.Danas bih se još jednom osvrnuo na ideal koji je bio povezan s građevinom koju nam je tragedija otrgnula. Htio bih da i ovdje prevladava ispravno razmišljanje o tome što će se učiniti u sljedećih nekoliko dana, kao prvi korak prema novim životu u antropozofskom društvu u Stuttgartu. Jer ono što će proizaći iz antropozofije mora počivati na sigurnom temelju ljudskog entuzijazma. A ovaj ljudski entuzijazam možemo imati samo ako gledamo na ideal koji bi trebao biti u grudima svakog antropozofa i koji je dovoljno velik da članove Antropozofskog društva drži zajedno u ljubavi. Ne može se poreći da je, iako ne i sam ovaj ideal antropozofske djelatnosti, ali entuzijazam za ovaj ideal donekle nestao u tri uzastopne epohe našeg antropozofskog razvoja. I sada kada tugujući stojimo pred ruševinama građevine kroz koju se taj ideal mogao izraziti izvana, sada je tim više potrebno da se ujedinimo u pravom osjećaju prema antropozofskom idealu, pa da bi se iz tog osjećaja i iz njega proizašlog zajedničkog razmišljanja, stvorila snaga koja nam je danas itekako potrebna, pogotovo s obzirom na protivljenja koja svakim tjednom rastu. Stoga mi na današnjem predavanju dopustite da ne govorim o nastavljanju – barem ne izravno – onoga što sam iznio na proteklim predavanjima i što govorim ovdje tjednima, već da predstavim nešto od onoga što bi moglo biti jedna od važnih uspomena na našu zgradu koja može uspostaviti i može biti prikladna za uspostavljanje onih odnosa koji su potrebni između pojedinačnih članova Antropozofskog društva. Jer okupljanje u zajedničkom idealu također mora zapaliti onu ljubav koju bi svaki pojedini antropozof trebao pokazati prema drugome i koja bi trebala spriječiti bilo koga unutar Antropozofskog društva da gaji bilo kakvu mržnju prema drugome, čak i u svojim mislima.
Možda se sjećate da sam, kad smo mogli otvoriti prvi kolegij u Goetheanumu, u kratkom uvodnom govoru naglasio kako treba težiti stvarno svjetovnoj suradnju znanosti, umjetnosti i vjere, na nov način kroz ono što ostvaruju ljudi u Goetheanumu.
Dakle, ono što je trebalo izrasti u Goetheanumu, što je trebalo izrasti kroz jezik njegovih oblika i boja, to je bio znanstveni, to je bio umjetnički, to je bio religiozni ideal. Danas bi trebalo biti dublje ukopano u našim srcima ono što nam više ne može govoriti vanjskim oblicima i bojama. I to možda možemo ako se zapitamo o načinu na koji smo to učinili za druga razmatranja u posljednjih nekoliko tjedana, kakvim se znanstvenim, umjetničkim, religioznim, idealima težilo u uzastopnim epohama ljudskog razvoja.
Osvrnemo li se natrag na moćni, uzvišeni, istočnjački duhovni život, nailazimo na specifični točku u vremenu ovog drevnog istočnjačkog duhovnog života, kada je istočnjačkim narodima u izvjesnoj mjeri predstavljen duhovni sadržaj u izravnoj objavi. Susrećemo se s vremenom kada ljudi uopće nisu sumnjali da je ono što mogu vidjeti svojim osjetilima samo vanjski otisak onoga što im je njihova stara, snolika, ali zato stvarna vizija otkrila kao božansko-duhovno.
Vizija, čak i ako je bila instinktivna i kompulzivna, nekada je bio slučaj da su ljudi u određenom posebnom stanju svijesti percipirali duhovna bića u neposrednom okruženju, baš kao što su percipirali svoje bližnje kroz fizičko tijelo, kao što su kroz svoju tjelesnost percipirali bića triju fizičkih carstava. Jednako kao što je postojanje drugog ljudskog bića bilo za drevne istočnjake sigurno iz izravnog promatranja, tako je i postojanje božansko-duhovnih bića povezanih s čovjekom.
To mu je dalo njegovu unutarnju religioznu sigurnost. A ta unutarnja religiozna sigurnost nije bila ništa drugo nego sigurnost koju je posjedovao o vanjskim stvarima prirode. S istom sigurnošću s kojom je mogao vjerovati u postojanje kamena, biljaka, oblaka i rijeka, s istom je sigurnošću mogao vjerovati u postojanje svog boga, jer je vidio tog boga. A ono što se u suvremenoj znanosti zove animizam, koji objašnjava stvar kao da su drevni ljudi obdarivali prirodu, u nju kroz svoju maštu postavljali žive i duhovne stvari, to je djetinjasto, to je današnja amaterska znanost. Istina je, ljudi su vidjeli božansko-duhovno kao što su vidjeli osjetilno-prirodno.
