo samo s 'Ja'. Mora iza 'Ja' pronaći ono, što je prije nalazio pred Suncem. Mora doći do onoga, što je prije doživio u svjetlu, ono što je doživljavao od izlaska do zalaska Sunca - Krista, koji osvjetljava njegovo vlastitu spoznaju - kako zrači iznutra iz njegovog 'Ja', tako da u Kristu pronađe snažnu podršku za svoje 'Ja'. Dakle, može se reći: prije se gledalo u Sunce i pronalazilo svjetlo ispunjeno Kristom. Sada se osjeća u sebi i uči prepoznati 'Ja' ispunjeno Kristom (rot, violett).
Međutim, u tom pogledu smo na samom početku. Jer antropozofija se sastoji, takoreći, u tome da čovječanstvu kaže: ova stoljeća od 4. stoljeća poslije Krista su među stoljeća. Ono što leži prije toga, je čovječanstvo koje je moglo gledati u nebesa i pronaći Krista kao vanjskog, duha Sunca u prostoru. Nakon ovih među stoljeća, mora se pojaviti čovječanstvo koje osjeća u svom unutarnjem 'Ja', i, na putu do tog unutarnjeg 'Ja', pronalazi unutarnje Sunce, Krista, koji se sada pojavljuje s 'Ja' baš kao što se prije pojavljivao sa Suncem, koji je sada nositelj 'Ja' baš kao što je prije bio duh Sunca.
S 4. stoljećem, u čovječanstvu, postupno se razvijajući iz grčko latinskih rasa, započela je čežnja za Kristom, čežnja koja se u početku mogla zadovoljiti samo pisanom ili usmenom predajom. Ali danas je situacija takva da je ta pisana ili usmena predaja izgubila svoju moć uvjerljivosti, posebno među naprednijim umovima, i ljudi moraju naučiti pronaći Krista iznutra, baš kao što Ga je drevno čovječanstvo pronašlo izvana kroz Sunce i njegovu svjetlost. Samo moramo ispravno razumjeti prošla stoljeća, shvaćajući da je upravo tada duša prvo bila neovisna, ali u određenom smislu prazna. Kada je duša gledala prema van, naoružana eterskim tijelom, u nebeskim pojavama nije mogla vidjeti taj mehaničko matematički sustav koji je kasnije postao kopernikanski sustav. Stvari su se doživljavale kao mnogo tješnje povezane s ljudima. I ono što se pojavilo nije bio kozmički sustav proizvoljno odcijepljen od ljudi, već kozmički sustav koji se tada, već u dekadenciji, pojavljuje kao Ptolomejev.
Ali kada duša više nije bila ukorijenjena u eterskom, sa svojim vlastitim eterskim tijelom, postupno se počelo razvijati to raspoloženje koje je kasnije utemeljilo znanost o zvijezdama, koja je bila ravnodušna prema tome pripada li čovjek zvjezdanom nebu ili ne. Jedinu počast, koju je ovaj preobraženi čovjek odao drevnim vremenima, bila je ta što je početnu točku svog mehaničkog sustava pomaknuo tamo gdje se prije vidio Krist, naime, na Sunce. Kopernik je Sunce učinio središtem kozmosa, ne duhovnog, već fizičkog kozmosa. To još uvijek izaziva nejasan osjećaj koliko je čovječanstvo nekad snažno osjećalo Sunce, s Kristom, kao središte svijeta. Ne treba uzeti u obzir samo vanjski izgled povijesti svijeta, kako je postupno postalo uobičajeno, već u obzir treba uzeti i razvoj osjećaja.
