.- III. Kapitalizam i socijalne ideje (Kapital, ljudski rad)
Ne može se doći do suda o tome kakvo se postupanje trenutno zahtijeva u socijalnoj sferi na temelju očiglednih činjenica, bez spremnosti da se taj sud odredi uvidom u temeljne sile socijalnog organizma. Pokušaj stjecanja takvog uvida temelj je prethodnog prikaza. Mjere temeljene isključivo na sudovima izvedenim iz usko definirane sfere promatranja, danas ne mogu postići ništa plodonosno. Činjenice koje su proizašle iz socijalnog pokreta, otkrivaju poremećaje u temeljima socijalnog organizma, i nipošto ne samo površne. Stoga je potrebno doći do uvida koji prodiru do same srži tih temelja.
Kada danas govorimo o kapitalu i kapitalizmu, ukazujemo na ono u čemu proleterski dio čovječanstva traži uzroke svog ugnjetavanja. Međutim, plodonosan sud o tome kako kapital djeluje kao promotor ili prepreka u ciklusima socijalnog organizma, može se postići samo razumijevanjem kako individualne ljudske sposobnosti, pravni razvoj i sile ekonomskog života stvaraju i troše kapital. - Kada govorimo o ljudskom radu, mislimo na ono što, zajedno s prirodnim temeljima gospodarstva i kapitala, stvara ekonomsku vrijednost i kroz što radnik postaje svjestan svog socijalnog položaja. Sud o tome kako se taj ljudski rad mora integrirati u socijalni organizam kako se ne bi poremetio radnikov osjećaj ljudskog dostojanstva, može se donijeti samo razmatranjem odnosa koji ljudski rad ima prema razvoju individualnih sposobnosti s jedne strane i prema osjećaju za pravdu s druge strane.
U ovom trenutku s pravom se postavlja pitanje: što je to što se mora najhitnije učiniti kako bi se zadovoljili zahtjevi koji se pojavljuju u socijalnom pokretu. Čak ni najhitniji zadatak ne može se plodonosno izvršiti bez razumijevanja odnosa između onoga što treba postići i temelja zdravog socijalnog organizma. A ako se to zna, tada će se, na kojem se god mjestu netko nalazio, ili na mjestu na koje se može postaviti, moći pronaći zadaci koji proizlaze iz činjenica. Stjecanje ovdje spomenutog uvida otežano je, i ne sluti se, onim što je tijekom dugog razdoblja preneseno iz ljudske volje u socijalne institucije. Ljudi su se toliko navikli na te institucije da su formirali mišljenja o tome što treba sačuvati, a što promijeniti. Svoje misli temelje na činjenicama, koje bi, uostalom, trebale biti vođene razumom. Ali ono što je danas nužno, jest prepoznati da se do suda utemeljenog na činjenicama može doći samo povratkom temeljnim načelima koja su temelj svih socijalnih institucija.
Ako ne postoje pravi izvori iz kojih sile svojstvene tim prvobitnim mislima kontinuirano teku u socijalni organizam, tada institucije poprimaju oblike koji ne potiču život, već ga koče. Međutim, te prvobitne misli žive više-manje nesvjesno u instinktivnim impulsima ljudi, čak i kada potpuno svjesne misli skrenu s puta i stvaraju, ili su već stvorile, stvarnosti koje koče život. I upravo te prvobitne misli, koje se kaotično manifestiraju suočene sa svijetom činjenica koje koče život, pojavljuju se, otvoreno ili prikriveno, u revolucionarnim previranjima socijalnog organizma. Ta će se previranja izbjeći, samo ako je socijalni organizam strukturiran na način da uvijek posjeduje sposobnost uočavanja gdje se formira odstupanje od onoga što su odredile te iskonske misli i gdje istovremeno postoji mogućnost suprotstavljanja tom odstupanju prije nego ono dobije kobnu snagu.
U našem vremenu, odstupanja od uvjeta koje zahtijevaju temeljna načela, postala su raširena u životu ljudi. Živi impuls koji ta načela nose u ljudskim dušama stoji kao kritika, artikulirana činjenicama, onoga što se oblikovalo u socijalnom organizmu posljednjih stoljeća. Stoga je potrebna dobra volja za energično se okrenuti tim temeljnim mislima i ne previdjeti koliko je štetno, posebno danas, protjerati te temeljne misli iz oblasti života kao općenito 'nepraktične'. U životu i zahtjevima proleterskog stanovništva živi činjenična kritika onoga što je moderno doba učinilo od socijalnog organizma. Zadatak našeg vremena, naprotiv, jest suprotstaviti se toj jednostranoj kritici pronalazeći, iz temeljnih misli, smjerove u kojima se činjenice svjesno mora voditi. Jer prošlo je vrijeme u kojem se čovječanstvo može zadovoljiti onim što je do sada postiglo instinktivno vodstvo.
Jedno od temeljnih pitanja koja proizlaze iz suvremene kritike jest kako se može okončati ugnjetavanje koje proleterki dio čovječanstva trpi pod privatnim kapitalizmom. Vlasnik ili upravitelj kapitala može staviti fizički rad drugih ljudi u službu onoga što se obveže proizvesti. U socijalnom odnosu koji proizlazi iz interakcije kapitala i ljudskog rada, moraju se razlikovati elementa: poduzetnička aktivnost, koja se mora temeljiti na individualnim sposobnostima osobe ili skupine ljudi; odnos između poduzetnika i radnika, koji mora biti pravni odnos; i proizvodnja stvari koja stječe robnu vrijednost u ciklusu ekonomskog života. Poduzetnička aktivnost može intervenirati u socijalni organizam na zdrav način samo ako su u tom organizmu djelatne sile koje omogućuju da se individualne sposobnosti ljudi manifestiraju na najbolji mogući način. To se može dogoditi samo ako postoji sfera unutar socijalnog organizma koja slobodnom pojedincu daje slobodnu inicijativu da iskoristi svoje sposobnosti i koja omogućuje procjenu vrijednosti tih sposobnosti kroz razumijevanje istih od strane drugih. Jasno je da socijalna aktivnost osobe preko kapitala pripada onoj sferi unutar socijalnog organizma u kojoj duhovni život rješava zakonodavstvo i administraciju. Ako politička država intervenira u ovu aktivnost, onda nužno nedostatak razumijevanja individualnih sposobnosti mora dijelom biti odlučujući faktor. Jer politička država mora biti utemeljena na onome što je u svim ljudima, i mora provesti u djelo ono što je zajednički zahtjev. Unutar svoje sfere, ona mora omogućiti svim ljudima da istaknu svoj sud. Razumijevanje ili nerazumijevanje za individualne sposobnosti nije relevantno za ono što je zadatak postići. Stoga ono što se tu odvija, ne smije utjecati na ostvarivanje individualnih sposobnosti. Isto tako, izgledi za ekonomsku korist, ne bi trebali biti odlučujući faktor u utjecaju individualnih sposobnosti kroz kapital. Neki kritičari kapitalizma stavljaju veliki naglasak na tu prednost. Vjeruju da se samo kroz ovaj poticaj koristi, mogu iskoristiti individualne sposobnosti. I oni, kao 'praktičari', pozivaju se na 'nesavršenu' ljudsku prirodu koju tvrde da razumiju. Međutim, unutar socijalnog poretka koji je stvorio sadašnje uvjete, izgledi za ekonomsku prednost stekli su ogromno značenje. Ali upravo ta činjenica je, u velikoj mjeri, uzrok uvjeta koje sada proživljavamo. A ti uvjeti zahtijevaju razvoj drugačijeg poticaja za ostvarivanje individualnih sposobnosti. Taj poticaj mora ležati u socijalnom razumijevanju koje proizlazi iz zdravog duhovnog života. Obrazovanje i školovanje, crpeći iz moći slobodnog duhovnog života, opremit će ljude impulsima koji će im, na temelju tog unutarnjeg razumijevanja, omogućiti da ostvare ono čemu teže njihove individualne sposobnosti.
Takvo mišljenje ne mora se smatrati fanatizmom. Svakako, fanatizam je nanio neizmjernu štetu području socijalne volje kao i drugim stvarima. Ali ovdje predstavljeno gledište ne temelji se, kao što se može vidjeti iz onoga što mu je prethodilo, na zabludi da će 'duh' činiti čuda ako oni koji vjeruju da ga posjeduju govore o njemu što je više moguće; radije, ono proizlazi iz promatranja slobodne interakcije ljudi u duhovnoj sferi. Ta interakcija, po samoj svojoj prirodi, dobiva socijalni karakter, pod uvjetom da se može razviti na istinski slobodan način.
