.- II. Realistični pokušaji pronalaženja rješenja za socijalno pitanje i životne potrebe
Karakteristična značajka koja je dovela do posebnog oblika socijalnog pitanja u moderno doba, možda se može izraziti tvrdnjom da su ekonomski život, podržan tehnologijom, i moderni kapitalizam djelovali s određenom prirodnom samorazumljivošću, i moderno društvo doveli u određeni unutarnji red. Uz zahtjev koji pred ljudsku pažnju stavlja ono što su tehnika i kapitalizam donijeli, pažnja je preusmjerena na druge grane, druge oblasti socijalnog organizma. Ako socijalni organizam želi biti zdrav, ljudska svijest se na njih mora jednako učinkovito usmjeravati.
Kako bih bio jasan u vezi onoga što se treba okarakterizirati kao pokretačke impulse sveobuhvatnog, svestranog promatranja socijalnog pitanja, mogao bih započeti usporedbom. Međutim, treba napomenuti da ova usporedba nije namijenjena biti ništa drugo nego usporedba. Takva usporedba može podržati razumijevanje, usmjeravajući ga upravo u smjeru potrebnom za formiranje ideja o zdravlju socijalnog organizma. Svatko tko, iz ovdje usvojene perspektive, mora razmotriti najsloženiji prirodni organizam, ljudski organizam, svoju pozornost mora usmjeriti na činjenicu da cijela bit ovog organizma pokazuje tri sustava koja koegzistiraju, od kojih svaki djeluje s određenim stupnjem neovisnosti. Ta tri sustava koja koegzistiraju mogu se okarakterizirati, naprimjer, na sljedeći način. U ljudskom prirodnom organizmu, jedan sustav koji obuhvaća i živčani i osjetilni život djeluje kao posebna oblast. Mogao bi se nazvati i organizam glave, po najvažnijem dijelu organizma gdje su živčani i osjetilni život, u određenom smislu, centralizirani.
Drugi element ljudske organizacije, ako je netko istinski želi razumjeti, jest ono što bih nazvao ritmičkim sustavom. Sastoji se od disanja, cirkulacije krvi i svega što se izražava u ritmičkim procesima ljudskog organizma.
Treći sustav, dakle, obuhvaća sve što je povezano s metabolizmom, uključujući organe i aktivnosti.
Ova tri sustava obuhvaćaju sve što, kada je organizirano na zdrav način, podržava cijeli proces ljudskog organizma. [Klasifikacija o kojoj se ovdje radi, ne temelji se na prostorno definiranim dijelovima tijela, već na aktivnostima (funkcijama) organizma. Izraz 'organizam glave' primjenjiv je samo ako je netko svjestan da je živčano osjetilni život prvenstveno centraliziran u glavi. Međutim, ritmička i metabolička aktivnost prirodno su prisutne i u glavi, baš kao što je živčano osjetilna aktivnost prisutna u ostalim dijelovima tijela. Ipak, ove tri vrste aktivnosti su, u svojoj suštini, striktno različite jedna od druge.]
U mojoj knjizi 'O zagonetkama duše' pokušao sam, u potpunosti u skladu sa svime što znanstvena istraživanja trenutno mogu otkriti, barem u osnovnim crtama okarakterizirati ovu trostruku strukturu ljudskog prirodnog organizma. Potpuno sam svjestan da će nas biologija, fiziologija i sve prirodne znanosti koje se odnose na čovjeka, u vrlo bliskoj budućnosti prisiliti da usvojimo pogled na ljudski organizam koji razumije kako ove tri komponente - sustav glave, krvožilni ili sustav grudi, i metabolički sustav - odražavaju cjelokupni proces unutar ljudskog organizma funkcionirajući s određenim stupnjem neovisnosti, prepoznavajući da ne postoji apsolutna centralizacija ljudskog organizma i da svaki od ovih sustava ima zaseban, neovisan odnos prema vanjskom svijetu. Sustav mozga kroz osjetila, krvožilni ili ritmički sustav kroz disanje, a metabolički sustav kroz probavne i lokomotorne organe.
Što se tiče znanstvenih metoda, još nismo toliko daleko gdje je ono što sam ovdje naznačio - a nastojao sam znanost duha primijeniti na prirodnu znanost - steklo ono opće prihvaćanje unutar znanstvenih krugova koje bi bilo poželjno za nastavak znanja. To, međutim, znači da naš način razmišljanja, naš način predstavljanja svijeta, još nije u potpunosti adekvatan onome što se, naprimjer, u ljudskom organizmu manifestira kao unutarnja bit aktivnosti prirode. Moglo bi se reći: pa, prirodna znanost može čekati; postupno će ići prema svojim idealima; na kraju će takvu perspektivu prepoznati kao svoju. Ali što se tiče proučavanja, posebno djelovanja socijalnog organizma, ne može se čekati. Ne samo da neki stručnjaci moraju posjedovati to razumijevanje, već i svaka ljudska duša - jer svaka ljudska duša sudjeluje u funkcioniranju socijalnog organizma - barem instinktivnu svijest o tome što je potrebno za ovaj socijalni organizam. Zdravo mišljenje i osjećanje, zdrava volja i volja u pogledu oblikovanja socijalnog organizma, mogu se razviti samo ako je jasno, čak i ako više ili manje instinktivno, da ovaj socijalni organizam, ako želi biti zdrav, mora biti jednako trodjelan kao i prirodni organizam.
Otkad je Schäffle napisao svoju knjigu o strukturi socijalnog organizma, pokušavaju se povući analogije između organizacije bića prirode - recimo, organizacije čovjeka - ljudskog društva kao takvog. Ljudi su pokušavali odrediti što je stanica u socijalnom organizmu, što su stanične strukture, što su tkiva i tako dalje! Nedavno je objavljena Merayeva knjiga 'Mutacija svijeta' u kojoj se određene znanstvene činjenice i zakoni jednostavno prenose na - kako se vjeruje - ljudski socijalni organizam. Ono što se ovdje misli, nema apsolutno nikakve veze ni s jednom od ovih stvari, ni s jednom od ovih igara s analogijama. I svatko tko misli da se u ovim razmatranjima radi o takvoj igri analogijama između prirodnog i socijalnog organizma, samo će dokazati da nije shvatio bit onoga što se ovdje misli. Jer ovdje nije cilj bilo kakvu istinu primjenjivu na znanstvene činjenice presaditi na socijalni organizam, već nešto sasvim drugo: da ljudska misao, ljudski osjećaj, nauči percipirati mogućnosti života promatrajući prirodni organizam, a zatim taj način percepcije primjeni na socijalni organizam. Ako netko jednostavno ono što vjeruje da je naučio o prirodnom organizmu prenese na socijalni organizam, kao što se često događa, samo pokazuje da ne želi steći sposobnost da socijalni organizam promatra kao neovisan, kao odvojen, da istražuje njegove zakone, kao što je potrebno za razumijevanje prirodnog organizma. U trenutku kada se netko istinski objektivno suoči sa socijalnim organizmom, kao što to prirodoslovac čini s prirodnim organizmom, u njegovoj neovisnosti, kako bi uočio njegove vlastite zakone, u tom trenutku sve igre analogijom se povlače pred ozbiljnim razmatranjem.
