.S obzirom na pregovore koji se sada ovdje vode za neku vrstu reorganizacije Antropozofskog društva, današnje predavanje bih želio postaviti na takav način da bi za neke moglo biti korisno, da stvore neovisnu prosudbu u ovim odlučujućim danima. U tu svrhu bih danas želio govoriti sažeto i kraće nego što sam navikao govoriti o stvarima antropozofije, o onome što bih želio nazvati trećom fazom našeg antropozofskog rada. A zatim, u navedenu svrhu, želio bi govoriti o tri faze našeg antropozofskog pokreta.
Danas vrlo često čujemo spominjanje velike promjene kroz koju je prošao zapadni duhovni život kada je Kopernik transformirao staru sliku neba u noviju. A kada se treba izraziti što to znači, o tome se govori na način da se kaže: u ranijim vremenima, čovjek je u početku Zemlju smatrao područjem svoje spoznaje, učinio je glavnom točkom spoznaje i pustio da se sadržaj čitavog nebeskog prostora vrti oko Zemlje. U moderno doba druga nebeska tijela su se na određeni način proširila daleko izvan područja koje im je prije bilo određeno, Zemlja je postala kao neka vrsta zrnca prašine u kozmosu, i da se čovjek osjeća kao da je na beznačajnoj zvijezdi među tisućama i tisućama svjetova, u usporedbi s ukupnošću kozmosa, kao da je na zrncu prašine u tom kozmosu. Ali danas – dopustite mi, molim vas, šturo predstavljanje, jer samo želim okarakterizirati karakter treće faze našeg antropozofskog pokreta – valja također istaknuti da ljudsko biće, s jedne strane, promatrajući Zemlju, postaje zrnce prašine u kozmosu, a s druge strane, izgubilo je mogućnost formiranja kognitivnih sudova o ostatku svemira, osim onih koji taj kozmos predstavljaju prema pojmovima fizike, u moderno doba najviše prema pojmovima kemije. Iznad svega, ono što to nadilazi, iz razmatranja koje gleda na animiranje, na produhovljenje tog kozmosa, danas se gleda – a to je prirodno, u skladu s ukupnim stavom modernog znanja – gleda se odvojeno. Gubi se mogućnost da ono što čovjek naziva svojom dušom, svojim duhom, dovede u bilo kakvu vezu s onim što nas obasjava sa zvijezda u kozmičkom prostoru. Antropozofija – možete to vidjeti skicirano u mojoj 'Tajnoj znanosti' – zauzvrat želi oduhoviti i produhoviti cijeli kozmos, povezati ljudske misli s mislima svijeta, povezati ljudsku dušu s drugim dušama kozmosa, povezati ljudski duh s drugim duhom, povezati se s kreativnom duhovnošću kozmosa općenito. Antropozofija želi ostvariti mogućnost prepoznavanja duha u kozmosu. Dok antropozofija tome teži, na svom putu nailazi na jaku prepreku; danas bih želio prilično nepristrano okarakterizirati ovu jaku prepreku. Pojavljuju se ljudi koji s pravom, s punim pravom, s oduševljenjem navještaju antropozofiju. Međutim, naglašavaju, da ovim naviještanjem daju učenje koje u početku nije dostupno njihovom iskustvu, predstavljaju je kao učenje koje je dostupno samo duhovnom istraživaču kao takvom. To dovodi do sukoba s načinom razmišljanja današnje civilizacije. Današnja civilizacija zamjera čovjeku što pogled na svijet temelji na autoritetu. Ova bi optužba bila odbačena kad bismo u osnovi shvatili da se rezultati duhovnog istraživanja, na kakve se misli u antropozofiji, moraju otkriti korištenjem različitih metoda koje se moraju usvojiti na razne načine, ali kada su jednom ti rezultati dobiveni, mogu se dokučiti zaista nepristranim razumom. Ali ono što je prihvatljivo razumu pred predrasuda, neće uvijek biti plodonosno ako se na polju antropozofije ne pojavi nešto drugo, poput neke vrste drugačijeg stava od onog koji mnogi zauzimaju skupa s onima koji danas naviještaju antropozofiju. To je kako slijedi.
