.- I. Pravi oblik socijalnog pitanja, viđen kroz prizmu života suvremenog čovječanstva
Ne otkriva li se moderni socijalni pokret u katastrofi svjetskog rata kroz činjenice koje pokazuju koliko su neadekvatne bile ideje kojima su ljudi desetljećima vjerovali da mogu razumjeti volju proletarijata?
Ono što trenutno izranja iz prethodno potisnutih zahtjeva proletarijata i u vezi s njima, prisiljava nas da postavimo ovo pitanje. Sile koje su dovele do ovog potiskivanja djelomično su uništene. Samo netko tko je potpuno nesvjestan koliko su takvi impulsi ljudske prirode neuništivi, mogao bi željeti održati odnos koji su te sile uspostavile sa socijalnim pokretačkim snagama velikom dijela čovječanstva.
Neki pojedinci čije su im okolnosti dopuštale da svojim riječima ili savjetima utječu na sile u europskom životu koje su vodile prema katastrofi rata 1914. godine, prepuštali su se najvećim iluzijama o tim silama. Vjerovali su da će vojna pobjeda njihove zemlje ugušiti socijalne nemire. Takvi pojedinci morali su shvatiti da su posljedice njihovih djela uistinu ono što je istaknulo te socijalne impulse. Doista, sadašnja katastrofa za čovječanstvo, pokazala se kao povijesni događaj koji je oslobodio te impulse u njihovoj punoj snazi. Vodeće ličnosti i klase, u tim posljednjim sudbonosnim godinama svoje postupke su morali stalno temeljiti na osjećajima prevladavajućim unutar socijalističkih krugova. Često bi radije djelovali drugačije, da su mogli zanemariti raspoloženje tih krugova. Posljedice takvog raspoloženja žive u obliku koji su poprimili aktualni događaji.
I sada, kada je ono što se desetljećima razrađivalo tijekom razvoja života čovječanstva, ušlo u odlučujuću fazu: sada je tragična sudbina, da se misli pokazuju neadekvatne za bavljenje činjenicama koje su postale stvarnost. Mnoge osobe koje su svoje misle gradile na ovom procesu nastajanja, kako bi služile onome što u njemu živi kao socijalni cilj, sada mogu učiniti malo ili ništa u vezi sa sudbonosnim pitanjima koja postavljaju te činjenice.
Neki od tih pojedinaca još uvijek vjeruju da će se ono što su dugo smatrali nužnim za preoblikovanje ljudskog života dogoditi, i pokazati se dovoljno snažnim da zahtjevima stvarnosti dade održiv smjer. - Mišljenja onih koji još uvijek vjeruju da stari načini moraju prevladati nad novijim zahtjevima velikog dijela čovječanstva, mogu se odbaciti. Usredotočiti se može na želje onih koji su uvjereni u novo oblikovani život. Ne možemo nego priznati: među nama lutaju stranačka mišljenja poput mumificiranih mišljenja, koje činjenice stalno pobijaju. Te činjenice zahtijevaju odluke za koje ti sudovi starih stranaka nisu spremni. Takve stranke su se doista razvijale kao odgovor na činjenice; ali njihovi načini razmišljanja zaostaju za njima. Možda nije pretenciozno tvrditi da se do ovih zaključaka, koji su suprotni onome što se općenito vjeruje, može doći procjenom aktualnih svjetskih događaja. Iz toga se može zaključiti da sadašnjost mora biti prijemčiva za pokušaj karakterizacije onog aspekta socijalnog života koji je, po svojoj prirodi, stran čak i za obrasce mišljenja socijalno orijentiranih pojedinaca i političkih stranaka. Jer sasvim je moguće da je tragedija koja se otkriva u pokušajima rješavanja socijalnog pitanja ukorijenjena upravo u nerazumijevanju istinskih političkih težnji. Jer ljudi ne formiraju uvijek ispravan sud iz onoga što žele.
Stoga se može činiti opravdanim postaviti pitanja: što zapravo želi moderni proleterski pokret? Odgovara li ta želja onome što obično misle, i proleteri i neproleteri? Otkriva li se prava priroda 'socijalnog pitanja' u onome što mnogi o njemu misle? Ili je potreban potpuno drugačiji način mišljenja? Ne može se nepristrano pristupiti ovom pitanju osim ako se kroz osobno iskustvo nije uspjelo razumjeti unutarnji život modernog proletarijata - posebno onog dijela proletarijata koji je odigrao najznačajniju ulogu u oblikovanju trenutnog socijalnog pokreta.
Mnogo je rečeno o razvoju moderne tehnologije i modernog kapitalizma. Postavlja se pitanje kako je sadašnji proletarijat nastao unutar tog razvoja i kako je došao do svojih zahtjeva kroz razvoj modernog ekonomskog života. Mnogo toga što je rečeno u tom smislu je relevantno. Međutim, činjenica da ključni aspekt ostaje netaknut postaje očita svakome tko nije hipnotiziran sudom da vanjske okolnosti oblikuju nečiji život. To postaje jasno onima koji posjeduju nepristrano razumijevanje duševnih impulsa koji proizlaze iz dubina njihove nutrine. Sigurno je da su se proleterski zahtjevi razvili tijekom ove moderne tehnologije i modernog kapitalizma; ali uvid u tu činjenicu ne daje nikakav trag o tome što se uistinu krije u tim zahtjevima kao čisto ljudski impulsi. I sve dok se ne prodre u srž tih impulsa, ne može se shvatiti prava priroda 'socijalnog pitanja'.