Ako netko istinski razumije kako čitati Kopernika, primijetit će, u ovom čudesnom elementu osjećaja s kojim se suočavamo kod Kopernika, da on nije samo računao; imao je unutarnji poriv da nešto od onog starog vrati Suncu. Kroz taj unutarnji poriv otkrio je tri zakona, od kojih treći, zapravo baca određenu sumnju na sve navedeno u prva dva. Jer Kopernik je imao treći zakon, koji je kasnija astronomija jednostavno izostavila jer je sve mehanizirala. Imao je zakon prema kojem se gibanje Zemlje oko Sunca ne prikazuje tako apsolutno kao što se danas promatra. Danas se, kao što sam već spomenuo, na stvar prikazuje kao na činjenicu koja bi proizašla iz promatranja, ako bismo u prostranstvo kozmosa postavili stolicu, prilično daleko, i odande promatrali kakvo je Sunce i kako Zemlja kruži oko njega. Ali vani bi morala biti stolica, a na njoj bi morao sjediti odgovarajući učitelj, promatrajući izvana kozmički sustav. To uostalom nije rezultat promatranja. Mogao bih reći, da Kopernik još nije imao savjest tako snažno zadrtu kakvu su imali kasniji ljudi koji su mehanizirali cijeli kozmos. Također je naveo pojave koje zapravo sugeriraju da Zemljino gibanje oko Sunca nije baš tako apsolutno točno. Ali, kao što sam rekao, ovaj treći zakon je jednostavno ignoriran, potisnut od strane kasnije znanosti. Ljudi su se držali prva dva - Zemljine rotacije oko svoje osi, Zemljine rotacije oko Sunca - i imali su vrlo jednostavan sustav, koji se sada na ovaj jednostavan način uči u školama. Naravno, ovo nije zamišljeno kao suprotstavljanje kopernikanskom sustavu. Bio je nužan u tijeku ljudskog razvoja. Ali danas je došlo vrijeme kada o stvarima moramo govoriti na način na koji sam pokušao na ciklusu prirodne znanosti u Stuttgartu, gdje sam govorio o astronomiji. Tamo sam pokazao kako se o tim stvarima mora razmišljati sasvim drugačije nego što je to moguće u kontekstu današnje materijalističko mehaničke konstrukcije.
Ali u cijeloj Kopernikovoj koncepciji njegovog sustava, još uvijek postoji osjećaj koji se može okarakterizirati kao što sam upravo rekao. U određenom smislu, on nije želio stvoriti samo matematički koordinatni sustav za naš Sunčev sustav, i Sunce postaviti u središte tog koordinatnog sustava, već je Suncu želio vratiti ono što je izgubilo jer ljudi u Suncu više nisu mogli percipirati Krista.
To su stvari koje bi trebale pokazati da ne treba slijediti samo vanjske činjenice i transformaciju ljudske misli u povijesnom razvoju, već i transformaciju osjećaja. To je postalo tako tek kada se mehanizam pojavio u svom punom obliku. Kod Kopernika, a posebno kod Keplera, osjećaji se još uvijek mogu pronaći, a kod Newtona su bili još izraženiji. Već sam na znanstvenom ciklusu objasnio kako se Newton osjećao donekle nelagodno zbog svoje matematičke filozofije prirode. Nakon što je prvo smatrao da prostor prožimaju isključivo matematičko mehaničke sile, a nakon što je kasnije ponovno razmotrio tu temu, osjećao se nelagodno, i rekao da je ono što je tako uspostavio kao apstraktni prostor s tri apstraktne dimenzije zapravo Sensorium Dei, senzorij Boga. Sada, za nešto starijeg Newtona, čija se savjest počela uznemiravati pred matematičko mehaničkim predodžbama, prostor koji je dovoljno matematiziran sada je bio najvažniji prostor u mozgu Boga, naime Sensorium, najvažniji dio Božjeg mozga.