Samo je neslobodna priroda duhovnog života do sada sprječavala pojavu ovog socijalnog karaktera. Unutar vladajućih klasa, duhovne snage su se razvile na način koji je ograničio njihov učinak na određene krugove čovječanstva na antisocijalan način. Ono što je proizvedeno unutar tih krugova, moglo se samo na umjetan način uvesti u proletersku populaciju. I taj dio čovječanstva iz tog duhovnog života nije mogao crpiti nikakvu snagu koja bi podržavala dušu, jer nije istinski imao udjela u toj duhovnoj baštini. Institucije za 'narodno obrazovanje', 'dovođenja ljudi' na uživanje u umjetnosti i slično, uistinu nisu sredstva širenja duhovne baštine među ljudima, sve dok ta duhovna baština zadržava karakter koji je poprimila u novije vrijeme. Jer 'narod', najdubljim dijelom svog bića, nije uključen u tu duhovnu baštinu. Njemu je samo omogućeno da je promatra, takoreći, iz perspektive koja leži izvan nje. A ono što vrijedi za duhovni život u užem smislu, ima svoje značenje i u onim granama duhovne aktivnosti koje se, zahvaljujući kapitalu, ulijevaju u ekonomski život. U zdravom socijalnom organizmu, proleterski radnik ne bi trebao stajati za svojim strojem i biti samo pod utjecajem njegova rada, dok samo kapitalist zna sudbinu proizvedene robe u ciklusu ekonomskog života. Radnik bi u potpunosti trebao moći razviti predodžbu o tome kako pridonosi socijalnom životu radom u proizvodnji robe. Poslodavac bi trebao redovito organizirati sastanke, koji se moraju smatrati jednako kao i sam rad, s ciljem razvoja zajedničkog razumijevanja koje obuhvaća i zaposlenika i poslodavca. Zdrav pristup ove vrste potaknut će kod radnika razumijevanje da pravilno upravljanje kapitalom promiče socijalni organizam, a time i radnika, koji je njegov dio. Takva javna komunikacija, usmjerena na slobodno razumijevanje, potaknut će poslodavca da se ponaša besprijekorno.
Samo netko tko nema nikakvog osjećaja za socijalni učinak zajedničkog unutarnjeg iskustva, zajedničkog nastojanja, smatrat će ono što je rečeno besmislenim. Svatko tko posjeduje takav osjećaj, shvatit će kako se ekonomska produktivnost potiče kada upravljanje ekonomskim životom, temeljeno na kapitalu, ima korijene u području slobodnog duhovnog života. Interes za kapital i njegovo povećanje, vođen isključivo profitom, može ustupiti mjesto objektivnom interesu za proizvodnju robe i ostvarivanje usluga samo kada je taj uvjet ispunjen.
Suvremeni socijalisti teže upravljanju sredstvima za proizvodnju od strane društva. Ono što je opravdano u ovom nastojanju može se postići samo ako se to upravljanje provodi iz slobodne duhovne oblasti. To će onemogućiti ekonomsku prisilu koja proizlazi od kapitalista i doživljava se kao nehumana kada kapitalist provodi svoju aktivnost iz sila ekonomskog života. To će spriječiti paralizu individualnih ljudskih sposobnosti koja neizbježno nastaje kada tim sposobnostima upravlja politička država.
U zdravom socijalnom organizmu, prinos aktivnosti poduzete putem kapitala i individualnih ljudskih sposobnosti, kao i svako duhovno postignuće, mora proizaći iz slobodne inicijative pojedinca s jedne strane, i iz slobodnog razumijevanja drugih koji zahtijevaju postojanje rada tog pojedinca s druge strane. U ovom području, procjena pojedinca mora biti u skladu s vlastitim slobodnim uvidom u ono što je prikladno - uzimajući u obzir pripremu, troškove koji bi to omogućili i tako dalje. On će svoja očekivanja pronaći zadovoljena samo ako su njegovi napori ispunjeni razumijevanjem i uvažavanjem.
Socijalne institucije u skladu s onim što je ovdje opisano stvaraju temelj za istinski slobodni ugovorni odnos između poslodavca i zaposlenika. Taj odnos se neće temeljiti na razmjeni robe (ili novca) za rad, već na određivanju udjela svake, od dvije osobe u zajedničkoj proizvodnji robe ili usluga.
Ono što se za socijalni organizam postiže na temelju kapitala u biti se temelji na načinu na koji individualne ljudske sposobnosti djeluju na taj organizam. Razvoj tih sposobnosti može dobiti odgovarajući poticaj ni iz čega drugog nego iz slobodnog duhovnog života. Čak i u socijalnom organizmu koji taj razvoj iskorištava za upravljanje političkom državom ili za snage ekonomskog života, prava produktivnost svega što zahtijeva kapitalne izdatke ovisiti će o tome koje slobodne individualne snage uspiju prevladati paralizirajuće uvjete. Međutim, razvoj u takvim uvjetima bit će nezdrav. Nije slobodno razvijanje individualnih sposobnosti koje djeluju na temelju kapitala ono što je stvorilo uvjete u kojima ljudska radna snaga mora biti roba, već vezivanje tih sila političkim životom države ili ciklusom ekonomskog života. Objektivno prozreti ovo, preduvjet je za sve što se danas treba učiniti u području socijalne organizacije. Jer moderno doba dovelo je do praznovjerja, da mjere potrebne za ozdravljenje socijalnog organizma trebaju potjecati iz političke države ili ekonomskog života. Ako se nastavi putem kojim je vodilo to praznovjerje, tada će se stvoriti institucije koje čovječanstvo neće voditi do onoga čemu teži, već do neograničenog povećanja ugnjetavanja koje se želi spriječiti.
Naučili smo razmišljati o kapitalizmu u vrijeme kada je taj kapitalizam uzrokovao bolest unutar socijalnog organizma. Doživljavamo tu bolest; vidimo da se mora suzbiti. Moramo vidjeti više. Moramo postati svjesni da bolest nastaje apsorpcijom sila aktivnih u kapitalu od strane ciklusa ekonomskog života. Samo onaj tko nije zaveden vrstom razmišljanja koja upravljanje aktivnošću kapitala od strane oslobođenog duhovnog života vidi kao rezultat 'nepraktičnog idealizma', može raditi u smjeru onoga što razvojne snage čovječanstva sada energično zahtijevaju.
Međutim, današnje vrijeme je slabo pripremljeno za dovođenje socijalne ideje, namijenjene usmjeravanju kapitalizma na zdrav put, u izravan kontakt s duhovnim životom. Umjesto toga, fokus je na onome što pripada sferi ekonomskog života. Čovjek vidi, kako je u novije vrijeme robna proizvodnja dovela do velikih poduzeća, a ova do sadašnjeg oblika kapitalizma. Ovaj ekonomski sustav treba zamijeniti udruženjima proizvođača, koja rade za vlastite potrebe. Međutim, budući da je naravno cilj održati gospodarstvo modernim sredstvima proizvodnje, zahtjev je za konsolidacijom poduzeća u jedno veliko udruženje. U takvom udruženju, svatko bi proizvodio u ime zajednice, koja ne može biti eksploatatorska jer bi eksploatirala samu sebe. A budući da je namjera graditi na postojećim strukturama, ili tako mora, fokus se prebacuje na modernu državu, koja se treba transformirati u sveobuhvatno udruženje.
Obično se zanemaruje da se od takvog udruženja očekuje da će proizvoditi učinke koji će se manje vjerojatno ostvariti što je udruženje veće. Ukoliko integracija individualnih ljudskih sposobnosti u strukturu udruženja, nije organizirana kako je opisano u ovim objašnjenjima, zajedničko upravljanje radom ne može dovesti do zdravlja socijalnog organizma.
Trenutni nedostatak sklonosti nepristranom sudu o intervenciji duhovnog života u socijalni organizam, proizlazi iz navike zamišljanja duhovnog što je moguće dalje od svega materijalnog i praktičnog. Mnogi će pronaći nešto groteskno u ovdje predstavljenom stavu, da aktivnost kapitala u ekonomskom životu treba otkriti utjecaj jednog dijela duhovnog života. Može se zamisliti da će se pripadnici dotad vodećih klasa, složiti sa socijalističkim misliocima u karakterizaciji onoga što se predstavlja kao groteskno. Da bismo razumjeli značaj ovoga grotesknog što je pronađeno za iscjeljenje socijalnog organizma, moramo se osvrnuti na određene struje mišljenja današnjice, koje po svojoj prirodi proizlaze iz iskrenih impulsa duše, ali koje sprječavaju pojavu istinski socijalne misli gdje god ona pronađe ulaz.
Te struje mišljenja teže - više-manje nesvjesno - dalje od onoga što unutarnjem iskustvu daje njegov pravi poticaj. Teže filozofiji života, duševnom, misaonom i znanstveno usmjerenom unutarnjem životu, takoreći, poput otoka unutar cjelokupnosti ljudskog života. Tada nisu u stanju izgraditi most od ovog života do onoga što ljude povezuje sa svakodnevnim životom. Može se vidjeti koliko ljudi danas smatra, u određenom smislu, 'unutarnje profinjenim', s određenom, akademskom apstraktnošću, razmišljati o svim vrstama etičkih i religijskih problema u uzvišenim, visokim oblastima; može se vidjeti kako ljudi razmišljaju o tome kako se mogu steći vrline, kako se s ljubavlju treba ponašati prema bližnjima, kako se može doći do 'unutarnje svrhe u životu'. Ali se također vidi nemogućnost olakšavanja prijelaza s onoga što ljudi nazivaju dobrim, punim ljubavi, dobrohotnim, pravnim i moralnim, na ono što ljude okružuje u vanjskoj stvarnosti, u svakodnevnom životu, kao učinci kapitala, plaća, potrošnje, proizvodnje, cirkulacija roba, kredita, bankarstva i burzi. Može se vidjeti kako se dvije svjetske struje suprotstavljaju, čak i u obrascima razmišljanja ljudi. Jedna svjetska struja je ona koja se nastoji održati, takoreći, na božansko duhovnim visinama, odbijajući izgraditi most između onoga što predstavlja duhovni impuls i onoga što je činjenica običnog djelovanja u životu. Druga u svakodnevici živi bez razmišljanja. Ali život je ujedinjen. Može cvjetati samo kada se pokretačke snage cijelog etičko religijskog života probiju u sveukupni, profani život, u onaj život koji se nekima može činiti manje plemenitim. Jer ako se ne izgradi most između ove dvije sfere života, pada se u puki fanatizam u pogledu religijske, moralne i socijalne misli, u fantazije daleko od svakodnevne, istinske stvarnosti. Ta svakodnevna, istinska stvarnost, tada se, takoreći, osvećuje. Vođen određenim 'duhovnim' impulsom, čovjek teži svakakvim idealima, svemu što naziva 'dobrim'; ali onim instinktima koji stoje nasuprot tim idealima, kao osnovi običnih svakodnevnih potreba, čije zadovoljavanje mora doći iz nacionalne ekonomije - tim instinktima se čovjek predaje bez 'duha'. On ne poznaje realan put od koncepta duhovnosti do onoga što se događa u svakodnevnom životu. Kao rezultat toga, svakodnevni život poprima oblik koji ne bi trebao imati nikakve veze s onim što se treba održavati na višim, duševnim i duhovnim visinama kao etički impulsi. Tada, međutim, osveta svakodnevnog života postaje takva da se etički i religijski život pretvara u unutarnju samoobmanu, jer ostaje udaljen od svakodnevne, neposredne životne prakse, a da to čovjek i ne shvaća.
