.Razvoj stanja unutar Antropozofskog društva čini mi se pogodnim da se večeras dotaknem barem nekoliko problema povezanih s ovim stvarima. Zaista mi nikad nije namjera ulaziti u uvjete razvoja, organizaciju i slično, Antropozofskog društva, na predavanjima, budući da smatram svojim zadatkom raditi za samu antropozofiju, a rasprave o životnim uvjetima i čimbenicima razvoja Društva radije prepuštam drugima, koji tu i tamo preuzimaju odgovornost za društvo. Međutim, nadam se da ću moći opširnije govoriti o temi kojom bih se inače bavio danas, na sljedećem sastanku delegata, pa si stoga mogu dopustiti, iz nužde, koja je vezana uz trenutni razvoj u Društvu, da danas nešto kažem uz ono što sam bio slobodan reći prije osam dana, o tri faze antropozofskog razvoja.
Danas bih više želio govoriti o tome što je zajedničko ovim trima fazama, čiju sam razliku prošli put pokušao okarakterizirati, makar i vrlo šturo. Želio bih krenuti od toga kako je zapravo nastalo nešto poput Antropozofskog društva. Vjerujem da će ovo što ću imati reći nekome biti svojevrsna pomoć u antropozofskoj samospoznaji, posebice u pripremi za najavljenu skupštinu delegata. S jedne strane, svakome tko može pratiti razvoj civilizacije i kulture u sadašnje vrijeme, svakako je jasno da je antropozofsko produbljivanje našeg spoznajnog života, našeg etički-praktičnog i unutarnjeg-religioznog života, nužnost vremena. No s druge strane, nešto poput Antropozofskog društva svojevrsna je avangarda za ono što se jednostavno zbog potrebe vremena, mora sve više širiti. A kako zapravo nastaje ta avangarda? Svatko tko je pristupio Antropozofskom društvu na pošten način, možda će vidjeti djelić vlastite sudbine u ovome što ću reći. Uglavnom, pogledamo li unatrag na dvadeset jednu do dvadeset dvije godine razvoja Antropozofskog društva, sa sigurnošću nalazimo da velika većina ljudi dolazi u Antropozofsko društvo, koji se na neki način osjećaju nezadovoljnim onim što imaju u duhovnim, duševnim, i vanjskim praktičnim uvjetima u vanjskom svijetu. Pogotovo u ranim, možda čak i boljim vremenima Antropozofskog društva – ne mislim to u lošem smislu, nego čisto kao činjenicu – već je postojalo nešto poput neke vrste bijega iz sadašnjeg života u drugi život zajednice ljudi, zajednice gdje se može proživjeti ono što u vlastitoj duši osjećate kao istinski ljudi. To otuđenje od vanjskih, duhovnih, duševnih i praktičnih uvjeta života svakako se mora uzeti u obzir pri formiranju Antropozofskog društva. Jer oni koji su postali antropozofi, prije svega su ljudi koji osjećaju ono što će milijuni ljudi zasigurno vrlo jasno osjetiti i doživjeti u relativno skoroj budućnosti: iskustvo da konvencionalne forme, koje nipošto nisu neopravdane, nego su se formirale povijesnom nužnošću prošlih vremena do u sadašnjost, više ne pružaju ono što čovjek danas zahtijeva od svog unutarnjeg života, što traži za sebe radi ljudskog dostojanstva, što zahtijeva jer samo kroz to može biti potpun čovjek.
Svatko tko nepristrano gleda na ove stvari, otkriti će nakon malo samopromatranja, ako je postao iskreni antropozof, otkrit će da je taj poriv da zadovolji potrebe duše u posebnoj zajednici, u usporedbi s drugim zajednicama, da je to nešto što izvire iz duboke nutrine ljudskog bića, nešto što se osjeća da u naše vrijeme probija svoj put na površinu, iz vječnih izvora čovječanstva. I zato oni koji su pošteno pristupili antropozofiji to zajedništvo s antropozofskom zajednicom osjećaju kao stvar blisku svom srcu, kao nešto za što, što god su pošteniji, sami sebi govore da ne mogu bez toga. Sada također moramo priznati da se iz jasnoće – jasnoće osjećaja, ne mišljenja – iz koje proizlazi ova veza s antropozofskom zajednicom, već može vidjeti koliko je toga nezadovoljavajućeg za težnju za potpunom čovječnošću u današnjem svijetu. Čovjekov iskreni poriv za antropozofijom ne bi bio tako silovit da otuđenost u današnjim vanjskim uvjetima, osobito duhovne naravi, nije osobito snažna.