Riječ koja se često izgovara u proleterskom svijetu može ostaviti značajan dojam na svakoga tko je sposoban proniknuti u dublje pokretačke snage ljudske volje. To je sljedeće: moderni proleter postao je 'klasno svjestan'. Više instinktivno, nesvjesno, ne slijedi impulse drugih klasa; prepoznaje sebe kao člana određene klase i spreman je u javnom životu utjecati na odnos svoje klase prema drugima na način koji odgovara njegovim interesima. Svatko tko je svjestan duševnih podstruja prepoznat će da riječ 'klasna svijest', kako je koristi moderni proleter, ukazuje na ključne činjenice u socijalnom pogledu na život onih radničkih klasa, koje su u srcu moderne tehnologije i modernog kapitalizma. Takav posebnu pozornost mora obratiti na to kako su znanstvene teorije o ekonomskom životu i njegovom odnosu prema sudbini ljudi duboko odjeknule u duši proletera. To se dotiče činjenice o kojoj mnogi, koji mogu razmišljati samo u terminima proletarijata, imaju samo nejasne, zapravo, u svijetlu ozbiljnih sadašnjih događaja, štetne sudove. Mišljenje je da 'neobrazovanom' proleteru okrenuta glava marksizmom i njegovim nastavkom od strane proleterskih pisaca, te onim što se često čuje drugdje u tom smjeru, da to ne vodi do nužnog razumijevanja povijesne situacije u svijetu na ovom području. Jer izražavanje takvog mišljenja samo pokazuje nedostatak spremnosti da se usredotočimo na nešto bitno u trenutnom socijalnom pokretu. A taj bitni element je prožimanje proleterske klasne svijesti konceptima izvedenim iz nedavnih znanstvenih dostignuća. Unutar te svijesti, raspoloženje koje je živjelo u Lassalleovom govoru o 'Znanosti i radnicima' i dalje postoji. Takve stvari mogu se činiti beznačajnima nekima koji sebe smatraju 'praktičarima'. Ali svatko tko želi steći istinski plodonosan uvid u moderni radnički pokret, svoju pozornost mora usmjeriti na ta pitanja. Ono što umjereni i radikalni proleteri danas zahtijevaju nije ekonomski život pretvoren u impulse ljudi, kako neki zamišljaju, već ekonomska znanost koja je zaokupila proletersku svijest. To je tako jasno vidljivo u znanstveno utemeljenoj i novinarski populariziranoj literaturi proleterskog pokreta. Poricati to znači zatvarati oči pred stvarnim činjenicama. A temeljna činjenica, koja uvjetuje sadašnju socijalnu situaciju, jest da moderni proleter dopušta da se sadržaj njegove klasne svijesti definira sa znanstveno orijentiranim konceptima. Koliko god osoba koja radi za strojem bila udaljena od 'znanosti', objašnjenje svoje situacije ona sluša od onih koji su sredstva za to objašnjenje dobili od te 'znanosti'.
Sve rasprave o modernom ekonomskom životu, vremenu strojeva i kapitalizmu, mogu uvjerljivo ukazivati na činjeničnu osnovu modernog proleterskog pokreta; ali ono što pojašnjava sadašnju socijalnu situaciju ne proizlazi izravno iz činjenice da je radnik stavljen za stroj, da je upregnut u kapitalistički poredak života. Proizlazi iz druge činjenice, da su se unutar njegove klasne svijesti na stroju i ovisno o kapitalističkom ekonomskom poretku, razvile vrlo specifične misli. Moguće je da suvremeni način razmišljanja neke sprječava da u potpunosti shvate implikacije ove činjenice i moguće je da to vide samo kao dijalektičku igru s konceptima. Nasuprot tome, mora se reći: tim gore u vezi produktivnog angažmana u suvremenom socijalnom životu za one koji nisu sposobni vidjeti ono što je bitno. Svatko tko želi razumjeti proleterski pokret, prije svega mora razumjeti kako proleter razmišlja. Jer proleterski pokret - od njegovih umjerenih reformskih napora, do njegovih najrazornijih ekscesa - ne pokreću 'izvan ljudske' sile ili 'ekonomski impulsi', već ljudi; njihove predodžbe i impulsi volje.