Osvrnuo bih se na svoju knjigu 'Filozofija slobode', koja je objavljena prije tri desetljeća. I želio bih istaknuti da sam već u ovoj knjizi ukazao na poseban način razmišljanja, koji je drugačiji od onoga koji se danas obično priznaje. Kada se danas govori o mišljenju, pogotovo kada se govori o miljenju u takozvanim mjerodavnim krugovima, onda se taj koncept mišljenja povezuje s stanovitom pasivnošću po pitanju ljudskog duha. Kao ljudski duh, čovjek se prepušta vanjskom promatranju ili pokusima, te promatranja povezuje mišljenjem, tako dolazi do prirodnih zakona, možda raspravljajući o valjanosti tih prirodnih zakona, njihovom metafizičkom ili samo fizičkom značenju. Ali nešto je drugo imati te misli koje netko prirodno ima – ili stvarno prosvijetliti sebe o tome kakav odnos imati kao ljudsko biće prema tim mislima koje prirodno oblikuje, koje može stvoriti tek u novije vrijeme na način kako ih prirodno oblikuje danas. Priroda je mišljenja – još 13, 12, 11. stoljeća naše ere – bila sasvim drugačija s obzirom na stav ljudske duše. Za današnje ljude mišljenje znači pasivno praćenje pojava i stvaranje predodžbi o njihovoj pravilnosti ili nepravilnosti. U određenoj mjeri, mislima je dopušteno pojavljivati se iz pojava, i dopuštena im je pasivna prisutnost u ljudskoj duši. Nasuprot tome, u svojoj 'Filozofiji slobode' naglasio sam aktivni element u ljudskom mišljenju, kako volja utječe na misaoni element, kako se može osvijestiti vlastita unutarnja aktivnost u takozvanom čistom mišljenju, a u isto vrijeme sam pokazao da sve što zapravo mogu biti moralni impulsi proizlazi iz ovog čistog mišljenja. Tako sam pokušao prikazati utjecaj volje na pasivni misaoni svijet, a time u buđenje pasivnog misaonog svijeta u nešto što čovjek aktivno i iznutra ostvaruje.
Kakvo je čitanje bilo pretpostavljeno u ovoj 'Filozofiji slobode'? Ta 'Filozofija slobode' zahtijevala je posebnu vrstu čitanja. Pretpostavljalo se da će čitatelj čitajući knjigu proći kroz svojevrsno unutarnje iskustvo koje se izvana zaista može usporediti s ranojutarnjim buđenjem kada se iz stanja spavanja prelazi u budno stanje. Do određene mjere treba se osjećati ovako: u pasivnom mišljenju samo si spavao na višoj razini u odnosu na svijet, sada se budim – kao što se zna kada se ujutro probudi: ležao si pasivno u krevetu, prepustio si se tijeku prirodnih događaja u svom tijelu, sada počinješ biti aktivan iznutra, sada povezuješ aktivnost svojih osjetila s onim što se događa vani u zvonkom, šarenom svijetu, sada aktivnost vlastitog tijela povezuješ sa svojim namjerama. - Taj trenutak prijelaza iz pasivnosti u djelatnost, ono je što bi se na sličan način trebalo javiti u čovjeku na višoj razini čitajući 'Filozofiju slobode'. Donekle bi si trebao reći: da, mislio jesam i do sada, ali to mišljenje se zapravo sastojalo u tome da sam pustio misli da teku u sebi, prepustio sam se tijeku misli. Sada, malo po malo, počinjem povezivati svoju unutarnju aktivnost s mišljenjem; sada su moje misli kao da se ujutro probudim i povežem aktivnost svojih osjetila sa svijetom boja i zvukova ili aktivnost svog organizma sa svojom voljom. - Ali zato jer netko ima takvo probuđujuće iskustvo – ukazao sam na to u svojoj knjizi 'Vom Menschenrätsel', gdje govorim o Johann Gottlieb Fichteu – dolazi do stava duše koji je sasvim drugačiji od onog koji je danas uobičajen. Ali ovaj duševni stav do kojeg čovjek dolazi, ne samo da ga postupno dovodi do spoznaje koju mora prihvatiti po nečijem drugom autoritetu, već ga navodi da sebi kaže: da, koje su to misli koje si imao, i koja je to aktivnost kojoj si sada dopustio da uđe u tvoje pasivne misli, misli koje si jednostavno morao trpjeti? Dakle što je to što je ušlo u tvoje prijašnje mišljenje, kao što život duše i duha ujutro ulazi u tijelo? - Ne mislim ni na što drugo nego na vanjsku činjenicu buđenja. Tada se dolazi do iskustva o mišljenju, koje se uopće ne može imati sve dok se ne upozna mišljenje kao živo, kao nešto aktivno.
Sve dok se promatra samo pasivno mišljenje, mišljenje je ono što se razvija u ljudskom tijelu kada ono promatra vanjske stvari kroz svoja osjetila. Ali ako dopustimo da aktivnost unutarnjeg ljudskog bića uđe u ovo pasivno razmišljanje, tada ono što smo imali prije možemo usporediti s nečim drugim; tek tada se čovjek može prosvijetliti o prirodi ovog pasivnog mišljenja. I onda se dolazi do činjenice da se to pasivno mišljenje zapravo pojavljuje u životu duše kao leš ljudskog bića u fizičkom svijetu. Ako imate leš ljudskog bića u fizičkom svijetu, onda kažete sebi: u prvom redu takvo nešto ne može nastati, nikakvi obični zakoni prirode ne mogu dovesti do takvog sklopa materije kakav leži u lešu preda mnom. Ovakav sklop materije moguć je samo zato jer je u truplu živjelo ljudsko biće, samo zato jer je ostatak, jer je preostalo od živog ljudskog bića koje je to tijelo nosilo na sebi. - Leš kao takav, može se objasniti samo pod pretpostavkom ranije prisutnog ljudskog bića. Pred svojim pasivnim mišljenjem čovjek stoji kao biće koje nikada ne bi vidjelo ljude, samo leševe. Takvo bi biće moralo sve leševe smatrati toliko čudnima; jer nisu mogli nastati iz onoga što je u ostatku prirode oko leševa. Tako se mišljenje uči prepoznati kao nešto što je preostalo, u trenutku kada aktivni element duševnog života izbija u mišljenje. Nauči se to prepoznati kao ostatak nečega. Obično mišljenje je mrtvo, ono je leš duše i treba postati svjestan tog leša duše puštajući vlastiti život duše da izbija u njega, upoznavajući leš, apstraktno mišljenje, u njegovoj vitalnosti. Ako želiš razumjeti leš, moraš pogledati živog čovjeka pored njega. Ako netko želi razumjeti obično mišljenje, mora reći sebi: ono je mrtvo, to je leš duše i ono je živjelo u pred-zemaljskom životu; tada je duša živjela bez tijela u živom elementu ovoga mišljenja. a ono što sam ostavio ovdje u zemaljskom životu moram smatrati duševnim lešom žive duše pred-zemaljskog života.