Ali pogledajmo nešto drugo. Ovo što sam do sada opisivao nešto je što bi se moglo nazvati obratom impulsa volje. Čovjek se rodi u nekoj epohi, kad je u nekoj epohi odgojen, tada njegovi impulsi volje prvo nailaze na uobičajene impulse volje u njegovoj okolini. Čovjek odrasta i urasta u usmjerenja volje, koja su ujedno i usmjerenja volje u njegovoj okolini, bez mnogo komešanja u sebi. Nešto se u njemu mora pokrenuti, duboko u njegovom srcu, kojem je odbojan smjer vlastite volje koji ima prema vanjskim navikama svoje okoline, kako bi mogao preokrenuti smjer volje koji je do sada bio vanjski, i okrenuti ga unutra. No okrene li je prema unutra, onda kroz to okretanje volje postaje svjestan onoga što, osobito u našoj današnjoj epohi, izvire kao iz vječnih izvora duše, kao želja za drugačijom integracijom u ljudsku zajednicu od onoga što leži u uobičajenim usmjerenjima volje. Sada, sve što ima veze s voljom je nešto etičko, nešto moralno, a tako je i ono što tjera ljude u Antropozofsko društvo, barem u smislu impulsa volje i osjećaja, prvenstveno moralni impuls, etički impuls. I kada čovjek tada dotakne svoju najdublju nutrinu ovim etičkim impulsom, kada preko tog etičkog impulsa dođe do vječnog izvora svog duhovnog života, taj etički impuls koji ga je doveo u antropozofsku zajednicu, on postaje religiozni impuls. I tako ono što je inače aktivno u poštivanju vanjskih moralnih diktata i pravnih pravila te u poštivanju životnih navika, kroz koje više-manje nepromišljeno odrastamo u poznatom okruženju, drugim riječima, sve ono što je etičke, moralne, religiozne prirode, što se razvilo tijekom odrastanja, sada se okreće prema unutra, i postaje težnja za moralnim, etičkim, religioznim, pounutrašnjenjem. Ali čovjek svojom punom ljudskošću ne može razviti samo voljni, i možda još osjećajni život duše, i prihvatiti bilo kakvo znanje.
To znanje koje danas već upijamo, neću reći da ga upijamo s majčinim mlijekom, ali ga primamo barem sa šest godina kao unutarnji trening duše koji se onda nastavlja, sve te stvari koje naš um, naša spoznajna moć upija, one moraju tvoriti protutežu – ali takvu protutežu koja je u skladu s tim etičkim, moralnim i religioznim – sve te snage nisu ravnodušne prema religioznom pounutrašnjenju antropozofskih stremljenja. Upravo iz tog načina života i prakse antropozof želi izaći, moralno, etički i religiozno; tog načina života i prakse koja se u posljednjim stoljećima razvila unutar civiliziranog čovječanstva. Antropozof zapravo želi izaći iz onoga što je ljudska civilizacija donijela u zadnjih nekoliko stoljeća i što je dovelo do sadašnje strašne katastrofe, čak i ako tada čini kompromise, doista mora raditi kompromise, s onim što je vanjski život. Kod jako puno onih koji dolaze u antropozofski pokret, to je sigurno više ili manje instinktivno, ali definitivno postoji.