Određujuće ideje i snaga volje trenutnog socijalnog pokreta ne leže u onome što su stroj i kapitalizam usadili u proletersku svijest. Ovaj pokret je svoj misaoni izvor tražio u novijem znanstvenom usmjerenju, jer stroj i kapitalizam proleteru nisu mogli ponuditi ništa što bi njegovu dušu moglo ispuniti dostojanstvenim ljudskim sadržajem. Za srednjovjekovnog obrtnika takav sadržaj je proizlazio iz njegovog zanata. U načinu na koji se ovaj obrtnik osjećao povezanim sa svojim zanatom, postojalo je nešto što je omogućilo da o životu unutar cijele ljudske zajednice ima svijest kao o životu vrijednom življenja. Na ono što je radio mogao je gledati na takav način da je mogao vjerovati, da time ostvaruje ono što je želio biti kao 'čovjek'. Kod stroja i unutar kapitalističkog poretka, čovjek je bio ovisan o sebi, o svom unutarnjem jastvu, ako je tražio temelj na kojem bi izgradio svjesno razumijevanje onoga što znači biti 'čovjek'. Ništa od takvog razumijevanja nije proizašlo iz tehnologije ili kapitalizma. Stoga se proleterska svijest okrenula znanstvenoj misli. Izgubila je vezu s neposrednim ljudskim životom. To se dogodilo u vrijeme kada su vodeće klase čovječanstva težile znanstvenom načinu razmišljanja koji sam po sebi više nije posjedovao snagu duhovnog poticaja da u potpunosti zadovolji ljudsku svijest svojim sadržajem. Stari svjetonazori smještali su ljude kao dušu unutar duhovnog konteksta egzistencije. Pred modernom znanosti, ljudi se pojavljuju kao prirodna bića unutar pukog prirodnog poretka. Ova se znanost ne osjeća kao struja koja u ljudsku dušu teče iz duhovnog svijeta, noseći čovjeka kao dušu. Kako god se prosuđivao odnos između religijskih impulsa i onoga što je s njima povezano, te znanstvenog način razmišljanja modernog doba, ako se povijesni razvoj nepristrano promatra, mora se priznati da se znanstvena misao razvila iz religijske misli. Ali stari svjetonazori, utemeljeni na religijskim temeljima, nisu bili u stanju svoj impuls koji odražava dušu prenijeti novijem znanstvenom načinu mišljenja. Pozicionirali su se izvan ovog novog načina mišljenja, i nastavili živjeti sa sadržajem svijesti kojem se duše proletarijata nisu mogle okrenuti. Taj sadržaj svijesti još je uvijek mogao imati određenu vrijednost za vodeće klase. Bio je povezan, na ovaj ili onaj način, s njihovim životnim okolnostima. Te klase nisu tražile novi sadržaj svijesti, jer su ih okolnosti samog života držale prikovanim za staro. Moderni proleter je istrgnut iz svih starih konteksta života. On je čovjek čiji je život postavljen na potpuno nove temelje. Za njega je, lišavanjem starih temelja, nestala mogućnost crpljenja iz starih duhovnih izvora. Ti su se izvori nalazili usred oblasti od kojih je bio otuđen. S modernom tehnologijom i modernim kapitalizmom, moderna se znanost razvijala istovremeno - u smislu da se velike struje svjetske povijesti mogu nazvati simultanima. Moderni proletarijat okrenuo je svoje povjerenje, svoju vjeru prema njoj. U znanosti je tražio novi sadržaj svijesti koji mu je bio potreban. Ali bio je stavljen u drugačiji odnos prema toj znanosti nego vodeće klase. One se nisu osjećale obveznima, da znanstvene predodžbe učine svojom filozofijom života koja odražava dušu. Koliko god su možda usvojili 'znanstveni način razmišljanja' - da izravni uzročni lanac u prirodnom poretku vodi od najnižih životinja do čovjeka - ovaj način razmišljanja ostao je teorijsko uvjerenje. Nije stvoren impuls da se život doživi na način na koji to uvjerenje u potpunosti opravdava. Prirodoslovac Vogt, popularizator prirodne znanosti Büchner: oni su svakako bili prožeti znanstvenim načinom razmišljanja. Ali uz taj način razmišljanja, nešto je radilo u njihovim dušama što ih je držalo pripijenima uz način života koji se može smisleno opravdati samo vjerom u duhovni poredak svijeta. Zamislite samo, bez predrasuda, koliko drugačije znanstvenost utječe na nekoga čija je egzistencija ukorijenjena u takvom načinu života, nego na modernog proletera pred kojim stoji njegov agitator, i, u rijetkim večernjim satima koji nisu ispunjeni poslom, govori na sljedeći način: znanost je, u novije vrijeme, iz ljudi istjerala vjeru da potječu iz duhovnih svjetova. Učili su ih da su u pradavnim vremenima živjeli grubo penjući se na drveće, učili su ih da svi dijele isto, čisto prirodno podrijetlo. Suvremeni proleter suočio se sa znanstvenim pristupom usmjerenim prema takvim idejama, kada bi tražio duševni sadržaj koji bi mu omogućio da osjeti svoje mjesto kao ljudsko biće u svijetu. Tu znanstvenost shvaćao je potpuno ozbiljno, i iz toga izvlačio svoje zaključke za život. Tehnološko, i doba kapitalizma, utjecalo je na njega drugačije nego na pripadnike vodećih klasa. Potonji su živjeli unutar socijalnog poretka koji je još uvijek bio oblikovan impulsima koji odražavaju dušu. Imali su svaki interes za integraciju impulsa novog doba u okvir tog socijalnog poretka. Proleter je, međutim, bio duševno odvojen od tog poretka. Nije mu mogao pružiti osjećaj života koji bi ga obasjao dostojanstvenim ljudskim sadržajem. Jedino što je, činilo se, proizašlo iz starog poretka, obdareno snagom da probudi vjeru, što je proleteru moglo omogućiti da osjeti što on jest kao ljudsko biće: to je znanstveno mišljenje.