To postaje unutarnje iskustvo. Čovjek se o tome može iznutra prosvijetliti ako dopusti da mu volja prodre u mišljenje. Na taj način na mišljenje treba gledati tražeći etičke, moralne impulse u čistom mišljenju u smislu modernog ljudskog razvoja. Zatim, kroz čisto mišljenje, dolazimo do toga da budemo uzdignuti iz vlastitog tijela u svijet koji nije zemaljski svijet, i sada znamo: ono što imamo u svom životu mišljenja zapravo se ne tiče fizičkog svijeta, već je to stvarnost; to se tiče svijeta kojeg vaše oči ne vide, u kojem ste bili prije nego ste sišli u svoje fizičko tijelo. To se tiče duhovnog svijeta. I konačno dolazimo do spoznaje da su zakoni našeg planetarnog sustava također takvi da nemaju nikakve veze sa svijetom u kojeg smo sada prebačeni putem živog mišljenja. Dakle, treba ići do kraja planetarnog sustava – namjerno karakteriziram stvar u starom smislu – da bi se stiglo u svijet za koji ima smisla ono što se zahvati živim mišljenjem. To znači da se mora ići dalje od Saturna kako bi se pronašao svijet na koji se sada mogu primijeniti žive misli, ali iz kojeg se izvora kreativnost može naći i na našoj Zemlji. - Sada je napravljen prvi korak u dobu u kojem se Zemlja inače čini samo zrnce prašine u kozmosu, sada je napravljen prvi korak da se izađe u kozmos kao bi se tamo vani u kozmosu nešto moglo vidjeti živim mišljenjem. Čovjek ide izvan planetarnog sustava.
I ako nastavite promatrati ljudsku volju na način na koji sam to činio u svojoj 'Filozofiji slobode' – u ovoj 'Filozofiji slobode' želio sam se ograničiti na čisto osjetilni svijet, i otišao sam dalje tek u sljedećim spisima, jer su se stvari morale razvijati malo po malo – tada se dolazi do točke gdje, baš kao i pasivnom mišljenju, kada u takvo mišljenje upadne volja i vodi nas onkraj Saturna u kozmos, tako i na suprotnoj strani možemo napredovati ulaskom duboko u volju do te mjere da postanemo potpuno mirni, takoreći kao nepomični pol unutar kretanja u svijetu volje, koja se inače razvija, napreduje na drugu stranu. Kada želimo biti unutar svog tijela, zapravo smo u pokretu. Čak i kada je volja samo volja, postoji unutarnje kretanje. Volja je kretanje, za običnu ljudsku svijest. Čovjek je u izvjesnoj mjeri postavljen u kretanje svijeta, kada čovjek ima htijenje. Ako se netko probije kroz vježbe koje sam naznačio u svojoj knjizi 'Kako se stječe spoznaja o višim svjetovima?', ovo kretanje u kojem stoji unutar volje, suprotstavljanje smirenosti vlastitog bića, uspijeva, ako se želim slikovito izraziti, uspijeva se ostati miran u duši dok se tijelom hoda u prostoru – to je samo slika, može se primijeniti na svu aktivnost volje – uspijeva se biti aktivan u svijetu i u duši ostati miran, pustiti vlastitu aktivnost, da tako kažemo, i tiho promatrati vlastitu aktivnost: tada čovjek unosi mišljenje u svoju volju, kao što je prije unosio volju u mišljenje. Kada se to dogodi, izađe se iz svijeta na drugoj strani. Zbog toga se dolazi do prepoznavanja volje kao nečega što se pak sada odvaja od fizičkog tijela, što ga čak izvodi iz običnih zemaljskih zakona, te se na taj način uči spoznati posebno važnu činjenicu veza za povezanost ljudskog bića s kozmosom. Čovjek nauči sebi reći: u sebi već imam razne vrste impulsa, instinkata, strasti, koje leže unutar volje. Ali ti impulsi, instinkti, strasti, kojih nema u lešu, oni ne pripadaju svijetu koji možete prepoznati svojim aktivnostima ograničavajući se na zemaljski svijet osjetila. Oni pripadaju drugom svijetu, koji je umetnut u ovaj svijet i čija djelotvornost zadržava natrag sve što leži u ovom svijetu osjetila.
