.Volio bih da sam i na ovom skupu, kao što to činim na drugim antropozofskim predavanjima pred dragim članovima Antropozofskog društva, govorio baš o antropozofskim temama. Ali cijeli tijek sastanka, sve što se događalo proteklih dana, tjera me da se ovdje bavim pitanjima koja su od neposrednog interesa za ovaj skup. Nadam se da će biti još prilika, ako ne sa svima odjednom, onda u pojedinim skupinama, da se razgovara o antropozofskim stvarima u užem smislu. No, upravo u ova dva predavanja treba pokazati kako antropozofija doista može postati svojevrsna mudrost, kako se može pretočiti u svakodnevne namjere i u svakodnevni stav. I tako bih želio dati određene temelje s antropozofskog gledišta za ono o čemu će se ovdje raspravljati. Jučer sam u tom stilu govorio o izgradnji zajednice koja je moguća u Antropozofskom društvu, a zatim bih želio raspravljati o nečemu što pokazuje kako antropozofski pogled na svijet, zapravo vodi do življenja života na ispravniji način nego bez njega.
Kako bih pokazao suprotno od onoga o čemu sam jučer govorio, htio bih krenuti od nečega što je dobro poznato onima koji poznaju povijest onih društava koja imaju sličnu osnovu kao i antropozofsko. Malo kasnije ću također opisati ono što razlikuje ovo Antropozofsko društvo od ostalih; ali prvo bih želio istaknuti da već postoje mnoga društva u svijetu koja se temelje na uvidu u duhovni svijet do kojeg se na neki način došlo, naravno stupnjevanjem prema onome što je bilo moguće u određenim povijesnim epohama razvoja, naravno, stupnjevano prema mogućnostima koje su postojale prema karakteru, prema sposobnostima ljudi koji su imali udjela u takvim društvima. Unutar velike mase takvih društava nalaze se sve gradacije, od najozbiljnijih, stvarno važnih, do onih šarlatanskog sadržaja. Ali jednu stvar oni koji su doista upoznati s poviješću takvih društava dobro znaju. To je, da se u takvim društvima uvijek stvara neka vrsta moralnog ozračja, i to je određenom stupnju nužno, ako postoje određeni uvjeti, za koje se može reći: među ljudima takvih društava traži se pravo, istinsko bratstvo. - Tako da se to u pravilu nalazi u statutima takvih društava, i doista, kao što rekoh, s nužnošću da se s jedne strane teži bratstvu, a s druge strane uvidu u duhovne svjetove. Ono što znaju oni koji su upoznati s poviješću takvih društava, jest da u tim društvima temeljenim na bratstvu i duhovnom uvidu ima najviše svađa, da se najviše razloga nađe na neslogu, za razilaženje, za formiranje nezavisnih grupa unutar većih zajednica, za napuštanje grupa, za žestoke borbe onih koji ostaju, onih koji su otišli i tako dalje, ukratko, da ono što se može nazvati ljudskim sukobima, najbujnije cvjeta u tim društvima. To je neobična pojava. No, antropozofija nam također daje mogućnost razumijevanja ove pojave na temelju vlastitog znanja. A ono što govorim na ova dva predavanja, ako smijem biti pedantan, također pripada sustavu antropozofije. Dakle, to ne bi trebala biti opća rasprava, nego antropozofska – ali upravo u vezi sa skupštinom.
Ako se vratimo na ono što sam jučer spomenuo, nalazimo tri stupnja ljudskog iskustva u odnosu na svijest- Nalazimo osobu koja je ili u dubokom snu ili sanja, koja doživljava svijet slika, koje uzima za stvarnost tijelom sanjanja. Znamo da je ta osoba izolirana od drugih ljudi koji žive s njom u fizičkom svijetu; ne dijeli s njima iskustva. Ne postoji način razmjene onoga što doživljava. Onda znamo da iz ovog stanja svijesti čovjek može ući u običnu svakodnevnu svijest, u kojoj se budi, kao što sam jučer objasnio, kroz vanjsku prirodu, također vanjsku prirodu drugih ljudskih bića. Određeni osjećaj zajedništva jednostavno se budi kroz prirodne nagone i kroz životne potrebe, koje su zadovoljene jezicima.
Ali sada pogledajmo miješanje ova dva stanja svijesti. Sve dok je čovjek u sasvim normalnim životnim uvjetima, dok god sa svojim normalnim stanjem duše i tijela odvaja ono što kao izolirana osoba doživljava u snovima, od onoga što doživljava zajedno s drugim ljudima, dotle će on biti u svom životu svijeta snova, i u običnom svijetu stvarnosti, na način koji je prikladan za njega i druge ljude. Ali pretpostavimo da je kroz nešto patološko – tako se to mora nazvati u tom slučaju – naprimjer, osoba u takvom stanju da u svojoj budnoj svijesti, tj. kada je s drugim ljudima, ne proizvodi ideje i osjećaje koje imaju drugi ljudi. Pretpostavimo da kroz patološku prirodu svoje organizacije on u budnu svijest unosi svijet ideja ili osjećaja sličan onom iz snova. Umjesto da logično strukturira svoje misli, on unosi svijet slika koji je sličan svijetu snova. Takvu osobu nazivamo mentalno bolesnom. Sada bi nas prvenstveno trebalo zanimati da takva osoba ne razumije druge, da ni oni njega ne razumiju, osim ako ga ne shvate medicinski ili patološki. U trenutku kada se stanje duše ovog drugog, podređenog stanja svijesti, preuzme u stanje svijesti, u tom trenutku čovjek postaje bezobrazni egoist među ljudima. Samo razmislite o tome i vidjet ćete da takva osoba slijedi samo ono što sama zamisli, svađa se s drugima jer oni ne vide njegove razloge, može dosegnuti točku ekscesa jer ne živi u zajedničkom duševnom svijetu s ostalima.