Moglo bi se pomisliti da se ovdje predstavljeni prikaz temelji na uvjerenju da bi socijalni organizam trebao biti 'konstruiran' iz neke sive teorije modelirane po uzoru na prirodnu znanost. Ali to je veoma daleko od onoga o čemu se ovdje raspravlja. Poanta je nešto sasvim drugo. Trenutna povijesna kriza čovječanstva zahtijeva da se u svakom pojedincu jave određeni osjećaji, da obrazovni i školski sustav osigura poticanje tih osjećaja na isti način kao što se osigurava poticanje učenja četiriju osnovnih aritmetičkih operacija. Ono što je do sada rezultiralo starim oblicima socijalnog organizma bez svjesne integracije u čovjekov duševni život, u budućnosti više neće imati učinka. Među razvojnim impulsima koji od sadašnjosti nadalje nastoje ponovno ući u ljudski život, jest da će se od pojedinca zahtijevati spomenuti osjećaji na isti način na koji se odavno zahtijeva određena razina formalnog obrazovanja. Zahtjev čovječanstvu, od sada nadalje, jest da se nauči kako bi socijalni organizam na zdrav način trebao funkcionirati kako bi se pokazao održivim. Morat će steći smisao da je nezdravo, antisocijalno, ne htjeti integrirati takve osjećaje u ovaj organizam.
Danas se čuje da se govori o 'socijalizaciji' kao nečemu što vrijeme zahtijeva. Ta socijalizacija neće biti proces iscjeljenja, već nadriliječništvo, možda čak i destruktivno, osim ako se barem instinktivno razumijevanje nužnosti ove trostruke strukture socijalnog organizma ne ukorijeni u ljudskim srcima, u ljudskim dušama. Ovaj socijalni organizam, ako želi zdravo funkcionirati, mora razviti tri takva člana prema utvrđenim zakonima.
Jedan od tih članova je ekonomski život. Ovdje ćemo započeti naše ispitivanje, jer on sasvim očito, dominira svim drugim aspektima života, kroz modernu tehnologiju i moderni kapitalizam. Taj ekonomski život mora biti neovisan element unutar socijalnog organizma, relativno neovisan kao što je živčano osjetilni sustav unutar ljudskog organizma. Taj ekonomski život bavi se svime što je vezano uz proizvodnju robe, cirkulaciju robe i potrošnju robe.
Drugi element socijalnog organizma jest život javnog prava, pravi politički život. To obuhvaća ono što bi se, u smislu stare pravne države, moglo opisati kao pravi život države. Dok se ekonomski život bavi svime što ljudima treba iz prirode i vlastite proizvodnje, robom, prometom robe i potrošnjom robe, ovaj drugi element socijalnog organizma, može se baviti svime što se, iz čisto ljudske perspektive, odnosi na odnos među ljudima. Za razumijevanje članova socijalnog organizma bitno je znati razliku između sustava javnog prava, koji se, proizlazeći iz ljudskih temelja, može baviti samo odnosom među ljudima, i ekonomskog sustava, koji se bavi samo proizvodnjom robe, prometom robe i potrošnjom robe. Ovu razliku treba uočiti u životu tako da se, kao posljedica toga, ekonomski život može odvojiti od pravnog života, baš kao što je u ljudskom prirodnom organizmu aktivnost pluća u obradi vanjskog zraka odvojena od procesa živčanog osjetilnog sustava.
Treći član, koji jednako samostalno mora stajati uz druga dva, jest onaj koji se odnosi na duhovni život unutar socijalnog organizma. Točnije, moglo bi se reći, jer možda izraz 'duhovna kultura' ili sve što je vezano uz duhovni život, nije sasvim točno: sve što se temelji na prirodnim darovima pojedine individue, što mora ući u socijalni organizam na temelju tih prirodnih darova, kako duhovnih tako i fizičkih. Prvi sustav, ekonomski sustav, bavi se svime što mora postojati kako bi ljudi mogli regulirati svoj materijalni odnos s vanjskim svijetom. Drugi sustav bavi se onim što u socijalnom organizmu mora postojati zbog odnosa među ljudima. Treći sustav bavi se svime što mora proizaći i biti integrirano u socijalni organizam od unutar pojedine individualnosti.
Kao što je istina da su moderna tehnologija i moderni kapitalizam u posljednje vrijeme u biti oblikovali naš socijalni život, jednako je nužno, da se rane koji je taj razvoj nužno nanio ljudskom društvu zacijele dovođenjem ljudi i zajedničkog života ljudi, u pravilan odnos s tri člana ovog socijalnog organizma. Ekonomski život je u posljednje vrijeme jednostavno poprimio vrlo specifične oblike kroz svoju vlastitu inherentnu prirodu. Ljudskom životu se nametnuo s posebnom snagom kroz svoj jednostrani utjecaj. Druga dva člana socijalnog organizma, još se nisu uspjela s istom prirodnošću, na ispravan način prema vlastitim zakonima, integrirati u socijalni organizam. Za njih je nužno da ljudska bića, na temelju gore navedenih osjećaja, uspostave socijalnu organizaciju, svako na svom mjestu; na mjestu gdje se trenutno nalaze. Jer, u smislu tih pokušaja rješavanja ovdje spomenutog socijalnog pitanja, svaki pojedinac ima svoju socijalnu zadaću u sadašnjosti i neposrednoj budućnosti.