Danas želim samo skicirati stvari jer želim objasniti karakter treće faze antropozofije. U kozmos se dolazi s druge strane, naime s one strane koju izvanjski i fizički karakterizira Mjesec. Baš kao što Mjesec reflektira sunčevu svjetlost, ne upijajući je, ne puštajući sunčevu svjetlost u sebe, reflektirajući sve natrag, tako reflektira i druge snage u kozmosu. On ih isključuje, pripada drugačijem svijetu od onoga koji nam daje da vidimo stvari. Mi stvari vidimo kroz svijetlo, Mjesec nam svjetlo reflektira natrag, ne apsorbira ga. S jedne strane do Saturna nas vodi mišljenje, koje sebe zahvaća u unutarnjoj aktivnosti. S druge strane, shvaćanjem volje vođeni smo u aktivnost Mjeseca, učimo povezati čovjeka s kozmosom, idemo dalje od zrnca prašine, naše znanje se opet uzdiže do kozmosa, u kozmosu nalazimo nešto što je povezano s onim što živi u nama duševno i duhovno. I kada s jedne strane imamo aktivno mišljenje zasićeno voljom u našoj aktivnosti duše, a s druge strane imamo volju zasićenu mišljenjem i postali smo svjesni: s jedne strane dolazimo do granice planetarnog sustava do Saturna, s druge strane, unutar zemaljskog, iz planetarnog sustava, dolazimo u lunarnu sferu, kada se sa našom sviješću osjećamo u kozmosu kao što smo ovdje na zemlji s našom sviješću u zemaljskom, i koja sada, kao što obična svijest doživljava zemaljsko, doživljava i ono univerzalno-nebesko, kada s takvom sviješću stojimo u kraljevstvu nebeskom i tamo postignemo samosvijest, tada se javlja sjećanje na ranije proživljene živote na Zemlji, tada ponavljanje zemaljskog života postaje činjenica kozmičkog sjećanja kojeg smo sada stekli. Ne treba se čuditi što se ponovljenih zemaljskih života ne možemo sjetiti u zemaljskom carstvu; jer ono što leži između nije doživljeno na Zemlji, a učinak jednog zemaljskog života na kasniji dolazi samo kroz činjenicu da se čovjek uzdiže izvan zemaljskog. Kako bi se čovjek trebao sjećati ranijih života na Zemlji ako se prvo nije uzdigao do nebeske svijesti!
Htio sam danas o tome samo okvirno, jer sam o takvim stvarima ovdje već puno govorio. U određenoj sam mjeri želio naznačiti područja u kojima se kreću antropozofska istraživanja, osobito posljednjih godina. Oni koji žele procijeniti što se tu dogodilo, znat će koliko su moja predavanja konzistentna posljednjih godina, baveći se upravo takvim oblastima. Poanta je bila postupno pojasniti kako s obične svijesti prijeći na povišenu svijest. I premda sam uvijek iznova ponavljao da običan, zdrav razum bez predrasuda može vidjeti rezultate antropozofije, također sam naglasio da je danas svakome dostupno takvo stanje svijesti, kroz koje se izravno ostvaruje novi način mišljenja i nova volja, kroz koje se osjeća prenesenim u svijet o kojem govori antropozofija. Ono što bi bilo nužno je, da bi se trebali suzdržati od čitanja nečega poput moje 'Filozofije slobode' s istim duševnim stavom kao što se čitaju ostala filozofska djela. Trebalo bi čitati sa stavom duše koji je pozoran prema činjenici da se ulazi u sasvim drugačiji način mišljenja, gledanja na stvari, i volje. Tada bi čovjek znao: s ovim drugim stavom svijesti, čovjek se uzdiže sa Zemlje u drugi svijet, a onda iz svijesti takvog stava duše proizlazi ona unutarnja čvrstoća koja s uvjerenjem može govoriti o onome što se duhovnim istraživanjem može dokučiti. Ako se 'Filozofija slobode' čita u pravom smislu, onda je riječ o onome što ima reći duhovni istraživač, koji može dokučiti više od onoga što može početnik, sa sigurnošću, s unutarnjim uvjerenjem. Ali pravilnim čitanjem 'Filozofije slobode' svatko može postati početnik, kako sam ga sada opisao. Ovakav početnik može govoriti detaljno o stvarima koje može reći napredni duhovni istraživač, baš kao što netko tko je učio kemiju govori o rezultatima istraživanja koje također nije pogledao, ali su mu poznati iz onoga što je naučio, iz onoga ljudi govore o tome i kako to pripada stvarnoj sferi života. Kad je antropozofija u pitanju, uvijek je važno da postoji određeni stav duše, a ne samo tvrdnje o drugačijoj slici svijeta od one koju čovjek ima u običnoj svijesti. Tada jednostavno to niste napravili, čitajući 'Filozofiju slobode', niste čitali drugačije nego se čitaju ostale knjige. I to je ono što je bitno, i to je ono što se mora jasno istaknuti, jer će inače razvoj Antropozofskog društva jednostavno zaostajati za razvojem antropozofije. Tako će preko Antropozofskog društva antropozofija morati biti potpuno krivo shvaćena od strane svijeta, i onda iz toga ne može proizaći ništa drugo nego sukob za sukobom!