Prijeđimo sada s ova dva stupnja svijesti na druga dva: na svakodnevnu svijest, do koje nas vodi prirodni tijek vanjskih događaja, i suprotstavimo je drugom, višem, stanju svijesti, koje se, kako sam jučer objasnio, može probuditi na određeni način, ne samo buđenjem za prirodni aspekt okoline, već unutar drugog ljudskog bića. Čovjek se budi na toj razini svijesti, čak i ako to obično nije odmah vidljivo u njegovoj svijesti. Postoje, naravno, i mnogi dugi načini za doći u više svjetove, sve to znate iz moje knjige 'Kako se stječu spoznaje viših svjetova?'; ali za one trenutke koje netko ima sreću provesti s drugim ljudima na odgovarajući način, može biti mogućnost razumijevanja i imati pred sobom stvari koje inače ne razumije ili nema pred sobom. Sada postoji mogućnost življenja u elementu koji oni koji poznaju duhovni svijet nazivaju izrazima koji se na to odnose. Javlja se mogućnost da govorimo o fizičkom tijelu, eterskom tijelu, astralnom tijelu i 'Ja'. Tada se javlja mogućnost da se govori o ponovljenim zemaljskim životima, o karmičkim vezama između ponovljenih zemaljskih života. Da, sada postoji mogućnost prenošenja cjelokupnog stanja duše svakodnevne svijesti i ovaj viši svijet, čijim se dijelom postaje. Na drugoj razini, to je isto što i prenošenje konfiguracije snolikih slika u svakodnevni život. Na određenoj razini čovjek postaje egoist na vrlo prirodan način. Čovjek postaje takav, kada ne shvaća da ono što pripada višem, duhovnom, nadosjetilnom svijetu mora gledati na potpuno drugačiji način od onoga što je u osjetilnom svijetu. Morate se preispitati, naučiti osjećati drugačije. Baš kao što sanjar mora uskočiti u potpuno drugačije stanje svijesti, ako tako mogu reći, ako želi živjeti u svakodnevnoj svijesti s drugim ljudima, potrebno je shvatiti da se ne može gledati istim stanjem svijesti na stvari koje su dane u antropozofiji, s onim s kojim gledate na stvari koje su vam date u svakodnevnoj svijesti.
U tome leži teškoća razumijevanja između ove svakodnevne svijesti, koja je također uobičajena znanstvena svijest, i onoga što se mora dati kroz antropozofiju. Kad ljudi dođu i razgovaraju, jedan sa svakodnevnom sviješću, tj. također s uobičajenom znanstvenom sviješću, drugi sa sviješću koja je stvarno dorasla formiranju prosudbi o nadosjetilnom svijetu, onda je to baš kao da, kao kad netko prepričava snove i želi se razumjeti s nekim drugim koji govori stvari vanjske stvarnosti. A kad se okupi više ljudi sa svakodnevnom sviješću, a ne uzdignu se u nadosjetilni svijet s punim osjećajem, kada se takvi ljudi okupe da bi čuli ono što govori nadosjetilni svijet, u svakodnevnom stanju duše, tada postoji beskrajno velika, nemjerljivo velika mogućnost da se posvađaju jer prirodno postaju egoisti. S druge strane, postoji snažan lijek, koji se, međutim, prvo mora razviti u ljudskoj duši. To sredstvo je najdublja tolerancija. Ali to se treba naučiti. U običnoj svakodnevnoj svijesti, za potrebe većine ljudi dovoljan je prilično mali stupanj tolerancije, a mnogo toga se jednostavno prirodno korigira okolinom. Ali za ovu običnu svijest svakodnevnog života je tako da – to zna svatko tko ima iskustva u životu – da kada dvoje ljudi razgovaraju, vrlo često im uopće nije stalo da čuju drugu osobu. Danas je običaj toliko ukorijenjen da vas se više gotovo i ne sluša, ali kad god izgovorite četvrtinu rečenice, sugovornik počne govoriti, jer ono što kažete njega zapravo i ne zanima, zanima ga samo njegovo mišljenje. S tim se može izići na kraj, iako je naporno u fizičkom svijetu. U duhovnom svijetu to više nije moguće. U duhovnom svijetu, duša mora biti prožeta bezuvjetnom tolerancijom. Čovjek se mora naučiti da mirno prihvati i ono s čime se ni najmanje ne slaže, ne samo uz bahatu toleranciju, već na način da to na neki način objektivno tolerira kao opravdanu izjavu drugoga. U višim svjetovima zaista ima vrlo malo smisla prigovarati bilo čemu; netko tko je iskusan i ima iskustvo viših svjetova, zna da se o nekoj činjenici mogu izreći suprotna stajališta, naprimjer on sam i netko drugi. Ako je u stanju prihvatiti s jednakom tolerancijom suprotno viđenje drugoga – molim vas, čujte ovo! – poput vlastitog, tada stječe nužne socijalne uvjete da doživi ono što se teoretski naviješta iz duhovnih svjetova. Ova moralna osnova je neophodna za ispravan odnos između čovjeka i viših svjetova. A svađa u takvim društvima, kako sam okarakterizirao, jednostavno se temelji na činjenici da kao senzaciju ljudi čuju: ljudsko biće nema samo fizičko tijelo, već i etersko tijelo, astralno tijelo, 'Ja' i tako dalje – oni to prihvaćaju osjetilno, ali ne transformiraju u duši na način koji je potreban da bi se doživjelo drugačije nego što se doživljava stol ili stolica u fizičkom svijetu, koji se u fizičkom svijetu doživljavaju drugačije nego u snovima. Dakle, kada ljudi primjene svoje uobičajene duševne navike u svoje navodno razumijevanje učenja iz višega svijeta, onda iz toga sasvim prirodno dolazi do egoizma i borbe.