Ono što predstavlja prvog člana u socijalnom organizmu, ekonomski život, u prvom redu počiva na prirodnim temeljima, baš kao što i pojedinačno ljudsko biće, s obzirom na ono što može postati kroz učenje, obrazovanje i život, počiva na obdarenosti njegovog duhovnog i tjelesnog organizma. Taj prirodni temelj jednostavno utiskuje svoj karakter u ekonomski život, i, posljedično, u cijeli socijalni organizam. Ali taj prirodni temelj postoji bez da na njega utječe bilo kakva socijalna organizacija ili socijalizacija. On mora biti temelj socijalnog organizma, na isti način na koji se obrazovanje osobe mora temeljiti na njenoj prirodnoj sklonosti raznim područjima, njenoj prirodnoj tjelesnoj i duhovnoj sposobnosti. Svaka socijalizacija, svaki pokušaj da se ljudskom suživotu da ekonomska struktura, mora uzeti u obzir prirodni temelj. Jer sav promet robe, sav ljudski rad i sav duhovni život, temelje se na prvom, elementarnom izvornom elementu, na onome što veže čovječanstvo za određeni dio prirode. Mora se razmotriti veza između socijalnog organizma i njegovog prirodnog temelja, baš kao što se u pogledu učenja mora razmotriti odnos između pojedinca i njegovih talenata. To se posebno može razjasniti promatranjem ekstremnih slučajeva. Naprimjer, potrebno je uzeti u obzir da je u određenim regijama svijeta, gdje su banane lako dostupan izvor hrane, količina rada potrebna za prijevoz banana s mjesta podrijetla do odredišta i njihovu transformaciju u potrošačko dobro, ključna za ljudski suživot. Ako se usporedi ljudski rad potreban da se banane učine prikladnima za konzumaciju, s radom potrebnim, recimo, u našim dijelovima Srednje Europe, da se pšenica učini prikladnom za konzumaciju, rad potreban za banane je, blago rečeno, tristo puta manji od onog potrebnog za pšenicu.
Svakako, ovo je ekstremni slučaj. Ali takve razlike u pogledu potrebne količine rada u odnosu na prirodne resurse, postoje i među granama proizvodnje zastupljenim u bilo kojem socijalnom organizmu u Europi - ne u radikalnoj raznolikosti kakva se vidi između banana i pšenice, ali one postoje kao razlike. Dakle, inherentno je ekonomskom organizmu, da je količina radne snage s kojom ljudi moraju doprinijeti ekonomskom procesu određena njihovim odnosom prema prirodnim resursima s kojima djeluju. Dovoljno je usporediti, naprimjer, da je u Njemačkoj, u regijama srednje plodnosti, prinos pšenice otprilike sedam do osam puta veći od posijane količine; u Čileu je dvanaest puta veći; u sjevernom Meksiku sedamnaest puta veći, a u Peruu dvadeset puta veći. (Usporedi Jentsch: 'Volkswirtschaftslehre', str. 64.)
Cijeli ovaj međusobno povezani sustav, koji se odvija u procesima koji počinju s odnosom ljudi prema prirodi i nastavljaju se u svemu što ljudi čine kako bi transformirali prirodne proizvode i pripremili ih za potrošnju, obuhvaća, za zdrav socijalni organizam, njegovog ekonomskog člana. Taj dio je dio socijalnog organizma, jednako kao što je mozak, kojim su uvjetovani pojedinačni talenti, dio ljudskog organizma u cjelini. Ali baš kao što mozak ovisi o plućima i srcu, tako i ekonomski sustav ovisi o ljudskom radu. Međutim, baš kao što mozak ne može samostalno regulirati disanje, tako ni ljudski sustav rada ne bi trebao biti reguliran silama aktivnim u samom ekonomskom životu.
Ljudi su kroz svoje interese utkani u ekonomski život. Ti interesi utemeljeni su na njihovim duševnim i duhovnim potrebama. Kako se ti interesi najučinkovitije mogu zadovoljiti unutar socijalnog organizma, tako da svaki pojedinac može postići optimalno zadovoljenje kroz taj organizam, i na najpovoljniji način sudjelovati u gospodarstvu, mora se praktično riješiti unutar institucija ekonomskog sustava. To se može dogoditi samo ako su interesi zaista slobodni da se nametnu, i ako se pojavi volja i sredstva da se čini ono što je potrebno da se oni zadovolje. Porijeklo interesa leži izvan sfere koja se ograničava na ekonomski život. Oni se razvijaju s razvojem duševne i tjelesne prirode čovjeka. Institucije se mogu baviti samo proizvodnjom i razmjenom roba, odnosno dobara čija vrijednost proizlazi iz ljudskih potreba. Roba svoju vrijednost dobiva od osobe koja je troši. Budući da roba svoju vrijednost dobiva od potrošača, ona unutar socijalnog organizma zauzima potpuno drugačiji položaj od svega ostalog što ima vrijednost za ljudska bića kao članove tog organizma. Treba objektivno promatrati ekonomski život, unutar kojeg spadaju proizvodnja, razmjena i potrošnja roba. Uočiti će se bitna razlika između odnosa među ljudima, u kojem jedan proizvodi dobra za drugoga, i odnosa koji se mora temeljiti na pravnom odnosu. Iz ovog zapažanja dolazi se do praktičnog zahtjeva da se unutar socijalnog organizma pravni život mora potpuno odvojiti od ekonomskog života. Aktivnosti koje ljudi obavljaju unutar institucija koje služe proizvodnji i razmjeni dobara, ne mogu izravno generirati najbolje moguće impulse za pravne odnose koji moraju postojati među ljudima. Unutar ekonomskih institucija čovjek djeluje na čovjeka jer svatko služi interesima drugoga; od toga se temeljno razlikuje odnos koji jedna osoba ima prema drugoj unutar pravnog života.
Moglo bi se pomisliti da bi ta razlika koju život zahtijeva već bila dovoljno ispunjena kada bi se unutar institucija koje služe ekonomskom životu osigurala i prava koja moraju postojati u odnosima između ljudi smještenih u taj ekonomski život. - Takvo uvjerenje nije ukorijenjeno u stvarnosti života. Ljudska bića istinski mogu iskusiti pravni odnos koji mora postojati između njih i drugih, samo ako taj odnos ne iskuse u ekonomskoj sferi, već na potpuno odvojenom tlu. Stoga se unutar zdravog socijalnog organizma, uz ekonomski mora razvijati i život u autonomiji, u kojoj nastaju i gdje se upravlja pravima koja postoje između pojedinaca. Ali pravni život je život stvarne političke sfere, države. Ako ljudi u zakonodavstvo i upravu države unesu interese kojima moraju služiti u svom ekonomskom životu, tada će rezultirajuća prava biti izraz samo tih ekonomskih interesa. Ako samo državno pravo postane ekonomski subjekt, gubi sposobnost reguliranja pravnog života svojih ljudi. Jer će njezine mjere i institucije morati služiti ljudskoj potrebi za dobrima; time će biti marginalizirane od impulsa usmjerenih prema životu prava.