Iz toga je, kao što sam rekao, dolazila sigurnost njihova religijskog života, ali iz toga je dolazilo i ono što im je bilo potrebno za njihovu umjetnost, za umjetničko stvaralaštvo. Za njih je božansko-duhovno imalo konkretan, izravan oblik. Znali su kakve oblike ima to božansko-duhovno, znali su u kojim se bojama pojavljuje duhovno. Ono što su vidjeli u duhovnom svijetu mogli su izraziti putem osjetilnog svijeta, putem fizičkog svijeta. Mogli su uzeti bilo koji građevni materijal koji im je bio dostupan; preko kiparstva ili drugih umjetnosti, mogli su se koristiti tehnikom za koju su bili sposobni i izražavati ono što im je otkriveno u duhu.
Kada su došli do unutarnjeg štovanja, do unutarnjeg emocionalnog odnosa prema božansko-duhovnim bićima, osjećali su to kao religiju. Kada su vanjskim sredstvima, fizičkim sredstvima predstavljali ono što su gledali u duhu, smatrali su to svojom umjetnošću. Ali stvar vezana za njihovu umjetnost bila je u onome što su sve mogli učiniti svojim umjetničkim sredstvima, koju su tehnologiju imali, koje su fizičke materijale imali, što su mogli upotrijebiti da izraze ono što su imali na umu u duhu: sve je to bilo malo s onim što su imali na umu.
Dolazimo do točke u vremenu u drevnom orijentalnom razvoju kada je ono što je čovjeku izgledalo kao božansko-duhovno, što se, da koristimo Goetheov izraz, pojavilo u osjetilno-nadosjetilnom obliku, što je bilo uzvišeno, briljantne ljepote i imalo snažan učinak na dušu, snažno djelovalo na maštu, ali budući da tehnika vanjskih likovnih sredstava nije bila ovladana, ono što se u duhu činilo mnogo ljepšim, izražavalo se nespretno u simboličkoj ili alegorijskoj formi. Umjetnik tog davnog vremena mogao je reći, kada bi htio izraziti vlastitu umjetničku kreaciju našim senzibilitetom: lijepo je ono što se pojavljuje u duhu, a samo blijedi odraz toga može se dati u onome što mogu oblikovati od gline, od drveta, od drugih materijala, kako bih izrazio ono što se pojavljuje u duhu.
Umjetnik je tada bila osoba koja je vidjela duhovno u svoj ljepoti i prikazala ga u osjetilnoj slici drugim ljudima koji to nisu mogli izravno vidjeti, ali koji su u to bili uvjereni: kada im je umjetnik u svojoj alegorijskoj-simboličkoj formi prikazao ono što je vidio u duhu, i oni su, posredstvom tog osjetilnog izražaja, uspjeli pronaći put u svijet koji je iznad zemaljskog, u svijet u koji čovjek mora ući ako želi imati osjećaj svog punog dostojanstva. - I taj odnos, ta veza s božansko-duhovnim, bila je tako izravna, ako mogu reći, tako stvarna, tako konkretna da su ljudi to osjećali kada su mislili, kada su formirali misli, da su mislili da su to misli bogova, koji su im bili stvarni koliko i njihovi drugovi. I ovi ljudi iz davnina su rekli: kada razgovarate s ljudima, oni vam se obraćaju riječima koje odzvanjaju u zraku, kada netko razgovara s bogovima, oni mu govore misli koje se mogu čuti samo iznutra. Riječi koje se mogu izraziti zvukovima su ljudske riječi, riječi koje su izražene mislima su poruke bogova.
I kad je ljudsko biće shvatilo svoje misli, nije vjerovalo da je te misli oblikovalo iznutra svojom dušom, već je vjerovalo da čuje ono što mu božansko-duhovno biće šapuće kao misli. Ako je to čuo svojim uhom, rekao je sebi: čujem ljude. - Ako je slušao svojom dušom gdje ono što je čuo živi samo u mislima, rekao je: čujem božansko-duhovna bića. - I tako je znanje koje je živjelo u idejama bilo komunikacija bogova za ove ljude drevnog doba. Jezik bogova bio je Logos koji su bogovi izravno govorili ljudima.