Tako postaje razumljivo, iz razumijevanja posebnosti viših svjetova, da u društvima duhovnog sadržaja vrlo lako mogu nastati svađe i razmirice, i da je za takva društva potreban odgoj na način da jedno trpi drugoga u nemjerljivo većem stupnju nego što je čovjek navikao u fizičkom svijetu. Postati antropozof ne znači samo upoznati antropozofiju kao teoriju, već u izvjesnom smislu, postati antropozof zahtijeva preobrazbu duše. Ali neki ljudi to ne žele. Zato se nikada nije razumjelo kada sam rekao: Postoje dva način da se pozabavimo mojom knjigom 'Teozofija', naprimjer. Jedan je da je čitate, ili čak proučavate, pristupajući joj u svom uobičajenom stanju duše i prosuđujući je u smislu tog uobičajenog stanja duše. Tada je kvaliteta duševnog procesa potpuno ista bilo da netko čita Teozofiju ili kuharicu. Što se tiče vrijednosti iskustva, nema nikakve razlike između čitanja ove Teozofije i čitanja kuharice, samo što kada to činite jednostavno sanjate na višoj razini čitajući Teozofiju, a ne živite. I ako tako sanjate više svjetove, onda impulsi viših svjetova ne rezultiraju jedinstvom među ljudima, najvećom mogućom tolerancijom kao postignućem, već umjesto jedinstva ono što se dobije proučavanjem viših svjetova, su svađe i razmirice koje i dalje djeluju. Time ste postavili uvjete za svađe i prepirke u društvima koja se temelje na nekoj vrsti uvida u duhovne svjetove.
Rekao sam da različiti putevi koje sam opisao u knjizi 'Kako se stječu spoznaje o višim svjetovima', vode u duhovne svjetove. Pa, ako se netko želi intenzivnije baviti traženjem znanja iz viših svjetova, onda kao što to sada možemo shvatiti, nakon onog što sam jučer i danas objasnio, to će zahtijevati određeno stanje duše. I tako će stvarnom duhovnom istraživaču biti potrebno određeno stanje duše. Nećete pronaći istinu u nadosjetilnom području ako ste stalno prisiljeni svojoj duši nametati ono što se sasvim opravdano događa u fizičkom svijetu, kada se tijekom duhovnog istraživanja mora neprestano baviti onim što zahtijeva da se misli u smislu fizičkog svijeta. Sada ćete priznati da svatko tko nešto iz duhovnog svijeta priopćava svojim bližnjima na odgovarajući način, tko se jednostavno može nazvati duhovnim istraživačem, prema znanstvenoj terminologiji, da treba dosta vremena za svoje istraživanje. I time ćete smatrati opravdanim da ja osobno trebam vremena da istražim ono što mi se predstavlja kao znanost duha, kao antropozofija, u sve široj perspektivi.
Ovisno o sudbini, naravno, sami sebi stvaramo ovo vrijeme kada smo potpuno sami. Jer netko tko je pravi duhovni istraživač i želi na odgovoran način informirati svoje bližnje o onome što nalazi u duhovnom svijetu, steći će osobinu – to je sasvim prirodna stvar – da ne brine o svojim protivnicima. Zna da mora imati protivnike, ali nije mu važno prigovaraju li ljudi onome što govori; prigovore može dati i sam. I tako je prirodno stanje duše da duhovni istraživač ide svojim putem na pozitivan način i ne zamara se puno oko prigovora, osim ako tu i tamo, za to postoji neki poseban razlog.