I sada budimo jasni: ono što se razvilo kao volja, kao religiozni impuls, tijekom posljednjih nekoliko stoljeća, to je ono što je proizvelo cijeli smjer, cijelu obojanost spoznajnog života novijeg vremena. Samo oni koji su uhvaćeni u predrasude stoje prema spoznajnom životu tako da govore: imamo objektivnu fiziku, objektivnu matematiku, objektivnu kemiju, težimo objektivnoj biologiji i tako dalje. - To je predrasuda. Istina je da ono što se, kao što sam rekao, trenira već od šeste godine, da je to rezultat vanjskog formiranja volje i religioznih impulsa koji su se razvili u posljednjih nekoliko stoljeća. Ali ako netko tko teži antropozofiji želi izaći iz ovih impulsa volje, također i iz onoga što se događa u religijskim oblicima kao vrhuncu moralnog života, onda on s druge strane mora tražiti znanje koje ne odgovara takvom svijetu iz kojeg želi izaći, već svijetu kojeg traži. To znači da antropozof, budući da je svoje impulse volje usmjerio prema unutra, također mora težiti vrsti znanja koja odgovara ovoj okrenutoj volji: to jest, prema tipu znanja koji odvodi od one vanjske znanosti koja je dovela do eksternalizacije života u posljednjim stoljećima unutar civiliziranih područja. I antropozof će osjetiti, kako bi morao nepromišljeno preokrenuti svoju volju, ako u isto vrijeme ne bi promijenio i svoje znanje. Morao bi biti nepromišljen ako ne kaže: kao ljudsko biće, osjećam se strancem unutar načina života i životne prakse koji su se pojavili, ali mogu se osjećati povezanim s onim što je nastalo kao znanje – znanje koje je svijet od kojeg treba pobjeći stekao ne može biti zadovoljavajuće znanje za osobu koja je preokrenula impulse volje. I kao rezultat toga, možda mnogi ljudi instinktivno shvaćaju da je životna praksa od koje žele pobjeći, poprimila svoj oblik upravo zato jer vjeruje samo u ono što je izvana vidljivo, i ono što se iz vidljivog može spojiti s razumom. Zato se tragalac okreće onome što je nevidljivo, nadosjetilno, kao osnovi znanja. Baš kao što je znanost koja gleda samo na materijalističko, prikladna za eksternalizirani način života i životnu praksu, tako i oni koji ovaj način života i životnu praksu moraju smatrati, ne onim što je potpuno ljudsko, nego onim što je podljudsko, ne mogu osjećati da im odgovara znanost koja se temelji na ekskluzivnom vjerovanju u vanjsko i materijalno, i intelektualno shvatljivo. I tako, nakon što je prvi čin antropozofske duševne drame bio moralno-religiozni, nastaje drugi čin, ono što u prvom leži kao u embriju: poriv za nadosjetilnim znanjem. Ispada sasvim prirodno, da prihvaćanje nadosjetilnog znanja postaje sadržaj antropozofskog društva. Sve što volja na taj način doživljava kao svoju sudbinu, što težnja za spoznajom mora prepoznati kao svoju potragu, artikulirano je u srcu i duši antropozofa u cjelini, kao njegov stvarni život i ljudska srž, i sve to zajedno čini ukupnost njegova stava. I prije svega s tim stavom, on je unutar Antropozofskog društva.
Ali sada pogledajmo situaciju u koju je on, antropozofski obrazovana osoba, stavljen. Ne može lako napustiti vanjsko ponašanje i praksu života. Isprva se sklonio u Antropozofsko društvo, ali vanjske životne potrebe postoje, ne mogu se ostaviti jednim korakom i jednim udarcem. I tako u duši antropozofa nastaje podvojenost s obzirom na njegov vanjski život i s obzirom na ono što, kao članu Antropozofskog društva, postaje ideal života i ideal spoznaje. Ovisno o tome je li jedno ili drugo dublje ili površnije prirode, ta podvojenost može biti više ili manje bolna, čak i tragična. Ali u toj boli, u toj tragediji, ujedno postoje i najvrijednije klice za ono što mora biti konstruktivan život u našoj civilizaciji koja propada. Uostalom, sve što u životu procvjeta i daje plod, ipak je rođeno iz boli i patnje. I možda najdublje osjeća misiju Antropozofskog društva onaj koji osjeća patnju i bol kada živi tu misiju, kao i ako se ono što je stvarno moćno u ljudskoj prirodi može sastojati samo od činjenice da ljudsko biće pronalazi unutarnju snagu uzdići se iznad patnje i boli, na takav način da se u iskustvu patnje i boli dosegne točka gdje bol, patnja, postaje snaga života, sama životna sila.