Neki čitatelji ovih napomena mogli bi se nasmiješiti na spominjanje 'znanstvene' prirode proleterskog načina razmišljanja. Svatko tko, kada čuje 'znanstveno', može misliti samo na ono što se stječe kroz mnogo godina sjedenja u 'obrazovnim ustanovama', a zatim suprotstavi taj 'znanstveni' sadržaj svijesti proletera koji 'ništa nije naučio', mogao bi se nasmiješiti. Smiješiti se sudbonosnim činjenicama današnjeg života. Međutim, te činjenice svjedoče da mnoge visoko učene osobe žive neznanstveno, dok neobrazovani proleter usmjerava svoj pogled na život prema znanosti koju možda ni ne posjeduje. Obrazovana osoba je upila znanost; ona prebiva u ladici nutrine njene duše. Ona međutim, postoji unutar konteksta života i dopušta da njeni osjećaji budu vođeni tim kontekstima, osjećaji koji nisu vođeni ovom znanošću. Proleter je, svojim okolnostima, naveden da razumije egzistenciju u skladu s načelima ove znanosti. Ono što druge klase nazivaju 'znanstvenim', može mu biti strano; smjer predodžbi ovog znanstvenog pristupa oblikuje njegov život. Za druge klase odlučujući je religiozni, estetski, opći duhovni temelj; za njega 'znanost', čak i često u svojim ekstremnim oblicima mišljenja, postaje vjera u život. Mnogi članovi 'vodećih' klasa osjećaju se 'prosvijetljenima', 'slobodno religioznima'. Svakako, znanstveno uvjerenje živi u njihovim predodžbama; ali u njihovim osjećajima pulsiraju nezapaženo pulsiraju ostaci tradicionalnog vjerovanja u život.
Ono što znanstvenom mišljenju nije preneseno iz starog poretka života, bila je svijest da je ono, kao duhovne vrste, ukorijenjeno u duhovnom svijetu. Pripadnici vladajućih klasa mogli su zanemariti ovu karakteristiku moderne znanosti, jer su im životi bili prožeti drevnim tradicijama. Proleter nije mogao. Njegove nove okolnosti protjerale su te stare tradicije iz njegove duše. Naslijedio je znanstveni način razmišljanja od vladajućih klasa kao vlastito nasljeđe. To nasljeđe postalo je temelj njegove svijesti o biću čovjeka. Ali taj 'duhovni sadržaj' u njegovoj duši, nije znao ništa o njegovom podrijetlu u stvarnom duhovnom životu. Ali ono što je proleter od vladajućih klasa mogao usvojiti kao duhovni život, nijekalo je svoje podrijetlo u duhu.
Dobro sam svjestan kako će ove misli utjecati i na neproletere i na proletere koji vjeruju da su 'praktično' upoznati sa životom i koji, na temelju tog uvjerenja, smatraju ono što je ovdje rečeno nerealnim gledanjem. Činjenice koje govore iz trenutne situacije u svijetu, sve će više pokazivati da je ovo uvjerenje zabluda. Svatko tko te činjenice može objektivno sagledati, mora shvatiti da će svjetonazor koji se drži samo površnih aspekata tih činjenica, u konačnici moći shvatiti samo predodžbe koje nemaju nikakve veze sa stvarnošću. Prevladavajuće misli su se toliko dugo 'praktično' držale činjenica, da te misli više nemaju nikakve sličnosti s njima. U tom smislu, trenutna globalna katastrofa mogla bi mnogima poslužiti kao lekcija. Jer: što su mislili da se može dogoditi? I što se dogodilo? Hoće li socijalna misao slijediti isti put?
Također u mislima čujem prigovor koji iznosi zagovornik proleterskog načina života, vođen svojim unutarnjim uvjerenjima: još jedan koji srž socijalnog pitanja želi skrenuti na put koji se čini prikladnim za buržoaski nastrojene. Ovaj zagovornik ne shvaća kako ga je sudbina dovela u proleterski život, i kako tim životom pokušava upravljati kroz način razmišljanja koji je naslijedio od 'vladajućih' klasa. Živi proleterski život, ali misli buržoaski. Novo doba zahtijeva ne samo pronalaženje puta u životu, već i u razmišljanju. Znanstvena misao postat će sila koja održava život, tek kada za cjelokupni sadržaj života razvije impuls slično kao što su ga na svoj način života razvile stare koncepcija života.
Ovo opisuje put koji vodi do otkrivanja istinske prirode jednog od elemenata modernog proleterskog pokreta. Na kraju tog puta, iz proleterske duše odjekuje uvjerenje: težim duhovnom životu. Ali taj duhovni život je ideologija; on je samo ono što se u ljudima odražava iz vanjskih događaja u svijetu, ne proizlazi posebno iz duhovnog svijeta. Ono što je nastalo od starog duhovnog života pri prijelazu u novo doba, proleterski svjetonazor doživljava kao ideologiju. Svatko tko želi razumjeti raspoloženje u proleterskoj duši, koje se izražava u današnjim socijalnim zahtjevima, mora biti u stanju shvatiti što može donijeti stav da je duhovni život ideologija. Moglo bi se odgovoriti: što prosječni proleter zna o ovom stavu, koji se vrti u glavi više-manje obrazovanih vođa? Svatko tko tako govori, govori o životu koji je završio, i djeluje izvan stvarnog života. Takva osoba ne zna što se događalo u životima proletera posljednjih nekoliko desetljeća; ne zna koje se niti isprepliću od stava da je duhovni život ideologija, do zahtjeva i djela radikalnog socijalista kojeg smatraju tek 'neukim', a također i do dijela onih koji, vođeni nejasnim impulsima, 'čine revoluciju'.