Zdrav socijalni organizam zahtijeva, kao drugi element uz ekonomski sustav, neovisnu političku državu. Unutar neovisnog ekonomskog sustava, snage ekonomskog života vodit će ljude da razvijaju institucije koje služe proizvodnji i razmjeni dobara na najbolji mogući način. Unutar političkog sustava nastat će institucije koje usmjeravaju međusobne odnose između pojedinaca i skupina ljudi na način da zadovolje svijest ljudi za pravom.
Gledište iz kojeg se ovdje iznosi zahtjev za potpunim odvajanjem vladavine prava od ekonomske sfere ukorijenjeno je u stvarnom ljudskom životu. Ovu perspektivu ne usvaja nitko tko želi povezati pravni i ekonomski život. Ljudi uključeni u ekonomski život prirodno posjeduju osjećaj za pravo; međutim, oni će vršiti pravnu i upravnu vlast samo na temelju tog osjećaja, a ne na temelju ekonomskih interesa, kada su pozvani suditi o takvim stvarima u državi kojom upravlja vladavina prava, koja kao takva nema nikakvu ulogu u ekonomskom životu. Takva pravna država ima svoja vlastita zakonodavna i upravna tijela, strukturirana prema načelima koja su proizašla iz pravne svijesti modernog doba. Bit će izgrađena na impulsima u ljudskoj svijesti koji se trenutno nazivaju demokratskim. Ekonomska sfera će formirati svoja zakonodavna i upravna tijela na temelju impulsa gospodarskog života. Potrebna razmjena između upravnih tijela pravne i ekonomske sfere, odvijat će se slično razmjeni koja se trenutno odvija između vlada suverenih oblasti. Kroz ovu strukturu, ono što se odvija u jednom tijelu, moći će izvršiti potreban utjecaj na ono što nastaje u drugom. Taj je utjecaj otežan činjenicom, da jedno područje nastoji razviti unutar sebe, ono što bi mu trebalo pritjecati od drugog.
Kao što je ekonomski život s jedne strane, podložan uvjetima prirodnog okoliša (klima, zemljopisne značajke područja, dostupnost prirodnih resursa i tako dalje), tako je ovisan i o pravnim odnosima koje država uspostavlja između pojedinaca i skupina koje se bave ekonomskom aktivnošću. To definira granice onoga što ekonomska aktivnost može i treba obuhvaćati. Kao što priroda stvara preduvjete koji leže izvan ekonomske sfere i koje pojedinci moraju prihvatiti kao datosti na kojima moraju graditi svoje gospodarstvo, tako bi i sve što uspostavlja pravni odnos između pojedinaca u ekonomskoj sferi, u zdravom socijalnom organizmu trebalo biti regulirano vladavinom prava, koja se, poput prirodnog okoliša, odvija kao nešto neovisno i odvojeno od ekonomskog života.
U socijalnom organizmu koji se razvio tijekom ljudske povijesti i koji je, kroz doba strojeva i moderni kapitalistički ekonomski sustav, postao ono što karakterizira socijalna kretanja, ekonomski život obuhvaća više nego što bi trebao u zdravom socijalnom organizmu. Trenutno, u ekonomskom ciklusu u kojem bi trebala cirkulirati samo roba, cirkulira i ljudska radna snaga, a cirkulira i pravo. U sadašnjem ekonomskom sustavu temeljnom na podjeli rada, ne može se razmjenjivati samo roba za robu, već i, kroz isti ekonomski proces, roba za rad i roba za prava. (Robom nazivam svaku stvar koja je, ljudskom aktivnošću, transformirana u nešto što se stavlja u potrošnju na bilo kojem mjestu na koje je donesu ljudi. Iako se ovaj izraz nekim profesorima ekonomije može činiti uvredljivim ili nedostatnim, može biti koristan u pojašnjavanju što bi trebalo pripadati ekonomskom životu. [U izlaganju koje bi trebalo služiti životu, nije poanta pružiti definicije izvedene iz teorije, već ponuditi ideje koje ilustriraju što u stvarnosti igra vitalnu ulogu. 'Roba', korištena u gore opisanom smislu, odnosi se na nešto što ljudi doživljavaju; bilo koji drugi koncept 'robe' nešto izostavlja ili dodaje, tako da koncept ne odgovara životnim procesima u njihovoj pravoj stvarnosti.]) Kada netko kupuje komad zemlje, to se mora promatrati kao zamjena zemljišta za robu, za koju se kupovni novac smatra predstavnikom. Samo zemljište, međutim, ne funkcionira kao roba u ekonomskom životu. Ono postoji unutar socijalnog organizma kroz pravo koje osoba ima da ga koristi. To se pravo bitno razlikuje od odnosa u kojem se proizvođač robe nalazi u odnosu na tu robu. Upravo u potonjem odnosu leži razlog zašto se ono ne proteže na potpuno drugačiju vrstu odnosa među ljudima koji nastaje kada netko ima isključivo pravo korištenja komada zemlje. Vlasnik stavlja druge ljude, koje je zaposlio da rade na tom zemljištu za život ili koji tamo moraju živjeti, u položaj ovisnosti. Međusobnom razmjenom stvarnih dobara koja se proizvode ili konzumiraju, među ljudima ne nastaje ovisnost iste vrste.
Svatko tko objektivno ispita takvu životnu činjenicu shvatit će da ona mora pronaći svoj izraz u institucijama zdravog socijalnog organizma. Sve dok se u ekonomskom životu dobra razmjenjuju za dobra, vrijednost tih dobara ostaje neovisna o pravnom odnosu između pojedinaca i skupina ljudi. Čim se dobra razmjenjuju za prava, pogođen je sam pravno odnos. Sama razmjena nije ključna točka. Ona je nužni element života za sadašnji socijalni organizam, koji se temelji na podjeli rada. Umjesto toga, problem je u tome što kroz razmjenu prava za robu, sama prava postaju roba kada se prava pojave unutar ekonomskog života. To sprječava, unutar socijalnog organizma, samo postojanje institucija koje isključivo za cilj imaju olakšati cirkulaciju robe na najučinkovitiji način; i, s druge strane, institucija koje unutar razmjene robe reguliraju prava proizvođača, trgovaca i potrošača. Ta se prava u biti ne razlikuju od drugih prava koja moraju postojati u odnosu između pojedinaca, potpuno neovisno o razmjeni robe. Ako štetim ili koristim svom bližnjemu prodajom robe, to pripada istoj sferi socijalnog života kao i šteta ili korist koja proizlazi iz radnje ili propusta koji nije izravno izražen u razmjeni robe.