I tako, želio bih reći, put do Antropozofskog društva sastoji se prije svega u preokretu impulsa volje, zatim u iskustvu nadosjetilnog znanja, zatim u iskustvu sudbine vremena, koja postaje sudbina vlastite duše. I tada se čovjek osjeća unutar evolucije upravo kroz taj preokret volje, kroz to iskustvo da je sva istina nadosjetilne prirode. Doživljavajući na ovaj način pravi smisao doba, čovjek se osjeća čovjekom u punom smislu te riječi. U osnovi, antropozofija bi trebala biti ništa drugo nego ta Sofija, to jest onaj sadržaj svijesti, onaj unutarnji doživljaj stanja duše koji ljudsko biće čini potpuno ljudskim. Ispravno tumačenje riječi antropozofija nije 'mudrost čovjeka' nego radije 'svijest o njegovoj ljudskosti'; to jest, preokret volje, iskustvo znanja i iskustvo sudbine vremena treba imati za cilj, dati duši usmjerenje svijesti, dati 'Sofiju'.
Ono što sam upravo opisao izvorno je dovelo do formiranja Antropozofskog društva. Ono zapravo nije bilo utemeljeno; samo je nastalo. Ne možete napraviti nešto što se temelji na iskrenoj introspekciji kroz bilo kakvu agitaciju, kako neki ljudi to zamišljaju. Antropozofsko društvo može nastati samo onda kada postoje ljudi koji su predisponirani za gore opisanu promjenu volje, za takav život znanja, i da na taj način dožive sudbinu vremena, i onda se pojavi nešto što na određeni način ide ususret onome što je u ljudskim srcima koja su tu. Ali takvo okupljanje ljudi zapravo je jedino moguće u našem dobu, u dobu razvoja duše svijesti, i to ne razumiju oni koji nisu stvarno shvatili karakter duše svijesti. Naprimjer, čak bi i sveučilišni predavač mogao izreći čudnu tvrdnju, tvrdeći da su se tri osobe jednom našle kako bi formirale središnji odbor Antropozofskog društva. I taj mozak sveučilišnog predavača – bolje je spomenuti dio tijela, jer te stvari nisu temeljne na punoj ljudskosti – taj je mozak sveučilišnog predavača otkrio da se mora postaviti pitanje: da, tko je birao tu trojicu, odakle im mandat? - Da, kako može nešto slobodnije nastati nego da troje ljudi stoji i kaže: hoćemo to i to; tko hoće neka nam se pridruži, a tko neće taj neće. - Sigurno je svatko sposoban to učiniti. Dakle, ništa više ne poštuje slobodu od ovog nastanka Antropozofskog društva. Jedino je to primjereno dobu duše svijesti u evoluciji. Ali netko može biti i sveučilišni predavač a da nije dosegao dob razvoja duše svijesti; onda, zar ne, neće se razumjeti ni ono što teži slobodi u najeminentnijem smislu.