Tako da se može reći: gledanje bogova živjelo je u religijskom idealu. U umjetničkom su idealu živjele reprodukcije božanskog na simbolizirajući alegorijski način. U znanstvenom idealu, čovjek je reproducirao jezik kojim su mu bogovi govorili. To su bila tri ideala koja su utjecala u jedan, u starim orijentalnim vremenima, jer su u osnovi ta tri ideala bila jedan ideal.
U ovom jednom idealu čovjek je gledao na božansko otkrivenje. Religija se proširila na cijeli čovjekov duševni život. Znanost i umjetnost bila su dva sredstva pomoću kojih je božansko koegzistiralo s čovjekom na Zemlji. I umjetnik je stvarajući svoje umjetničko djelo osjećao da bog vodi njegovu ruku, ili je pjesnik osjećao da bog oblikuje njegove riječi. 'Pjevao, o muzo, o gnjevu velikog Ahileja!' Ne govori pjesnik, u pjesniku govori muza. I to je bila istina. Apstraktna koncepcija koja danas ovako nešto pripisuje, i govori naprimjer, da je to pjesnička krinka, spada u grotesknu djetinjariju u pogledu na takve stvari, i uopće ne znaju koliko je istinita Goetheova tvrdnja: 'Ono što vi nazivate duhom vremena, u osnovi je vlastiti duh gospode, u kojem se vrijeme odražava'.
I ako krenemo od ovog istočnjačkog trojnog ideala čovjeka u vjeri, umjetnosti i znanosti, do Grka, koji su zatim našli loš prozaičan odjek u Rimljanima, nalazimo da su se ova tri ideala dalje razvila. Ono što se ranije, mogu reći, otkrilo sa sjajnih visina kao božansko-duhovno, Grk je osjetio da govori kroz samog čovjeka. U grčkom životu vjerski je život bio usko vezan uz čovjeka. Čovjek je u Grčkoj osjećao ono što je on sam, po obliku, po unutarnjem životu, da je bogom prožet. Više nije gledao u blistave visine svijetla, nego u čudesnu konstrukciju samog čovjeka. Tako on više nije imao onu snažnu viziju božansko-duhovnog koju je imao orijentalac, nego, slabiju sliku u sjeni nebesko-duhovnog. Ali svatko tko može suosjećati s grčkom poezijom, grčkom umjetnošću, grčkom filozofiju, može znati da je za te Grke to bio temeljni osjećaj, kroz koji su si rekli: ljudsko biće koje hoda ovdje po Zemlji, koje nije samo stjecište onoga što oči vide u vanjskom osjetilnom svijetu, svjedok je prisutnosti božansko-duhovnog bića. A ljudsko biće koje hoda ovdje Zemljom. koje za Grke nije moglo biti zemaljskog podrijetla, izravni je dokaz Zeusove vladavine, vladavine Atene u duhovnim svjetovima.
U ljudskom obličju i u unutarnjem razvoju u ljudskom životu, Grk je vidio najveće svjedočanstvo božansko-duhovne vladavine u svijetu. I tako su Grci humanizirali svoje bogove jer su ljudsko biće još uvijek osjećali u njegovoj božanstvenosti.
Nešto je sasvim drugo kada Grci humaniziraju svoje bogove nego kada, primjerice, moderni čovjek svog bogočovjeka predstavlja u degradiranom antropomorfizmu. Jer Grci su još živjeli u čovjeku kao svjedočanstvu božanskog. Grk je još mogao sebi reći: da nije božanskog elementa koji tka i teče kroz svijet, čovjek ne bi mogao stajati preda mnom takav kakav jest. - Religija je bila uključena u razumijevanje čovjeka. Čovjek je bio štovan na odgovarajući način, u odnosu na ono što nije mogao dati sam sebi, već ono što je bio u svijetu. Ne svakodnevna ljudska aktivnost, ne uzaludna ljudska težnja na Zemlji, nego ono što je s čovjekom postavljeno u ovozemaljski život, štovalo se na odgovarajući način. I to štovanje koje se imalo prema ljudskom biću proširilo se na štovanje božansko-duhovnog svijeta. A umjetnički je ideal bio takav, da je Grk s jedne strane osjećao svoj božansko-duhovni element, o kojem svjedoči postojanje čovjeka na Zemlji, a s druge strane snažno je osjećao, što još nije bio slučaj s istočnjacima, zakone osjetilno-tjelesne prirode, zakone harmonije i disharmonije, zakone mjere, terećenja i nošenja materijala. I dok je orijentalac bio, mogu reći, još uvijek nespretan u svladavanju materijalnog, nije mogao ići izvan grubog alegorijskog i simboličkog tretiranja duhovne stvarnosti, tako da je ono duhovno, uvijek bilo daleko veličanstvenije i veće od nespretnog predstavljanja u osjetilnom obliku, Grk je težio svu punoću duhovnog iskustva pretočiti u ono što je već poznavao, u osjetilne-fizičke oblike koje je već upoznao.
