.Raspoloženje u kojem vam danas govorim nije ono isto u kojem sam imao privilegiju činiti to ranije; jer od novogodišnje noći 1922 na 1923 u pozadini ovog raspoloženja nalazi se strašna slika Goetheanuma u plamenu. Istina je da je bol, patnja koja se mora povezati s nekim tko je volio ovaj Goetheanum tako velika i takve prirode da se ne može izraziti riječima. Možda bi se moglo činiti da je opravdano da pokret koji gleda u duhovno, kao što je naš antropozofski pokret, ne bi trebao imati tako dubok razlog da tuguje nad vanjskim spomenikom svoje biti. Ali s Goetheanumom stvari stoje malo drugačije. To nije bila samo nasumična vanjska zgrada za našu antropozofsku stvar. Tijekom gotovo desetogodišnjeg rada na zgradi često sam to morao objašnjavati, da struktura koja bi mogla biti pogodna da udomi neki drugi duhovni ili slični pokret, da za naš antropozofski pokret ne bi bila odgovarajuća. Jer ovdje nije bilo samo, rekao sam mnogo puta, da neki duhovni pokret koji, šireći se s nizom samopožrtvovnih, predanih osobnosti, ima namjeru izgradnje vlastitog doma, u ovom ili onom konvencionalnom stilu. Ovdje se radilo o tome da antropozofija stoji na duhovnom temelju koji nije na jednostran način nikakav religijski ili spoznajni ili umjetnički pokret, već sveobuhvatan pokret koji se orijentira prema raznim aspektima najvećih ideala čovječanstva, religijsko-moralnim, umjetničkim, i spoznajnim. I tako nije bilo pitanje podizanja proizvoljno dizajnirane građevine za antropozofski pokret, umjesto toga, ova je zgrada morala biti podignuta na umjetnički način iz istih izvora iz kojih su oblikovane antropozofske ideje kao izraz duhovne percepcije stečene antropozofskim putem spoznaje. I gotovo deset godina, mnogi prijatelji koji su stajali uz mene pokušavali su izvana utjeloviti, vizualizirati u svakom pojedinom linearnom obliku, u svakom vanjskom arhitektonskom i skulpturalnom dizajnu, u svakom rasporedu boja, ono što dolazi iz izvora antropozofskog gledanja, antropozofskog života, i antropozofske volje. Taj pogled na život, bio je ugrađen u svaku liniju, u svaku plastičnu formu, u svaku boju. I ova je zgrada bila blisko povezana s onim što je težilo spoznajnoj, umjetničkoj strani unutar antropozofskog pokreta. Prijatelji koji su u Goetheanumu u Dornachu vidjeli izvedbe euritmije, primjerice, steći će dojam kako je, da tako kažemo, sve iz unutrašnje arhitekture i dekoracije gledališta, pozornice, odgovaralo pokretima euritmije, koja je u najintimnijem skladu s tim pokretima. Mogao se steći dojam da su pokreti ljudi na pozornici rođeni u građevini i plastičnim oblicima. Ako ste stajali na podiju i govorili iz antropozofskog duha, svaka linija, svaki oblik je odgovarao i uklopio se u ono što je rečeno. To je bila namjera. Svakako da je bio prvi pokušaj, ali se težilo tome i to se moglo osjetiti. I zato je slučaj da oni koji su svoj rad okrenuli prema ovom Goetheanumu u Dornachu, da su osjećaje koji su uložili u ovo djelo progutali plamenovi koji su gorjeli u novogodišnjoj noći. Upravo intimno zajedništvo antropozofskog osjećaja i antropozofske volje s ovim oblicima, koji su tako osmišljeni iz izravnog promatranja, koji se nikada ne može zamijeniti nikakvim misaonim oblicima, nikakvim tumačenjima, čini bol gubitka tako neizmjerno dubokom. Ali toga se moraju sjetiti i oni koji su Goetheanum zavoljeli, koji su osjetili taj intimni sklad. I na neki način to trebamo upisati kao podsjetnik u našim srcima. Na neki način, dok nas je s jedne strane intimnost učinila beskućnicima, moramo intenzivnije tražiti duhovno utočište u svojih srcima, umjesto onoga što smo izgubili. Moramo svim silama težiti da u našim srcima za vječnost podignemo ovu zgradu koja nam je oduzeta, kao vanjski umjetnički stimulans. Ali u pozadini svega što se još može učiniti na polju antropozofije, još stoji taj strašni plamen, u koji su uvučeni svi manji plamenovi u ponoć između 31. prosinca i 1. siječnja. I spaljen je, ako ne dio žive duhovne antropozofije, onda velik dio posla koji smo nastojali učiniti za antropozofiju u naše vrijeme.
Vjerujem da ono što je tamo doživljeno, prije svega, ako se na pravi način ukorijeni u srcima naših antropozofskih prijatelja, iz boli, iz tuge, da to zauzvrat može dati snagu za sve što smo pozvani učiniti u bliskoj budućnosti. U životu je tako, da kad je grupa ljudi suočena sa zajedničkom nesrećom, koja ih na neki način i veže, da s druge strane dođe snaga i moć za zajedničko djelovanje. A sile koje bi nas trebale nadahnuti da radimo antropozofski, trebale bi dolaziti iz iskustva, a ne iz sivih teorija, ne iz apstraktnih misli.