Sada, kako bih izravno poslužilo antropozofiji, želio bih vrlo kratko govoriti o tri faze u razvoju Antropozofskog društva. Antropozofija se počela naviještati prije otprilike dva desetljeća – kažem dva desetljeća, ali u biti njena klica leži u mojoj 'Filozofiji slobode', naprimjer, u spisima o Goetheovu svjetonazoru – u biti je počela prije dva desetljeća. Iz onoga što ću reći, možete vidjeti da je postojala kao antropozofija od tog vremena.
Kada sam održao svoja prva berlinska predavanja, koja su sadržana u knjižici 'Misticizam u osvitu modernog duhovnog života i njegov odnos prema modernom svjetonazoru', kada sam početkom 20. stoljeća držao ta predavanja u Berlinu, bio sam pozvan od strane Teozofskog društva da sudjelujem u njegovom radu, ako mogu tako reći. Ja sam nisam tražio Teozofsko društvo. Ono što je bilo iz tih predavanja, isključivo iz potrage za mojim vlastitim pogledom na svijet, bilo je ono što se i tamo željelo čuti. To je dovelo do toga da kažemo: teozofi žele čuti ono što se ima za čuti, a ja ću, s druge strane, uvijek govoriti tamo gdje me ljudi žele čuti. - Stoga, iako prije nisam karakterizirao Teozofsko društvo na osobito prijateljski način – tako sam činio ranije a i tako sam činio kasnije – nisam našao razloga da se ne ispunim poziv da unutar Teozofskog društva predstavljam ono što sam trebao predstavljati o duhovnom svijetu. Ali činjenica da je to predstavljeno kao antropozofija može biti vidljiva iz toga da sam u isto vrijeme, zapravo u iste sate, kada je osnovana njemačka sekcija Teozofskog društva u Berlinu, održao svoj ciklus predavanja ne samo o antropozofiji, već je i korišteno to ime u naslovu. S jedne strane, osnovana je njemačka sekcija Teozofskog društva, a ja sam tada držao svoj ciklus predavanja o antropozofiji. Dakle, od samog početka se radilo o tome da se ne predstavlja ništa drugo osim antropozofije. I sada počinje prva faza antropozofskog pokreta, utjelovljenog kroz ono što je u to vrijeme otkriveno da predstavlja antropozofski pogled na svijet, prvo unutar njemačke sekcije, a zatim i u drugim krugovima Teozofskog društva. Tako je kroz prvu fazu Antropozofsko društvo bilo, da tako kažemo, u nekoj vrsti embrionalnog života unutar Teozofskog društva. Raslo je kako sam rekao, kao neka vrsta embrija u Teozofskom društvu, ali se razvilo kao Antropozofsko društvo. Unutar ove prve faze je imalo vrlo posebnu zadaću: imalo je zadatak suprotstaviti se onome što je postojalo u Teozofskom društvu – a to je bilo tradicionalno prihvaćanje drevne istočnjačke mudrosti – suprotstaviti se s duhovnošću zapadne civilizacije usredotočene na otajstvo Golgote.
Sada imamo prvo razdoblje antropozofskog pokreta, koje je trajalo otprilike do 1908 ili 1919. godine. Oni koji prate povijest razvoja antropozofskog pokreta moći će vidjeti kako je sve što se pronašlo, o ponovljenim zemaljskim životima i slično – ne usvajanjem starih tradicija, već iz neposredne sadašnje svijesti – bilo usmjereno na razvoj čovjekovog života na Zemlji, koji svoje središte ima u Krist impulsu i otajstvu Golgote. Razrađivala su se Evanđelja, druge stvari su se razrađivale, i otprilike u vrijeme kada je antropozofski pokret mogao početi činiti prijelaz na neku vrstu umjetničkog otkrivenja. što se tada prvi puta dogodilo kroz moje Misterijske drame – prvo smo razradili sadržaj antropozofije i doveli je do središta koje je ležalo u otajstvu Golgote.
Tada je došlo vrijeme kada je teozofski pokret degenerirao u neku vrstu apsurda, jer se nije mogao približiti otajstvu Golgote, i zatim je postao apsurdan donošenjem neke vrste reinkarniranog Krista na svijet u sadašnjem ljudskom obliku. Bilo je sasvim normalno da se ozbiljna osoba ne može upuštati u te apsurde, da je to smiješno u odnosu na zapadnu civilizaciju. Ali u ovu zapadnu civilizaciju je uvedena antropozofija, na takav način da se otajstvo Golgote pojavilo u obnovljenoj koncepciji unutar antropozofije. I to su bila ta razilaženja s Teozofskim društvom koja su dovela do toga da su svi antropozofi zapravo bili isključeni iz Teozofskog društva. To im nije smetalo, jer to nije ništa promijenilo u antropozofiji. Ja osobno nikad nisam prakticirao ništa osim antropozofije kod onih koji su je htjeli čuti, čak i u vrijeme kada je antropozofija bila vanjski dio Teozofskog društva.