Kod njega stup nije mogao biti deblji nego što je morao biti da razvije nosivost za ono što na njemu leži. Ono što je bio osjetilni izraz duhovnoga nije smjelo, kao u orijentalnoj umjetnosti, na nespretan način predstavljati tjelesno-osjetilne zakone, nego je tjelesno-osjetilnim zakonima trebalo ovladati u njihovoj savršenosti. Duh je, da tako kažem, morao ući u brak ravnopravnih, s tjelesnom putenošću. Toliko duha, toliko osjetilno-fizičke zakonitosti ima u grčkom hramu, i tolika je izražajnost materijalnog, jer se duhovnost otkriva kroz materijal, u grčkom kipu. I tako teku Homerovi stihovi, da se u tijeku ljudskog govora neposredno otkriva jezik bogova. Oblikujući svoje riječi, pjesnik je osjećao da se sve mora savladati iz onoga što proizlazi iz samih zakona jezika, da ništa ne smije ostati nezgrapno, ništa ne smije biti mucavo, kao što je to još uvijek slučaj u orijentalnoj himničnoj poeziji, već da sve mora pronaći izraz koji je primjeren duhu: potpuno ovladavanje fizičko-osjetilnim zakonima umjetničkih materijala od strane čovjeka, tako da se prikaže i posljednji trag onoga što se otkriva od duha i manifestira u samim osjetilnim oblicima.
Kao što su Grci smatrali da je čovjek svjedočanstvo božanskog, tako je i umjetničko djelo u hramu, umjetničko djelo u kipu, moralo biti izravno svjedočanstvo o djelovanju božanskog, iako iz ljudske mašte. Iz hrama se moglo vidjeti da je onaj koji ga je sagradio ovladao svim zakonima fizičkog-osjetilnog materijala, tako da je u svakom izrazu ovog fizičkog-osjetilnog materijala mogao reproducirati ono što je osjećao u sebi, što je dotjecalo u njega, u njegovom općenju s bogovima.
I najstarije grčke tragedije bile su takve da su prikazana bića bila zapravo replike božanskih, apolonskih, dionizijskih, a zbor je bio neka vrsta rezonancije prirode, neka vrsta odjeka božansko-duhovne vladavine. S ljudskim bićima kao prikladnim materijalom, željelo se u tragediji izraziti ono što se događa u svjetovima bogova, na takav način da se ne mora uvijek duhovnim okom gledati prema višim područjima, kao kod istočnjaka, nego se može ostati na istoj razini na kojoj ljudska bića predstavljaju tragediju, kako bi se u svakoj gesti, u svakoj riječi, u svakom recitalu zbora uočilo nešto u čemu je božansko pritjecalo na prikladan osjetilni način. To je bio umjetnički ideal Grka.
A znanstveni ideal? Grci više nisu osjećali s takvom vitalnošću kao istočnjaci da im u idejama, u mislima, govore bogovi. Već su imali slutnju o tome da se ljudi moraju truditi misliti. Ali kao što je Grk osjećao samo ljudsko biće, koje je hodalo zemljom, u njegovom obliku i unutarnjem životu kao izravno živo svjedočanstvo božanskog, tako je i misao osjećao stvarnom poput osjetilne percepcije. Kao što je izravno opažao crvenu ili plavu ili C ili G, tako je opažao svoje misli, opažao ih je u vanjskom svijetu, kao što oči i uši primaju osjetilne percepcije. Kao rezultat toga, on više nije poznavao Logos u toj konkretnosti, u tako konkretnom jeziku, kako je poznavao orijentalac; Grci više nisu pisali Vede, za koje je istočnjak smatrao da su ih bogovi unijeli u njegove misli. Grk je znao da mora razraditi svoje misli, kao što se zna da se oko sebe mora gledati očima da bi se okolina opažala osjetilima. Ali Grk je ipak znao da su te misli koje je razradio božanske misli utisnute u prirodu. I tako je misao za njega bila zemaljsko svjedočanstvo za božanski govor. Dok su istočnjaci još slušali božanski jezik, Grci su ga već osjećali kao ljudski jezik, ali su ga osjećali kao izravno svjedočanstvo jezika bogova, koje im je potvrđeno na Zemlji.