Dragi moji prijatelji, ovo bih želio dodati temi koju sam morao izabrati za ova dva dana, dodati opisu uvjeta za izgradnju antropozofske zajednice. Želim to dodati, jer osim što se to duboko urezalo u srce, upućuje na jednu od onih činjenicu koje bismo ovih dana trebali imati pred našim dušama. Mnogo žrtve, mnogo rada, ulilo se u Goetheanum; i impulsi za ovu žrtvu, za ovaj predani rad, oni su se pojavili u dva desetljeća otkako prakticiramo antropozofiju, gdje god je antropozofija živjela. Iznikli su iz srca koja su bila oduševljena antropozofijom. A Goetheanum je bio čin zajednice antropozofski nastrojenih ljudi. Ako iz raznih sredina ljudi razmišljaju i razmišljaju o tome kako bi Antropozofsko društvo trebalo obnoviti, onda se s druge strane ne smije zaboraviti da je Antropozofsko društvo imalo život od dva desetljeća, da su mnoga sudbonosna iskustva podijeljena u zajedničke aktivnosti i zajedničke težnje velikog broja ljudi, došlo je do toga da Antropozofsko društvo nije nešto što danas možemo ponovno uspostaviti; jer povijest, prava povijest, radna povijest, ne može se izbrisati. Ne možete danas početi s nečim što je počelo prije dva desetljeća. Trebamo se čuvati bilo kakvih nesporazuma u tom pogledu kada sudjelujemo u sadašnjim pregovorima. Svatko tko je tijekom vremena pronašao put do Antropozofskog društva sigurno ima mnogo toga za kritizirati u vezi s njim, i to s pravom. I ovdje su u tom smislu izgovorene prave i teške riječi. Ali mora se imati na umu da je Antropozofsko društvo bilo nešto što je imalo učinka. A u ovom Antropozofskom društvu ima dovoljno ljudi koji danas mogu izreći jednu tešku, životnu, žalosnu i bolnu riječ: 'Izgorio je naš dragi Goetheanum'.
Razlikuje se je li netko ušao u Društvo u 1917. godine i kasnije, ili je toliko dugo uz njega da danas iz najdubljeg unutarnjeg iskustva može izgovoriti ove tugom natopljene riječi. Naša rasprava doista bi trebala biti pod dojmom te činjenice. Tada će ipak, nešto značajno doći iz tih osjećaja o kojima su naši prijatelji ovdje opravdano govorili proteklih dana. Odzvanjale su mi u uhu – svakako, osjećao sam da je to opravdano – riječi: 'nakon onog što sam ovdje čuo, kad dođem kući više ne mogu govoriti o antropozofiji na isti način kao što sam mogao dok sam bio pun iluzija'. Dio ovih riječi će pomalo nestati kada se uzme u obzir koliko su ti pojedinci koji su dva desetljeća antropozofi proživjeli zajedno, i nedavno zajedno patili, jer je ta patnja rezultat dugog boravljenja u Antropozofskom društvu. A treba i osjetiti da ni brige koje osjećamo ovih dana to ne mogu obrisati. To je nešto što ostaje. Tako bi ostalo i kad bi se ovdašnji događaji pokazali mnogo gorim nego što su se pokazali. Treba li zaboraviti ono dublje zbog površine? Ne smijemo to činiti unutar duhovnog pokreta koji izranja iz dubine ljudskog srca i duše. Ono što je došlo na svijet kao antropozofski pokret nije bez Sunca – čak i ako je Sunce pomračeno – bez Sunca u odgovarajućem značenju riječi. Naravno, to nas ne bi trebalo spriječiti da se unutar kruga stvari uzimaju onako kako se predstavljaju, upravo kako bi se ponovno antropozofiji pružila prava posuda u pravom Antropozofskom društvu. Treba nam raspoloženje iz kojeg to možemo učiniti.
Naravno da se ne mogu danas dotaći svega što dolazi u obzir. U dva predavanja nastojati ću dotaknuti što više toga. Ne može se sve reći, ali bih želio posebno istaknuti dvije stvari: na hitnu potrebu za izgradnjom zajednice unutar Antropozofskog društva i na simptom koji je ušao u ovaj antropozofski pokret kroz izvanredni pokret mladih. Ali na antropozofskom tlu neke stvari treba gledati drugačije nego drugdje. Ne bi bili na tlu koje toliko znači mnogima da ne možemo drugačije gledati na stvari od načina na koji se inače na njih gleda u životu.