U tome leži tragedija koja obuhvaća sadašnje socijalne zahtjeve, da se u mnogim krugovima nema osjećaja za ono što se iz duševnog stanja širokih masa probija na površinu života, da se ne može usmjeriti pogled na ono što se zaista događa u glavama ljudi. Neproleter anksiozno sluša zahtjeve proletera i čuje: samo socijalizacijom sredstava za proizvodnju mogu postići dostojanstven život za mene. Ali on ne može shvatiti da je, pri prijelazu iz starog u novo doba, njegova klasa ne samo pozvala proletera da radi na sredstvima za proizvodnju koja mu ne pripadaju, već da mu nije pružila održivi duševni sadržaj koji bi pratio taj rad. Ljudi koji na gore opisani način gledaju na život, mogli bi reći: ali proleter jednostavno želi biti stavljen u situaciju jednaku onoj od vladajućih klasa, gdje tu igra ulogu pitanje duševnog sadržaja? Da, sam proleter može tvrditi: ne tražim ništa od drugih klasa za svoju dušu; želim da me više ne mogu iskorištavati. Želim da postojeće klasne razlike nestanu. Takva retorika, međutim, promašuje poantu socijalnog pitanja. Ne otkriva ništa o pravoj prirodi tog pitanja. Jer takva svijest u dušama radničke populacije, ona koja je naslijedila istinski duhovni sadržaj od vladajućih klasa, postavljala bi socijalne zahtjeve na potpuno drugačiji način nego što to čini moderni proletarijat, koji u duhovnom životu vidi samo ideologiju. Taj proletarijat je uvjeren u ideološki karakter duhovnog života; ali to uvjerenje ga čini sve nesretnijim. A posljedice te duševne nesreće, koju on svjesno ne poznaje, ali intenzivno pati, u svom značaju sa sadašnju socijalnu situaciju daleko nadmašuju sve što je samo zahtjev, također na svoj način opravdan, za poboljšanje vanjskih životnih uvjeta.
Vladajuće klase ne prepoznaju sebe kao začetnike životnih pogleda s kojim se sada susreću u proletarijatu, spremnom za borbu. Pa ipak, oni su ti začetnici, upravo zato što su proletarijatu iz svog duhovnog života u nasljeđe mogli ostaviti samo nešto što proletarijat mora percipirati kao ideologiju.
Ono što sadašnjem socijalnom pokretu daje njegov bitni karakter, nije zahtjev za promjenom životnih uvjeta klase ljudi, iako se to čini najprirodnijim, već način na koji se zahtjev za tom promjenom zapravo provodi iz misaonih impulsa te klase. Samo pogledajte činjenice iz te perspektive, bez predrasuda. Tada ćete vidjeti kako se pojedinci koji svoje razmišljanje žele zadržati u skladu s proleterskim impulsima, smiješe kada se razgovor okrene ideji da bi ovaj ili onaj duhovni pothvat mogao doprinijeti rješavanju socijalnog pitanja. Oni to ismijavaju kao ideologiju, kao suhoparnu teoriju. Vjeruju da se ništa ne može doprinijeti gorućim socijalnim pitanjima današnjice pukim razmišljanjem, samo duhovnim životom. Ali ako se bolje pogleda, postaje jasno da temeljni nerv modernog, upravo proleterskog pokreta, ne leži u onome o čemu današnji proleter govori, već u mišljenju.
Moderni proleterski pokret kao možda ni jedan drugi pokret u svijetu - a pobliži pogled to otkriva u najeminentnijem smislu - pokret je nastao iz misli. Ne kažem ovo samo kao neposredni dojam stečen razmišljanjem o socijalnom pokretu. Ako smijem dodati osobnu primjedbu, to je ovo: godinama sam podučavao proleterske radnike u raznim temama škole za radničko obrazovanje. Čineći to, vjerujem da sam shvatio što živi i čemu u duši teži moderni proleterski radnik. Odatle sam također imao priliku promatrati aktivnosti sindikata u raznim profesijama i profesionalnim skupinama. Vjerujem da ne govorim samo s gledišta teorijskog razmatranja, već izražavam ono što vjerujem da sam stekao kao rezultat iskustva iz stvarnog života.
Svatko tko je - što je nažalost tako rijetko među vodećim intelektualcima - doživio moderni radnički pokret gdje ga nose radnici, zna koliko je značajno da je određeni smjer razmišljanja na intenzivan način zaokupio duše velikog broja ljudi. Ono što trenutno otežava rješavanje socijalne zagonetke, jest ograničena mogućnost međusobnog razumijevanja među klasama. Građanskim klasama je danas toliko teško razumjeti kako se takav način mišljenja - što god netko mislio o njegovom sadržaju - mogao ukorijeniti u još uvijek neupotrijebljenoj inteligenciji proletarijata, način mišljenja, koji postavlja najviše standarde za zahtjeve čovjekova razuma, kao što je onaj od Karla Marxa.