Znam kako je nekima uvijek bilo neugodno kad je s vremena na vrijeme trebalo razgovarati o takvim stvarima jer one su jednostavno tu. Ali te stvari ipak osvjetljavaju ono što je neophodno da bi životni uvjeti Antropozofskog društva mogli biti ispunjeni. Ali budući da antropozof najprije mora stajati u vanjskom svijetu, od kojega zapravo može pobjeći samo svojom dušom, nastaje posebna nijansa duševnog iskustva, kao što sam već naznačio, od unutarnje patnje do tragedije. Ovo duhovno iskustvo bilo je posebno snažno kada je nastalo Antropozofsko društvo. Ali oni koji su kasnije došli u Antropozofsko društvo i koji danas dolaze, uvijek iznova prolaze ono što su drugi prošli desetljećima ili možda godinama ranije. I naravno Antropozofsko društvo mora računati s tim, što je ukorijenjeno u društvenom životu Antropozofskog društva, kao jedan od životnih uvjeta. Sasvim je prirodno da kada je antropozofski razvoj prošao kroz tri faze, da oni koji pristupaju antropozofskom pokretu srcem budu u prvoj fazi. A mnoge poteškoće leže upravo u činjenici da vodeće ličnosti Antropozofskog društva zapravo imaju dužnost pomiriti ono što su tri faze jedna za drugom: prva, druga i treća. Nižu se jedna za drugom, a istovremeno su jedna uz drugu. I još više: jedna za drugom, je sjećanje, dio prošlosti, jedna uz drugu je, neposredni život sadašnjosti. Zato teoretski ili doktrinarni pristup zaista nije potreban, za svakoga tko želi pridonijeti njegovanju antropozofskog života, već je ono što je potrebno srce puno ljubavi i otvoren um za cijeli antropozofski život. Kao što čovjek može ostariti, a u isto vrijeme biti čangrizav u duši, oćelaviti ne samo izvana nego i iznutra, postati naboran ne samo izvana nego i iznutra, nemati osjećaja da živo iznese svoju mladost pred svoju dušu kako bi je uvijek doživljavao kao nešto neposredno prisutno, tako se može ući i u Antropozofsko društvo 1919. godine i nemati smisla za ono što je klijalo, nicalo, bilo izvorno u prvim fazama antropozofskog pokreta. To se treba razviti. Inače nedostaje srca za antropozofiju, nedostaje smisla za nju. I u njegovu antropozofskom životu, bez obzira na oholost kojom se gleda na teorije i doktrine, čovjek postaje doktrinar. To je ono što šteti nečemu punom života, kakvo bi Antropozofsko društvo trebalo biti, u najeminentnijem smislu. Sada, u trećoj fazi antropozofskog pokreta, od 1919. nadalje, pojavio se čudan konflikt. Ne želim to etički osuđivati; premda je nepromišljenost također impuls volje i u osnovi etički impuls, a ako je nešto propušteno iz nepromišljenosti, ako je užurbanost iz nepromišljenosti zauzela mjesto čvrste volje, onda i u tome treba tražiti nešto etičko i moralno. Ali o tome danas želim manje govoriti, više želim govoriti o sukobu koji je zbog toga ušao u Antropozofsko društvo, koji je dugo bio latentan, ali o kojem se danas mora sasvim otvoreno govoriti.
U prvim fazama antropozofskog razvoja, antropozof je zaista imao tendenciju da se podijeli na dvoje. Bio je recimo, voditelj ureda ili nešto drugo, tako se danas zovu zar ne, težio je tim stvarima, imao je svoje impulse volje koji su išli tim stazama koje su dovele do vanjskih uvjeta života, vanjske prakse života, koji su se razvijali tijekom posljednjih stoljeća i od kojih zapravo bježi skrovitim dijelom svoje duše. Ali bio je u tome, bio je svojom voljom. Nemojmo krivo procijeniti: sa svim tim stvarima volja je isprepletena u najeminentnijem smislu. Volja je isprepletena s onim što kao voditelj ureda provodite od jutra do večeri. Ne morate biti voditelj ureda, možete biti ravnatelj ili profesor, onda biste mogli misliti; ali i ovo mišljenje, u onoj mjeri u kojoj je to mišljenje prisutno u vanjskom životu, ono također teče u impulse volje. Tako je volja ostala vani, i upravo zato jer je duša htjela pobjeći od vlastitog smjera volje, ona je s osjećajem i s mišlju, ušla u Antropozofsko društvo. Sada je, s jedne strane čovjek volje, a s druge strane čovjek osjećaja i misli. Iznutra su se time neki čak osjećali izvanredno sretnima; jer koliko se malih sektaških krugova hvalilo, nakon što bi se okupili nakon što su svoju volju usmjeravali u najobičnije tokove života, kada bi onda mogli sjesti i 'slati misli, slati dobre misli'. Ljudi su stvarali takve grupe, slali svoje misli, dobre misli, bježali iz vanjskog života u život koji je, ne kažem nestvaran, ali koji živi samo u osjećajima i mislima. Doista se podijeliš na dvoje, jednog koji je otišao u ured ili se popeo na profesorsko mjesto, i drugog koji je otišao u antropozofski ogranak i tamo vodio sasvim drugačiji život. Ali kada se u određenom broju ljudi pojavio poriv da kroz svoju volju, iz antropozofskih osjećaja i mišljenja, uspostave nešto životno, tada je volju trebalo unijeti u cjelokupnost ljudskog bića. Tu su nastali sukobi. Relativno je lako istrenirati se slati dobre misli namijenjene da netko koga poznajete ide na izlet u planinu i ne slomi noge na tom izletu u planinu. Ali sada poslati te dobre misli u volju, koja čini nešto izravno vanjsko, materijalno, tako da je to materijalno samo po sebi prožeto duhovnim kroz snagu čovjeka, to je teška stvar. I zbog toga su mnoge stvari zakazale u razvoju treće faze Antropozofskog društva. Jer nije nedostajalo ni pameti ni genija – to kažem sasvim pošteno i iskreno – nego je nedostajalo genija i inteligencije pretočenih u čvrstinu i stegu volje.