Međutim, to stanje duše ne može se održati ako uz sebe ima Antropozofsko društvo. Jer tada, osim same odgovornosti prema istini, postoji i odgovornost prema onome što čini društvo, koje, kako se često kaže, želi sebe učiniti instrumentom te istine. Tada morate sudjelovati u odgovornostima Društva. Dobro, donekle to ide uz pravi stav prema protivnicima. Tako su stvari stajale sa mnom i ovim Antropozofskim društvom sve do 1918. Iznesenim prigovorima posvećivao sam što manje pažnje, naime – koliko god to paradoksalno zvučalo – kao posljedica upravo opisane tolerancije. Zašto bih bio toliko netolerantan da uvijek pobijam svoje protivnike? Sve će doći na pravi put kroz prirodni tijek evolucije. I zato mogu reći: ne u potpunosti, ali u velikoj mjeri, to je bilo u redu do 1918. - Ali kada društvo počne prihvaćati stvari kakve je naše Antropozofsko društvo prihvaćalo od 1919, tada čovjek postaje odgovoran prema tim pojedinačnim stvarima koje su prihvaćene, i tada će sudbina ovih prihvaćenih stvari biti povezana sa sudbinom Antropozofskog društva, i opet, sudbina Antropozofskog društva sa sudbinom duhovnog istraživača. I tada se pojavljuje alternativa: ili duhovni istraživač sada mora uzeti u svoje ruke obranu od svojih protivnika, to jest, okupirati se stvarima koje ga mogu odvratiti od duhovnog istraživanja, jer se ne može raditi oboje u isto vrijeme; ili je ovisan, jer mora pronaći vremena za svoje duhovno istraživanje, postupanje sa protivnicima prepustiti onima koji su na određeni način preuzeli odgovornost za ono što je izvana opravdano. Zbog toga se situacija unutar našeg Antropozofskog društva značajno promijenila od 1919. godine, također iz unutarnjih antropozofskih razloga. Stoga, budući da je Društvo, kojeg zastupaju neki od članova, odlučilo pokrenuti ove institucije, i budući da je temelj na kojem se sve temelji antropozofija, taj temelj sada moraju braniti ljudi koji ne moraju nositi punu odgovornost za unutarnju ispravnost materijala kojeg istraživanje mora nastaviti dodavati, iz dana u dan, prethodnim nalazima duhovnog istraživanja.
Velik dio protivnika zapravo je takve naravi da živi u nekom vrlo specifičnom kontekstu života. Naprimjer, učio je ovo ili ono, ovdje ili ondje. Uobičajeno je razmišljati na ovaj ili onaj način o ovoj ili onoj stvari. Budući da mora misliti ovako ili onako, mora postati protivnik antropozofije. Ne zna ni zašto bi to trebao postati, mora to postati, jer nesvjesno visi na uzici onoga što ga je odgojilo, što je doživio. Tako je to iznutra. Izvana, situacija je takva da, naravno, za prosperitet ili uništenje onoga što je utemeljeno s Antropozofskom društvom, takvi protivnici također moraju biti eliminirani na odgovarajući način.
No zapravo, vodeće ličnosti u oporbi dobro znaju što žele. Jer među njima ima i onih koji dobro poznaju zakonitosti duhovnog istraživanja, doduše s drugačijeg gledišta od antropozofskog, i koji znaju da je najbolji način da se neprestano bombardiraju oni koji trebaju tišinu za duhovno istraživanje, neprijateljskim tekstovima i prigovorima, tako da ga se izvuče od duhovnog istraživanja. Jer dobro znaju da je pobijanje protivnika nespojivo s duhovnim istraživanjem. Radeći te stvari bacaju vam štap pod noge. Dakle, sama činjenica tih pisanja je suprotstavljanje. Ljudi koji znaju što je zapravo važno, ne brinu toliko što je napisano koliko za činjenicu da se te stvari podmeću duhovnom istraživaču. A posebno im je važno da ga trikovima i sličnim sredstvima natjeraju da se brani.
Ove stvari treba promatrati potpuno objektivno. Poznavati ih također je zadatak onih koji s pravom žele biti dio Antropozofskog društva. Pa, ono što sam upravo rekao, to je nešto što mnogi ljudi znaju. No, u krugovima onih koji to znaju sasvim je uobičajeno da se o tome ne govori prema van. Iskustvo je pokazalo da to u Antropozofskom društvu već dugo nije moguće. U Antropozofskom društvu tiskani su ciklusi s natpisom 'Samo za članove'. Danas, u Njemačkoj i drugdje, možete otići u javne knjižnice i posudite ove cikluse. Čak i oni koji nisu u Antropozofskom društvu mogu imati sve cikluse, a priroda suprotnih spisa dokazuje da ih imaju, čak i ako ih je ponekad bilo teško nabaviti. Ali ti se ljudi puno manje boje poteškoća nego ponekad antropozofi. Vrsta tajnosti koju mnoga društva još uvijek mogu prakticirati jednostavno ne dolazi u obzir u Antropozofskom društvu, tu bi svatko trebao ostati slobodna osoba, gdje nitko nije vezan za nikakva obećanja, već jednostavno uskoči kako bi postao pošteni antropozof, upravo ta vrsta tajnosti nije moguća u Antropozofskom društvu, koje mora biti konstituirano u najmodernijem smislu. I ne nastojim omogućiti da tajnost bude cilj. Da sam tome težio, ne bi sada preporučio da se uspostavi labava grupa uz staro Antropozofsko društvo. Jer vidjet ćete koliko će, ne implicirajući osudu, takvih kanala biti otvoreno dopuštajući izlazak materijala za koji stariji članovi vjeruju da bi ga trebali držati u vlastitim ormarima. Ali oni koji se ne žele organizirati u skladu sa suvremenim načinom mišljenja i osjećanja, ne razumiju najdublji impuls antropozofije. Stoga je tim prije potrebno razumjeti preduvjete za takvo društvo.