Svakako, neki mogu prihvatiti Marxov sustav mišljenja, a drugi ga opovrgnuti, možda s razlozima koji se čine jednako valjani kao i oni drugi; mogli bi ga revidirati oni koji su, nakon smrti Marxa i njegova prijatelja Engelsa, socijalni život promatrali iz drugačije perspektive nego ovi vođe. Ne želim ni raspravljati o sadržaju ovog sustava. Ne čini mi se da je to značajan aspekt modernog proleterskog pokreta. Ono što mi se čini najznačajnijim, jest činjenica da sustav mišljenja djeluje kao najsnažniji impuls unutar radničke klase. Stvar se može izraziti čak i na sljedeći način: praktični pokret, čisto egzistencijalni pokret s najosnovnijim ljudskim zahtjevima, nikada prije nije gotovo u potpunosti stajao na čisto misaonim temeljima kao ovaj moderni proleterski pokret. U određenom smislu, to je čak i prvi takav pokret u svijetu koji se temelji isključivo na znanstvenim temeljima. Međutim, ova činjenica mora se vidjeti u pravom svijetlu. Ako se uzme u obzir, sve što moderni proleter ima svjesno za reći o vlastitom mišljenju, volji i osjećajima, onda se, nakon detaljnijeg promatranja života, ono što je eksplicitno navedeno na programski način ne čini najvažnijim.
Međutim, ono što se mora činiti uistinu važnim jest, da je u osjećaju proletera ono što je kod drugih klasa usidreno samo u jednom aspektu njihova duševnog života, postalo odlučujuće: misaoni temelj njihova pogleda na život. Ono što je stoga za proletera vrsta unutarnje stvarnosti, on ne može svjesno priznati. U tom priznavanju ga sprječava činjenica da mu je misaoni život predan kao ideologija. U stvarnosti, on svoj život gradi na mislima; ali ih doživljava kao nestvarnu ideologiju. Proleterski svjetonazor i njegovu realizaciju kroz djela sljedbenika, mogu se razumjeti samo ako se ta činjenica shvati u punom opsegu u kontekstu nedavnog čovjekova razvoja.
Iz načina na koji je duhovni život modernog proletera opisan u prethodnom tekstu, vidljivo je da se u prikazu pravog oblika proleterskog socijalnog pokreta, prvo mora pojaviti karakterizacija tog duhovnog života. Jer bitno je da proleter uoči uzroke svoje nezadovoljavajuće socijalne situacije, i teži njihovom uklanjanju na način da njegovi osjećaji i težnje budu usmjereni tim duhovnim životom. Pa ipak, trenutno ne može a da ne odbaci, s prezirom ili ljutnjom, mišljenje da se unutar tih duhovnih temelja socijalnog pokreta nalazi nešto što predstavlja značajnu pokretačku snagu. Kako bi uopće mogao prepoznati da duhovni život posjeduje pokretačku snagu kada ga doživljava kao ideologiju? Od duhovnog života percipiranog na ovaj način ne može se očekivati da pronađe izlaz iz socijalne situacije koju čovjek više ne želi trpjeti. Za modernog proletera, ne samo znanost sama, već i umjetnost, religija, običaji i zakon postali su sastavni dio ideologije, odražavajući njegov znanstveno orijentirani način razmišljanja. On u onome što prevladava u tim granama ne vidi ništa kao stvarnost koja prodire u njegovu egzistenciju i koja može išta dodati materijalnom životu. Za njega je to samo odraz ili zrcalna slika ovog materijalnog života. Čak i ako, nakon što su nastali, neizravno vrše formativni utjecaj na materijalni život putem čovjekovih predodžbi ili uključivanjem u impulse volje, oni izvorno nastaju iz ovog života kao ideološki konstrukti. Oni sami od sebe, ne mogu pružiti ništa što vodi do rješavanja socijalnih poteškoća. Samo unutar samog materijalnog može nastati nešto što vodi do željenog ishoda.
Moderni duhovni život prenesen je s vodećih klasa čovječanstva na proletersko stanovništvo u obliku koji ga čini nemoćnim da utječe na svijest ovog stanovništva. Kada se razmatraju snage koje mogu riješiti socijalno pitanje, to se mora shvatiti prije svega. Kada bi ta činjenica i dalje bila djelatna, duhovni život čovječanstva bio bi osuđen na nemoć pred socijalnim zahtjevima sadašnjosti i budućnosti. Doista, veliki dio modernog proletarijata uvjeren je u tu nemoć; i to uvjerenje izraženo je u marksističkim ili sličnim priznanjima. Kaže se da je moderni ekonomski život razvio sadašnji kapitalistički oblik iz njegovih starijih oblika. Takav razvoj stavio je proletarijat u nepodnošljiv položaj u odnosu na kapital. Taj će se razvoj nastaviti; ubit će kapitalizam silama koje djeluju u njemu, a iz smrti kapitalizma proizaći će oslobođenje proletarijata. To uvjerenje su noviji socijalistički mislioci lišili fatalističkog karaktera koji je steklo za određeni krug marksista. Ali ono bitno ostaje. To se izražava u činjenici da neće biti prihvatljivo za svakoga tko danas želi istinski socijalistički razmišljati reći: ako se igdje manifestira duhovni život, crpljen iz impulsa vremena i ukorijenjen u duhovnoj stvarnosti, odražava duševni život koji podržava ljude, tada će to zračiti snagom koja također daje pravi poticaj socijalnom pokretu.