U načinu života pojedinca, učinci pravnih institucija stapaju se s učincima isključivo ekonomske aktivnosti. U zdravom socijalnom organizmu, oni moraju potjecati iz dva različita smjera. U ekonomskoj organizaciji, poznavanje određenog ekonomskog sektora, stečeno obrazovanjem i iskustvom unutar tog sektora, pruža potrebne perspektive vodećim osobama. U pravnoj organizaciji, zakonodavstvo i uprava ostvaruju ono što pravna svijest zahtijeva kao odnos između pojedinaca ili skupina ljudi. Ekonomska organizacija omogućit će ljudima sa sličnim profesionalnim ili potrošačkim interesima, ili sa sličnim potrebama u drugim aspektima, da se udruže u udruženja koja će, kroz međusobnu razmjenu, generirati cjelokupno gospodarstvo. Ovaj sustav bit će temeljen na udruženjima i odnosima između udruženja. Ta će se udruženja baviti isključivo gospodarskom aktivnošću. Pravnu osnovu na kojoj djeluju pružit će pravni sustav. Ako takva gospodarska udruženja mogu ostvariti svoje ekonomske interese u predstavničkim i upravnim tijelima gospodarske organizacije, tada neće razviti poriv da se infiltriraju u gospodarstvo ili upravno vodstvo pravne države (naprimjer, kao udruženje poljoprivrednika, stranka industrijalaca ili ekonomski orijentirana socijaldemokratska stranka) kako bi težila onome što im je nemoguće postići unutar gospodarskog života. A ako pravna država ne sudjeluje ni u jednom gospodarskom sektoru, tada će stvarati samo institucije koje proizlaze iz pravne svijesti ljudi koji joj pripadaju. Čak i ako su, što je sasvim prirodno, predstavnici vladavine prava isti ljudi koji su aktivni u gospodarskom životu, podjela na ekonomsku i pravnu sferu neće rezultirati utjecajem ekonomije na pravni život koji potkopava zdravlje socijalnog organizma na način na koji može potkopavati kada sama državna organizacija osigurava sektore gospodarskog života, i kada unutar te organizacije predstavnici gospodarskog života donose zakone na temelju svojih interesa.
Tipičan primjer spajanja gospodarskog i pravnog života bila je Austrija sa svojim ustavom, koji je usvojila šezdesetih godina devetnaestog stoljeća. Predstavnici Carskog vijeća ove oblasti birani su iz četiri grane gospodarskog života, zajednice velikih zemljoposjednika, trgovačkih komora, gradova, tržnica i industrijskih središta, te seoskih zajednica. Očito je iz ovakvog sastava predstavnika, da se primarno nije razmatralo ništa drugo osim načela da će pravni sustav proizaći iz afirmacije ekonomskih uvjeta. Sigurno je da su različite snage austrijskih nacionalnosti, značajno doprinijele njenom sadašnjem raspadu. Međutim, jednako je sigurno da bi pravna organizacija, koja bi mogla djelovati uz ekonomsku, razvila, na temelju osjećaja za pravdu, strukturu socijalnog organizma u kojoj bi suživot među narodima bio moguć.
Ljudi koji su trenutno zainteresirani za javni život obično svoju pozornost usmjeravaju na pitanja koja su od sporedne važnosti za taj život. To čine, jer ih njihov način razmišljanja koji je uobičajen, navodi da socijalni organizam percipiraju kao jedinstvenu cjelinu. Međutim, za takvu strukturu ne može se pronaći prikladan izborni sustav. Jer u svakom izbornom sustavu, ekonomski interesi i impulsi pravnog života, neizbježno se moraju sukobiti unutar predstavničkog tijela. A rezultirajući poremećaji u socijalnom životu moraju dovesti do previranja u socijalnom organizmu. Najvažniji cilj javnog života trenutno, mora biti težnja za temeljitim odvajanjem gospodarskog života i pravnog sustava. Prihvaćanjem ovog odvajanja, organizacije koje se odvajaju, iz vlastitih temelja, otkrit će najbolje metode za izbor svojih zakonodavaca i administratora. U hitnim pitanjima koja trenutno zahtijevaju odluku, pitanja izbornog postupka, iako od temeljne važnosti, tek su od sporedne važnosti. Tamo gdje stari poredak još postoji, rad bi trebao krenuti iznutra prema zacrtanoj strukturi. Tamo gdje se stari poredak već raspao ili je u procesu raspadanja, pojedinci i savezi između pojedinaca, moraju pokušati pokrenuti reorganizaciju koja se kreće u zacrtanom smjeru. Čak i razumni socijalisti, ideju o transformaciji javnog života preko noći smatraju fanatičnom i pustim željama. Očekuju da će se oporavak koji zamišljaju, dogoditi kroz postupnu, odgovarajuću transformaciju. Međutim, činjenica da povijesne sile ljudskog razvoja trenutno zahtijevaju racionalnu volju za socijalnom reorganizacijom, može se lako pokazati svakom nepristranom promatraču.
Svatko tko samo ono na što se navikao kroz svoju usku sferu iskustva smatra 'praktično izvedivim', ono što je ovdje izneseno smatrat će 'nepraktičnim'. Ako ne mogu promijeniti mišljenje i žele zadržati utjecaj u bilo kojoj oblasti, neće doprinijeti ozdravljenju, već daljem propadanju socijalnog organizma, baš kao što su ljudi njihova uvjerenja doprinijeli postizanju sadašnjeg stanja.
Nastojanje koje su pokrenuli vodeći krugovi čovječanstva, a koje je dovelo do integracije određenih gospodarskih sektora (poštanske usluge, željeznica i tako dalje) pod državnu kontrolu, mora ustupiti mjesto svojoj suprotnosti: odvajanju svih gospodarskih aktivnosti od sfere političke države. Mislioci koji vjeruju da su njihovi napori na putu prema zdravom socijalnom organizmu, konačni zaključak izvlače iz težnji ka nacionalizaciji ovih dotad vodećih krugova. Oni žele socijalizaciju svih sredstava gospodarskog života, utoliko što su to sredstva za proizvodnju. Zdrav razvoj će gospodarskom životu dati neovisnost, a političkoj državi sposobnost utjecaja na gospodarski sustav putem pravnog poretka, na takav način da pojedinac svoju integraciju u socijalni organizam ne doživljava kao proturječnu svom osjećaju za pravdu.