Koliko je danas mnogo ljudi koji, iz određenog etičkog i religijskog osjećaja plemenitosti, pokazuju najbolje namjere za pravedni suživot među bližnjima, koji za svoje bližnje žele samo najbolje. Međutim, ne uspijevaju razviti vrstu osjetljivosti koja im to uistinu omogućuje, jer ne mogu doći do socijalne koncepcije koja se može primijeniti na praktičan život.
Iz takvog kruga ljudi dolaze oni koji se, u ovom povijesnom trenutku svijeta, kada su socijalna pitanja postala toliko hitna, predstavljaju kao idealisti koji, iako se smatraju istinskim praktičarima života, ometaju istinsku praktičnost. U njihovim govorima čujemo nešto poput: nužno je da se ljudi uzdignu od materijalizma, od vanjskog materijalnog života koji nas je doveo u katastrofu svjetskog rata i u ovu nesreću, i da se okrenu duhovnom razumijevanju života. Kada se želi pokazati put ljudi prema duhovnosti, ne umara se citirati one ličnosti koje se u prošlosti štovalo zbog njihovog duhovno orijentiranog načina razmišljanja. Moglo bi se primijetiti da ako netko pokuša istaknuti što duh mora doprinijeti stvarnom, praktičnom životu danas, kao što se mora proizvesti kruh svagdašnji, da podsjeća da je primani zadatak vratiti ljude priznavanju duha. Međutim, ono što je trenutno ključno, jest da smjernice za iscjeljenje socijalnog organizma budu izvedene iz snage duhovnog života. Nije dovoljno da se ljudi bave duhom kao sporednom životnom strujom. Potrebno je da svakodnevna egzistencija postane duhovna, u skladu s njim. Tendencija traženja takvih sporednih struja za 'duhovni život', dovela je do toga da su oni danas na vlasti razvili ukus za socijalne uvjete koji su rezultirali trenutnom stvarnošću.
U suvremenom socijalnom životu, usko su povezani upravljanje kapitalom u robnoj proizvodnji i vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, uključujući i sam kapital. Ipak, ova oba odnosa između ljudi i kapitala, prilično su različita s obzirom na njihove učinke unutar socijalnog organizma. Upravljanje putem individualnih sposobnosti, kada se primjenjuje na odgovarajući način, osigurava socijalnom organizmu dobra u čijem postojanju svi članovi tog organizma imaju interes. Kakve god bile okolnosti osobe, ona ima interes osigurati da se ništa ne izgubi što proizlazi iz izvora ljudske prirode u smislu takvih individualnih sposobnosti, kroz koje se proizvode dobra koja na odgovarajući način služe ljudskom životu. Razvoj tih sposobnosti, međutim, može se dogoditi samo ako ih njihovi nositelji mogu ostvariti vlastitom slobodnom inicijativom. Ono što ne može slobodno teći iz tih izvora, barem je donekle povučeno iz dobrobiti ljudi. Kapital je, međutim, sredstvo kojim se takve sposobnosti čine učinkovitima u širokim oblastima socijalnog života. Svatko unutar socijalnog organizma mora imati istinski interes za upravljanje svim kapitalom, na način da pojedinci s posebnim talentima ili skupine ljudi s posebnim sposobnostima ostvare pristup kapitalu isključivo vlastitom inicijativom. Od intelektualaca do obrtnika, svaka osoba, ako želi služiti vlastitim interesima bez predrasuda, mora reći: želim dovoljno velik broj sposobnih pojedinaca ili skupina, ne samo da imaju potpunu slobodu raspolaganja kapitalom, već i da ga stječu vlastitom inicijativom; jer samo oni mogu prosuditi kako će, posredovanjem kapitala, njihove individualne sposobnosti na odgovarajući način generirati dobra za socijalni organizam.
U okviru ovog spisa nije potrebno opisivati kako je tijekom ljudskog razvoja privatno vlasništvo nastalo iz drugih oblika vlasništva, u vezi s ostvarivanjem individualnih ljudskih sposobnosti unutar socijalnog organizma. Do danas se takvo vlasništvo razvijalo pod utjecajem podjele rada unutar tog organizma. I ovdje će se raspravljati o trenutnom stanju stvari i nužnom daljnjem razvoju.
Kao što je privatno vlasništvo nastalo korištenjem moći i osvajanjima i tako dalje, ono je proizvod socijalnog stvaranja vezan uz individualne ljudske sposobnosti. Ipak, među socijalističkim misliocima, prevladava mišljenje da se njegova opresivna priroda može eliminirati samo pretvaranjem u zajedničko vlasništvo. Postavlja se sljedeće pitanje: kako se može spriječiti pojava privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju kako bi prestalo ugnjetavanje koje ono uzrokuje među stanovništvom bez imovine? Svatko tko pitanje postavlja na ovaj način, previđa činjenicu da je socijalni organizam entitet u stanom razvoju, rastu. Ne može se pitati ovaj rastući entitet: kako bi ga najbolje trebalo organizirati da kroz tu organizaciju ostane u stanju koje je prepoznato kao ispravno? To bi bio način razmišljanja o nečemu što u biti nastavlja funkcionirati nepromijenjeno od određene početne točke. To se ne odnosi na socijalni organizam. Kroz svoj život, on se stalno mijenja kroz ono što u njemu nastaje. Ako mu se želi dati navodno najbolji oblik u kojem bi onda trebao ostati, potkopava se uvjet njegova opstanka.
Vitalni uvjet socijalnog organizma jest da oni koji mogu služiti zajednici svojim individualnim sposobnostima ne budu lišeni mogućnosti da to čine na vlastitu slobodnu inicijativu. Tamo gdje takva služba uključuje slobodno raspolaganje sredstvima za proizvodnju, sprječavanje te slobodne inicijative štetilo bi općem socijalnom interesu. Argument koji se obično iznosi u ovom kontekstu - da poduzetniku treba vjerojatnost profita, vezana uz vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, kao poticaj za njegovu aktivnost - ovdje se neće razmatrati. Jer linija razmišljanja iz koje proizlazi mišljenje predstavljeno u ovoj knjizi o daljnjem razvoju socijalnih odnosa, mora u oslobađanju duhovnog života od političke i ekonomske zajednice vidjeti mogućnost da takav poticaj može nastati. Oslobođeni duhovni život nužno će razviti socijalno razumijevanje od unutar sebe samog; a iz tog razumijevanja proizaći će poticaji potpuno drugačije vrste od onog koji leži u nadi za ekonomsku korist. Ali pitanje ne može biti isključivo o impulsima koji čine privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju koji su popularni među ljudima, već o tome odgovara li slobodno raspolaganje takvim sredstvima, ili raspolaganje koje regulira zajednica, životnim uvjetima socijalnog organizma. I uvijek treba imati na umu da se za sadašnji socijalni organizam, ne mogu uzimati u obzir životni uvjeti za koje se vjeruje da ih se opaža u primitivnim ljudskim zajednicama, već samo oni koji odgovaraju trenutnoj fazi ljudskog razvoja.
U sadašnjoj fazi, plodonosna primjena individualnih sposobnosti kroz kapital ne može ući u ciklus ekonomskog života bez slobodnog raspolaganja tim kapitalom. Tamo gdje se odvija produktivna proizvodnja, to raspolaganje mora biti moguće, ne zato što koristi pojedincu ili skupini ljudi, već zato što može najbolje služiti zajednici kada je to na odgovarajući način utemeljeno u socijalnom razumijevanju.
Ljudska bića su, u određenom smislu, povezana s onim što proizvode, bilo sama ili u zajednici s drugima, baš kao što su povezana sa spretnošću udova vlastitih tijela. Ograničenje slobodne kontrole nad sredstvima proizvodnje, ravno je paralizi slobodne primjene udova vlastitog tijela.
Sada, privatno vlasništvo nije ništa drugo nego posrednik za to slobodno raspolaganje. Za socijalni organizam, u pogledu vlasništva, ništa drugo nije zamislivo osim da vlasnik ima pravo raspolagati imovnom na vlastitu inicijativu. Jasno je da se u socijalnom organizmu isprepliću dvije stvari koje su od potpuno različitog značaja za socijalni organizam: slobodno raspolaganje kapitalnom osnovom društvene proizvodnje i pravni odnos u koji onaj koji raspolaže stupa s drugim ljudima, ukoliko njegovo pravo raspolaganja isključuje te druge ljude iz slobodnog korištenja te kapitalne osnove.