Izgradnja zajednice! Posebno je značajno da se ideal izgradnje zajednice javlja u naše vrijeme. Iz elementarnog, iz dubokog osjećaja mnogih ljudskih duša, proizlazi danas ideal stvaranja zajednice, vrlo specifičnog odnosa čovjeka prema čovjeku s poticajem suradnje. Kada su mi prije nekog vremena došli brojni mladi teolozi koji su bili na putu da postanu dušebrižnici, u njima je prije svega bio poticaj za religijsku obnovu, za religijskom obnovom koja je prožeta stvarnom Kristovom snagom, religijskom obnovom koja može dotaknuti mnoge ljudske duše u sadašnje vrijeme na način na koji one žele da budu dotaknute, ali na način na koji ne mogu biti dotaknute unutar sadašnjih tradicionalnih vjerskih denominacija. I morao sam reći nešto što mi se čini iznimno važnim u razvoju ove struje religijske obnove, morao sam reći: u pravom smislu, treba tragati za izgradnjom zajednice, u elementarnom religijskom i pastoralnom radu koji povezuje ljude s ljudima. - I rekao sam prijateljima koji su mi dolazili: apstraktnim riječima, propovijedima u uobičajenom smislu, oskudnim činima bogosluženja, koji su u mnogim slučajevima i danas ostali u mnogim slučajevima i u ovoj ili onoj konfesiji, ne može se utjecati na izgradnju zajednice na vjerskom tlu. - Ono što se u religioznom sve više kreće prema intelektualnom, utjecalo je na to da je nemali broj današnjih propovijedi potpuno prožet racionalističkim, intelektualnim elementom. Zbog onoga po što ljudi danas dolaze, oni nisu međusobno povezani, već naprotiv izolirani, njihova je društvena zajednica atomizirana. I to se mora činiti shvatljivim nekome tko zna: racionalno, intelektualno, može steći svaka pojedina ljudska individualnost. Ako sam dosegnuo samo određenu razinu obrazovanja u svom individualnom razvoju, intelektualni element mogu steći bez oslanjanja na druge ljude i mogu ga nastaviti usavršavati u sebi. Čovjek može sam misliti, može sam vježbati logiku, i možda će to činiti tim savršenije što više bude sam. Čak osjeća potrebu povući se što dalje od svijeta, pa i svijeta ljudi, ako ustraje u čisto logičkom razumijevanju. Ali čovjek nije predisponiran za takvu samoću. I ako danas želimo slikovito, a ne intelektualno ilustrirati ono što u dubinama ljudskog srca zahtijeva život zajednice, to je zbog toga jer živimo u prijelazu kada ljudska priroda razvija dušu svijesti, jer naš život mora postati sve svjesniji. Postati svjesniji ne znači postati intelektualniji. Postati svjesniji znači da se više ne možemo zaustaviti na pukom instinktivnom iskustvu. Ali upravo na antropozofskom tlu treba nastojati prikazati ono što je na taj način dovedeno do jasne, svjesne razine u svojoj elementarnoj živosti, ponuditi to u takvom obliku da se čini kao vlastito naivno iskustvo i osjećaj. Moramo tako raditi. Sada postoji neka vrsta zajednice u ljudskom životu koja je očita svima, koja diljem svijeta pokazuje da je čovječanstvo stvoreno za zajednicu. Zajednica o kojoj se u današnjem kulturnom, da, političkom i gospodarskom životu posvuda govori, uglavnom na vrlo štetan način, ali od koje se može učiti, doduše na primitivan način.
Dijete se u prvim godinama života uvodi u ljudsku zajednicu koja je prava, konkretna ljudska zajednica bez koje ne može živjeti. To je zajednica ljudskog jezika. U jeziku imamo, mogu reći, oblik zajednice koji nam je priroda stavila pred oko naše duše. Kroz jezik, posebno kroz materinji jezik, koji je usađen u ljudsko biće kao cjelina dok je djetetovo etersko tijelo još nerođeno, čovjek dobiva prve stvari koje grade zajednicu. I krivo je naše racionalističko doba da iako danas ljudi imaju neki osjećaj za jezike i nacionalnost i zamišljaju skupine naroda u odnosu na jezik kojim govore, oni to čine s agitacijsko-političkog stajališta, ne obraćajući nikakvu pažnju na duboke, intimne konfiguracije duše, na goleme aspekte sudbine i karme vezane uz jezik, i duh koji stoji iza njega, što je prirodni temelj čovjekova vapaja iz njegove prirodne sklonosti za zajedništvom. Što bismo bili kad bismo morali prolaziti jedni pored drugih, a da ne pronađemo isti život duše koji odzvanja iz riječi nekoga drugog, u riječima u koje i mi možemo umetnuti vlastiti život duše? I svatko od nas treba samo malo vježbati samospoznaju, pa ćemo moći postići ono što ja ovdje zbog nedostatka vremena ne mogu razviti, sve ono što dugujemo jeziku za formiranje prve primitivne ljudske zajednice.
Ali postoji nešto dublje, iako manje uobičajeno u životu od jezika. Ljudski jezik svakako je nešto što ljude veže za život zajednice na određenoj vanjskoj razini, ali ne zadire duboko u intimne dubine duševnog života. U pojedinim trenucima primjećujemo nešto drugo što gradi zajednicu u zemaljskom životu osim jezika, nešto što nadilazi jezik. I to je ono što osjeća kasnije u životu kada, ako sudbina to hoće, susreće druge ljude koje je poznavao kao djecu. Razmislimo o idealnom slučaju u kojem bi se netko sudbinski mogao naći s tri. četiri, pet drugova iz mladosti, drugova iz djetinjstva, kasnije u životu, možda u četrdesetoj ili pedesetoj godini, s kojima desetljećima nije bio zajedno, s kojima je možda proživio razdoblje između desete i dvadesete godine. Uzmimo dobre ljudske odnose, plodne ljudske odnose, ljubavlju prožete ljudske odnose između tih ljudi, i razmislimo što znači kada takvi ljudi zajedno dopuste da njihove duše budu dirnute sjećanjima na vrijeme koje su u djetinjstvu proveli zajedno. Sjećanje je dublje od svega što je na razini jezika. A duše odjekuju intimnije kada čisti duševni jezik sjećanja može povezati jednu osobu s drugom, makar i samo na kratko vrijeme. A sigurno nisu – to može znati svatko tko ima iskustva na ovom polju – sigurno nisu same činjenice koje čovjek prizove iz sjećanja i odjekuju u dušama, ono što čini da se uzburka ta neizmjerno intimna, velika dubina u ljudskim dušama, što bi se mogla dogoditi u idealnom slučaju koji sam upravo konstruirao. To je nešto sasvim drugo. To nije konkretan sadržaj misli sjećanja, to je vrlo neodređeno, a opet tako specifično iskustvo, zajedničko iskustvo s ovim ljudskim dušama, događa se uskrsnuće, s bezbrojnim detaljima onoga što su ovi drugovi zajednički doživjeli koji se sada stapaju u jedinstvenu cjelinu, a ono što svaki doprinosi dok zajedno ulaze u sjećanja drugih, element je koji budi sposobnost da se doživi ta cjelina.