Može se vidjeti kako su ovdje predstavljene ideje utemeljene u stvarnom životu čovječanstva, promatrajući rad koji ljudi obavljaju za socijalni organizam svojim tjelesnim radom. Unutar kapitalističkog ekonomskog sustava, ovaj je rad toliko integriran u socijalni organizam da ga poslodavac kupuje od zaposlenika poput robe. Razmjena se vrši između novca (kao predstavnika robe) i rada. Ali takva se razmjena u stvarnosti zapravo ne događa. Samo izgleda da se događa. [Sasvim je moguće da se u životu događaji ne samo krivo objašnjavaju, već se zapravo krivo i odvijaju. Novac i rad nisu zamjenjive vrijednosti, već radije novac i proizvod rada. Stoga, ako dajem novac za rad, radim nešto pogrešno. Stvaram lažnu transakciju. Jer u stvarnosti, novac mogu dati samo za proizvod rada.] U stvarnosti, poslodavac prima robu od radnika, robu koja se može proizvesti samo ako radnik doprinese proizvodnji svojom radnom snagom. Radnik prima dio vrijednosti te robe, a poslodavac prima drugi dio. Proizvodnja robe odvija se suradnjom poslodavca i zaposlenika. Samo proizvod tog zajedničkog napora ulazi u ciklus ekonomskog života. Za proizvodnju proizvoda nužan je pravni odnos između radnika i poslodavca. Međutim, kapitalistički ekonomski sustav, taj odnos može transformirati u odnos koji karakterizira ekonomska dominacija poslodavca nad radnikom. U zdravom socijalnom organizmu mora biti jasno da se rad ne može platiti. Jer u usporedbi s robom, rad ne može steći ekonomsku vrijednost. Takva vrijednost nastaje samo kada se roba proizvedena radom usporedi s drugom robom. Način na koji i u kojoj mjeri, osoba mora raditi za održavanje socijalnog organizma, mora se odrediti na temelju njezinih sposobnosti i uvjeta za dostojanstven život. To se može dogoditi samo ako tu regulaciju provodi politička država, neovisno o upravi gospodarskog života.
Takva regulacija stvara temelj vrijednosti za robu koja se može usporediti s vrijednošću svojstvenoj prirodnim uvjetima. Kao što vrijednost jedne robe raste u odnosu na drugu, jer je za prvu teže vaditi sirovine nego za drugu, tako vrijednost robe mora ovisiti i o vrsti i količini rada koji se može utrošiti u njezinu proizvodnju prema pravnom sustavu [Takav odnos između rada i pravnog sustava zahtijevat će od udruga aktivnih u gospodarskom životu da uzmu u obzir ono što je 'legalno' kao preduvjet. Međutim, to osigurava da je gospodarska organizacija ovisna o ljudima, a ne obrnuto.].
Ekonomski život je stoga podvrgnut svojim nužnim uvjetima dvije strane: s prirodnog temelja, koji čovječanstvo mora prihvatiti kakav je dan, i s pravnog temelja, koji se treba stvoriti iz osjećaja za pravdu na temelju političke države neovisne o ekonomskom životu.
Lako je vidjeti da će, kroz takvo upravljanje socijalnim organizmom, ekonomski prosperitet rasti i padati ovisno o količini uloženog rada iz osjećaja za pravdu. Samo takva ovisnost nacionalnog ekonomskog prosperiteta nužna je u zdravom socijalnom organizmu. Samo ona može spriječiti da ljudi budu toliko obuzeti ekonomskim životom, da više ne mogu percipirati svoju egzistenciju kao dostojnu ljudskog dostojanstva. I istina je da se svi preokreti u socijalnom organizmu temelje, na prisutnosti osjećaja egzistencije koja nije dostojanstvena.
Jedan od načina da se izbjegne nepotrebno smanjenje nacionalnog prosperiteta s pravnog gledišta, jest primjena mjera sličnih onima koje se koriste za poboljšanje prirodnog okoliša. Manje produktivno zemljište može se učiniti plodnijim tehnološkim sredstvima; može se, potaknuto pretjeranim smanjenjem prosperiteta, promijeniti priroda i opseg rada. Međutim, ta promjena ne bi trebala proizaći izravno iz ciklusa ekonomske aktivnosti, već iz uvida razvijenih unutar pravnog okvira neovisnog o ekonomskoj aktivnosti.
Sve što se proizvodi kroz ekonomski život i pravnu svijest unutar organizacije socijalnog života, pod utjecajem je nečega što potječe iz trećeg izvora: individualnih sposobnosti svake osobe. Ta oblast obuhvaća sve, od najviših duhovnih postignuća, do onoga što se u ljudska djela ulijeva kroz veću ili manju tjelesnu sposobnost osobe u aktivnosti koje služe socijalnom organizmu. Ono što potječe iz ovog izvora, u zdrav socijalni organizam se mora ulijevati na potpuno drugačiji način od onoga što se stvara kroz razmjenu roba ili može teći iz javnog života. Ne postoji drugi način da se ta apsorpcija provede na zdrav način nego da se učini ovisnom o slobodnoj prijemčivosti pojedinca i o impulsima koji proizlaze iz njegovih vlastitih individualnih sposobnosti. Ako su ljudska postignuća koja proizlaze iz takvih sposobnosti umjetno stjecana ekonomskim životom ili državnom organizacijom, ona su uvelike lišena pravog temelja vlastite egzistencije. Taj temelj može se sastojati samo od snaga koje ljudska postignuća moraju razviti iz sebe samih. Ako je prijem takvih postignuća izravno uvjetovan ekonomskim životom ili organiziran od strane države, slobodna prijemčivost je tu paralizirana. Pa ipak, samo ta slobodna prijemčivost sposobna je omogućiti im da se na zdrav način uliju u socijalni organizam. Za duhovni život, s kojim je razvoj drugih individualnih sposobnosti u ljudskom životu neraskidivo povezan, zdrav razvojni put nastaje samo kada se temelji na vlastitim impulsima u svom stvaranju i kada postoji u odnosu uzajamnog razumijevanja s ljudima koji primaju njegov rezultat.