Nije izvorno slobodno raspolaganje resursima ono što dovodi do društvene štete, već samo kontinuirano postojanje prava na to raspolaganje, nakon što uvjeti koji vežu pojedinačne ljudske sposobnosti za to raspolaganje prestanu postojati. Svatko tko socijalni organizam promatra kao nešto u razvoju i rastu, neće pogrešno shvatiti ono što je ovdje predloženo. Pitat će se kako se ono što služi životu s jedne strane, može upravljati na način da nema štetan učinak na drugu. Ono što živi, ne može se plodonosno organizirati ni na koji drugi način osim činjenicom da, u svom postojanju, ono što se pojavljuje također vodi do nečeg nepovoljnog. A ako netko želi sudjelovati u nečemu što nastaje, kao što ljudi moraju u socijalnom organizmu, tada zadatak ne može biti sprječavanje nastanka nužnog uređenja kako bi se izbjegla šteta. Jer to potkopava samu mogućnost opstanka socijalnog organizma. Jedini mogući pristup je intervenirati u pravom trenutku, kada se nešto korisno pretvori u nešto štetno.
Mogućnost slobodnog raspolaganja vlastitom kapitalnom osnovom na temelju individualnih sposobnosti mora postojati; pripadajuće pravo vlasništva mora se moći mijenjati, u trenutku kada se ono transformira u sredstvo neopravdane moći. U naše vrijeme implementirali smo sustav koji se bavi ovdje navedenim socijalnim zahtjevima, ali samo djelomično za takozvano duhovno vlasništvo. Ovo vlasništvo prelazi u slobodno vlasništvo javnosti, neko vrijeme nakon smrti svog tvorca. To se temelji na koncepciji koja odgovara prirodi ljudskog suživota. Koliko god stvaranje čisto duhovnog dobra bilo povezano s individualnim talentom osobe, to je dobro istovremeno proizvod socijalnog života i mora se na njega prenijeti u odgovarajućem trenutku. Situacija nije drugačija ni s drugom imovinom. Ono što pojedinac proizvodi u službi cjeline moguće je samo uz suradnju te cjeline. Stoga se pravom raspolaganja imovinom ne može upravljati odvojeno od interesa cjeline. Izazov nije pronaći način za uklanjanje vlasništva nad kapitalnom osnovom, već način upravljanja tom imovinom na način koji najbolje služi cjelini.
Sredstvo za to se može pronaći samo u tročlanom socijalnom organizmu. Ljudi ujedinjeni u socijalnom organizmu djeluju kao cjelina kroz vladavinu prava. Ostvarivanje individualnih sposobnosti pripada duhovnoj organizaciji.
Kao što sve u socijalnom organizmu iz perspektive koja razumije stvarnost i nije u potpunosti pod dominacijom subjektivnih mišljenja, teorija, želja i slično, zahtijeva trostruku strukturu tog organizma, tako i pitanje odnosa između individualnih ljudskih sposobnosti i kapitalne osnove gospodarskog života, te vlasništva nad tom kapitalnom osnovom, zahtijeva ovu trostruku strukturu. Vladavina prava neće morati sprječavati stvaranje i upravljanje privatnim vlasništvom nad kapitalom, sve dok individualne sposobnosti ostanu toliko povezane s kapitalnom bazom da njezino upravljanje služi cjelini socijalnog organizma. I ostat će pravna država u pogledu privatnog vlasništva; nikada ga neće sama preuzeti, već će osigurati da u odgovarajuće vrijeme ono prijeđe u pravo raspolaganja osobe ili skupine ljudi koji tada mogu razviti odnos prema vlasništvu uvjetovan individualnim okolnostima. Socijalnom organizmu se stoga može služiti s dvije potpuno različite polazne točke. Iz demokratskog temelja vladavine prava, koji se bavi onim što jednako utječe na sva ljudska bića, bit će moguće osigurati da imovinska prava s vremenom ne postanu imovinske nepravde. Budući da ova država ne upravlja sama imovinom, već osigurava njezin prijenos na pojedinačne ljudske sposobnosti, te će sposobnosti razviti svoj produktivni potencijal na korist cijelog socijalnog organizma. Sve dok se to čini svrsishodnim, takva će organizacija dopustiti da imovinska prava, ili moć raspolaganja njima, ostanu kod pojedinca. Može se zamisliti da će predstavnici u pravnoj državi u različito vrijeme donositi sasvim različite zakone u vezi s prijenosom imovine s jedne osobe ili skupine ljudi, na drugu. Trenutno, u klimi široko rasprostranjenog nepovjerenja prema svakom privatnom vlasništvu, govori se o radikalnoj pretvorbi privatnog vlasništva u zajedničko vlasništvo. Ako bi se ovaj put pokazao uspješnim, postalo bi jasno kako potkopava samu mogućnost opstanka socijalnog organizma. Na temelju iskustva, kasnije bi se odabrao drugačiji put. Međutim, nesumnjivo bi bilo bolje u sadašnjosti provesti mjere koje bi osigurale zdravlje socijalnog organizma u ovdje naznačenom smislu. Sve dok osoba, sama ili u suradnji s grupom, nastavlja proizvodnu aktivnost koju je stekla s kapitalnom osnovom, mora zadržati pravo raspolaganja kapitalom ostvarenim iz početnog kapitala kao operativnom dobiti, pod uvjetom da se potonja koristi za proširenje proizvodnog pogona. Od trenutka kada takva osoba prestane upravljati proizvodnjom, ta kapitalna masa prelazi na drugu osobu ili skupinu ljudi za obavljanje slične ili druge proizvodnje koja služi socijalnom organizmu. Kapital stečen od proizvodnog pogona koji se ne koristi za njegovo širenje također slijedi isti put od svog početka. Samo ono što osoba koja upravlja pogonom primi na temelju potraživanja za koja je vjerovala da ih može ostvariti prilikom pokretanja proizvodnje, zbog svojih individualnih sposobnosti, a koja se čine opravdanima činjenicom da je primila kapital od drugih prilikom ostvarivanja tih potraživanja, smatrat će se osobnim vlasništvom te osobe. Ako se kapital povećao aktivnostima tog pojedinca, tada se njegova osobna imovina povećava u tolikoj mjeri da povećanje njegovog izvornog dohotka odgovara povećanju kapitala u smislu prihoda od kamata. - Kapital kojim je pokrenut proizvodni pogon, prema željama izvornog vlasnika, prenijet će se na novog upravitelja sa svim preuzetim obvezama, ili će se vratiti ako prvi upravitelj više nije u mogućnosti ili ne želi upravljati poduzećem.
U takvoj instituciji radi se o prijenosu prava. Pravna država odgovorna je za uspostavljanje pravnih odredbi koje reguliraju način na koji se takvi prijenosi trebaju odvijati. Također će biti odgovorna za nadzor njihove provedbe i upravljanje njihovom administracijom. Može se zamisliti da će se detaljne odredbe koje reguliraju takav prijenos prava smatrati ispravnima na vrlo različite načine, na temelju različitih pravnih načela. Koncept koji, poput ovdje predstavljenog, ima za cilj odražavati stvarnost, nikada neće težiti učiniti više od ukazivanja na smjer u kojem se regulacija može kretati. Ako se ovom smjeru pristupi s razumijevanjem, uvijek će se u svakom konkretnom slučaju pronaći prikladno rješenje. Međutim, na temelju konkretnih okolnosti, ispravan postupak za praktičnu primjenu morat će se odrediti prema duhu stvari. Što je način razmišljanja realističniji, to će manje nastojati uspostaviti zakone i pravila za pojedinačne slučajeve na temelju unaprijed određenih zahtjeva. - S druge strane, jedno ili drugo nužno će proizaći iz samog duha ovog načina razmišljanja. Jedan takav ishod je da vladavina prava, putem upravljanja pravnim transferima, nikada neće smjeti preuzeti kontrolu nad kapitalom. Morat če samo osigurati da se taj transfer dogodi osobi ili skupini ljudi čije individualne sposobnosti opravdavaju taj proces. Na temelju ove pretpostavke, u prvom redu će se primjenjivati opće načelo da svatko tko je, iz opisanih razloga, dužan prenijeti kapital može slobodno odabrati svog nasljednika u korištenju kapitala. Moći će odabrati osobu ili skupinu ljudi ili čak prenijeti pravo raspolaganja na korporaciju duhovne organizacije. Jer svatko tko je pružio odgovarajuće usluge socijalnom organizmu kroz upravljanje kapitalom, također će suditi i o daljnjoj uporabi tog kapitala sa socijalnim razumijevanjem, oslanjajući se na svoje individualne sposobnosti. I za socijalni organizam će biti korisnije osloniti se na tu prosudbu nego je zanemariti, i dopustiti da odluku donesu osobe koje nisu izravno uključene u stvar.
Takav propis će se odnositi na akumulacije kapitala određene veličine koje osoba ili skupina osoba stječe putem sredstava za proizvodnju (što uključuje i zemljište) i koje ne postaju osobno vlasništvo na temelju izvorno podnesenih zahtjeva kao kompenzacija za individualne sposobnosti.