Sada je nastupila druga faza antropozofskog pokreta. Ova druga faza antropozofskog pokreta stoga je imala kao svoju premisu najvažnije doktrine o sudbini i ponovljenim zemaljskim životima, imala je otajstvo Golgote u duhovnom svijetlu u skladu sa suvremenom civilizacijom; imala je i tumačenje Evanđelja, što je opet omogućilo povezati tradiciju s onim što se danas može dokučiti kroz živog, djelatnog i prisutnog Krista. U drugoj fazi, koja je trajala otprilike do 1916 ili 1917. godine, trebalo je prvo, mogu reći, pogledati oko sebe sve ono što je vanjska znanstvena i praktična sadašnja civilizacija. Trebalo je pokazati kako se antropozofija može pomiriti s onim što je danas znanstveno, s onim što je danas umjetničko, naravno u dubljem smislu, i s onim što je danas praktični život. Trebate samo uzeti u obzir stvari kao što je ciklus predavanja koji sam održao u Pragu 1911 i u Kristianiji 1910, jedno o 'Okultnoj fiziologiji', a drugo o dušama europskih naroda, i vidjet ćete kako je u drugoj fazi antropozofija razradila vezu sa sadašnjim znanstvenim pitanjima i pitanjima sadašnjeg praktičnog života. Ali to su samo primjeri, zadatak je bio tražiti poveznice sa suvremenom znanošću i svakodnevnim životom. Tijekom ove druge faze Antropozofskog društva ništa drugo nije dolazilo u pitanje osim da postoji određeni broj ljudi na svijetu koji bi mogli slušati antropozofiju kroz unutarnje stanje svoje duše. Ti ljudi su se nalazili u sve većem broju. Bilo je potrebno samo da se okupe ljudi koji mogu slušati antropozofiju iz svog iskrenog stava duše. Na taj je način mogla nastati neka vrsta antropozofske zajednice, a zadatak je zapravo bio samo to, da oni ljudi koji su, prema unutarnjem tijeku razvoja sadašnjeg vremena, unijeli nešto antropozofskog znanja, da se prema tim ljudima bude pravedan – to je ono o čemu se radilo – dati tim ljudima nešto što im je bilo potrebno za razvoj njihove duše. Dakle, sve što je bilo potrebno bilo je predstavljanje antropozofije. Uglavnom, bilo je nevažno jesu li se ljudi koji su našli put do antropozofije u te dvije prve faze Antropozofskog društva sastajali u sektaškim krugovima, dolaze li na javna predavanja i slično. Trebalo je samo sve postaviti na temelju pošteno stečenog znanja i reći ono što se ima za reći na osnovu tog znanja. A unutar onoga što se razvijalo kao Antropozofsko društvo, definitivno se to moglo postići.
Drugi aspekt u ovoj fazi bio je daljnji razvoj umjetničkog. Otprilike sredinom ove faze javila se namjera da se napravi Goetheanum, zgrada u Dornachu. Ono što je umjetnički dano u Misterijima time je prošireno na arhitektonsko, kiparsko i slikovno. Na scenu je došao euritmijski element, čiju sam bit često mogao okarakterizirati u uvodima kod izvedbi euritmije. A sve je to proizašlo, da tako kažem, iz izvora koji je upravo bio otvoren načinima koje sam imao u knjizi 'Kako se stječu spoznaje o višim svjetovima?' okvirno, ali dovoljno daleko da svatko tko želi može steći ideju kako ići takvim putem. Za ovu drugu fazu Antropozofskog društva nastala je posebna poteškoća jer je došla u strašno vrijeme za modernu civilizaciju, koja je na djelu vidjela svjetski rat. A posebno je bilo teško u to vrijeme kada su nepovjerenje i mržnja proželi cijelu suvremenu civilizaciju, provući brod antropozofije, pogotovo zato jer je Goetheanum stajao na neutralnom terenu, jer u vrijeme karantene nije uvijek bio dostupan. Ali ono što je bilo povjerenje u poštenu antropozofsku volju bilo je veće, čak i za vrijeme rata, od onoga što je u obliku nepovjerenja nastupilo u poraću. I može se reći: u antropozofskom radu rat zapravo nije izazvao nikakav poremećaj, bilo je moguće nastaviti s radom. - I često se naglašava kako je velik broj ljudi iz različitih europskih naroda, koji su se izvana borili jedni protiv drugih u mržnji i neprijateljstvu na poprištima rata, mirno zajedno gradio zgradu u Dornachu s antropozofskim stavom, zgradu koju je sada zgrabila ova strašna nesreća.