Dakle, za Grke je znanost bila nešto božansko i duhovno nadahnuto, nešto što se još uvijek moglo vidjeti kao nešto duhovno i božansko poslano na Zemlju, baš kao što je i sam čovjek u svom obliku, u svom unutarnjem iskustvu, postavljen na Zemlju od strane božanskih sila. Vidimo kako se religijski, umjetnički i znanstveni ideal mijenjao tijekom ljudskog razvoja od drevnog orijentalnog svijeta do grčkog svijeta.
Sada smo opet na točki – a ljudski razvoj na zapadu je, kao što sam često isticao, došao do ove točke od prve trećine 15. stoljeća – gdje se čovjek suočava s nužnošću, davanja novog oblika prastarim svetim idealima, religijskom, umjetničkom, spoznajnom idealu. To sam želio izraziti kada smo otvorili prvi visokoškolski studij u našem Goetheanumu. Htio sam izraziti da ovaj Goetheanum postoji jer iz unutarnjih zakona samog ljudskog razvoja proizlazi da religijski, umjetnički, ideal spoznaje, mora poprimiti nove oblike – čak i u usporedbi s velikim grčkim oblicima.
To je ono što čovjeka ispunjava takvom strašnom melankolijom, kada se danas vide ruševine umjesto onoga što je oblikom i bojom, što je svakom linijom, svakim oblikom drveta, htjelo izraziti kako bi se trebali preobraziti tri ideala iz najveće dubine ljudske duše. Može se samo sa sjetom, s najdubljom boli gledati na mjesto koje je trebalo govoriti o obnovi triju velikih ideala čovječanstva, a koje danas stoji u ruševinama na takav način, da možemo samo u srcima nositi ono što je postavljeno u njegovu konstrukciju. Jer čak i kad bi postojala mogućnost da ovdje opet bude zgrada: sigurno ne stara zgrada! I na način na koji se govorilo kroz zgradu, više se neće moći govoriti.
Zato bismo još dublje trebali zapisati u svoja srca što je zapravo značilo ovo zdanje za tri velika ideala čovječanstva. Danas ne možemo reći da nam božansko-duhovno svijetli na isti način kao instinktivna vidovitost istočnjaka, kao izvanjsko, osjetilno biće, ili da se djela bogova pojavljuju pred okom duše kao što se osjetilna djela zbivaju pred nama u osjetilnom ili u svakodnevnom životu. Ali ako oživimo to produbljivanje u prirodi i ljudskoj egzistenciji, koje možemo oživjeti kroz antropozofsko mišljenje i osjećanje, tada će nam se svijet, kozmos, svemir, pokazati u drugačijem obliku nego onom s kojim su se Grci suočavali.
Kad su Grci pogledali u prirodu, kad su pogledali vanjsko fizičko ljudsko biće, imali su osjećaj, da tako kažemo: kad ovdje izvire proljeće, diže se gora, koju kruni oblak, tamo Sunce izlazi u sjaju zore, duga se proteže u luku – kroz sve to progovara božansko-duhovno. Grk je tako promatrao prirodu da je u svemu mogao osjetiti božansko-duhovno. Ali njegov pogled na prirodu bio je takav da je u njoj bio zadovoljan, da je osjećao puno ljudsko zadovoljstvo u onome što je vidio u prirodi.
Često sam to naglašavao da se s pravom govori o napretku u poznavanju prirode, a posebno je antropozofija sposobna uvidjeti pravi značaj znanstvenog napretka u posljednjih nekoliko stoljeća. Često sam to naglašavao. Antropozofija ne može sugerirati neku amatersku kritiku prirodne znanosti, pogleda na prirodu ili produbljivanja u prirodi, ali samo stvarnom produbljivanju s ljubavlju. Da, dragi prijatelji, ljudi su mnogo naučili o prirodi u posljednjih nekoliko stoljeća. I ako se produbi ono što je naučeno, dobiva se iz pogleda na prirodu – kao što sam često objašnjavao upravo s ovog mjesta – dobiva se uvid u ponovljeni zemaljski život ljudskog bića, uvid u transformaciju prirode. Dobiva se perspektiva budućih vremena kada će čovjek oživjeti ono što proživljava kroz svoja osjetila i svoju dušu i svoj duh u sadašnjosti.