Stjecanja ostvarena na potonji način, kao i sve ušteđevine koje proizlaze iz vlastitog rada, ostaju osobno vlasništvo stjecatelja ili njegovih potomaka do njihove smrti ili kasnijeg datuma. Do tog datuma, kamate, određene pravnom državom i temeljene na pravnim načelima, također če plaćati osoba kojoj je takva ušteđevina dana za stvaranje sredstava za proizvodnju. U socijalnom poretku utemeljenom na ovdje opisanim temeljima, može se napraviti potpuno odvajanje prihoda ostvarenog radom korištenjem sredstava za proizvodnju, od bogatstva stečenog osobnim (fizičkim i intelektualnim) radom. Ova odvojenost odgovara pravnoj svijesti i interesima šire javnosti. Ono što netko uštedi i stavi na raspolaganje proizvodnom pogonu kao štednju služi općem interesu, jer upravo ta štednja omogućuje proizvodnju kroz individualne ljudske sposobnosti. Povećanje kapitala generiranog sredstvima za proizvodnju - nakon odbitka zakonskih kamata - duguje svoje postojanje aktivnosti cijelog socijalnog organizma. Stoga bi se trebao u njega vratiti na opisani način. Pravna država morat će samo propisati da se prijenos relevantnih akumulacija kapitala odvija na naznačeni način; međutim, neće biti odgovorna za odlučivanje o tome kojoj će se materijalnoj ili duhovnoj proizvodnji staviti na raspolaganje preneseni ili čak ušteđeni kapital. To bi dovelo do tiranije države nad duhovnom i materijalnom proizvodnjom. Međutim, to će se učiniti na način najbolji za socijalni organizam kroz individualne ljudske sposobnosti. Samo oni koji ne žele birati kome će prenijeti kapital koji su stvorili, moći će imenovati korporaciju duhovne organizacije koja će vršiti to pravo.
Imovina stečena štednjom, zajedno sa zarađenim kamatama, prelazi na osobu ili skupinu ljudi koji se bave duhovnom ili materijalnom proizvodnjom nakon smrti stjecatelja ili neko vrijeme nakon toga - ali samo na takvu osobu, a ne na neproduktivnu osobu za koju bi to postala renta - koju stjecatelj mora odabrati u svojoj oporuci. Ako se osoba ili skupina ljudi ne može izravno odabrati, može se razmotriti prijenos prava raspolaganja na korporaciju duhovnog organizma. Samo ako netko sam ne izvrši odabir raspolaganja, pravna država će intervenirati i dopustiti duhovnoj organizaciji da odluči.
Unutar tako reguliranog socijalnog poretka, uzimaju se u obzir i slobodna inicijativa pojedinaca i interesi društva u cjelini; štoviše, potonji se u potpunosti zadovoljavaju upravo stavljanjem individualne inicijative u njihovu službu. Svatko tko svoj rad povjeri vodstvu druge osobe moći će znati, pod takvim aranžmanom, da će ono što se postigne zajedno s onim tko upravlja biti plodonosno za socijalni organizam, a time i za samog radnika, na najbolji mogući način. Socijalni poredak na koji se ovdje misli stvoriti će odnos, koji odgovara zdravim ljudskim osjećajima, između prava raspolaganja kapitalom utjelovljenim u sredstvima za proizvodnju i ljudskom radu, reguliranih pravnom sviješću, s jedne strane, i cijena proizvoda koje oboje stvaraju, s druge strane. Možda će neki pronaći nedostatke u onome što je ovdje predstavljeno. Neka se pronađu. Realističan način razmišljanja ne bavi se time da se jednom zauvijek osiguraju savršeni 'programi', već da se ukaže na smjer u kojem treba provoditi praktičan rad. Specifične izjave poput ovdje danih, samo su namijenjene daljnjoj ilustraciji naznačenog smjera, kao primjer. Takav primjer može se poboljšati. Ako se to učini samo u naznačenom smjeru, tada se može plodonosno postići cilj.
Legitimni osobni ili obiteljski impulsi mogu se pomiriti sa zahtjevima šire javnosti putem takvih aranžmana. Svakako se može istaknuti da je iskušenje prijenosa imovine na jednog ili više potomaka tijekom života vrlo snažno. I doista se može napraviti da potomci budu naizgled produktivni, dok su u stvarnosti nesposobni u usporedbi s drugima i bilo bi ih bolje zamijeniti. Međutim, to se iskušenje može svesti na minimum u organizaciji kojom upravljaju prethodno spomenute institucije. Jer vladavina prava samo treba zahtijevati da se, pod svim okolnostima, imovina koju je jedan član obitelji prenio drugom, vrati korporaciji duhovne organizacije nakon određenog razdoblja nakon smrti potonjeg. Ili se zaobilaženje pravila može spriječiti zakonom na neki drugi način. Vladavina prava samo će osigurati da se taj prijenos dogodi; tko će naslijediti trebala bi odrediti institucija koja je proizašla iz duhovne organizacije. Ispunjavanjem takvih uvjeta razvit će se razumijevanje da se potomstvo prikladno prilagođava socijalnom organizmu kroz obrazovanje i poduku, te da se ne uzrokuje društvena šteta prijenosom kapitala neproduktivnim osobama. Netko tko istinski posjeduje socijalno razumijevanje nema interesa da njegova povezanost s kapitalnom osnovom utječe na pojedince ili skupine čije individualne sposobnosti ne opravdavaju takvu povezanost.
Nitko tko ima smisla za ono što je uistinu praktično, neće ono što je ovdje opisano smatrati pukom utopijom. Jer se ukazuje upravo na institucije koje mogu izravno proizaći iz trenutnih uvjeta u svim životnim sferama. Jedino će se morati odlučiti, u okviru vladavine prava, postupno se odreći upravljanja duhovnim životom i gospodarstvom, a ne opirati se, ako se dogodi ono što bi se trebalo dogoditi, odnosno pojave privatne obrazovne institucije i gospodarski život postane samoodrživ. Nije potrebno preko noći ukinuti državne škole i državne gospodarske institucije; ali možda će se od malih početaka vidjeti mogućnost postupnog demontiranja državnog obrazovnog i gospodarskog sustava. Iznad svega, bilo bi potrebno da oni pojedinci koji su uvjereni u ispravnost ovdje predstavljanih socijalnih ideja ili sličnih, osiguraju njihovo širenje. Ako takve ideje naiđu na razumijevanje, to će stvoriti povjerenje u moguću korisnu transformaciju trenutnih uvjeta, u one koji ne pokazuju štetne učinke. Međutim, to povjerenje je jedino iz čega može proizaći istinski zdrav razvoj. Jer svatko tko želi imati takvo povjerenje, mora biti u stanju shvatiti kako se nove institucije mogu praktično integrirati s onim što već postoji. Čini se da je bit ideja koje se ovdje razvijaju upravo u tome da one ne nastoje ostvariti bolju budućnost kroz opsežno uništavanje sadašnjosti, onog što se već dogodilo; već da ostvarenje takvih ideja gradi na onome što već postoji i time demontira ono što je nezdravo. Razjašnjavanje koje ne teži povjerenju u ovom smjeru, neće postići ono što se apsolutno mora postići; daljnji razvoj u kojem se vrijednost dobara i vještina koje su ljudi do sada stekli ne odbacuje, već čuva. Čak i najradikalniji mislilac može imati povjerenje u socijalnu reformu koja podržava tradicionalne vrijednosti ako se suoči s idejama koje mogu potaći istinski zdrav razvoj. Čak će i oni morati priznati da koja god klasa ljudi dođe na vlast, ona neće ukloniti postojeća zla, osim ako njezine impulse ne pokreću ideje koje socijalni organizam čine živim i održivim. Očajavati jer se ne može vjerovati da bi dovoljno velik broj ljudi, čak i usred sadašnjih previranja, pronašao razumijevanja za takve ideje ako bi se potrebna energija usmjerila na njihovo širenje, značilo bi očajavati zbog prijemčivosti ljudske prirode za impulse onoga što je zdravo i svrhovito. Pitanje treba li se očajavati ne bi se trebalo ni postavljati, već ono drugo: što treba učiniti da širenje ideja koje su pouzdane bude što efektnije.