A onda je došla treća faza antropozofskog pokreta, ta treća faza u kojoj su brojne ličnosti pokrenule sve vrste aktivnosti. Već sam naglasio, i ovdje: aktivnosti su bile same po sebi dobre. Ali stvari su se morale poduzeti željeznom voljom i tako i nastaviti. Morao si prihvatiti ono što si pokrenuo – tada se to zvalo 'Pokret za trostrukost', kasnije 'Unija za slobodan duhovni život', 'Unija za više obrazovanje' i tako dalje – morao si to pokrenuti da znaš da si tu, da je cijelo tvoje biće neodvojivo od toga. U trećoj fazi antropozofije više nije bilo moguće jednostavno naviještati antropozofiju i okupljati one koji su u tu antropozofiju unijeli iskreni unutarnji smisao, umjesto toga mnogo pojedinaca se htjelo poduhvatiti ovoga ili onoga, htjeli su to učiniti i također su to učinili, tako da je unutar antropozofskog pokreta nastalo svakakvih grupa osim izvorne antropozofske. Naprimjer, znanstveni pokret. Ovaj znanstveni pokret nastao je na temelju onoga što je antropozofija uspostavila u pogledu odnosa prema znanosti u drugoj fazi. Pojavili su se znanstvenici. Oni su imali zadatak dati modernoj znanosti upravo ono što antropozofija može dati modernoj znanosti. Ali trebao sam nastaviti ono što sam započeo s uspostavljanjem veza s modernom znanošću. Htio bih vas podsjetiti na predavanja koja su održana u drugoj fazi antropozofskog pokreta. Naprimjer, uvijek sam isticao: pogledajte kako moderni fizičari dolaze do ovog ili onog načina razmišljanja. Pošao sam od onoga do čega su došli noviji fizičari, nisam to odmah negirao, nego potvrdio, rekao sam: počnimo tamo gdje fizičari završavaju, i onda ćemo od fizike doći do antropozofije. I tako sam učinio za razna druga područja. Trebalo je nastaviti s tom orijentacijom, tada bi nastala drugačija slika znanstvenog djelovanja u trećoj fazi od one koja je nastala. Tada, prije svega, iz toga ne bi proizašlo ono što sam nazvao jalovom polemikom i jalovom raspravom. A danas bi pozitivna zadaća bila reći: svakako, antropozofija ima što reći u znanosti, znanost može napredovati na određeni način pod utjecajem antropozofije, to se mora činiti na ovaj ili onaj način. - Tada bi se pojavio drugačiji odnos prema znanosti nego što svjedoči jedan od prošlih brojeva 'Die Drei' ili u nizu brojeva koje sam morao proći zbog ciklusa predavanja o prirodnim znanostima koji sam morao održati za prošli Božić u Dornachu. Bio sam prestravljen načinom ophođenja znanosti i antropozofije koji je štetan i za antropozofiju i za znanost. Ova besplodna polemika vodi samo do stanovite diskreditacije antropozofije. Time nisam samo iznio kritiku, nego sam naznačio što znanstvenik danas treba raditi unutar Antropozofskog društva.
Nešto slično mora se dogoditi u drugim aspektima. Razmotrimo drugi slučaj. Na ovo sam i prošli put skrenuo pozornost. U trećoj fazi antropozofskog pokreta vidjeli smo osnivanje 'Udruge za visoko obrazovanje'. Ova udruga predstavila je izvrstan program; ali trebalo se držati toga, zauzeti se cijelim svojim bićem. Ja sam samo morao odgovarati za antropozofiju. Ako je netko na tlu antropozofije poduzeo nešto što je neovisno, morao je za to sam odgovarati. Ljudi nisu stajali iza programa, iako sam na to izričito skrenuo pažnju kada je program pravljen – upotrijebio sam riječi: takve programe radite samo ako imate željeznu volju da ih provedete; inače ih ne pokrećete. - Stoga ih ne pokrećete ako ne želite stati uz to. U ovom slučaju bila je to grupa koja vodi Društvo koja nije uz to stala. Što se razvilo? Razvilo se nešto što se vraća antropozofiji, odnosno dolazi na živi izvor antropozofije: jedan broj mladih ljudi iz studentskog svijeta koji se svom svojom čežnjom žele vratiti pravoj antropozofiji i koji, u Antropozofskom društvu ne mogu naći ono što traže. Izričito su upozorili na ovo: naprimjer, antropozofskom impulsu želimo pristupiti i s umjetničke strane. - Gospođi dr. Steiner ljudi su došli u antropozofski zamah, ako mogu tako reći, iz recitacije i deklamacije.
Do toga se odvijalo još nešto, dragi prijatelji. U trećoj fazi pokreta, duhovni svjetovi su opisani na način kako sam ih skicirao na početku današnjeg predavanja kada sam dao kratak pregled izvjesnih stvari sa stajališta čistog duhovnog promatranja, gdje se može pokazati da čovjek postiže drugačiju svijest da bi ušao u duhovni svijet. Uz orijentaciju prema otajstvu Golgote, uz usmjerenost prema znanosti i praktičnom životu u prvoj i drugoj fazi, došla je i treća faza, rekao bih izravnog predstavljanja duhovnih svjetova. I tko god je nastavio s naporima koji su uloženi tijekom ove tri faze u Dornachu i ovdje, naprimjer, svatko sa stvarnim osjećajem za napredak koji predstavlja treća faza u odnosu na prvu i drugu fazu, svatko tko je svjestan u kojoj je mjeri posljednjih godina bilo moguće proširiti antropozofiju izvan granica Srednje Europe, primijetit će da je riječ o utemeljenju prave treće faze antropozofskog pokreta, i daljnjem razvoju prve dvije faze. U osnovi ne bi bilo moguće stvoriti pedagogiju Waldorfske škole, koja je morala biti stvorena iz vječne kao i prolazne prirode čovjeka, bez ove treće faze antropozofskog pokreta.