Činjenica da suvremeni čovjek, prisiljen na proleterski način života, ne može gajiti takva očekivanja duhovnog života svog vremena, njegovoj duši daje temeljno raspoloženje. Potreban mu je duhovni život iz kojeg proizlazi snaga koja njegovoj duši daje osjećaj dostojanstva. Jer kada je bio uvučen u kapitalistički ekonomski poredak modernog doba, bio je, s najdubljim potrebama svoje duše, usmjeren prema takvom duhovnom životu. Ali duhovni život koji su mu vodeće klase predale kao ideologiju, ispraznio je njegovu dušu. Činjenica da su zahtjevi modernog proletarijata vođeni čežnjom za drugačijom vezom s duhovnim životom od one koju tadašnji socijalni poredak može ponuditi, ono je što sadašnjem socijalnom pokretu daje njegovu pravu snagu. Ali tu činjenicu ne shvaća pravilno ni neproleterski ni proleterski dio čovječanstva. Jer onaj neproleterski ne pati od ideološkog otiska modernog duhovnog života, koji je sam izazvao. Proleterski dio pati od njega. Ali taj ideološki otisak naslijeđenog duhovnog života oduzeo mu je vjeru u održivu moć duhovnog kao takvog. Ispravno razumijevanje ove činjenice ključno je za pronalaženje puta iz previranja trenutne socijalne situacije čovječanstva. Socijalni poredak koji je nastao pod utjecajem vodećih klasa tijekom uspona novog ekonomskog sustava, zatvorio je pristup takvom putu. Snagu da se on otvori treba steći.
U ovoj oblasti, čovjek će trenutna uvjerenja preispitati kada istinski shvati težinu činjenice da, socijalnom suživotu ljudi u kojem duhovni život funkcionira kao ideologija, nedostaje jedna od sila koje socijalni organizam čine održivim. Sadašnji socijalni poredak pati od nemoći duhovnog života. A ta se bolest pogoršava nevoljkošću priznavanja njenog postojanja. Prepoznavanjem ove činjenice, čovjek će steći temelj na kojem se može razviti način razmišljanja primjeren socijalnom pokretu.
Trenutno, proleter vjeruje da se dotiče temeljne sile svoje duše kada govori o svojoj klasnoj svijesti. Ali istina je da je od kada je bio upregnut u kapitalistički ekonomski poredak, tražio duhovni život koji može podržati njegovu dušu, koji če mu dati svijest o njegovom dostojanstvu; a duhovni život koji doživljava kao ideološki za njega ne može razviti tu svijest. Tražio je tu svijest, i ono što nije mogao pronaći, zamijenio je klasnom sviješću rođenom iz ekonomskog života.
Njegov je pogled, kao da ga privlači snažna sugestivna sila, isključivo na ekonomskom životu. I sada više ne vjeruje da bi negdje drugdje, u duhovnom ili duševnom, mogao ležati poticaj za ono što se nužno mora dogoditi u sferi socijalnog pokreta. Vjeruje samo da razvoj neduhovnog, neduševnog, ekonomskog života može dovesti do stanja koje on doživljava kao ljudsko dostojanstvo. Stoga je svoje spasenje bio prisiljen tražiti isključivo u transformaciji ekonomskog života. Naveden je da vjeruje da bi sama transformacija ekonomskog života uklonila svu štetu koju uzrokuje privatno poduzetništvo, egoizam pojedinačnih poslodavaca i nemogućnost pojedinačnih poslodavaca da zadovolje zahtjeve za ljudskim dostojanstvom svojstvene zaposleniku. Stoga je moderni proleter jedini spas za socijalni organizam vidio u prijenosu cjelokupnog privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju u zajedničko poduzetništvo ili čak zajedničko vlasništvo. Takvo mišljenje proizašlo je iz pomicanja fokusa sa svega duševnog i duhovnog, koncentrirajući se isključivo na čisto ekonomski proces.
To je dovelo do svih proturječnosti svojstvenih modernom proleterskom pokretu. Moderni proleter vjeruje da sve što će mu u konačnici osigurati puna ljudska prava mora proizaći iz ekonomije, iz samog ekonomskog života. On se bori za ta puna ljudska prava. Međutim, unutar njegovih težnji, pojavljuje se nešto što nikada ne može nastati isključivo kao posljedica ekonomskog života. To je značajna, uvjerljiva činjenica: da u samom središtu različitih manifestacija socijalnog pitanja, koje proizlaze iz potreba suvremenog čovječanstva, leži nešto za što se vjeruje da potječe iz samog ekonomskog života, ali što nikada nije moglo nastati samo iz njega. Naprotiv, leži u izravnoj liniji razvoja koja vodi, od starog sustava ropstva, kroz kmetstvo feudalnih vremena, do modernog radnog proletarijata. Baš kao što su se u modernom životu oblikovali promet robe, promet novca, kapital, vlasništvo, priroda zemljišta i tako dalje, unutar ovog modernog života razvilo se nešto što moderni proleter nije izričito izjavio, čak svjesno ni ne osjeća, ali što je pravi temeljni impuls njegove socijalne volje. To je sljedeće: moderni kapitalistički ekonomski poredak u biti unutar svoje oblasti priznaje samo robu. Unutar ekonomskog organizma on priznaje stvaranje vrijednosti za tu robu. I unutar kapitalističkog organizma modernog doba nešto je postalo roba, nešto što proleter sada doživljava kao nešto što ne smije biti roba.