Učinkovito širenje ovdje predstavljenih ideja u početku će biti otežano činjenicom da se današnji prevladavajući obrasci mišljenja, iz dva razloga, s njima ne mogu pomiriti. Ili će se u nekom obliku prigovoriti da je nezamislivo da je moguć raspad jedinstvenog socijalnog života, budući da su tri opisane grane života, u stvarnosti, svugdje međusobno povezane; ili će se otkriti da čak i u unitarnoj državi može doći do nužnog neovisnog značaja tri sastavna dijela, i da je ono što je ovdje predstavljeno u biti plod ideja koje ne dotiču stvarnost. Prvi prigovor počiva na pretpostavci nerealnog razmišljanja. Vjeruje se da ljudi mogu stvoriti jedinstvo života u zajednici, samo ako se to jedinstvo prvo zajednici nametne putem propisa. Ali stvarnost zahtijeva suprotno. Jedinstvo mora doći kao rezultat; aktivnosti koje konvergiraju iz različitih smjerova moraju u konačnici dovesti do jedinstva. Nedavni razvoj događaja suprotstavio se ovoj realističnoj ideji. Stoga se ono što je živjelo u ljudima opiralo 'poretku' nametnutom izvana, što je dovelo do trenutne socijalne situacije. - Druga predrasuda proizlazi iz nemogućnosti shvaćanja radikalnih razlika u funkcioniranju triju sfera socijalnog života. Ne uspijeva se shvatiti kako ljudi imaju poseban odnos prema svakoj od ove tri sfere, odnos čiji se jedinstveni karakter može u potpunosti razviti samo kada u stvarnom životu postoji zasebna sfera na kojoj se, različito od druge dvije, taj odnos može oblikovati kako bi s njima stupio u interakciju. Pogled iz prošlosti, fiziokratski, smatrao je da ili, da se ekonomskom životu nameću vladine mjere koje se protive slobodnom samorazvoju tog života; u kojem slučaju su takve mjere štetne. Ili zakoni idu u istom smjeru u kojem ekonomski život prirodno teče kada se prepusti sam sebi; u kojem slučaju su suvišni. Kao škola mišljenja, ovaj stav je prevaziđen; ali kao uobičajeni način razmišljanja, on i dalje proganja umove ljudi razornom snagom. Vjeruje se da ako neka sfera života slijedi vlastite zakone, onda sve što je potrebno za život mora proizaći iz te sfere. Ako je, naprimjer, ekonomski život reguliran na način da ljudi regulaciju percipiraju kao zadovoljavajuću, tada pravni i duhovni život također mora prirodno proizaći iz ovog uređenog ekonomskog temelja. Ali to nije moguće. I samo način razmišljanja otuđen od stvarnosti može vjerovati u to. U ciklusu ekonomskog života ne postoji ništa što je inherentno sposobno regulirati ono što proizlazi iz pravne svijesti u vezi s odnosom među ljudima. A ako se pokuša taj odnos urediti na temelju ekonomskih sila, u ekonomski život će se upregnuti ljudska bića, s njihovim radom i kontrolom nad sredstvima za proizvodnju. Oni postaju kotačić u ekonomskom stroju koji funkcionira poput mehanizma. Ekonomski život ima tendenciju stalnog kretanja u smjeru koji zahtijeva intervenciju iz drugog smjera. Pravne mjere nisu dobre samo zato što se kreću u smjeru koji generira ekonomski život, niti su štetne zato što se protive njemu; naprotiv, ako je smjer u kojem se odvija ekonomski život kontinuirano pod utjecajem prava koja se tiču ljudskih bića isključivo kao ljudskih bića, tada će oni unutar ekonomskog života moći voditi dostojanstven život. I samo kada se, potpuno odvojeno od ekonomskog života, individualne sposobnosti razvijaju na vlastitim temeljima i kontinuirano opskrbljuju gospodarstvo snagama koje se ne mogu generirati iz njega samog, gospodarska aktivnost će se moći razvijati na način koji je koristan za ljude.
Čudno je: u području čisto vanjskog života, prednost podjele rada je lako očita. Nitko ne vjeruje da bi krojač trebao imati vlastitu kravu kako bi mu osigurala mlijeko. Pa ipak, za sveobuhvatnu organizaciju ljudskog života, vjeruje se da jedinstveni poredak mora biti jedini koristan.
Da se prigovori moraju pojaviti sa svih strana, posebno sa socijalnom ideologijom koja odgovara stvarnom životu, samo je po sebi razumljivo. Jer stvarni život stvara proturječnosti. I svatko tko misli u skladu s tim životom, mora težiti provedbi sadržaja čije inherentne proturječnosti uravnotežuju druge sadržaje. Oni ne mogu vjerovati da će sadržaji koji se, po njihovom mišljenju, čine 'idealno dobrim', nakon što se provedu, također biti oslobođeni proturječnosti. - Potpuno je legitiman zahtjev suvremenog socijalizma, da se moderne institucije, u kojima je proizvodnja potaknuta profitom pojedinca, zamijene onima u kojima je proizvodnja potaknuta potrošnjom svih. Međutim, svatko tko u potpunosti prizna taj zahtjev, neće moći doći do zaključka novijeg socijalizma: da se stoga sredstva za proizvodnju moraju prenijeti iz privatnog u zajedničko vlasništvo. Umjesto toga, morat će priznati potpuno drugačiji zaključak: da se ono što se privatno proizvodi na temelju individualnih vještina, mora usmjeriti u javno dobro putem odgovarajućih sredstava. Ekonomski poticaj modernog doba bio je generiranje prihoda kroz količinu proizvedene robe; budućnost će morati težiti pronalaženju, kroz veze koje proizlaze iz nužne potrošnje, najboljeg načina proizvodnje i putova od proizvođača do potrošača. Pravne institucije osigurat će da proizvodni pogon ostane povezan s osobom ili skupinom ljudi samo dok je ta veza opravdana individualnim sposobnostima tih pojedinaca. Umjesto zajedničkog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, unutar socijalnog organizma pojavit će se ciklus tih sredstava, koji ih neprestano daje onim pojedincima čije ih individualne sposobnosti mogu najbolje iskoristiti za dobrobit zajednice. Na taj će se način privremeno ponovno uspostaviti veza između pojedinca i sredstava za proizvodnju koja je prethodno postignuta privatnim vlasništvom. Jer će upravitelj poduzeća i njegovi podređeni, morati biti zahvalni nad sredstvima za proizvodnju što im njihove sposobnosti donose prihod sukladan njihovim potrebama. Neće propustiti učiniti proizvodnju što učinkovitijom, jer povećanje te proizvodnje, iako im ne donosi punu dobit, donosi im dio prinosa. Dobit, u gore objašnjenom smislu, ide javnosti samo u onoj mjeri koja se dobije nakon odbitka kamata koje proizvođaču pripadaju zbog povećanja proizvodnje. I inherentno je duhu onoga što je ovdje predstavljano, da ako proizvodnja opadne, dohodak proizvođača mora se smanjiti u istoj mjeri u kojoj se povećava širenjem proizvodnje. Ali dohodak će uvijek proizaći iz intelektualnog učinka menadžera, a ne iz profita temeljenog na uvjetima koji nisu utemeljeni na intelektualnom radu poduzetnika, već na suradnji snaga inherentnih socijalnom životu.
Postat će jasno da će ostvarenjem ovakvih socijalnih ideja, poput onih ovdje predstavljenih, postojeće institucije dobiti potpuno novo značenje. Vlasništvo će prestati biti ono što je do sada bilo. Neće se vratiti u zastarjeli oblik, poput zajedničkog vlasništva, već će se razviti u nešto potpuno novo. Predmeti vlasništva bit će integrirani u tijek socijalnog života. Pojedinci više neće moći njima upravljati iz privatnog interesa, na štetu zajednice; niti će zajednica moći njima birokratski upravljati na štetu pojedinaca; već će odgovarajući pojedinac pronaći pristup njima kako bi kroz njih služio zajednici.
Osjećaj općeg dobra može se razviti kroz ostvarenje impulsa koji proizvodnju postavljaju na zdrave temelje i štite socijalni organizam od kriza. - Nadalje, administracija koja se bavi isključivo ciklusom ekonomskog života, moći će uspostaviti ravnotežu koja proizlazi iz tog ciklusa po potrebi. Naprimjer, ako poduzeće nije u mogućnosti platiti kamate svojim zajmodavcima iz njihove radne ušteđevine, manjak mogu pokriti druga poduzeća slobodnim dogovorom sa svim uključenim stranama. Samostalni ekonomski ciklus, koji svoju pravnu osnovu dobiva izvana i kontinuiranim priljevom novih individualnih sposobnosti, bit će usmjeren isključivo na ekonomsku aktivnost. Tako će moći pokrenuti raspodjelu dobara koja svima pruža ono što pravedno mogu primiti prema prosperitetu zajednice. Ako se čini da jedna osoba ima veći prihod od druge, to će biti samo zato što njihov 'višak' koristi zajednici u cjelini zbog njihovih individualnih sposobnosti.
Socijalni organizam oblikovan konceptom predstavljenim ovdje, moći će regulirati doprinose potrebne za pravni sustav putem sporazuma između čelnika pravne i ekonomske sfere. A sve što je potrebno za održavanje duhovne organizacije pritjecat će joj kroz naknade, koje će slobodno davati pojedinci koji sudjeluju u socijalnom organizmu, na temelju vlastitog razumijevanja njegove vrijednosti. Ova duhovna organizacija imat će svoj čvrsti temelj u individualnoj inicijativi onih sposobnih za duhovni rad, inicijativi kojoj je osnova slobodna konkurencija.
Ali samo unutar socijalnog organizma o kojem se ovdje govori, primjena zakona pronaći će potrebno razumijevanje za pravednu raspodjelu dobara. Ekonomski organizam koji ne koristi ljudski rad na temelju potreba pojedinih grana proizvodnje, već se mora snalaziti s onim što zakon omogućuje, odredit će vrijednost dobara prema onome što ljudi doprinose. Neće tjerati ljude da doprinose onome što je određeno vrijednošću dobara, koja proizlazi neovisno o ljudskoj dobrobiti i ljudskom dostojanstvu. Takav organizam će priznavati prava koja proizlaze isključivo iz ljudskih odnosa. Djeca će imati pravo na obrazovanje; otac, kao radnik, moći će zaraditi veći prihod od samca. Taj 'dodatak' će mu pripasti kroz institucije osnovane sporazumom sve tri socijalne organizacije. Takve institucije mogu ispuniti pravo na obrazovanje tako što će uprava ekonomske organizacije odrediti moguću razinu obrazovnog prihoda prema općim ekonomskim uvjetima, a vladavina prava utvrditi prava pojedinca prema ocjeni duhovne organizacije. Ponovno, u skladu je s realističkim pristupom da takva izjava samo ukazuje, naprimjer, na smjer u kojem se takvi aranžmani mogu provesti. Moguće je za pojedinačne slučajeve da se potpuno različiti aranžmani smatraju prikladnima. Ali ovaj 'ispravan' pristup može se pronaći samo kroz svrhovitu interakciju tri neovisna člana socijalnog organizma. Ovdje, za potrebe ove prezentacije, za razliku od mnogo čega što se trenutno smatra praktičnim, a nije, temeljni način razmišljanja nastoji pronaći ono što je uistinu praktično: naime, strukturu socijalnog organizma koja ljudima omogućuje da unutar te strukture ostvare ono što je društveno korisno.
