.Sastanak u Stuttgartu završio je prekjučer i vjerojatno ćete pomisliti da bih vam sada trebao reći nešto o onome što je bilo u Stuttgartu. Slučaj je da se došlo do nekih rezultata što s obzirom na stvarne okolnosti nije moglo biti drugačije. Da bismo u potpunosti razumjeli što je nastalo, biti će potrebno dati neku vrstu skiciranog izvještaja kako su se stvari razvijale. Iz komentara koje sam iznio u proteklih nekoliko tjedana, znate da su tjedni priprema prethodili sastanku u Stuttgartu. Ove pripreme, koje su zapravo bile prilično iscrpljujuće za sve uključene, značile su postavljanje uvjeta za Antropozofsko društvo da mu se osigura neposredna budućnost.
Uza sve to mora se uzeti u obzir, da sve što se događalo u Stuttgartu nije bilo pod utjecajem, barem u smislu porijekla, niti posljedica, tužnog događaja požara u Goetheanumu. Budući da se moralo učiniti nešto da se konsolidira Društvo, o tome sam već razgovarao s jednim članom uprave početkom prosinca, s nužnošću da se time bavi cijela središnja uprava. Tako da je sve ono što se dogodilo u Stuttgartu izravan nastavak onoga što sam razgovarao s gospodinom Uebli 10. prosinca kao rezultat viđenja trenutne situacije u Antropozofskom društvu.
Požar Goetheanuma poklopio se s tim događajima kao bolna činjenica. Ali čak i da imamo Goetheanum kakav je bio, sve bi se te stvari morale dogoditi na potpuno isti način. Jer što se zapravo dogodilo? Bio je slučaj da je Antropozofsko društvo kako se postupno razvijalo tijekom posljednja dva desetljeća, poprimilo specifičan oblik i strukturu, formu i strukturu koja je posebno modificirana od 1919, raznim pothvatima koji su u njega uključeni.
Moglo bi se lako činiti da bi netko, govoreći nešto poput ovoga, da su razni pothvati bili uključeni u Antropozofsko društvo, da bi izrazio omalovažavajući sud o tim pothvatima. Ali to uopće nije slučaj. Moramo samo navesti Waldorfsku školu, koja je dio ovih pothvata, i shvatit ćete da je riječ o nečem sasvim drugom a ne iznošenje nekakvog površnog suda. Ništa se nije mislilo protiv vrijednosti i važnosti tih pothvata, čak ni u odnosu na ono najvažnije, ništa protiv rukovodstva, protiv upravljanja tim pothvatima.
Ono o čemu se pregovaralo i treba pregovarati, to je bilo samo Antropozofsko društvo, njegov oblik, njegova cjelokupna konfiguracija kao takva. Sada je teško realno opisati ovaj oblik Antropozofskog društva, koje ima mnogo ogranaka, ali mislim da svatko od vas s određene točke gledišta zna što je Antropozofsko društvo, a također možete si sami predočiti neke stvari na temelju onoga što sam ovdje rekao tijekom posljednjih nekoliko tjedana; tada opis možete dopuniti.
Sada, jedan od posebno važnih događaja koji se dogodio u životu ovog Antropozofskog društva je da su vodeće ličnosti, ili barem veći broj vodećih ličnosti, donijeli vrlo specifične odluke za Antropozofsko društvo o tome što se iz njega razvilo, naime antropozofski zadaci su se povećali. Ovi antropozofski zadaci čekaju na svoje rješenje od 1919. godine. Nisu bili riješeni, pa sam 10. prosinca prošle godine, kada su stvari, mogu reći, postale vrlo jasne, morao razgovarati sa Središnjim izvršnim odborom u Stuttgartu na način na koji sam to učinio.
Jedan od posljednjih poduhvata koji je izrastao iz antropozofskog pokreta je pokret za religijsku obnovu, koji je posebno pridonio nedavnoj krizi u Antropozofskom društvu. To je jedan aspekt činjenica koji se pojavio u životu Antropozofskog društva.
S druge strane, stigli su mladi ljudi, mladi ljudi s dubokim entuzijazmom za antropozofiju, za sve što antropozofija sadrži, osobito sveučilišna mladež, s vrlo specifičnim očekivanjima, s vrlo specifičnim idejama o tome što se nalazi u Antropozofskom društvu, s određenim osjećajima, koji bi se mogli opisati riječima: mladi su Antropozofskom društvu pristupali s jakim unutarnjim impulsom srca, i bili posebno osjetljivi na sve što im je dolazilo iz redova antropozofa; koji je bio razlog za to?