To je tako za zemaljski život. I budući da sam tragao za ovom duhovnom činjenicom u duhovnom području, morao sam reći onim prijateljima teolozima koji su mi došli s navedenom nakanom: ako se u dijelu religijske obnove treba dogoditi prava izgradnja zajednice, tada je potreban kult koji je primjenjiv i usklađen s današnjim dobom. Zajedničko iskustvo kulta daje nešto što samo po sebi u ljudskoj duši izaziva osjećaj zajedništva. I pokret za religijsku obnovu je shvatio, prihvatio je taj kult, i mislim da su bile važne riječi koje je rekao dr. Rittelmeyer: iz ovog aspekta izgradnje zajednice proizlazi možda jedna od najvećih opasnosti za antropozofski pokret od strane pokreta za religijsku obnovu. Jer u ovom kultu postoji iznimno značajan element formiranja zajednice. On veže čovjeka za čovjeka. Da, što je u tom kultu što veže čovjeka za čovjeka, što može i sigurno hoće napraviti zajednicu od pojedinaca koji su atomizirani intelektualnim, logičkim stvarima? Jer dr. Rittelmeyer je sigurno na to mislio; tu je sredstvo za izgradnju zajednice. Antropozofsko društvo također nastoji izgraditi zajednicu, morati će pronaći prave načine kako mu ne bi zaprijetila određena opasnost od pokreta za religijsku obnovu.
Pa, u čemu je tajna prirode kulta koji stvara zajednicu, kakav je posebno s tim ciljem na umu, utvrđen za pokret za religijsku obnovu? Ono što je izraženo u oblicima štovanja, bilo da su dani u obredu ili u riječi, odraz je stvarnih iskustava; ali ne iz stvarnih iskustava koji su proživljeni ovdje na Zemlji, već iz stvarnih iskustava u onom svijetu, kroz koja čovjek prolazi u pred-zemaljskoj egzistenciji, kada se nalazi na drugom dijelu puta između smrti i novog rođenja, iz onog svijeta koji čovjek prolazi od te točke u vremenu, koja leži u ponoćnom satu egzistencije između smrti i novog rođenja, do silaska u zemaljski život. U oblasti koju čovjek prolazi tada leže bića i događaji kroz koje čovjek prolazi, a koji u pravim, istinskim kultnim formama imaju svoju vjernu sliku. Dakle, kako se osoba koja svjedoči kultu osjeća s drugom osobom s kojom ga povezuje neka karma – a karma je toliko uključena da se ona sigurno može pretpostaviti gdje god se nađemo zajedno s drugim ljudima? Zajedno doživljavaju zajednička sjećanja na predzemaljsku egzistenciju. To se pojavljuje u podsvjesnim dubinama duše. Prije nego što smo sišli na Zemlju, zajedno smo živjeli u svijetu, koji stoji ovdje u obožavanju pred našim dušama na Zemlji. To je moćna veza, to je stvarno dovođenje ne samo slika, nego i sila nadosjetilnog svijeta u osjetilni. Ali to je dovođenje onih snaga iz nadosjetilnog svijeta u osjetilni svijet, koje se intimno tiču čovjeka, koje su povezane s najintimnijom pozadinom ljudske duše. Stoga kult obvezuje, jer se u kultu sile ovih duhovnih svjetova spuštaju iz duhovnih svjetova, jer u zemaljskom životu čovjek pred sobom ima ono što je nadzemaljsko. To nema pred sobom u racionalističkoj riječi koja dovodi do zaborava duhovnog svijeta, čak i u podsvjesnim dubinama duše, ali ima pred sobom u živoj slici koja je prožeta snagom, koja nije samo simbol, nije mrtva slika, moćno je jer ima pred sobom, ono što pripada njegovom duhovnom okruženju kada nije u fizičkom tijelu. Sveobuhvatno zajedničko sjećanje koje seže u duhovno, u tome je snaga kulta koji stvara zajednicu.