Pogledajte na stvar, mogao bih reći, sa stajališta srca; kakva razlika! Zamislite da imate vanjski život s kojim možete biti iskreno nezadovoljni. Čovjek može biti duboko nezadovoljan. ne samo zato jer ga drugi ljudi muče, zato jer su stvari nesavršene, već zato jer život ne olakšava stvari. Zar nije, život nije uvijek mekani jastuk. Uostalom, život znači raditi. I tu imate ovaj život, a s druge strane Antropozofsko društvo. Zatim idete u Antropozofsko društvo: svoje nezadovoljstvo unosite kroz vrata. Iznutra, kao osjećajući i misleći čovjek, čovjek je zadovoljan, jer zaista ima ono što mu vanjski život, koji ga opravdano čini nezadovoljnim, ne daje. Sada je u Antropozofskom društvu. Čovjek čak ima i tu dobru stvar što se nečije misli, dok su inače u drugim situacijama toliko ograničene nemoći volje, vrlo lako pokreću kada sjedimo u krugu odašiljući dobre misli, kako prijatelji ne bi slomili noge na planinskim usponima. Tamo misli dolaze vrlo lako, po cijelom svijetu; može se biti zadovoljan. To zadovoljava čovjeka u vanjskom svijetu, što onda uvijek izaziva opravdano nezadovoljstvo.
E, sada dolazi Antropozofsko društvo i samo pokreće projekte koji pozivaju na uključenje volje. Dakle, sada netko ne samo da mora biti voditelj ureda u vanjskom svijetu i onda otići u Antropozofsko društvo i biti nezadovoljan mjestom šefa ureda vani – ne kažem da se može žaliti, iako se i to možda može dogoditi – nego sada ima oboje unutar društva, ali sada se ne treba baviti nijansom nezadovoljstva, već s nijansom zadovoljstva u sebi. To je potrebno ako je Antropozofsko društvo htjelo nešto poduzeti, a ono to želi od 1919. I tada se javlja nešto vrlo čudno, što se možda može primijetiti samo u Antropozofskom društvu: tada se javlja ova čudna stvar: da ljudi više ne znaju što bi s tom porcijom nezadovoljstva, koju bi prirodno, željeli nastaviti imati. Naposljetku, teško može kriviti okriviti Antropozofsko društvo što je nezadovoljan! Ali tu se ne staje, nakon nekog vremena, svoje nezadovoljstvo pripisuju njemu. Ali ono što bi trebalo postići je upravo onaj unutarnji stupanj ljudskog razvoja koji od osjećaja i misli dovodi do volje. I ako se antropozofski put slijedi ispravno, tada će se dostići taj stupanj, tada ćete od misli i osjećaja doći do volje. Vidite, u onome što je rečeno u 'Kako se stječu spoznaje o višim svjetovima', ono što je rečeno je, da se ne teži nikakvom razvoju misli tamo gdje u isto vrijeme nema razvoja volje.