Tek kasnije smo postali sposobni prosuđivati spoznaje ljudi na temelju njihovih misli, a ne uopće na temelju njihovih osjećaja. Newton je ipak trebalo biti prosuđivan na temelju njegovih osjećaja, Leibniz još više, i prirodoslovci tog vremena općenito. I svatko tko prouči Galilejev život, otkrit će, rekao bih, na svakoj stranici kako cijeli čovjek još uvijek igra ulogu. Taj misaoni aparat čovjeka, koji se kao misaoni aparat hrani rezultatima promatranja i pokusa, baš kao što se parni stroj hrani ugljenom, taj čovjek pojavljuje se tek kasnije, i tek kasnije postaje bezuvjetni vođa znanosti. To je bezuvjetna znanost, samo zato jer joj nedostaje bilo kakva pretpostavka za istinsko znanje.
Ali ono što se mora dodati postignućima ojačane duše, koja sigurno više nije prazna duša, kao što je bila u 4. stoljeću poslije Krista, već koja se sada ispunila mnogim matematičkim i mehaničkim predodžbama, jest to da se unutar 'Ja' otkriva unutarnje svijetlo, kojeg možda više ne bismo trebali jednostavno nazivati 'Ja', ne samo figurativno ili simbolično, već kojeg bismo trebali nazvati: podržavajućim entitetom duše.
I tako učimo prepoznati nešto što je sve više i više izranjalo tijekom stoljeća, nešto što je danas snažno, ali što oni koji to ignoriraju potiskuju u podsvjesne dubine duše: potrebu za Kristom. Samo duhovni uvid, uvid u duhovni kozmos, može zadovoljiti tu potrebu za Kristom. To je dio svega onoga što moramo smatrati karakterističnim trenucima našeg doba u 20. stoljeću: potreba za Kristom i unutarnje prikupljanje snage za dušu da pronađe Krista u 'Ja', iza 'Ja', baš kao što je nekada bio pronađen ispred Sunca.
Način na koji su ljudi u grčko latinskom dobu stajali pred duhom Sunca, bio je večernji sumrak. Jer sasvim svijetlo, duševno-duhovno svjetlo, vidio se duh Sunca samo u drevnom indijskom razdoblju. Sada živimo u vremenu u kojem bismo trebali osjetiti zoru, zoru istinskog znanja o Kristu, postignutog snagom čovjeka. Drevno znanje o duhu Sunca, koje je Julije Otpadnik još uvijek nastojao galvanizirati, više ne može pružiti nikakvo zadovoljenje čovječanstvu. Napori Julija već su bili uzaludni pred povijesnim razvojem. Ali nakon razdoblja prva četiri stoljeća, kada ljudi nisu baš znali što učiniti s Kristom, nakon razdoblja koje je uslijedilo, kada su ljudi očajnički željeli Krista, ali su tu potrebu mogli zadovoljiti samo usmenom ili pisanom predajom, mora doći doba koje razumije nešto poput dodatka Evanđelju: "Još vam mnogo toga imam reći, ali to sada ne možete podnijeti".
Mora doći doba koje će razumjeti što je Krist mislio kada je rekao: "Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta". Jer Krist nije mrtav, on je živ. On ne govori samo kroz Evanđelja, on govori za duhovno oko kada se duhovno oko ponovno otvori za misterije ljudske egzistencije. On je tu svaki dan, govori i otkriva se. I to je slabo čovječanstvo, koje se ne želi truditi u vrijeme u kojem se ono što tada nije rečeno može reći, jer ljudi to još nisu mogli podnijeti, oni ljudi koji su bili u stanju uma u kojem u osnovi nisu mogli razumjeti što im je Krist nudio.
Svakako, oni oko nas mogli bi nešto od toga razumjeti, ali Evanđelje je izgovoreno za sve, i ta poruka prirodno dopire u prostranstvo svijeta. Moramo težiti čovječanstvu koje život Krista stavlja na mjesto puke tradicije o Kristu. I najmanje je kršćanski, čak i u smislu tradicije, uvijek prihvaćati samo ono što je zapisano, a ne ono što svakodnevno govori našim prosvijetljenim umovima, našim srcima koja osjećaju i cjelokupnom htijenju čovječanstva, kao objava Krista iz duhovnog svijeta.