Antropozofsko društvo također treba takvu snagu kako bi se u njemu mogao pojaviti duh zajednice. Ali razlog za izgradnju zajednice u antropozofskom pokretu može biti drugačiji od onoga u pokretu za religijsku obnovu, iako jedno ne isključuje drugo, ali oni mogu biti u najvećem skladu ako se odnos ispravno osjeća. Ali također prvo treba razumjeti kako drugi element koji stvara zajednicu može ući u ljudski život. Iz forme kulta prema nama struji uspomena pretočena iz duhovne oblasti. Forma kulta obraća se nečem dubljem od intelekta, forma kulta govori ljudskom srcu, jer ljudsko srce u osnovi razumije jezik duhovnog, iako ovaj jezik duhovnog ne ulazi u neposrednu svijest ovog života na Zemlji. A sada, kako bismo razumjeli drugi element koji mora igrati odgovarajuću ulogu u Antropozofskom društvu, iznad svega je neophodno da gledate, ne samo na tajnu jezika i sjećanja u odnosu na prirodu izgradnje zajednice, nego da gledate nešto drugo u ljudskom životu. Uzmite stanje čovjeka koji sanja i usporedite to stanje čovjeka koji sanja s potpuno budnim čovjekom u svakodnevnom životu.
Svijet snova, može biti lijep, može biti veličanstven, može biti bogat slikama, bogat smislom i značenjem, ali to je svijet koji čovjeka izolira od ovozemaljskog života. Čovjek je sam sa svijetom svojih snova. Tamo leži jedna osoba, spava i sanja, drugi su oko nje, spavaju ili su budni, što se toga tiče, svjetovi koji su u njihovim dušama, nemaju nikakve veze s onim što ona doživljava u svijesti sna, nemaju nikakve veze s njegovom sviješću sna. Čovjek se izolira u svijetu snova, još više u svijetu spavanja. Kad se probudimo, počinjemo imati udjela u životu zajednice. Prostor u kojem smo mi, u kojima su drugi, sliku tog prostora oni imaju, imamo je i mi sami. U određenoj mjeri, budimo se u našoj okolini u isti unutarnji život duše u kojem se bude drugi. Budeći se iz izolacije sna, donekle su budimo u ljudsku zajednicu jednostavno samo prirodom našeg odnosa, kao ljudskih bića, prema vanjskom svijetu. Prestajemo biti zarobljeni i zatvoreni u sebi, kao što smo bili učahureni i zatvoreni u svijetu snova, bez obzira na to koliko su naši snovi lijepi, veličanstveni, smisleni i dvosmisleni. Ali kako se probudimo? Budimo se za vanjski svijet, budio se za svijetlo, budimo se za zvuk, za pojavu topline, za sve ostale sadržaje svijeta osjetila, ali se zapravo budimo – barem za običnu svakodnevicu – u okolinu drugih ljudi, u njihove prirodne aspekte. Budimo se za svakodnevni život u prirodnom svijetu. To nas budi, tjera iz izolacije, u određeni život u zajednici. Još se ne budimo – i to je tajna svakodnevice – kao ljudska bića, na najdubljoj razini ljudskog bića. Budimo se uz svijetlo, budimo se uz zvuk, budimo se možda uz jezik koji nam drugi govori kao da prirodno pripada ljudskom biću, budimo se uz riječi koje on govori, od iznutra van. Ne budimo se za ono što se događa u dubini duše druge osobe. Budimo se za ono što je prirodno u drugim ljudima, ne budimo se u običnom, svakodnevnom životu, za ono što je duhovno i duševno u drugim ljudima.
To je treće buđenje, ili barem treće stanje života duše. Iz prvog se budimo u drugo kroz zov prirode. Iz drugog u treće stanje se budimo pozivom duha i duše u drugoj osobi. Ali prvo moramo čuti taj poziv. Baš kao što se kroz vanjsku prirodu budimo na pravi način za svakodnevni život na Zemlji, postoji i buđenje više razine kada se na pravi način probudimo u duši i duhu naših bližnjih, kada naučimo osjećati duhovno-duševno naših bližnjih, kao što osjećamo svjetlost i zvuk u našem duševnom životu kada se normalno probudimo. U izolaciji sna možemo vidjeti prekrasne slike, iskusiti izvanredno velike stvari u ovoj izoliranoj svijesti sna – ali teško ćemo moći čitati osim ako ne uslijede posebno nenormalna stanja. Nemamo takav odnos prema vanjskom svijetu. Pa, koliko god lijepe ideje mogli preuzeti iz antropozofije, ovog znanja o duhovnom svijetu, možemo teoretski prodrijeti u sve što se može reći o eterskom, astralnom tijelu i tako dalje, ali kroz to još uvijek ne razumijemo duhovni svijet. Razumijevanje duhovnog svijeta počinjemo razvijati tek kada se probudimo na duševno-duhovnom druge osobe. Tek tada počinje pravo razumijevanje antropozofije. Da, dužnost nam je za razumijevanje antropozofije krenuti od onog uvjeta koji se može nazvati: buđenje čovjeka prema duhovno-duševnom drugog čovjeka.