Sada ću nešto navesti, ne baš bezvezno, nego kao primjer iz vlastitog iskustva. Prošlog ljeta održao sam niz predavanja na Oxfordu o pedagogiji koja se njeguje u Waldorfskoj školi. Članak se pojavio u engleskom časopisu, ne citiram doslovno, nego otprilike ovako. 'Svatko tko je jednostavno ubačen na predavanja ovog oksfordskog ciklusa kao autsajder, da nije znao tko je dr. Steiner i da ima veze s antropozofijom, nije mogao primijetiti da govori predstavnik antropozofije, već ga je mogao uzeti kao nekog tko govori o obrazovanju, samo s nekog drugog gledišta od onog koje možda, on sam ima'. - Iznimno me razveselila ova karakterizacija jer pokazuje da postoje ljudi koji primjećuju što bih želio postići, naime, da govorim da se odmah ne uzvikne: to je s antropozofskog gledišta. - Ipak je s antropozofskog. No, to će se ispravno prihvatiti samo ako vodi objektivnosti, ako ne vodi u jednostranost, nego dopušta da svaki detalj prepoznamo i prosudimo iz vlastite perspektive.
I prije nego što sam održao ovaj oksfordski ciklus, to jest prije nego što se pojavio ovaj članak, jednom sam napravio eksperiment koji bi vam mogao izgledati beznačajnim. Bio sam na bečkom kongresu u lipnju; održao sam dvanaest predavanja u dva ciklusa. Postavio sam si zadatak da ni u jednom od dvanaest predavanja ne koristim riječ 'antropozofija' i ona se nikada ne pojavljuje. Niti ćete naći da se negdje kaže 'antropozofski pogled na svijet' ili slično. - Naravno, i baš zato je sve bilo antropozofski. Ne želim na pedantan, filistarski način reći da antropozofi nikada ne trebaju izgovoriti riječ 'antropozofija'. Naravno da to ne želim. Ali to je duh iz kojeg se mora raditi ako se želi na pravi način prilagoditi svijetu, duh se tako traži. Taj duh također treba slobodno djelovati u aktivnim i vodećim osobama Antropozofskog društva. Inače ću opet biti odgovoran za ono što se radi unutar Antropozofskog društva, kao nešto ne-antropozofsko. I tada će svijet opravdano pobrkati jedno s drugim. I u takvim je stvarima važno da se na pravi način shvati objektivni duh antropozofije, a iznad svega da se taj duh antropozofije ostvari. Da bi se to postiglo, potrebno se u određenoj mjeri educirati. Ali to samoobrazovanje je nužno unutar kruga Antropozofskog društva; i u tom su pogledu posljednjih godina učinjene nebrojene pogreške, također na toj osnovi. Kažem to objektivno, ne želim time nikoga osobno optužiti.
Ako Antropozofsko društvo želi napredovati, puna svijest o ovim stvarima jednostavno mora ući u svakog pojedinog člana. Međutim, s obzirom na prirodu današnje društvene situacije, to ne može biti drugačije nego pokušajem živog kontakta, makar samo, recimo putem biltena ili slično, između pojedinih krugova Antropozofskog društva. Ali to također uključuje živo zanimanje svakog takvog kruga – ne kažem člana – Antropozofskog društva za stvari Društva kao cjeline i, iznad svega, za stvari koje se tiču razvoja same antropozofije. Tu također puno toga nedostaje. Da nije bilo Antropozofskog društva, vjerojatno bi bio određeni broj antropozofskih knjiga. Ali se Društvo ne bi moralo brinuti za one koji ih čitaju. Oni bi bili raštrkani po svijetu, možda bi također formirali zajednice prema svojoj karmi; ali izvana se ne bi trebalo biti povezan s njima. To ne mijenja mnogo za duhovnog istraživača, čak i ako društvo ima strukturu kakvu je naše imalo do 1918. To se odmah mijenja kada se odgovornosti koje se odnose na fizičku razinu povežu s Antropozofskim društvom. Danas ove stvari govorim odlučnije nego inače, ali rekao sam ih na ovaj ili onaj način još kad smo bili na početnoj točci pokretanja perifernih institucija. Ne bih to mogao šapnuti svakom pojedinom antropozofskom članu, ne znam bi li od toga bilo velike koristi. Ali Antropozofsko društvo je postojalo i imalo je vodeće ličnosti. One moraju osigurati da ovo društvo bude u takvom stanju da stvarno može apsorbirati stvari bez ugrožavanja antropozofskog istraživanja.
Ovo je, mogu reći, negativni aspekt izgradnje zajednice, dok sam jučer dao onaj pozitivni. Želio bih reći da svatko tko teži takvoj izgradnji zajednice kakvu sam prema njenim preduvjetima predstavio na pozitivan način, mora biti svjestan svega što je na danas opisani način povezano s napretkom Antropozofskog društva i sa životom Antropozofskog društva. I to se mora uzeti u obzir, osobito u pojedinim područjima antropozofskog života.