Ono što se ovdje podrazumijeva pod zdravim uvjetima za razvoj duhovnog života, trenutno nije shvaćeno jer je naša ispravna perspektiva zamagljena spajanjem velikog dijela tog života s političkim životom. To spajanje dogodilo se tijekom posljednjih stoljeća i navikli smo se na njega. Govorimo naravno o 'slobodi znanosti i slobodi poučavanja'. Ali uzimamo zdravo za gotovo da politička država upravlja 'slobodnom znanošću' i 'slobodnim poučavanjem'. Ne uspijevamo razviti nikakvu svijest o tome kako ta država, čineći to, duhovni život čini ovisnim o vlastitim potrebama. Mislimo da država osigurava mjesto na kojem se odvija poučavanje; onda oni koji zauzimaju to mjesto mogu 'slobodno' razvijati duhovni život. Naviknuvši se na takvo gledanje, previđa se koliko je sadržaj duhovnog života usko povezan s najdubljim bićem čovjeka, u kojem se odvija. To odvijanje može biti slobodno samo ako ga u socijalni organizam uvode samo oni impulsi koji proizlaze iz samog duhovnog života. Kroz spajanje s državnim životom, u posljednjim stoljećima nije oblikovana samo administracija znanosti i onaj dio duhovnog života koji je s njom povezan, već i sam sadržaj. Svakako, ono što se producira u matematici ili fizici, ne može izravno biti pod utjecajem države. Ali pomislimo na povijest, druge znanosti kulture. Nisu li one postale odraz onoga što je proizašlo iz povezanosti njihovih praktičara s životom države, iz potreba tog života? Upravo kroz taj karakter utisnut u njih, trenutne znanstveno orijentirane predodžbe koje dominiraju duhovnim životom utjecale su na proletarijat kao ideologija. Proletarijat je promatrao kako se određeni karakter utiskuje u misli ljudi iz potrebe političkog života, u kojem se služi interesima viših klasa. Proleterski mislilac vidio je odraz materijalnih interesa i borbe za te interese. To je u njemu stvorilo osjećaj da je sav duhovni život ideologija, odraz ekonomske organizacije.
Takav pogled, koji guši duhovni život čovjeka, prestaje kada se može pojaviti osjećaj da u duhovnoj oblasti vlada stvarnost koja nadilazi vanjski materijalni život i svoj sadržaj nosi u sebi. Nemoguće je da se pojavi takav osjećaj, ako se duhovni život ne razvija i ne provodi slobodno unutar socijalnog organizma, vođen vlastitim impulsima. Samo oni nositelji duhovnog života koji su unutar takvog razvoja i upravljanja, imaju moć ovom životu dati njegovu dužnu težinu u socijalnom organizmu. Umjetnost, znanosti, svjetonazor i sve što je s njima povezano, zahtijevaju takav neovisan položaj u ljudskom društvu. Jer u duhovnom životu sve je međusobno povezano. Sloboda jednog ne može cvjetati bez slobode drugoga. Čak i ako sadržaj matematike i fizike nije izravno pod utjecajem potreba države, ono što se razvija u tim područjima, kako ljudi percipiraju njihovu vrijednost, kakav učinak njihovo kultiviranje može imati na sve ostale aspekte duhovnog života i mnogo toga drugog, uvjetovano je tim potrebama kada država upravlja granama duhovnog života. Jedno je kada učitelj zadužen za najniže razrede, slijedi impuls državnog života; drugo je kada te impulse prima iz duhovnog života koji postoji neovisno. Socijaldemokracija je i u ovom području samo naslijedila navike i prakse vodećih krugova. Svojim idealom smatra integrirati duhovni život u socijalno tijelo izgrađeno na ekonomskom životu. Ako bi postigla svoj cilj, samo bi nastavila putem kojim je taj duhovni život obezvrijeđen. Razvila je ispravan, jednostran osjećaj svojim zahtjevom da religija mora biti privatna stvar. Jer u zdravom socijalnom organizmu, sav duhovni život mora biti 'privatna stvar' u odnosu na državu i gospodarstvo, u smislu koji je ovdje naznačen. Ali socijaldemokracija, svodeći religiju na privatnu sferu, ne polazi od mišljenja da to unutar socijalnog organizma stvara poziciju za duhovnu dobrobit, koja bi omogućila da se razvija na poželjniji, viši način nego pod utjecajem države. Ona vjeruje da socijalni organizam treba njegovati, vlastitim sredstvima, samo ono što je bitno za njegov opstanak. A religijska duhovnost nije toliko bitna potreba. Na taj način, jednostrano isključena iz duhovnog života, jedna grana duhovnog života ne može cvjetati ako je drugi duhovni život ugušen. Religijski život modernog čovječanstva, razvit će svoju moć podržavanja duše za to čovječanstvo samo zajedno sa svim ostalim oslobođenim duhovnim životom.
Ne samo stvaranje, već i prihvaćanje ovog duhovnog života od strane čovječanstva, mora se temeljiti na slobodnim potrebama duše. Učitelji, umjetnici i tako dalje, čiji je socijalni položaj izravno povezan sa zakonodavstvom i upravom, koji proizlaze iz samog duhovnog života i vođeni su isključivo njegovim impulsima, moći će, kroz prirodu svog rada, njegovati prijemčivost za svoja postignuća kod ljudi koji su, kroz regulaciju političke države, zaštićeni od podvrgavanja samo prisili rada, već kojima zakon također daje slobodno vrijeme koje budi razumijevanje duhovnih dobara. Oni koji sebe smatraju misliocima 'praktičarima života' mogli bi, na temelju takvih misli, biti navedeni na vjerovanje da će ljudi svoje slobodno vrijeme rasipati na alkohol i nazadovati u nepismenost, ako država osigura takvo slobodno vrijeme i ako se pohađanje škole prepusti individualnom izboru. Neka takvi 'pesimisti' pričekaju i vide što će se dogoditi kada svijet više ne bude pod njihovim utjecajem. Njihov utjecaj prečesto je određen izvjesnim osjećajem koji im šapuće, kako bi trebali koristiti svoje slobodno vrijeme i što im je potrebno da steknu malo 'obrazovanja'. Ne mogu računati za pobudnu moć koju istinski samodostatan duhovni život ima unutar socijalnog organizma, jer onaj ograničeni kojeg poznaju, na njih nije mogao izvršiti takvu pobudu.
I politička država i ekonomski život dobit će potreban priljev duhovnog života od samodostatnog duhovnog organizma. Praktično obrazovanje za ekonomski život također će moći razviti svoj puni potencijal samo kroz slobodnu interakciju potonjeg s duhovnim organizmom. Odgovarajuće obučene osobe obogatit će iskustva koja steknu u ekonomskoj sferi, snagom koja im dolazi iz oslobođenih duhovnih resursa. Ljudi s iskustvom stečenim u ekonomskom životu, pronaći će svoj put u duhovnu organizaciju i unutar nje vršiti utjecaj oplodnje na ono što treba oploditi.