Da, dragi moji prijatelji, današnja mladež ima unutarnja duševna iskustva koja u određenom smislu po prvi put ulaze u ljudski razvoj. Nije dovoljno samo apstraktno i površno govoriti o kontrastu između starije i mlađe generacije. Taj je kontrast u izvjesnom smislu uvijek bio prisutan, a osobito je bio prisutan kod onih koji su se kao mladi željeli osposobiti za život u raznim obrazovnim institucijama. Treba se samo prisjetiti tipičnih, karakterističnih primjera. Pročitajte u Goetheovoj 'Dichtung und Wahrheit' kako je u Leipzigu, umjesto na kolegije, jer su mu bili užasno dosadni, otišao do pekača pereca prekoputa i tamo razgovarao s drugovima, dok su profesor Ludwig i drugi tamo u predavaonici prenosili svoja pametna učenja. Ali usprkos tom kontrastu koji je uvijek bio prisutan, čak i ti, rako bih, pomalo radikalni pripadnici mladeži, uvijek su nasljeđivali ono što se nasljeđivalo od starije generacije. Pojavili su se i briljantni ljudi. Goethe je svakako ostao nemjerljiv genij sve do svoje smrti, ali u odnosu na samog sebe u neposrednom životu, postojao je ne samo Goetheov genij, nego i debeli tajni vijećnik s podbratkom. To je također istina.
Pa, na te stvari jednostavno morate gledati prilični nepristrano. Sve do zadnje trećine 19. stoljeća, generacijski jaz o kojem ljudi površno govore, bio je uvijek tu, ali je bio uravnotežen u dobrom filistarskom stilu tako da je mlađa generacija apsorbirala sve više i više filistarskih karakteristika, ušla je u sve ono što je ostalo od staraca.
Kad bismo morali govoriti terminima preuzetim od istočnjačke mudrosti, morali bismo reći: to više nije moguće nakon završetka Kali Yuge, jer princip autoriteta više ne teče društvenim životom na isti način kao prije. - Postaje sve očitije da je čovječanstvo ušlo u doba razvoja duše svijesti. I to živi na način koji nije jasno definiran, ali je instinktivno iznimno jak, kod onih ljudi koji su rođeni 90-tih ili možda početkom 20. stoljeća, ili kasnije, i koji imaju unutarnji život na koji bi stariji zaista trebali gledati s ljubavlju ako se žele razumjeti. A to ne može biti tako lako, jer je naša kultura i civilizacija poprimila takve oblike, posebno u našim obrazovnim institucijama, da više nema one ravnoteže između starih i mladih koja je nekad postojala. Tako se mladi danas osjećaju, to je njihova unutarnja sudbina. To je nešto što, mogu reći, oblikuje stil njihovog cijelog života i oblikuje neku vrstu želje u životu. To predisponira današnje mladi ljude da budu tragatelji, ali tragatelji na sasvim drugačiji način nego što su stariji bili tragatelji.
Tako je u svim područjima života, a posebno u svim područjima duhovnog života. Kultura starosti odavno je na čudan način reagirala na mladost. Ne zanemarujem to pa i ovdje navodim karakteristične primjere. Podsjećam vas na predavanje koje sam održao o Gregoru Mendelu. U 20. stoljeću znanstvenici su sporadično i s određenom žestinom iznosili mišljenje da je Gregor Mendel iz Moravske, usamljeni učitelj, srednjoškolski profesor i kasnije opat, bio genijalan čovjek koji je učinio velike stvari za utemeljenje zakon nasljeđivanja. Da, ali ako sada pogledamo ovaj odnos Gregora Mendela prema obrazovnim institucijama koje je pohađao, ne smijemo zaboraviti da je, kada je bio u pravim godinama i trebao polagati učiteljski ispit, glatko pao. Tada mu je dano vremensko razdoblje nakon kojega je mogao ponovno polagati ovaj učiteljski ispit. Opet nije uspio. Pedesetih godina prošlog stoljeća ljudi su bili tolerantniji nego kasnije: iako je dvaput pao na učiteljskom ispitu, primljen je kao srednjoškolski profesor. I on je tada postao taj koji je stvorio ono što se danas naziva jednim od najvećih podviga na polju znanosti.
Ili uzmite nešto vrlo očito; Röntgen. Röntgen – nitko danas ne sumnja da je Röntgen jedan od najvećih umova današnjice. Jednog dana izbačen je iz srednje škole kao beznadan slučaj. Također je teškom mukom jedva dobio mjesto predavača, jer eto, kao što rekoh, već je bio izbačen iz gimnazije i kasnije improvizirano upisan na sveučilište gdje je konačno diplomirao. Ali opet nije mogao dobiti mjesto predavača iz predmeta iz kojeg ga je trebao dobiti. Ali unatoč tome izveo je jedno od epohalnih djela na polju praktične i teorijske prirodne znanosti. Da, te bi se primjere moglo beskonačno umnožiti. Na svim stranama imamo indikacije nepremostivog kontrasta između nasljeđa starijih vremena i onoga što jednostavno na neodređen način živi u mladosti.