Snaga za ovo buđenje, može se stvoriti usađivanjem duhovnog idealizma u ljudsku zajednicu. Danas se mnogo govori o idealizmu. Ali idealizam je prilično slabašan u našoj suvremenoj kulturi i civilizaciji. Jer pravi idealizam postoji samo onda kada čovjek može postati svjestan, da kao što duhovni svijet svodi na zemaljski predstavljanjem forme kulta, da je naučio prepoznati i razumjeti nešto što vidi u zemaljskom, kada to uzdiže u nadosjetilno-duhovno, time što to pretvara u ideal. Unosimo nadosjetilno u moćnu sliku kada slavimo formu kulta. Uzdižemo se svojim duševnim životom u nadosjetilno, kada doživljavamo duhovno i idealno, ono što doživljavamo u fizičkom svijetu na takav način da naučimo to osjećati kao nešto što se doživljava u nadosjetilnom, kada naučimo to osjećati na takav način da kažemo sebi: ono što sam ovdje u svijetu osjetila, iznenada oživi kada to podignem do ideala. Oživi kada u njega ulijete um i volju na pravi način. Ako vaša volja zrači kroz vaše unutarnje biće i vi na nju primijenite entuzijazam, tada sa svojom osjetilnim iskustvom, idealizirajući ga, idete suprotnim putem od onog kojim idete kada nadosjetilno unesete u formu kulta. Jer, ako imamo antropozofsku zajednicu bilo malu ili veliku, možemo u određenom smislu postići ono što je dano u ovoj karakterizaciji. Možemo to postići kada smo stvarno sposobni, kroz živu snagu koju ulažemo u oblikovanje ideja duhovnog, iskusiti nešto probuđujuće prirode, nešto što ne samo da idealizira ono što se doživljava kroz osjetila na takav način da je ideal apstraktna misao, već na takav način da ideal dobiva viši život dok probijamo svoj put u njega, tako da postaje antiteza kulta, naime, osjetilno je uzdignuto do nadosjetilnog. To možemo postići putem osjećaja ako sve prožmemo duhovnim osjećajem gdje god njegujemo antropozofiju, ako osjetimo vrata, ulaz – bez obzira koliko profana bila, biti će posvećena uobičajenom antropozofskom okupljanju – da se osjeti kao nešto što s poštovanjem prolazimo. I moramo biti u stanju pobuditi osjećaj da je to slučaj kod svakog pojedinca koji se ujedini s nama da zajedno započne antropozofski život. I to moramo biti sposobni dovesti ne samo do dubokog apstraktnog uvjerenja, već i do unutarnjeg iskustva, tako da u prostoriji u kojoj se bavimo antropozofijom, ne samo da sjedimo kao mnogi ljudi koji upijaju ono što su čuli ili pročitali, i to u svoje misli, već da kroz cijeli proces upijanja antropozofskih ideja stvarno, duhovno biće postaje prisutno u prostoru u kojem se prakticira antropozofija. Baš kao što su božanske sile na osjetilni način prisutne u formama kulta koji se odvija u osjetilnom svijetu, moramo naučiti dopustiti stvarnom duhovnom biću da bude nadosjetilno prisutno, s našim dušama, s našim srcima, kroz naše unutarnje stanje duše, u prostoru u kojem odzvanja antropozofska Riječ, i moramo biti sposobni organizirati svoj govor, svoje osjećaje, svoje mišljenje, svoje impulse volje u duhovnom smislu, odnosno ne u nekom apstraktnom smislu, već u smislu da osjećamo kao da postoji biće koje nas gleda odozgo, sluša, koje lebdi nad nama, koje je stvarno duhovno tu. Moramo osjetiti duhovnu prisutnost, nadosjetilnu prisutnost, koja je tu jer prakticiramo antropozofiju. Tada individualna antropozofska djelatnost počinje postajati ostvarenje samog nadosjetilnog.
Zavirite u primitivne zajednice, postoji još nešto osim jezika. Jezik je ono što ima sjedište u gornjem ljudskom biću. Ako pogledate cjelovito ljudsko biće, u primitivnim ljudskim zajednicama naći ćete ono što čovjeka veže za čovjeka, u zajedničkoj krvi. Krvne veze drže ljude zajedno kao zajednicu. Ali u krvi živi kao grupna duša, ili kao grupni duh, ono što se ne nalazi na isti način u slobodnom čovjeku. Zajednički duhovni element uselio se u skupinu ljudi koji su bili povezani krvnim vezama, tako reći odozdo. Gdje zajednička krv teče kroz vene većeg broja ljudi, postoji grupni duh. Na ovaj način, kroz ono što zajednički doživljavamo, kroz zajedničko upijanje antropozofskih stvari, može se stvoriti pravi duh zajednice, ne kroz krv, već pravi duh zajednice. Ako to možemo osjetiti, onda se kao ljudska bića povezujemo u istinske zajednice. Jednostavno moramo učiniti antropozofiju istinitom, učiniti je istinitom, tako da u našim antropozofskim zajednicama budemo sposobni stvoriti svijest, da kada se ljudi okupe radi zajedničkog antropozofskog rada, da se prvo probude na duhovno-duševnom drugog ljudskog bića. Ljudi se bude jedni prema drugima, i kako se ljudi uvijek iznova nalaze, svatko je u međuvremenu prošao nešto drugo i napredovao, bude se jedni prema drugima u promijenjenom stanju. Buđenje je buđenje u nicanju i izdanku. I kada jednom pronađete mogućnost da se ljudske duše probude kada sretnu druge ljudske duše, i ljudski duh na ljudskom duhu, pođite u antropozofsku zajednicu sa živom sviješću: tek tada postajemo toliko budni kao ljudska bića da zajedno razumijemo antropozofiju, a kada se na temelju tog razumijevanja upiju antropozofske ideje u probuđenu dušu – ne u svakodnevnu dušu koja spava za višu egzistenciju – tada se zajednička prava duhovnost spušta na mjesto na kojem radite. Je li to onda istina kada govorimo o nadosjetilnom svijetu, a nismo se u stanju uzdići da shvatimo takvu pravu duhovnost, takav obrnuti kult? Tek tada stvarno shvaćamo, shvaćamo duhovno iznutra, kada ne samo da imamo ideju ovog duhovnog u apstraktnom i možemo je teoretski reproducirati, naprimjer, možemo je teoretski reproducirati za sebe, već kada možemo vjerovati – ali vjerovati na temelju jedne stvari koja dokazuje vjeru – da viša bića imaju duhovno zajedništvo s nama u duhovnom razumijevanju. Ona ne mogu dovesti do formiranja antropozofskih zajednica nikakvim vanjskim institucijama. Morate ih prizvati iz najdubljih izvora same ljudske svijesti.