Sada usporedite dvije rasprave koje su se ovdje vodile jučer i tjedan prije, s onim što sam upravo rekao – ne želim nikoga kritizirati, ali moram vam govoriti otvorenog srca – i zapitajte se kako su se tri faze antropozofskog rada odrazile na Antropozofsko društvo. Jesu li te rasprave bile moguće prije osamnaest godina, ili možda šesnaest godina, s potpuno istim sadržajem, kao sada nakon dva desetljeća antropozofskog rada? Ne izgleda li to kao da se antropozofsko društvo tek počinje osnivati? Kao što rekoh, ne želim biti kritičan ni prema kome, ali Antropozofsko društvo može biti nešto, samo ako je udomitelj onoga što se postiže u antropozofskom radu, ako su oni koji u njoj rade, npr. znanstvenici, svjesni činjenice da antropozofiju ne mogu staviti ispred znanosti, već antropozofijom moraju okruniti najnovija postignuća znanosti, a ne izlagati antropozofiju, u besplodnim polemikama sa znanosti. Sličnu zadaću imaju i oni koji rade kao učitelji. A sličan zadatak imali bi osobito oni koji su praktičari; jer upravo će životna praksa biti ono što će iznjedriti najviše prigovora antropozofiji, koja može biti vrlo praktična, ali joj se ta praktičnost intenzivno osporava. Danas je Antropozofsko društvo suočeno s potrebom ne samo da promatra pravi antropozofski rad, ne samo da bude opravdanje za druge poduhvate, nego da se ti poduhvati temelje na antropozofskom žaru i antropozofskom entuzijazmu, danas je Antropozofsko društvo suočeno s potrebom da postane svjesno toga antropozofskog rada. Ovo je vrlo pozitivna izjava o njegovoj zadaći, koju samo treba detaljno elaborirati. Inače, ako se ta pozitivna stvar ne poduzme, rezultat će biti da Antropozofsko društvo šteti antropozofiji pred svijetom i šteti joj sve više i više. Naprimjer, koliku je opoziciju 'Pokret za tročlanstvo' donio antropozofskom pokretu jer nije znao kako se postaviti na antropozofsko tlo, nego je radio sve moguće kompromise, i malo po malo, u pojedinim krugovima, antropozofija se počela prezirati. Slično je i na drugim područjima. Kao što sam rekao na prvom od predavanja koje sam ovdje održao, ono što moramo vidjeti je da je antropozofija majka ovog pokreta. Toga morate biti svjesni; to bi također dovelo do pronalaženja pravog usmjerenja prema pokretu za vjersku obnovu, koji sam pomogao inaugurirati. Umjesto toga, na vidjelo su izašle samo nedosljednosti u ovom području. Danas, u ovom ozbiljnom času, radi se o pronalaženju riječi koje vode pozitivnom radu, nadilazeći besplodne priče, kao da stojimo prije dva desetljeća i kao da nikakav antropozofski rad nije obavljen.
Ne trebate, dragi prijatelji, uzeti za zlo što sam sada ovako govorio; morao sam to učiniti, jer ono što sam rekao u Dornachu 6. siječnja: Antropozofsko društvo je u redu, Antropozofsko društvo može prihvatiti ono što sam sada okarakterizirao najoštrijim riječima. No, vodstvo Antropozofskog društva mora biti svjesno zadaće, da ako se Antropozofsko društvo želi i dalje tako zvati, mora biti svjesno da je ono nositelj antropozofskog rada. Onog trenutka kada se ta svijest dovoljno jasno izrazi u dobroj volji, sukobi koji su sada izbili prestaju. U tom trenutku kriza je prošla. Ali potrebna je dobra volja da se to izrazi, a ne samo prakticira beskorisna kritika; no, ne treba se uljuljkati u iluzije kada se napravi nekoliko kompromisa između ovog ili onog pokreta da bi se onda opet zaplovilo starom kolotečinom, već je riječ o posve ozbiljnom bavljenju antropozofskim radom. Sve pojedinačne struje unutar antropozofskog pokreta moraju raditi zajedno kako bi dovele do ove ozbiljnosti. Ne smije postojati poseban pokret Waldorfske škole, pokret za slobodni duhovni život, pokret za vjersku obnovu, već sve to može napredovati ako se osjeća dijelom matičnog pokreta, antropozofskog pokreta. Znam da svi oni koji iskreno misle s antropozofskim pokretom imaju ovo na srcu. Zato sam to danas smio nešto oštrije iznijeti pred vama. Većina vas će već biti svjesna da je sada važno stvari reći jasnim riječima, tako da se može javiti svijest o stvarima koje sam opisao.
Antropozofski pokret prošao je kroz tri faze. U trećoj fazi antropozofija je u određenom smislu zanemarena na račun pojedinačnih pokreta. Treba je ponovno otkriti, ponovno otkriti kao živi duhovni pokret, kakav zahtijeva moderni civilizirani život i, iznad svega, istinski osjećaj za suvremena ljudska srca. Imajući to na umu, upijajte ove riječi. Makar zvučale oštro, dragi prijatelji, smatrajte da su bile upućene tim srdačnije, da nisu poziv ni na kakva zajedljiva razmatranja, da su izazov da se pokret vodi iz dobrog antropozofskog srca.