Kao što djeca imaju pravo na obrazovanje, tako i starije osobe, osobe s invaliditetom, udovice i bolesni imaju pravo na egzistenciju, za što u socijalni organizam mora teći kapitalna masa na sličan način kao i određeni kapitalni doprinos za obrazovanje onih koji još nisu sposobni zarađivati za život. Bitna stvar u svemu tome je da određivanje onoga što neradnik prima kao dohodak ne bi trebalo proizaći iz ekonomske aktivnosti, već da, obrnuto, ekonomska aktivnost treba postati ovisna o onome što u tom pogledu proizlazi iz pravne svijesti. Oni koji rade u ekonomskom sustavu, primit će manje onoga što su proizveli svojim radom što više toga mora pripasti onima koji ne rade. Ali to 'manje' će podjednako snositi svi sudionici u socijalnom organizmu ako se ostvare socijalni impulsi o kojima se ovdje govori. Kroz vladavinu prava, odvojenu od ekonomskog života, ono što je opća briga čovječanstva - obrazovanje i podrška nesposobnima za rad - zaista se pretvara u takvu brigu, jer u području pravne organizacije djeluje ono o čemu svi odrasli ljudi imaju riječ.
Socijalni organizam koji odgovara ovdje opisanom konceptu prenijet će višak doprinosa koji pojedinac daje na temelju svojih individualnih sposobnosti u zajednicu, baš kao što će iz te zajednice crpiti pravednu podršku za manje sposobne. 'Višak vrijednosti' neće se stvarati radi neopravdanog uživanja pojedinca, već radi povećanja onoga što se može doprinijeti socijalnom organizmu u smislu duhovnih ili materijalnih dobara; i radi njegovanja onoga što nastaje unutar ovog organizma iz njega samog, čak i ako mu ne može izravno služiti.
Svatko tko je sklon vjerovanju da odvojenost triju članova socijalnog organizma ima samo idejnu vrijednost i da nastaje 'sama od sebe', čak i u jedinstvenom državnom organizmu ili u ekonomskoj zajednici koja obuhvaća državni teritorij i temelji se na zajedničkom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju, trebao bi razmotriti posebnu vrstu socijalnih institucija koje se moraju pojaviti kada se ostvari trostruka struktura. Naprimjer, više neće biti državna uprava ta koja mora priznavati novac kao zakonsko sredstvo plaćanja, već će se to priznavanje temeljiti na mjerama koje pokreću upravna tijela ekonomske organizacije. Jer u zdravom socijalnom organizmu novac ne može biti ništa drugo nego plaćanje za dobra koja proizvode drugi, dobra koja se mogu dobiti iz cijele sfere ekonomskog života jer je netko u tu sferu unio vlastita proizvodna dobra. Kroz novčane transakcije, ekonomska sfera postaje jedinstveno gospodarstvo. Svatko proizvodi za sve ostale neizravno kroz cijeli ekonomski život. Unutar ovog ekonomskog života, bavi se samo vrijednostima roba. Za ovo područje, čak i usluge koje proizlaze iz duhovnih i vladinih organizacija poprimaju karakter robe. Ono što učitelj pruža svojim učenicima jest roba u ekonomskom ciklusu. Učitelj nije plaćen ništa više za svoje individualne sposobnosti nego radnik za svoj rad. Oboje mogu biti plaćeni samo za ono što, potječući od njih, može postati roba unutar ekonomskog ciklusa. Način na koji bi slobodna inicijativa i pravo trebali funkcionirati da bi roba nastala, nalazi se izvan ekonomskog ciklusa, baš kao i učinak prirodnih sila na prinos žitarica u obilnoj ili nerodnoj godini. Za ekonomski ciklus, duhovna organizacija, u odnosu na ekonomski učinak, a također i država, jest pojedinačni proizvođač robe. Međutim, ono što proizvode nije roba unutar njihove vlastite sfere; to postaje roba tek kada se apsorbira u ekonomski ciklus. Oni ne upravljaju vlastitim resursima unutar svojih oblasti; administracija ekonomskog života upravlja resursima koje proizvode.
Čisto ekonomska vrijednost robe (ili pružene usluge), ukoliko je izražena u novcu koji predstavlja njezin ekvivalent, ovisit će o učinkovitosti kojom je strukturirana administracija gospodarstva unutar ekonomskog organizma. Stupanj u kojem se ekonomska produktivnost može razviti na duhovnim i pravnim temeljima koje su stvorili ostali članovi socijalnog organizma, ovisit će o mjerama te administracije. Novčana vrijednost robe tada će biti izraz činjenice da se ta roba proizvodi u količini koja odgovara potrebama institucija ekonomskog organizma. Ako bi se ostvarili uvjeti postavljeni u ovom spisu, odlučujući impuls u ekonomskom organizmu neće biti onaj koji nastoji akumulirati bogatstvo kroz samu količinu proizvodnje, već će se proizvodnja robe prilagođavati potrebama putem novonastalih udruženja koja se povezuju na najrazličitije načine. To bi unutar socijalnog organizma uspostavilo odnos između novca i sredstava za proizvodnju koji odgovara tim potrebama. [Samo kroz upravljanje socijalnim organizmom koje nastaje na ovaj način, kroz slobodnu interakciju njegova tri člana, nastat će zdrav omjer cijena proizvedene robe kao rezultat ekonomskog života. To mora biti tako da svaki radnik prima dovoljnu naknadu za proizvod kako bi zadovoljio sve svoje potrebe i potrebe svoje obitelji sve dok ne proizvede drugi proizvod jednakim radom. Takav omjer cijena ne može se uspostaviti službenim dekretom, već mora nastati kao rezultat dinamičke interakcije udruga aktivnih unutar socijalnog organizma. Međutim, on će se pojaviti ako se ta interakcija temelji na zdravoj suradnji tri organizacijska člana. Mora nastati s istom sigurnošću kao i stabilan most izgrađen prema zdravim matematičkim i mehaničkim principima. Naravno, mogao bi se iznijeti očiti prigovor da društveni život ne slijedi svoje zakone poput mosta. Ali takav prigovor neće iznijeti nitko tko može prepoznati kako se, u prikazu ove knjige, socijalni život zamišlja kao da njime upravljaju živi, a ne matematički zakoni.] U zdravom socijalnom organizmu novac će uistinu biti samo mjera vrijednosti; jer iza svake kovanice ili novčanice leži robna razmjena, jedini način na koji ga je vlasnik novca mogao steći. Zbog prirode ovih odnosa, postat će nužni aranžmani koji će novac lišiti njegove vrijednosti za imatelja nakon što izgubi upravo opisano značenje. Takvi su aranžmani već spomenuti. Nakon određenog razdoblja, novčana imovina prenosi se javnosti u prikladnom obliku. A kako bi se spriječilo da novac koji se ne koristi u proizvodnji zadrže njegovi vlasnici zaobilaženjem ekonomske organizacije, s vremena na vrijeme može doći do ponovnog kovanja ili tiskanja. Međutim, takvi će uvjeti također dovesti do činjenice da će se kamata zarađena na kapitalu smanjivati tijekom godina. Novac će se istrošiti, baš kao što se istroši i roba. Međutim, takva mjera, koju će poduzeti država, bit će pravedna. 'Kamata na kamatu' neće biti moguća. Oni koji štede, naravno, obavili su usluge koje im daju pravo na buduća dobra i usluge, baš kao što im sadašnje usluge daju pravo na razmjenu sadašnjih dobara i usluga; ali ti zahtjevi mogu ići samo do određene točke, jer se zahtjevi koji proizlaze iz prošlosti mogu zadovoljiti samo sadašnjim radom. Takvi se zahtjevi ne smiju pretvoriti u alat ekonomske prisile. Ostvarenje takvih uvjeta, monetarno pitanje postavlja na zdrave temelje. Jer bez obzira na to kakav oblik novac preuzima zbog drugih okolnosti: očuvanje se postiže racionalnim aranžmanom cijelog ekonomskog organizma putem njegove administracije. Monetarno pitanje nikada neće biti zadovoljavajuće riješeno od strane države putem zakonodavstva; današnje države će ga riješiti samo ako same odustanu od rješavanja i ono što je potrebno prepuste autonomnom ekonomskom organizmu.