U tom pogledu postoji, naprimjer, sljedeće, za što smatram da je izuzetno poučno. Ovdje ponovno dolazim do tragičnog poglavlja pokojnog Goetheanuma. U rujnu i listopadu 1920 bili smo u mogućnosti održati prvi – kako su ga zvali – visokoškolski tečaj u ovom Goetheanumu tijekom tri tjedna. Jučer sam opisao kako ovaj Goetheanum ima vrlo specifičan umjetnički stil koji je rođen antropozofskog načina osjećanja. Ovaj stil, kako je nastao? Do toga je došlo tako da su godine 1918 brojne ličnosti, kojima se za to ne može dovoljno zahvaliti, poduzele ono što je antropozofiji u užem smislu tada bilo dostupno i što bi eventualno iz te antropozofije u užem smislu još moglo proizaći, to jest dom za misterijske drame, dom za euritmiju, koja je tada bila tek u povojima, ali je svakako obećavala, dom prije svega za stvarna antropozofska promišljanja koja razvijaju svjetonazor na temelju duhovno-znanstvenih istraživanja. To je ono što sam tada imao na umu, jer sam bio predstavnik tih ličnosti, ili sam se barem smatrao takvim. Preda mnom je stajao zadatak da za ovo djelo podignem zgradu odgovarajućeg stila koja će umjetnički odgovarati ovom djelu. To je postao Goetheanum. U to vrijeme nije bilo čak ni učenjaka, znanstvenika, u našoj sredini. Antropozofija je napredovala do određene točke na znanstvenom polju. Ali ono što se kasnije dogodilo, to da su se pojedina specijalistička područja pojavila unutar Antropozofskog društva, u to vrijeme nije postojalo. Ono što je nastalo, nastalo je tako da je izravno izašlo iz antropozofije, kao u konačnici i cijela pedagogija Waldorfske škole; to je pravi primjer kako je nešto proizašlo iz antropozofije. Za takve stvari trebalo je pronaći umjetnički stil. Uvjeren sam da je pronađen u Goetheanumu. Izgradnju Goetheanuma donekle je rat odgodio. Godine 1920 održana je serija predavanja koju sam upravo spomenuo. Održana su kao odgovor na poticaj koji je došao od učenjaka koji su u međuvremenu prešli u Antropozofsko društvo. Oni su uredili program i izložili mi ga. Predstavljen mi je program. Po mom mišljenju, u Antropozofskom društvu vlada apsolutna sloboda. Mnogi ljudi u vanjskom svijetu misle da je ono što se događa u ovom Antropozofskom društvu, ono što zamišlja Steiner. Ali najčešće se događaju stvari koje on uopće ne bi zamislio. Ali Antropozofsko društvo nije tu za mene; Antropozofsko društvo je tu za antropozofe. I sjeo sam tamo, zaista s velikom pozornošću, na ovim predavanjima iz rujna i listopada 1920 – dajem samo uvid, ne nikakvu kritiku – i pustio sam da mi pogled luta po unutrašnjosti zgrade. U tjedniku 'Das Goetheanum' opisao sam kako se, naprimjer, za umjetnost euritmije linije Goetheanuma nastavljaju u pokretima ljudskog bića; ali prema izvornim namjerama, tako je moralo biti sa svime u Goetheanumu. Pa sam onda pustio na moj duhovni pogled luta nad načinom na koji ovaj dizajn interijera, skulptura i slika odgovara onome što su govornici govorili s podija. I tada sam ustanovio – ljudima nije trebalo govoriti: sve ono što je u najboljem smislu riječi bila antropozofska scena, gdje se govorilo o antropozofiji u najužem smislu, divno je pristajalo uz arhitektonski stil. Za cijeli niz predavanja, međutim, čovjek je imao osjećaj: da, zapravo ih treba održati tek kada Goetheanum podigne cijeli niz susjednih zgrada, koje će zauzvrat biti postavljene u svom arhitektonskom stilu na takav način da odgovaraju posebnim studijima i posebnim razmatranjima. U svojoj gotovo desetogodišnjoj povijesti Goetheanum je doista dijelio sudbinu Antropozofskog društva, i čovjek je mogao lako postati svjestan, opipavajući način na koji se arhitektonski stil usklađivao ili nije usklađivao, s onim što se događalo u zgradi, da se nešto anorgansko doista uvuklo u čistu struju antropozofskog duhovnog pokreta.