Ali moderno čovječanstvo pati od dva zla, ta dva zla koje Antropozofsko društvo mora nadvladati. Jedno je strah od Nadosjetilnog, jer upravo je taj strah, taj strah od nadosjetilnog, nepriznati temelj svakog protivljenja antropozofskom pokretu. U stvarnosti, među našim protivnicima postoji neka vrsta straha od vode. Znate da se strah od vode također može izraziti u drugom obliku, impulzivno, i stoga se ne treba čuditi da se strah od vode o kojem sada govorim, također ponekad izražava bijesom. Uzgred, ponekad su to i bezopasne stvari. Za neke je antropozofija dobar način da napišu knjige s kojima mogu nešto zaraditi ili vas stave na popis knjiga, jer ljudi trebaju teme, a nemaju svi teme, moraju ih nabaviti iz vanjskog svijeta. Stoga su stvari u svojim motivima bezazlenije nego što mislite. Ali nisu jednako bezopasne u svojim učincima.
S jedne strane, ono što čovječanstvo danas ima je strah od nadosjetilnog znanja; to se pretvara u masku, u logiku istraživanja. U stvarnosti, ova logika istraživanja sa svojim granicama znanja nije ništa drugo nego izravno nasljeđe drevnog Pada; samo što su stari razumjeli svoj pad iz milosti, na način da se čovjek mora uzdići iznad grijeha. U post-skolastičkom razdoblju znanje još uvijek progoni vjera u Pad. Dok se prije u moralnoj sferi Pad vidio na način da je čovjek po prirodi zao, da mora nadvladati svoju narav, u sferi intelekta se to izražava na način da čovjek ne dopire do nadosjetilno, da ne može izaći iz sebe. To što on želi priznati granicu spoznaje nije ništa drugo nego nasljeđe Pada, samo što su u boljim vremenima ljudi nastojali nadvladati grijeh, a arogantni moderni čovjek želi ostati u grijehu spoznaje, izravno kazano: ne želim izvan grijeha, volim vraga, barem ga želim voljeti.
To je jedna strana. Druga strana, unatoč nekim iskazivanjima volje, koji su zapravo često maskirani, jest slabost volje i unutarnja paraliza volje suvremenog čovjeka. I želio bih reći da se ove dvije kobne karakteristike moderne civilizacije i kulture moraju prevladati u antropozofskom životu. A ako antropozofski život želi postati praktičan, tada je nužno da se praktičnost života rodi iz neustrašivog znanja i iz snažne volje. Ali to pretpostavlja da se nauči živjeti sa svijetom na antropozofski način. Prije su ljudi učili živjeti antropozofski bježeći od svijeta. Ali također treba naučiti živjeti sa svijetom na antropozofski način, prenijeti antropozofski impuls u svijet, u svakodnevni život, u običnu životnu praksu. Dakle, stvarno morate ponovno ujediniti ljudsko biće koje je bilo podijeljeno na antropozofa i praktičara, u jedinstveno ljudsko biće. A to nikada, baš nikada nećete postići ako antropozofski živite kao da ste zatvoreni, okruženi zidinama tvrđave iza kojih ne vidite. To se u Antropozofskom društvu mora prevladati. Morate otvoriti oči za ono što se događa u okruženju, u ostatku svijeta, tada ćete dobiti i prave impulse volje. Ali upravo u vrijeme kada je antropozofija kao takva dosegla svoju treću fazu – a to sam prošli put opisao – Antropozofsko društvo često je zaostajalo za antropozofskim životom, jer volja nije mogla pratiti. Budući da je tu i tamo trebalo okupiti vodeće ličnosti za razne ogranke, nerijetko se događalo da netko tko je mogao biti odličan učitelj Waldorfske škole, tko je usvojio horizont učitelja Waldorfske škole – da je postao loš antropozof. Instituciji nema ni najmanje zamjerke, danas je Waldorfska škola cijenjena u svijetu, ne samo u neposrednom okruženju; može se sasvim skromno reći: ništa se ne prigovara pojedinoj instituciji, već kritika pripada sasvim drugoj stvari. Možete biti izvrstan učitelj Waldorfske škole, a loš antropozof, možete biti odličan radnik u nekom drugom poduhvatu, a loš antropozof. Ali o tome se i radi: da su svi pojedinačni pothvati izrasli iz matične antropozofije i treba imati na umu da iznad svega treba stvarno ostati antropozof, da se ne smije negirati to središte, ne smije se to negirati kao učitelj u Waldorfskoj školi, ne smije se to zanijekati kao zaposlenik 'Kommende Tag', kao istražitelj i liječnik, nikada ne smije ni na kraj pameti biti reći: nemam vremena za opće antropozofske stvari. Inače bi u svakom od tih pothvata neko vrijeme moglo biti života, jer antropozofija kao takva doista sadrži ono što može dati život, ali taj život se ne bi mogao dugoročno održati. Presušio bi i za pojedinačne poduhvate.