Sada se može reći, pomalo radikalno, da te mlade ljude sigurno ne zanima koliko je kraljevskih grobova još otvoreno u Egiptu, nije im to toliko bitno. Ali važno je za ove mlade ljude pronaći nešto što služi kao poticaj čovječanstvu iz daleko originalnijih izvora od otvaranja starih kraljevskih grobnica. Mladi ljudi imaju osjećaj da smo danas u fazi ljudskog razvoja kada čovječanstvo mora crpiti iz daleko elementarnijih, originalnijih izvora.
Sada se sa sigurnošću može reći da su tijekom prva dva desetljeća 20. stoljeća mladi s tim poticajem mnogo tragali. Tada su ti mladi ljudi upoznali antropozofiju i time su osjetili da se pristupa nečem elementarnom, da se dodiruje najdublje izvore ljudskosti. A onda su ti mladi ljudi pristupili Antropozofskom društvu. A jedan od predstavnika ove mladeži rekao je u ponedjeljak ili utorak u Stuttgartu: bili su šokirani, doživjeli su pravi šok u tome kako Antropozofsko društvo misli o antropozofiji. - Da, zar ne, to je jedna od najvažnijih činjenica; ne može se dekretom odbiti. Treba samo sagledati što je ta mladost, pogotovo ona sveučilišna, na kraju morala doživjeti.
Dakle, recimo u jednoj od duhovno najslobodnijih grana poučavanja i učenja, primjerice u povijesti književnosti, ti su mladi ljudi željeli proći to obrazovanje, a zatim su htjeli doktorirati. Kako je to bilo u posljednjoj trećini 19. stoljeća? Kako je većina njih došla do disertacije, doktorata? Profesor si je dao zadatak da napiše knjigu o romantičarskoj školi – stvar će naravno, sažeti i radikalno opisati. Sada je imao svoje učenike između kojih je mogao birati: jednom od njih dao je zadatak o Novalisu, drugom o Friedrich Schlegelu, opet drugom o August Wilhelm Schlegelu, trećem o Ernst Theodor Amadeus Hoffmannu – ako su imali sreće. Ako stvari nisu išle dobro, dotični je kandidat dobio disertaciju o interpunkcijama ili o zagradama u strukturi rečenice kod Ernst Theodor Amadeus Hoffmanna. Profesor je onda sve to morao proraditi i iz toga je izveo sadržaj svoje knjige o romantičarskoj školi. Sve je bilo, mogu reći, uvučeno u mehaničko. Mladić je postao karika u mehanizmu, u duhovnom mehanizmu. S druge strane je ono što je, ako smijem ponovno upotrijebiti taj izraz, živjelo kao nešto sasvim elementarno u mladenačkoj duši nakon završetka Kali Yuge. Naravno, moglo bi se spomenuti bezbroj drugih primjera.
Pa, ove su dvije stvari stajale jedna uz drugu: Antropozofsko društvo kakvo se razvilo u posljednja dva desetljeća – kao što rekoh, ne trebam ga opisivati, svatko ga može opisati sa svoje točke gledišta – i s druge strane sveučilišna mladež. Ali u osnovi u odnosu na Antropozofsko društvo, ta je sveučilišna mladež bila samo najoštriji, najradikalniji predstavnik onoga što je tamo inače bilo. To se vrlo jasno istaklo na sastanku u Stuttgartu.
S jedne strane, vodeće ličnosti starog Antropozofskog društva bile su, mogu reći, predane onome što se razvilo u fiksnim oblicima. Jedan je bio Waldorfski učitelj, drugi je bio šef ureda u 'Kommenden Tag'. Da, ljudi su imali – i to treba shvatiti ozbiljno – ogroman posao. Hoću reći da je sve što je postojalo u Antropozofskom društvu u smislu osobnosti koje su imale slobodnog vremena, bilo uključeno u te poduhvate. Pa, s pravom ili ne, ali to je dovelo i do određenog, da tako kažemo, birokratizma, shematizma u Antropozofskom društvu. Među tim poduhvatima bila je 'Liga za trostruki socijalni organizam'. Od trenutka kada je osnovana 1919, u početku je imala samo glavu, a nakon nekog vremena, nakon što sam radio s tom unijom, bio sam prisiljen reći: ovo ne ide dalje, neću to više raditi. - I, kako sam rekao ovih dana u Stuttgartu, morao sam se koristiti laktovima i samo jednog dana reći: to ne ide, neću to više raditi.