Pa, to stvarno nije za zamjeriti ili reći da nešto nije trebalo biti kako je bilo. Naravno da je postojala potreba da sve bude ovako. Ali s druge strane, to je rezultiralo drugom nužnošću koju sam opisao, da su se kemija, fizika, matematika i tako dalje rodile iznova, ponovno rodile iz antropozofije, kako bi svijesti dale brzi potisak naprijed. Jer uobičajeni način gledanja na stvari jednostavno nije dovoljan kada se govori antropozofski. Taj potisak nije uvijek bio tu. U Goetheanumu ste to vidjeli u umjetničkom stilu, u Antropozofskom društvu primijetili ste to u izgledu koji se skupio u obliku oblaka koji nas je ovih dana prekrio. A zadatak je bio tu i mora biti zadatak za budućnost, da se sada kada se znanost već ulila – zahvaljujući ovoj sudbini, naravno – mora ponovno roditi iz antropozofije. I onda nema smisla gubiti se u kojekakvim besmislenim polemikama, nego je prije svega hitna zadaća rađanja pojedinačnih disciplina iz antropozofije. U vrijeme kada se općenito moralo težiti zamjeni, nastao je svojevrsni surogat. Mnogo su me puta zamolili – to je opet proizašlo iz nužde – da održim cikluse predavanja za ovu ili onu grupu o stvarima koje su se mogle tek kasnije razviti pravim tempom antropozofskog života. Tako su nastali ovi ciklusi. Iznad svega, bilo je potrebno koristiti te cikluse kako bi se iz antropozofije rodile pojedinačne discipline. To je bio interes antropozofije. I taj bi interes bio ono što bi bilo plodonosno za razvoj Antropozofskog društva u najeminentnijem smislu. Sve te stvari se moraju znati. Vidite, dragi moji prijatelji, tijekom raznih seminara koji su se održavali tu i tamo na visokoškolskim tečajevima, opetovano sam postavljao zadatke, zadatak za matematičare-fizičare u posljednjem govoru kojeg sam mogao održati u maloj dvorani Goetheanuma tijekom prirodoslovnog ciklusa, koji se održavao krajem 1922 i trebao se nastaviti u Geotheanumu nakon Nove 1923. godine. Tada sam rekao kako bi bilo potrebno riješiti problem kako se taktilni prostor može izraziti matematičkim formulama za razliku od vizualnog prostora; i sličnih stvari bilo je uvijek iznova. Konkretno, bili smo suočeni s mnogim urgentnim problemima vremena, ali sve je trebalo razraditi na tako temeljito antropozofski način da imaju vrijednost za svaku pojedinu skupinu antropozofa, bez obzira znači li im išta taktilni prostor i vizualni prostor i tako dalje. Jer postoje načini da ono što možda samo jedna osoba može učiniti, da postane plodonosno za veliki broj u sasvim drugom obliku u koji se pretoči. Dakle, poteškoće koje su se umnožile posljedica su onoga što moram nazvati izuzetno preuranjenim koracima poduzetim od 1919, a posebice okolnosti da su ljudi osnivali svakakve institucije, a zatim nisu nastavili dijeliti odgovornost za njih – činjenica koju uvijek iznova treba naglašavati. Upravo je iz ovih poteškoća proizašlo sve ono s čime se sada suočavamo. Ali ni u čemu od ovoga nema ničega što bi predstavljalo prigovor samoj antropozofiji.
I to je ono čega prisutni trebaju biti svjesni, da se uvijek može potanko reći što je uzrokovalo poteškoće i da se može naglasiti da nije opravdano da sama antropozofija bude na bilo koji način pogođena zbog tih poteškoća, da bude odbačena. Stoga, nakon ove opširnije rasprave, želim ispraviti jednu riječ koja je jučer ovdje izgovorena s ove govornice i na koju sam se morao uvrijediti, baš zbog stvari o kojima sam upravo govorio. Rečeno je da ljudi nisu bili svjesni – tako nekako – da antropozofski pokret protivnici mogu uništiti. Oni to ne mogu. Od naših protivnika može proizaći opasnost za Antropozofsko društvo, za mene osobno, naprimjer, i tako dalje. Ali antropozofski pokret neće trpjeti, najviše ga mogu usporiti. I u tom pogledu i u mnogim drugim sličnim pogledima, često sam posljednjih godina naglašavao da treba razlikovati antropozofski pokret i Antropozofsko društvo. To nije naglašeno zato što Antropozofsko društvo više ne treba uzimati u obzir, nego što se antropozofski pokret i Antropozofsko društvo zapravo ponašaju kao sadržaj i posuda, to vrijedi i za svakog pojedinca. I u ovom području treba, mogu reći, imati potpuno jasne ideje. Antropozofiju ne treba brkati s antropozofskim društvom, niti zanemariti činjenicu da su događaju i protekle tri ili četiri godine značili usko ispreplitanje razvoja antropozofije i sudbine Antropozofskog društva za članove Antropozofskog društva. To dvoje se čini tako bliskima, ali se ipak oštro razlikuju.
Teoretski, Waldorfska bi škola mogla postojati da Antropozofsko društvo nikada nije nastalo; ali to se nije moglo dogoditi jer ljudi ne bi bili tu da pomognu u postavljanju i pokretanju i održavanju i tako dalje. Prava logika, logika stvarnosti, stoga je sasvim drugačija od apstraktne logike intelekta. Važno je da netko to prozre kao član Antropozofskog društva. Član mora steći barem neki dojam o tome, čak i ako je to samo emocionalni dojam, budući da je za shvaćanje viših svjetova apsolutno neophodno biti svjestan da se nadosjetilno doživljava na drugačiji način od običnog fizičkog svijeta. Stoga vam se nešto u fizičkom svijetu može činiti ispravnim. kao što vam se sadržaj sna može činiti ispravnim kada ste samo sanjač; zato uvođenje konteksta sna u kontekst svakodnevne svijesti ostaje nenormalna, štetna pojava. Stoga je štetno i prenositi stvari u koje smo s pravom uvjereni u običnoj svakodnevnoj svijesti, u svijest koju bismo trebali razviti pri shvaćanju duhovnih svjetova.