Mnogo se govori o modernoj podjeli rada, njezinim učincima poput uštede vremena, povećanja kvalitete proizvoda, olakšavanja razmjene i tako dalje; ali malo se razmatra kako ona utječe na odnos pojedinca prema vlastitom doprinosu. Svatko tko radi u socijalnom organizmu temeljenom na podjeli rada, zapravo nikada sam ne zarađuje svoj prihod, već ga zarađuje radom svih uključenih u taj socijalni organizam. Krojač koji izrađuje kaput za vlastitu upotrebu, taj kaput ne povezuje sa sobom na isti način kao netko tko u primitivnim uvjetima mora osigurati sve što je potrebno za vlastitu egzistenciju. On šije kaput kako bi mogao šivati odjeću za druge; a vrijednost kaputa za njega u potpunosti ovisi o uslugama drugih. Kaput je, zapravo, sredstvo proizvodnje. Neki bi mogli reći da je to cjepidlačenje. Ali čim razmotre stvaranje vrijednosti robe unutar ekonomskog ciklusa, više neće moći zadržati ovo gledište. Tada će vidjeti da se u ekonomskom organizmu temeljenom na podjeli rada ne može raditi za sebe. Netko može raditi jedino za druge, a drugi raditi za njega. Ne može se raditi za sebe više nego što se može i samog sebe trošiti. Ali mogu se stvoriti aranžmani koji proturječe samoj prirodi podjele rada. To se događa kada je proizvodnja dobara usmjerena isključivo na to da se pojedincu kao vlasništvo preda ono što on može proizvesti samo kroz svoj položaj unutar socijalnog organizma. Podjela rada prisiljava socijalni organizam da pojedinac unutar njega živi prema uvjetima organizma kao cjeline; ekonomsko isključuje egoizam. Ako taj egoizam ipak postoji u obliku klasnih privilegija i slično, nastaje socijalno stanje koje nije održivo i koje dovodi do previranja unutar socijalnog organizma. Trenutno živimo u takvim uvjetima. Možda postoje neki koji se ne slažu sa zahtjevom da se pravni odnosi i drugi aspekti moraju temeljiti na stvaranju podjele rada bez egoizma. Takva osoba trebala bi jednostavno izvući zaključak iz vlastitih pretpostavki. Taj zaključak bi bio: ništa se ne može učiniti; socijalni pokret ne može voditi ni do čega. Doista, nitko ne može učiniti ništa korisno u vezi s tim pokretom ako odbija priznati stvarnost. Linija razmišljanja iz koje je napisan ovaj prikaz, nastoji odrediti što ljudi moraju činiti unutar socijalnog organizma prema onome što proizlazi iz životnih uvjeta tog organizma.
Svatko tko svoje razumijevanje može formirati samo prema ustaljenim sustavima, postat će zabrinut kada čuje da odnos između poslodavca i radnika treba odvojiti od ekonomskog organizma. Jer će vjerovati da takvo odvajanje nužno vodi do devalvacije valute i povratka primitivnim ekonomskim uvjetima. (Dr. Rathenau iznosi takvo mišljenje u svom djelu 'Nach der Flut', mišljenje koje se, iz njegove perspektive, čini opravdanim.) Ali toj opasnosti suprotstavlja se trostruki socijalni organizam. Samodostatan ekonomski organizam, zajedno s pravnim organizmom, potpuno odvaja monetarne odnose od radnih odnosa, koji se temelje na pravu. Pravni odnosi ne mogu izravno utjecati na monetarne odnose, jer su ovi potonji rezultat upravljanja ekonomskim organizmom. Pravni odnos između poslodavca i radnika ne može se jednostrano izraziti u monetarnoj vrijednosti, jer je, nakon ukidanja plaća (koje predstavljaju razmjenu između robe i radne snage), monetarna vrijednost samo mjera vrijednosti robe (i usluga). - Iz razmatranja učinaka koje trostruki socijalni poredak ima na socijalni organizam, mora se zaključiti da će dovesti do aranžmana koji ne postoje u prethodnim političkim oblicima.
I unutar tih aranžmana, ono što se trenutno doživljava kao klasna borba može se iskorijeniti. Jer ta se borba temelji na integraciji plaća u ekonomski ciklus. Ovaj tekst predstavlja oblik socijalnog organizma u kojem koncept plaća prolazi kroz transformaciju, baš kao što se transformira stari koncept vlasništva. Ali kroz tu transformaciju stvara se održiva socijalna veza među ljudima. - Samo bi brzopleta procjena dovela do zaključka da ostvarenje onoga što je ovdje predstavljeno nije ništa više od pretvaranja plaća temeljenih na radu u plaće po udjelu. Moguće je da jednostran pogled na stvari vodi do ovog suda. Međutim, nije takav pogled ovdje predstavljen kao ispravan; fokus je na zamjeni odnosa temeljenog na plaći ugovorno dogovorenom podjelom rada u odnosu na rad koji zajednički obavljaju poslodavac i radnik, u sklopu cijele strukture socijalnog organizma. Svatko tko radnikov udio u prihodu vidi kao rad po komadu, ne prepoznaje da se taj 'rad po komadu' (koji zapravo nije 'plaća') izražava u vrijednosti obavljenog rada na način koji radnikov socijalni položaj u odnosu na ostale članove socijalnog organizma postavlja na potpuno drugačiji način od onog koji je proizašao iz jednostrano ekonomski određene klasne vladavine. Zahtjev za iskorjenjivanjem klasne borbe time je zadovoljen. - A onima koji se slažu s mišljenjem, koje se posebno čuje u socijalističkim krugovima, da sam razvoj mora donijeti rješenje socijalnog pitanja, da se ne mogu formulirati stavovi koji se trebaju ostvariti, treba odgovoriti: svakako, razvoj će morati donijeti ono što je nužno; ali u socijalnom organizmu, idejni impulsi ljudi su stvarnost. A kada s vremenom ono što se danas može samo zamisliti bude ostvareno, tada će upravo to ostvareno biti sadržano u razvoju. I oni koji cijene 'samo razvoj', a ne donošenje plodonosnih ideja, morat će pričekati da formiraju svoj sud dok ono što se danas zamisli ne postane razvoj. Ali do tada će biti prekasno za postizanje određenih stvari koje već zahtijeva trenutna stvarnost. U socijalnom organizmu, nije moguće razvoj promatrati objektivno kao u prirodi. Razvoj se mora postići. Stoga je za zdravu socijalnu misao pogubno to što joj se trenutno protive stavovi koji nastoje 'dokazati' ono što je socijalno nužno, na isti način kao što se to 'dokazuje' u prirodnoj znanosti. 'Dokaz' u socijalnom razumijevanju života može se pojaviti samo za one koji u svoju percepciju mogu uključiti ne samo ono što postoji, već i ono što u ljudskim impulsima klija - često neopaženo od ljudi - i što se nastoji ostvariti.
Jedan od učinaka kroz koji će trostruki socijalni poredak pokazati svoju utemeljenost u socijalnom životu ljudi, jest odvajanje sudske aktivnosti od državnih institucija. Potonje će biti odgovorne za utvrđivanje prava koja postoje između pojedinaca ili skupina ljudi. Sam proces donošenja odluka, međutim, nalazi se unutar institucija koje formira duhovna organizacija. Ovaj proces donošenja presuda uvelike ovisi o sposobnosti suca da razumije i cijeni individualne okolnosti osobe kojoj se sudi. Takvo razumijevanje i uvažavanje postojat će samo ako iste veze povjerenja koje privlače ljude u institucije duhovne organizacije, upravljaju i imenovanjem sudaca. Moguće je da uprava duhovne organizacije imenuje suce iz širokog spektra duhovnih profesija, koji se čak mogu vratiti svojim izvornim profesijama nakon određenog razdoblja. Unutar određenih granica, svaka osoba tada ima priliku izabrati među imenovanim sucima na mandat od pet ili deset godina, nekoga u koga ima dovoljno povjerenja da može prihvatiti njegovu odluku u privatnom ili kaznenom slučaju tijekom tog vremena. U blizini prebivališta svake osobe uvijek bi bilo dovoljno sudaca kako bi se osiguralo da taj izbor bude smislen. Tužitelj tada uvijek mora uputiti slučaj sucu koji je odgovoran za tuženika. - Razmotrite dubok utjecaj koji bi takvo uređenje imalo u austrougarskim oblastima. U višejezičnim područjima, pripadnici bilo koje nacionalnosti mogli bi birati suca iz vlastite zajednice. Svatko tko poznaje austrijske uvjete također može cijeniti koliko bi takvo uređenje moglo doprinijeti pomirenju između različitih nacionalnosti. - Ali osim nacionalnosti, postoje široke oblasti života u kojima bi takvo uređenje imalo blagotvoran učinak. - Za specifičnije aspekte pravnog znanja, sucima i sudovima imenovanima na opisani način pomagat će dužnosnici čiji će izbor također provoditi uprava duhovnog organizma, ali koji sami neće predsjedavati slučajevima. Žalbeni sudovi također će se formirati unutar te uprave. Prirodi života koji se odvija kroz ostvarenje takvih uvjeta bit će inherentno da sudac može biti blizak običajima i osjećajima onih kojima se sudi, on se kroz život izvan sudačke aktivnosti - predsjedavati će samo neko vrijeme - upoznaje s društvenim krugovima onih kojima se sudi. Kao što zdrav socijalni organizam crpi iz socijalnog razumijevanja ljudi uključenih u njegov život u svim svojim institucijama, tako to čini i u pravosudnoj aktivnosti. Izvršenje presuda spada u vladavinu prava.
Aranžmane koji postaju nužni za druga područja života kao rezultat provedbe onoga što je ovdje opisano, zasada ne treba opisivati. Takav opis bi, naravno, zauzeo neograničen prostor.
Pojedinačne opisane socijalne strukture pokazale su da temeljni način razmišljanja nije, kako bi neki mogli misliti - i kako se doista vjerovalo kada sam te ideje usmeno iznosio tu i tamo - o obnovi triju staleža: poljoprivrednog, vojnog i učiteljskog. Cilj je suprotan ovom staleškom sustavu. Ljudi neće biti socijalno integrirani u klase ili staleže, već će se strukturirati sam socijalni organizam. Upravo kroz tu strukturu čovjek će moći biti istinski čovjek. Jer struktura će biti takva da će život svake osobe biti ukorijenjen u svakom od tri stupa. U dijelu socijalnog organizma u kojem se nalaze kroz svoju profesiju, imat će suštinski interes; a prema ostalima će imati životne odnose, jer će njihovo uređenje stajati u odnosu prema njima koji potiče takve odnose. Socijalni organizam, odvojen od čovjeka i koji čini osnovu njegova života, bit će trodjelan; svaki čovjek kao takav bit će element koji povezuje tri člana.