A ako se stvarno udubite u prirodu, dobivate drugačiji pogled, drugačiji ukupni pogled na prirodu nego što su ga imali Grci. Moglo bi se reći da su Grci na prirodu gledali kao na zrelo biće koje im otkriva slavu božansko-duhovnog svijeta. Suvremeni čovjek više ne može tako gledati na prirodu. Ako pogledamo ono što danas možemo osjetiti od bića prirode, sa svim našim instrumentima, sa svim našim alatima, onda nam se priroda zajedno s prirodnim čovjekom pojavljuje kao nešto što je embrionalno, nešto što ima u svojoj utrobi što se samo u budućnosti može razviti.
Grci su svaku biljku vidjeli kao nešto što postoji savršeno čim se pojavi, jer bog biljke živi u pojedinačnoj biljci. mi danas biljku vidimo kao nešto što mora izrasti u nešto više u prirodi; danas vidimo nešto embrionalno u svemu što pogledamo. I ono što danas vidimo, ne u završenoj prirodi, nego bih rekao u prirodi bremenitoj budućnošću, u svemu tome vidimo nešto o čemu počinjemo govoriti: božansko vlada prirodom i mora vladati, jer će embrionalnu prirodu jednog dana dovesti do savršenog oblika.
Naučili smo pomnije promatrati prirodu. Ako je Grk vidio pticu, mi u prirodi vidimo jaje. On je svugdje vidio finalni stupanj, mi posvuda vidimo početke. I danas onaj tko može biti ponesen cijelom svojom dušom, svim svojim srcem, cijelim umom, embrionalnom prirodom, predispozicijom prirode, ima ispravan pogled na prirodu.
To je druga strana današnjeg poznavanja prirode. Kada počnete religiozno gledati u mikroskop, kad počnete religiozno gledati u teleskop, primjećujete klice posvuda. Točnost gledanja na prirodu omogućuje nam vidjeti prirodu u embrionalnom stanju, omogućuje nam vidjeti prirodu kako posvuda stvara, omogućuje nam vidjeti prirodu kako posvuda žuri prema budućnosti. To rezultira novim religioznim idealom.
Međutim, taj religiozni ideal može imati samo onaj tko i u pojedinačnom ljudskom životu vidi – kao što smo ovdje na ovom mjestu često pokazivali – ono što mu izgleda kao klica budućih, drugačijih ljudskih života na Zemlji i u svijetu.
Grci su u izvjesnoj mjeri u čovjeku vidjeli spoj cijelog kozmosa, ali kozmosa svog vremena. Drevni orijentalac je u čovjeku vidio stjecište cjelokupne kozmičke prošlosti. Mi u čovjeku osjećamo klicu budućnosti. To daje boju novom religijskom idealu.
A ako prijeđemo na umjetničko, onda nalazimo, ako danas uronimo u prirodu i ne zaustavimo se na mrtvim oblicima, ne zaustavimo se na apstraktnim idejama, nego uronimo dušom u žive oblike prirode – da, što onda nalazimo? Dragi moji prijatelji, vidjeli ste to u kapitelima naših stupova, vidjeli ste to u motivima arhitrava koji su tamo krunili stupove: to nije došlo iz promatranja prirode, došlo je iz doživljaja prirode. Priroda proizvodi oblike koji također mogu biti različiti; priroda nas posvuda traži da oblike transformiramo u druge, da ih preobrazimo. Tko samo promatra prirodu, kopira je, pada u naturalizam. Ako doživite prirodu, ako ne gledate samo linije biljaka, boje biljaka, nego ih doživite iznutra, svaka biljka, svaka stijena, svaki životinjski oblik izrodit će drugačiji koji možete utisnuti na materijal. Ne činite to kao Grci koji su željeli potpuno izraziti duh u tehnici materijala, hrvati se s oblicima prirode i stvarati iz prirode samostalne oblike, ne na simbolički i alegorijski način kao istočnjaci, ne na način kao Grci, već tako da nešto odmah dođe do izražaja u čulnom otkrivenju, nešto što u svakoj liniji, u svakoj boji, stremi božanskom. Kod orijentalaca se božansko izražavalo u izvjesnoj mjeri kroz simbol, kroz alegoriju, zračilo je poput aure, poput oblaka, tako da je božansko-duhovno preplavilo oblike, uvuklo se u oblike, tako da je govorilo više od oblika. Mi moderni ljudi moramo stvarati umjetnička djela u kojima forma govori više nego sama priroda, ali govori sasvim na način prirode, tako da svaka pojedina linija, svaka pojedina boja bude kao molitva prirode božanskom. U izvjesnoj mjeri iz prirode izvlačimo one oblike kroz koje sama priroda može štovati božansko. Na neki način, umjetnički razgovaramo s prirodom.