Danas sam vam pokazao dio puta kako to učiniti; sutra ću nastaviti prikaz toga. Kroz ovakve opise želio bih istaknuti da je najvažnije da Antropozofsko društvo ako se želi dalje razvijati, da ono zaista ima pravo razumijevanje antropozofije. Ako postoji ovo istinsko razumijevanje antropozofije, onda to razumijevanje nije samo put do ideja o duhu, nego do zajedništva s duhom. Ali onda svijest ove zajednice, s duhovnim svijetom također stvara zajednicu. Formirat će se zajednice koje su predodređene karmom. One će biti rezultat ispravne antropozofske svijesti. Nikakva vanjska mjera za postizanje toga ne može se navesti. Ako vam netko to opisuje, to je šarlatanski.
Pa, ovakve stvari su u dva desetljeća antropozofskog razvoja u određenoj mjeri shvaćene, također i od strane mnogih shvaćene u duhovnom smislu, i o tome ću možda morati govoriti više sutra, jer ću ova razmišljanja nastaviti sutra i onda krenuti dalje. Ali sada bih samo želio dodati nekoliko riječi onome što je ovaj opis duhovnih temelja života u antropozofskoj zajednici možda probudio u vama. S jedne strane zaista u antropozofskom pokretu postoji nešto iz čega moraju potjecati opisi koje sam vam upravo dao. Antropozofsko društvo može izgledati ovako ili onako u određenim epohama – antropozofija je neovisna o bilo kojem antropozofskom društvu i može se pronaći neovisno o njemu. Međutim, to se također može pronaći na poseban način, kada ljudi shvate kako se probuditi kod susreta s drugim, i na taj način, iz tog buđenja, proizlazi formiranje zajednice. Jer uvijek se iznova probudiš s ljudima s kojima se nađeš, pa s njima i ostaneš. Tu postoje unutarnji duhovni razlozi. To se mora sve više shvaćati unutar Antropozofskog društva; i zapravo sve što se iznosi za prosperitet Antropozofskog društva treba biti prožeto silama koje u konačnici posvuda vode u antropozofiju kao takvu.
Bio sam duboko zadovoljan kada sam nedavno, nakon tjednih skupova, prisustvovao većim i manjim sastancima na kojima se pripremalo ono što se ovih dana događalo na saboru izaslanika, nakon što su ljudi tamo raspravljali, naprimjer onako kako se to radi u parlamentima, kako se radi u klubovima i drugdje, iz uobičajenih racionalističkih svakodnevnih promišljanja, na susretu mladih, na susretu mladih akademaca. Bilo je riječi i o tome što bi se trebalo dogoditi. Pa, ljudi su neko vrijeme razgovarali o vanjskim stvarima; ali nakon određenog vremena čovjek se iznenada našao usred istinski antropozofske rasprave. Stvari koje su se prvi put pojavile u svakodnevnom svijetlu, poprimile su aspekte koji su činili nemogućim sve osim antropozofske rasprave. Bilo bi najbolje da se antropozofske teorije ne povlače umjetno, sentimentalno-umjetno, maglovito, kao što je to često bio slučaj, nego da se ide prizemnijim prirodnim putem iz uobičajenih životnih potreba, iz raspravljanja o njima: sada više nitko ne bi mogao studirati kemiju ili fiziku, ako ne bi počeo uviđati nužnost i ako ne bi pozvao antropozofiju. Takav duh bi nas mogao voditi.
Ali sutra navečer nećemo doći do zaključka ako se stvari nastave na isti način kao do sada. Samo ulazimo u ogroman kaos, u tragični kaos. Jer iznad svega, ne smijemo biti sentimentalni prema svakakvim stvarima, nego radije u svoja srca ulijevati antropozofske impulse, antropozofske impulse s potpunom jasnoćom. Tada će naši pregovori biti plodonosni.