Imamo posla s jednom neobjektivnom opozicijom, koja ne pokušava doprijeti do antropozofskih stvari, nego pitati: kako je nastala antropozofija, kako je zapravo to s vidovitošću, kako je ovo ili ono, pijete li kavu ili mlijeko ili slično – ove stvari koje nemaju veze s tim, ali u mnogim slučajevima, kada žele uništiti antropozofiju, ljudi pribjegavaju klevetama, a onda se okreću pojavama u svijetu, što je bilo nezamislivo prije samo malo vremena, kada civilizacija još nije bila dosegla najnižu točku, ali je danas postalo moguće! Ne želim sve to detaljno opisivati, već bih to prepustio drugima, kojima je također sudbina Antropozofskog društva na srcu. Ali ipak sam danas želio razgovarati s vama o ovim stvarima jer sam imao priliku – mogao bih reći neugodnu – biti ovdje. Sa stajališta rada u Dornachu to je neugodnost, sa ovdašnjeg stajališta to je sretna prilika, stvari uvijek imaju dvije strane, moja prisutnost u Dornachu je prijeko potrebna; ali budući da sam vam se danas mogao obratiti na moje duboko zadovoljstvo, želio bih reći: to je ono što je sada potrebno, da se nauči percipirati i osjećati antropozofski, da se nauči osjetiti antropozofiju koja pulsira u srcu. To se ne može dogoditi u mističnim nebulozama, to se može dogoditi samo u punoj jasnoći. Jer antropozofija izdržava svjetlost. Ostale stvari koje su slično karakterizirane u svijetu jednostavno ne mogu podnijeti svijetlo, podnose samo sektaški mrak. Antropozofija podnosi punu svjetlost, može ući u punu svjetlost srcem, s najdubljom toplinom srca, ne mora zazirati od te pune svjetlosti. Besmislene osobne klevete – a to ide toliko daleko da se ponekad ne može prepoznati što je osobno u njima – besmislene osobne klevete svakako se mogu prikazati onakvima kakve jesu. No, suočena s iskrenim protivljenjem, antropozofija može doći do svega što je moguće na temelju rasprava o činjenicama. Ali objektivna rasprava zahtijeva da se uđe u kognitivne metode antropozofije. A ako netko želi biti objektivan, ne može to učiniti prije nego se uključi u metode spoznaje. Prema umu, srcu, prema zdravom razumu, svatko može upiti antropozofiju. O antropozofiji ne može raspravljati onaj tko se od početka ne želi uključiti u njene metode spoznaje, tko ne poznaje njene metode spoznaje. Eksperimentiranje i kombiniranje eksperimenata, za to nije potreban unutarnji razvoj, samo vanjska obuka, to može svatko. Ali oni koji samo to mogu učiniti, ne bi trebali željeti raspravljati o antropozofiji ako se ne bave njenim metodama znanja. Ali to odbacuju današnji konformisti koji dogmatski prikazuju čovjeka u njegovom savršenstvu i ne žele imati baš ništa s razvojem. Ali ni istina ni dobrota ne otkrivaju se čovjeku, ako sam ne učini nešto po tom pitanju iz unutarnje slobode. Ako znate koji su impulsi potrebni unutar Antropozofskog društva da biste vodili stvari sa srcem, ako znate ispravno procijeniti motive protivnika, onda ako imate dobru volju skupiti ćete snagu koja je neophodna ako se želi na zdrav način proći kroz one brige s kojima se, rečeno je prije nego sam počeo ovaj govor, i Društvo nosi.