Zapravo, svaka bi biljka, svako drvo željelo u molitvi ugledati nešto božansko. Vidimo to u fiziognomiji stabla, fiziognomiji biljke. Ali izražajne mogućnosti biljke, stabla, nisu dovoljno velike. One leže kao potencijal u drveću i biljkama. Iznesimo ono što živi u drvetu i biljci, u oblaku i kamenu, u smislu linija, boja i unutarnje vitalnosti, utisnimo to u građevni materijal, utisnimo to u kiparski materijal, tada se priroda obraća bogovima kroz naše umjetničko djelo. U prirodi otkrivamo Logos. U našoj umjetnosti pokazuje nam se priroda viša od vanjske prirode, priroda koja sa svoje strane dopušta Logosu da teče do božansko-duhovnog svijeta na potpuno prirodan način.
U orijentalnim umjetničkim djelima Logos se slijevao, a u ljudskom je umjetničkom materijalu nalazio mucavi izraz. Naše umjetničke forme moraju biti prave jezične forme koje govore jezikom kojim bi priroda htjela govoriti kada bi mogla postići svoj cilj. To je umjetnički ideal, umjetnički ideal koji stoji uz religijski ideal, koji prirodu vidi u zamecima, u njenim klicama.
I treći je znanstveni ideal, onaj ideal koji više, kao kod istočnjaka, ne osjeća misao kao nešto što bog šapće izravno u dušu. Naša moderna misao ili ideal ideje, ne može više osjećati misli poput grčkih, koje u čovjeku nastaju kao svjedočanstvo božanskog, mi misao nalazimo na čisto ljudski način, kroz ljudski rad, kroz unutarnji rad ljudske duše. Ali čim smo se vinuli do toga da u naše misli ne dopuštamo ništa od egoizma, ništa od sebičnosti, ništa od unutarnje strasti, koja je pristrana za ovo ili ono, to jest ništa od stremljenja prema ovom ili onom sudu, kada smo se napregnuli da iskusimo misao u onom obliku u nama koji ona sama želi poprimiti, tada se ne osjećamo kao onaj koji oblikuje, kao tvorac misli, nego kao unutarnja arena duše kroz koju će misao izraziti vlastitu prirodu. Tada osjećamo veličinu misli, koje izgledaju kao da smo ih sami oblikovali, ideja koje se čine da smo ih stvorili u sebi, bez sebičnosti, bez stajanja na jednoj ili drugoj strani u prosudbi. Onda smo iznenađeni: ideje koje smo tako oblikovali dostojne su portretiranja božanskog. Kasnije otkrivamo kako je misao stvorena u našim vlastitim grudima dostojna portretiranja božanskog. Prvo otkrivamo misao i kasnije otkrivamo: misao je Logos! Dok nesebično dopuštate da se vaše misli same formiraju u vama, kroz nesebičnost ste omogućili bogu da bude kreator vaših misli. - Ono što je istočnjak osjetio kao otkrivenje misli, što je Grk kroz misao osjetio kao dokaz božanskog, mi osjećamo kao živo otkrivenje: mi smo mislili, a poslije nam se objavljuje kao ono što može izraziti boga. To je naš znanstveni ideal.
I tako stojimo u evoluciji, shvaćajući točku u vremenu u kojoj živimo unutar evolucije i znajući: moramo moći ne samo promatrati ljudsku glavu s ušima sa strane, s grkljanom, iskrivljenim lopaticama, već moramo uspjeti preobraziti oblik prirode, iz rasta lopatica, ispreplićući grkljan s ušima, nešto proizlazi iz grudi, glave, krila, grkljana, što nam izgleda kao luciferski oblik. Došli smo do točke da vidimo onaj element u prirodi koji omogućuje obliku da živi u prirodi, tako da se pojavljuje viši život oblika nego se nalazi u samoj prirodi.