Ali kako sada stvari stoje, ja u ovoj dvorani vidim dvije strane, dvije skupine ljudi koji se uopće ne razumiju i koji još nisu uspjeli napraviti prvi korak prema međusobnom razumijevanju. Zašto? Jer s jedne strane moramo govoriti iz iskustva starog dva desetljeća, iz onoga što sam si danas na početku uzeo slobodu malo opisati, a s druge strane nema interesa za to iskustvo. To nipošto ne mislim u smislu kritike, već samo u smislu zabrinutog iznošenja. Vidjeli smo da su se ljudi našli, dobronamjerni ljudi, ljudi koji su na svoj način entuzijastični za antropozofiju, koji su jednostavno zaokružili naše rasprave ovdje rekavši: zašto nas briga za sve te papire koje nam stalno serviraju – u trenutku kada je riječ o tome da za njih znaju ljudi koji su neupućeni u velike opasnosti kojima je Antropozofsko društvo izloženo? - S jedne strane postoji elementarni, prirodni, rekao bih, interes za život u Antropozofskom društvu, život koji ima nešto obiteljsko, ali postoje i dobre strane obiteljskog života; s druge strane postoje oni, koji nisu zainteresirani, koji imaju samo općenitu predodžbu o Antropozofskom društvu. I jedno i druge je opravdano kako stvari danas stoje, toliko opravdano da ako uskoro ne dođemo do potpuno drugačijeg oblika naše rasprave, najbolje je – ja samo izražavam svoje mišljenje, jer ono što se treba dogoditi treba doći iz njedara samog Društva – ako ostavimo staro Antropozofsko društvo onakvo kako jest, s jedne strane, i osnujemo udrugu slobodnih antropozofskih zajednica za sve one koji sada žele nešto sasvim drugo. Tako bi mogli, svaki na svom tlu, njegovati ono što im je na srcu. S jedne strane imali bismo staro Antropozofsko društvo, s druge strane imali bismo labave, ali blisko povezane slobodne zajednice. Dva bi društva mogla pronaći način zajedničkog života. U svakom slučaju, bilo bi bolje da se to dogodi nego bezizlazna situacija koja mora nastati sutra navečer ako se rasprava nastavi na dosadašnji način. Stoga bih vas zamolio da ovu sugestiju ubacite u daljnju raspravu, želite li izbjeći neistinu koja bi se sastojala u lijepljenju, bez obzira ostavlja li se staro ili se preoblikuje. Ako stvari ostanu takve da jedna strana ne razumije drugu onda se unutar antropozofskog pokreta mogu uspostaviti ova dva udruženja. Ovo vam govorim iz brige, iz zabrinutog srca; jer nitko neće poreći da razumijem što znači brinuti se o antropozofskim stvarima. Niti će itko poreći da ja osobno znam što znači voljeti antropozofsku stvar. Ali bolje je imati brata i sestru pune ljubavi, koji idu svaki svojim putem, koji se spajaju samo u zajedničkom idealu, nego imati nešto što bi uskoro opet dovelo do kaosa.
Dragi moji prijatelji, ne smijete zanemariti činjenicu da su stvari koje nam stvaraju poteškoće individualni poduhvati. To treba razjasniti. Ne želim reći da je prošli Središnji odbor u glavnom, materijalnom smislu, radio više od onoga prije njega, barem ne više nego što sam ja radio u sličnom Središnjem odboru dok sam bio glavni tajnik. Ali nije u tome stvar. Pitanje je: što se trebalo dogoditi u antropozofskom smislu nakon što su se individualni poduhvati pojavili ovdje u Stuttgartu? - Na ovo se pitanje mora odgovoriti. Jer danas se ne možemo osloboditi tih osnova. Jednom kad su tamo, moramo saznati kako da dalje cvjetaju. Ako ne naučimo razumjeti, kao što nismo razumjeli u posljednje četiri godine, kako ih oblikovati u antropozofskom smislu, ako ih postavimo kao strano tijelo u antropozofskom pokretu, kao što se dogodilo, onda će temelji koji su bili na mjestu 1919, uništiti cijeli antropozofski pokret. Uništiti će svako odbor, bez obzira kako se on zvao. Stoga je pitanje vođenja činjeničnih, a ne osobnih rasprava i postajanja jasnim o tome kako će Antropozofsko društvo biti formirano nakon što apsorbira ove poduhvate, od kojih su neki divni kao što je Waldorfska škola. O tome nije bilo riječi, jer oni koji su upoznati sa zbivanjima u Stuttgartu, do sada su zapravo više-manje šutjeli. Posebno bih želio da dva gospodina iz Središnjeg odbora – uvijek izuzimam trećeg gospodina, gospodina Leinhas, koji mi je jedini intenzivno pomagao u važnim stvarima i još uvijek mi pomaže, zaista teško mogu poželjeti da se nastavi posvećivati Središnjem odboru iako tamo spada u najeminentnijem smislu –volio bih da se druga dva gospodina u Središnjem odboru očituju o tome. Nije riječ o tome da se obrane, ili bilo čemu slinom, već o tome što oni imaju za reći o budućem formiranju Antropozofskog društva, koje ima mogućnost apsorbirati poduhvate koji postoje od 1919. godine. Inače su ti poduhvati neodgovorni. Ne smijemo to ostaviti tako, jer sada su tu. Pitanja su ozbiljna u najeminentnijem smislu. I moramo voditi računa o njima, moramo voditi raspravu činjenično, a ne osobno. Mislim da su riječi koje sam ovdje izgovorio činjenice, ne toliko usmjerene na bilo koju osobu ili osobe u Odboru. Nikog se ne omalovažava, ali mislim da o ovome što sam maloprije istaknuo treba raspravljati. Ako se osnuju ta dva društva, onda bi se ono koje je nastavak starog antropozofskog društva moglo baviti, kao što se i treba baviti, onim što je proizašlo iz njedara Društva; a drugo bi, jer ga to ne zanima, moglo slijediti antropozofski put u užem smislu. Htio sam to ukratko opisati. O činjenicama ću više govoriti sutra u dvanaest sati.