Kad se shvati koliko snažno, kao jedan od temeljnih impulsa cijelog modernog proleterskog socijalnog pokreta, živi odbojnost u instinktima, u podsvijesti modernog proletera, prema onome što mora prodati svoju radnu snagu poslodavcu na isti način kao što se roba prodaje na tržištu; odbojnost prema tome što njegova radna snaga igra svoju ulogu na tržištu rada prema ponudi i potražnji, baš kao što roba na tržištu igra ulogu prema ponudi i potražnji; kad se u modernom socijalnom pokretu shvati značaj te odbojnosti prema radnoj snazi kao robi; kad se sasvim objektivno sagleda činjenica da ono što je ovdje na djelu nije dovoljno snažno i radikalno izraženo socijalističkim teorijama; tada će se, uz prvi impuls, to da se duhovni život osjeća ideološki, pronaći i drugi, za koji se mora reći da socijalno pitanje danas čini tako urgentnim, čak i gorućim.
U drevna vremena postojali su robovi. Cijela osoba prodavala se kao roba. Nešto manji dio čovjeka, ali ipak dio same ljudske prirode, u ekonomski proces je bilo integrirano kroz kmetstvo. Kapitalizam je postao sila koja čak i ostatku ljudske prirode nameće karakter robe: radnoj snazi. Ne želim sugerirati da je to prošlo nezapaženo. Naprotiv, doživljava se kao temeljna činjenica u suvremenom socijalnom životu. To se osjeća kao nešto što ima značajan utjecaj na moderni socijalni pokret. Ali pri razmatranju te činjenice, pažnja se usmjerava isključivo na ekonomski život. Pitanje karaktera robe svodi se na puko ekonomsko pitanje. Vjeruje se da sile koje dovode do stanja u kojem proleter više ne doživljava integraciju svoje radne snage u socijalni organizam, kao nedostojnu njega samog, moraju potjecati iz samog ekonomskog života. Uočava se kako se moderni ekonomski oblik pojavio u nedavnom povijesnom razvoju čovječanstva. Također vidimo da je taj ekonomski oblik utisnuo karakter robe ljudskoj radnoj snazi. Ali se ne vidi kako je sve što je ekonomskom životu inherentno, da sve što je u njega integrirano mora, postati roba. Ekonomski život sastoji se u proizvodnji i svrsishodnoj potrošnji robe. Ljudska radna snaga ne može se lišiti svog karaktera robe, osim ako se ne pronađe način da se izvuče iz ekonomskog procesa. Cilj ne može biti preoblikovanje ekonomskog procesa tako da ljudska radna snaga može pronaći svoje pravo mjesto u njemu, već: kako se ta radna snaga može ukloniti iz ekonomskog procesa tako da njome mogu upravljati socijalne sile koje je lišavaju karaktera robe? Proleter žudi za stanjem u ekonomskom životu u kojem njegova radna snaga zauzima svoje pravo mjesto. On žudi za tim, jer ne uspijeva vidjeti da karakter robe njegove radne snage u biti proizlazi iz njegove potpune integracije u ekonomski proces. Time što svoju radnu snagu mora predati tom procesu, on je u njega apsorbiran cijelim svojim bićem. Ekonomski proces po svojoj prirodi, teži trošiti radnu snagu na najučinkovitiji način, sve dok regulacija radne snage ostaje u njemu. Kao hipnotiziran snagom modernog ekonomskog života, naš je pogled usmjeren isključivo na ono što može djelovati unutar njega. Ta perspektiva nikada neće otkriti kako radna snaga više ne mora biti roba. Jer drugačiji ekonomski sustav, samo će na drugačiji način radnu snagu pretvarati u robu. Pitanje rada ne može se, u svom pravom obliku, svesti na dio socijalnog pitanja sve dok se ne prepozna da se u ekonomskom životu proizvodnja, razmjena i potrošnja robe odvijaju prema zakonima koje određuju interesi čija se sfera utjecaja ne bi trebala protezati na ljudsku radnu snagu.
Moderna misao nije uspjela razlikovati sasvim različite stvari, kako se s jedne strane, ono što je vezano za ljudski rad integrira u ekonomski život, a s druge strane, ono što po svojoj prirodi, nije povezano s ljudima, krećući se putevima koje roba mora proći od svoje proizvodnje do potrošnje. Ako zdrav način razmišljanja u tom smjeru otkriva pravu prirodu pitanja rada, onda će, s druge strane, taj način razmišljanja također pokazati položaj koji ekonomski život treba zauzimati unutar zdravog socijalnog organizma.
Već je iz ovoga očito, da se 'socijalo pitanje' dijeli na tri posebna pitanja. Prvo se odnosi na zdrav oblik duhovnog života unutar socijalnog organizma; drugo se odnosi na pravilnu integraciju radnog odnosa u život zajednice; a treće je otkriti kako bi ekonomski život trebao funkcionirati unutar tog života zajednice.