Ali to nas također stavlja u položaj da možemo slijediti aktivnost prirode gdje preobražava samog čovjeka. Tu umjetnost možemo unijeti u pedagoško didaktičko polje. Istu kreativnu umjetnost unosimo u pedagoški rad s djecom koja se neprestano mijenjaju, jer smo to shvatili u samoj umjetnosti na način da u toj umjetnosti vidimo prirodu koja radi-izvan-prirode i proizvodi Logos. Učimo od izvora, koji postaje više od izvora jer opći s bogovima, učimo od stabla koje je više od stabla; jer tamo gdje inače postižu samo mucavo kretanje svojih grana, otkrivaju se modernoj umjetničkoj fantaziji u oblicima koji pokazuju na bogove pokretima grana i krune. Učimo od kozmosa dok preobražava njegove oblike i preoblikuje ih, kao što smo pokušali učiniti u našem Goetheanumu. Sve ovo nas uči kako iz dana u dan raditi s djecom kako bismo podržali proces koji ih svakodnevno preoblikuje, stvara iznova. To nam omogućuje da unesemo umjetnost u školovanje ljudske rase, a isto vrijedi i za druga područja.
Gledano na ovaj način, tri novooživljena velika ideala čovječanstva niču pred dušom antropozofa: religijski ideal, umjetnički ideal, spoznajni ideal. Kroz oblike Goetheanuma, antropozof bi se trebao osjećati nadahnutim da doživi ovo preoblikovanje plemenitih, velikih ljudskih ideala. To moramo tiho upisati u naše duše. Ali to mora postati izvor entuzijazma. A kada se oduševimo onim što nas na taj način uzdiže do božansko-duhovnog kroz tri ideala, onda nam iz toga proizlazi najviši zemaljski ideal. Kad se u evanđelju kaže: ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe i Boga iznad svega – s druge strane mora se reći: svatko tko gleda na božansko-duhovno onako kako to moderni čovjek mora promatrati u smislu triju ideala prenesenih u današnje vrijeme, uči voljeti božansko-duhovno, zato jer osjeća da ne može biti čovjek ako ne poznaje sebe, posvećuje se ovim trima idealima sa svom ljubavlju koju ima. Ali tada se također osjeća na isti način ujedinjen s onima koji mogu poslati ovu ljubav prema gore na isti način. Uči se ljubiti božansko-duhovno iznad svega – a potom i bližnjega kao samoga sebe, iz ljubavi prema božanskom. I neugodni osjećaji ne izlaze.
Ali to je ono što može pojedinačne članove Antropozofskog društva održati zajedno kao cjelinu. To nam u sadašnje vrijeme treba. Upravo smo doživjeli da smo u Antropozofskom društvu prošli kroz fazu u kojoj su se antropozofski elementi ulijevali u pojedine grane života: u pedagošku i didaktičku, u druge praktične oblike života, u umjetničku i tako dalje. Danas nam treba spajanje. Imamo izvrsne Waldorfske učitelje, izvrsne radnike u drugim područjima. Danas su nam također potrebni svi oni koji daju sve od sebe na svojim pojedinačnim radnim mjestima, kako bi pronašli put, kako bi sami izvori antropozofskog života ponovno potekli. To nam danas treba.
I zato što nam je to potrebno, jer vodeće antropozofske ličnosti moraju svjedočiti o svijesti da je revitalizacija Antropozofskog društva trenutno nužna, sljedećih nekoliko dana u Stuttgartu će biti skupština, i ako smo iskreni, moramo biti uz Antropozofsko društvo koje polaže najveće nade u ono što će se sljedećih dana događati u Stuttgartu. Jer tek kad te osobnosti koje će se tamo pojaviti, nađu prave tonove za ovo ili ono, koji odzvanjaju iz istinskog, energičnog zanosa za tri velika ideala, koji su ujedno i ideali koji izviru u ljubavi, samo ako postoji jamstvo za to kroz snagu i sadržaj riječi koje su tamo izgovorene, može se nadati da će Antropozofsko društvo postići svoj cilj. Jer ono što tamo izađe na vidjelo, morati će izaći na vidjelo i u širim krugovima.
Za mene će biti jasno što moram učiniti, ovisno o tome kako će ispasti ova konferencija u Stuttgartu. Gledamo je s iščekivanjem. Molim vas, ukoliko možda ne idete tamo, budite tamo sa snažnim mislima. Jer radi se o prisutnosti u važnom trenutku, o energičnom zalaganju za velike ideale potrebne današnjem čovječanstvu, one velike ideale o kojima nam ne govore proizvoljni ljudski zapisi, već zapisi koji dolaze iz evolucije, iz značenja cjelokupne ljudske evolucije na Zemlji, govore nam jasno kao što dnevno Sunce govori budnom ljudskom biću. Ako na ovaj način želimo zapaliti entuzijazam u svojoj duši, onda će se entuzijazam pretvoriti u djelo. I trebamo to djelo.