U oblasti političke države, potrebni zdravi stavovi bit će formirani kroz takav slobodni utjecaj duhovnih dobara. Obrtnik će, kroz utjecaj takvog duhovnog dobra, moći steći zadovoljavajući osjećaj mjesta svog rada u socijalnom organizmu. Shvatit će kako ga, bez vodstva koje prikladno organizira njegov zanat, socijalni organizam ne može uzdržavati. Moći će imati osjećaj povezanosti svog rada s organizacijskim snagama koje proizlaze iz razvoja individualnih ljudskih sposobnosti. Unutar političke države njegovat će prava koja osiguravaju njegov udio u dobiti od dobara koje proizvodi; i slobodno će duhovnim dobrima dodijeliti udio koji omogućuje njihovo stvaranje. U oblasti duhovnog života, pojavit će se mogućnost da i oni koji stvaraju žive od plodova svog rada. Ono što netko sam sebi priušti u oblasti duhovnog života, ostat će njegova privatna stvar; ono što netko može doprinijeti socijalnom organizmu bit će nagrađeno od strane onih koji cijene duhovne aktivnosti. Oni koji ne mogu pronaći ono što im je potrebno unutar duhovne sfere kroz takvu naknadu, morat će se okrenuti oblasti političke države ili ekonomskog života.
Tehničke ideje koje potječu iz duhovnog života utječu u ekonomski život. One potječu iz duhovnog života, čak i ako dolaze izravno od oblasti države ili ekonomske sfere. Iz tog izvora dolaze sve organizacijske ideje i snage koje obogaćuju ekonomski i politički život. Naknada za ovaj priljev u obje socijalne sfere proizaći će, ili iz slobodnog razumijevanja onih koji ovise o tom priljevu, ili će biti regulirana pravima koja se razvijaju unutar političke države. Ono što je toj političkoj državi potrebno za njezino održavanje, prikupljat će se oporezivanjem. To će se razviti usklađivanjem zahtjeva pravne svijesti sa zahtjevima gospodarskog života.
Uz političku i ekonomsku sferu, u zdravom socijalnom organizmu mora biti aktivna i samodostatna duhovna oblast. Smjer razvojnih snaga modernog čovječanstva ukazuje na trostruku strukturu tog organizma. Sve dok je socijalni život u biti bio upravljan instinktivnim snagama velikog dijela čovječanstva, nije se javio poriv za ovakvom strukturom. Na djelu je bila određena tromost socijalnog života, kombinacija čimbenika koji su u osnovi uvijek proizlazili iz tri izvora. Moderno doba zahtijeva svjesnu integraciju pojedinca u socijalni organizam. Ta svijest može dati zdrav oblik ljudskom ponašanju i životu u cjelini, samo ako je orijentiran iz tri smjera. Moderno čovječanstvo teži toj orijentaciji u nesvjesnim dubinama svog duševnog; a ono što se manifestira kao socijalni pokret samo je mutni odraz te težnje.
Na drugačijim temeljima od onih na kojima danas živimo, krajem 18. stoljeća javio se poziv za reorganizaciju socijalnog organizma, izranjajući iz dubina ljudske prirode. Tri riječi 'bratstvo', 'jednakost' i 'sloboda' čule su se kao moto te reorganizacije. Sada, svatko tko pristupa stvarnosti ljudskog razvoja nepristrano i zdravim osjećajem za čovječanstvo, ne može a da ne shvati sve na što te riječi upućuju. Ipak, postojali su pronicljivi mislioci koji su tijekom 19. stoljeća nastojali pokazati koliko je nemoguće ostvariti ove ideje bratstva, jednakosti i slobode, unutar jedinstvenog socijalnog organizma. Takvi su mislioci vjerovali da prepoznaju, da ova tri impulsa, ako se žele ostvariti, nužno moraju proturječiti unutar socijalnog organizma. Oštroumno je pokazano, naprimjer, koliko je nemoguće da sloboda, nužno inherentna svakom ljudskom biću, stupi na snagu ako se ostvari impuls jednakosti. I ne možemo se ne složiti s onima koji pronalaze ovu kontradikciju; a ipak, istovremeno, moramo osjećati simpatije za svaki od ova tri ideala, temeljene na univerzalnom ljudskom osjećaju!
Ova prividna kontradikcija nastaje zato što pravi socijalni značaj ova tri ideala postaje očit tek kroz razumijevanje nužne trostruke strukture socijalnog organizma. Tri člana ne bi trebala biti kombinirana u apstraktnom, teoretskom Reichstagu ili nekom drugom jedinstvenom entitetu. Oni bi trebali biti živa stvarnost. Svaki od tri socijalna člana trebao bi biti centraliziran unutar sebe; i samo kroz njihovu živu koegzistenciju i interakciju može se pojaviti jedinstvo cjelokupnog socijalnog organizma. U stvarnom životu, čak i naizgled kontradiktorni elementi djeluju zajedno kako bi formirali jedinstvo. Stoga se do razumijevanja života socijalnog organizma može doći kada se shvati stvarna struktura ovog socijalnog organizma s obzirom na bratstvo, jednakost i slobodu. Tada će se prepoznati da suradnja ljudi u ekonomskom životu mora počivati na tom bratstvu koje proizlazi iz asocijacija. U drugoj sferi, sustavu javnog prava, gdje se radi o čisto ljudskom odnosu među ljudima, mora se težiti ostvarenju ideje jednakosti. A u duhovnoj sferi, koja postoji u relativnoj autonomiji unutar socijalnog organizma, cilj je ostvarenje impulsa slobode. Promatrano na taj način, ova tri ideala otkrivaju svoju vrijednost u stvarnosti. Ne mogu se ostvariti u kaotičnom socijalnom životu, već samo u zdravom, trostrukom socijalnom organizmu. Nikakva apstraktna, centralizirana socijalna struktura ne može ostvariti ideale slobode, jednakosti i bratstva na kaotičan način, već svaki od tri člana socijalnog organizma može crpiti svoju snagu iz jednog od tih impulsa. I tada će moći plodonosno surađivati s ostalim članovima.
Oni koji su krajem 18. stoljeća postavili zahtjev za ostvarenjem triju ideala slobode, jednakosti i bratstva, kao i oni koji su kasnije to ponavljali, mogli su nejasno osjetiti kamo su usmjerene snage razvoja modernog čovječanstva. Ali time nisu prevladali svoje uvjerenje u unitarnu državu. Za tu državu, njihove ideje predstavljale su nešto proturječno. Prihvatili su tu proturječnost jer je u podsvjesnim dubinama njihova duševnog života djelovao poriv za trostrukim socijalnim poretkom, poretkom u kojem trostruka priroda njihovih ideja može postati samo više jedinstvo. Jasne, uvjerljive socijalne stvarnosti sadašnjosti, zahtijevaju da se razvojne snage koje teže ovom trostrukom poretku u modernom čovječanstvu transformiraju u svjesnu socijalnu volju.