To vam mogu objasniti na vrlo konkretnom primjeru. Budući da su ljudi u novije vrijeme toliko podlegli intelektualnom i vanjskom empirijskom, čak i oni koji nisu osobito dobro upućeni u neku znanost danas već smatraju krilaticom: da, ako nešto kažeš, moraš to i dokazati. - A to znači vrlo specifičan način korištenja misli kao posrednika. Oni ne znaju ništa o neposrednom odnosu koji ljudska duša može imati prema istinama, a to je neposredno razumijevanje istine, baš kao što oko ne dokazuje crvenilo nego ga gleda. Ali u intelektualnom razumijevanju, takav je slučaj da se mora dopustiti da jedan konceptualni element proizlazi iz drugog. Za fizički plan najlakše je postati pametan tako da možeš puno toga dokazati, da imaš jako dobru tehniku dokazivanja, da dokazivanje ide kao podmazano. Ovo je vrlo dobro za fizičku razinu, također i za znanost koja se bavi fizičkom razinom. Također je dobro za nekoga tko je duhovni istraživač ako razvije neke tehnike ovog dokazivanja u fizičkom svijetu. Tko se pobliže upozna s namjerama našeg istraživačkog instituta, vidjeti će da se na sve ono za što je takvo dokazivanje primjenjivo, ono koristi i kod nas. Ali – dopustite da se izrazim groteskno – postaje se glup u odnosu na shvaćanje viših svjetova, ako se ovo dokazivanje, kao i kontekst sna, prenese u svakodnevnu svijest. Jer ova metoda dokazivanja u višim svjetovima potpuno je ista stvar kao i dovođenje snova u svijest svakodnevne stvarnosti. Sada, u moderna vremena, ovo dokazivanje se uzima kao nešto što se podrazumijeva. U nekim je područjima čak postalo strašno koliko je ovo dokazivanje imalo paralizirajući učinak.
Religija, koja se uopće ne temelji ni na čemu, u svojim starijim oblicima ne temelji se ni na čemu što ima veze s intelektualnim zaključivanjem, već s intuicijom, postala je racionalistička teorija koja dokazuje. Postupno se dokazuje, preko ekstremnih eksponenata, da je svaka religija neistinita. Ovo je u osnovi samo po sebi jasno, jer baš kao što netko postaje nenormalno ljudsko biće kada kontekst sna nosi u svoju svakodnevnu svijest, tako postaje nenormalan za svijest viših svjetova kada uzme kontekste koji su ispravni i važeći za fizički svijet. Teologija je ili postala prava znanost, koja jednostavno prihvaća stvari, ili je kao znanost koja dokazuje, prikladna ne da utemelji religiju, već da je uništi.
Ovo su, dragi moji prijatelji, stvari koje se moraju doživjeti s jasnom sviješću unutar Antropozofskog društva. Jer ako nije tako, onda se čovjek od početka ne postavlja u svijet, u život, kao svestrano ljudsko biće koje je razumno za sve razine svijeta...
Duhovni istraživač ne treba istupati protiv svojih protivnika s dokazima, jer svaki prigovor koji mogu staviti na nešto što sam rekao mogu uzeti iz mojih vlastitih spisa, jer gdje god je potrebno ja skrećem pozornost kako fizički dokaz izgleda primijenjen na nadosjetilnu činjenicu. Negdje se nađe da ono što protivnik može reći, odgovara onome što sam ja sam rekao, tako da bi me trebao kopirati da bi me opovrgnuo. No, potrebno je steći svijest o svim tim detaljima unutar Antropozofskog društva. Tada će u Društvu uspostaviti čvrsto uporište; biti će stabilan i u fizičkom svijetu i u svim mogućim svjetovima, kada se ima uporište u antropozofskom pogledu na svijet.
Ali tada će se iz antropozofskih poticaja crpiti i ljudska sposobnost za ljubav, društveno usklađivanje i sve što pripada društvenom životu. Tada neće biti razdora i svađa, podjela i odcjepljenja među antropozofima, unatoč svakoj izolaciji. I ako netko prihvaća opservacije napravljene u višim svjetovima kao istinu, neće lutati poput sanjara u fizičkom svijetu, već će se moći ponašati kao osoba koja je u stvarnosti objema nogama za zemlji, jer je naviknut da ne miješa te dvije stvari, kao što se u običnom životu ne smiju miješati stvarnost snova i stvarnost fizičke razine.
Stjecanje određenog stanja duše, određenog stanja svijesti ipak je važno za sve one koji se žele okupiti u Antropozofskom društvu u pravom smislu te riječi, kao istinski članovi antropozofskog pokreta. Ako se prožmemo ovim stanjem duše, ako se prožmemo ovim stanjem svijesti, tada ćemo osnovati pravu antropozofsku zajednicu; i tada će, budući da te mogućnosti leže u njemu, Antropozofsko društvo također moći cvjetati i napredovati.