Sada je došao novi glavni, ugledan čovjek. U to vrijeme nisam dolazio u Stuttgart nekoliko tjedana, a onda sam se vratio, pa sam morao saznati što se dogodilo. Imali su više toga za dogovoriti. Održan je sastanak, obaviješten sam što se dogodilo. Obavijestili su me: da, došli smo do točke stvaranja kartoteke. Tu imamo manje papiriće, na koje stavljamo manje novinske isječke, sadržaj ide dolje desno i to se onda stavlja u police. Tu su zatim veće bilješke, s nešto debljim papirom; zatim su tu veći članci iz časopisa. Tu su opet ceduljice drugog formata i tu idu slova za indeksiranje. - I tako je krenulo. Ovo stvaranje kartoteke je opisivano mnogo sati i opisano je kako su ljudi mnogo tjedana radili s ogromnom voljom i predanošću da bi stvorili ovu kartoteku, i što je unutra, kako je unutra sve u apsolutnom redu. Sada sam pred sobom u mislima imao sliku ove kartoteke, papiriće u svim mogućim formatima, koji su bilježili sve što se dogodilo u Antropozofskom društvu, i što rade naši protivnici. Sve divno upisano! Hrpe tih papirića koji su ležali jedan na drugom mora da su bile ogromne. I ljudi koji su tamo sjedili potpuno su nestali kao duhovi; njih više nije bilo, bila je samo kartoteka. Sve je bilo uknjiženo.
Rekao sam: da, dragi prijatelji, imate li vi i glave ili samo spise? Nisam ni najmanje zainteresiran za vaše zapise, samo ono što je u vašim glavama. - Ne želim kritizirati, samo želim ispričati, jer oni koji su to radili stenjali su pod silnim opterećenjem. Ali s druge strane, razmislite još jednom, zamislite mladost koja tamo dolazi srcima koja gore od entuzijazma za ideale koji obuhvaćaju svu budućnost, samo da bi im se ispričala priča o kartoteci, uopće ne kažem da je kartoteka nepotrebna, ne kažem ni da je to bilo loše, kažem da je bilo izvrsno, također i potrebno, ali ne ide to tako. Trebalo je srca da susretnu srca.
Iz toga su proizašle svakakve nemoguće situacije. Ove nemoguće situacije i mnoge druge stvari dovele su konačno do toga da se moralo razmisliti: Antropozofsko društvo treba reorganizaciju. Potrebna je mogućnost da ljudske individualnosti, svaka na svoj način i s mogućnošću potpunog izražavanja, mogu stvarno djelovati unutar njega i pronaći atmosferu u kojoj mogu disati dok se razvijaju. Dakle, postojali su temeljni problemi s kojima se Antropozofsko društvo suočilo. Bila je potrebna revizija svih životnih uvjeta. A da ono ima takve životne uvjete u vrlo eminentnom smislu jednostavno se vidi iz činjenice da je mladost došla s unutarnjim životom koji je prštao. Ali kontrasti su rasli.
Naravno, među starijima je bilo i onih koji se nikada nisu bavili kartotekama – naravno, kartoteke su ovdje samo simptom – koji su možda bili jako stari ali se nisu htjeli zamarati onim što je već postalo nužnost. Definitivno je bilo članova koji su možda postali članovi već 1902 ili 1903, ali koji, iako su se na mnogo drugih načina razlikovali od mladih, nisu se nimalo bavili onim što bih mogao nazvati, povijest Antropozofskog društva.
Tako smo se suočili s iznimno teškim problemima, nesaglediva briga opteretila je dušu. Pa, prije svega, ne trebamo govoriti o pregovorima. Sastanak delegata koji je bio zatražen – taj je zahtjev rezultat pregovora – održan je prošle nedjelje u Stuttgartu. Prva stvar bila je čuti što privremeni upravni odbor, koji je iz različitih razloga od članova prvog središnjeg odbora i nazvan Odbor devetorice, ima za reći o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Antropozofskog društva. Zatim su njemački i austrijski članovi trebali biti saslušani u osobama svojih delegata. Dakle, sada su stvari krenule. Budući da vam želim samo ukratko ocrtati što je u konačnici dovelo do rezultata, ne želim reći da je stvarno bila 'kiša' reakcija. Tek što bi bilo riješeno jedno pitanje, i nastavilo se razgovarati, dvije ili tri točke bi doletjele na predsjednikov stol. Može se reći kao 'kiša' a raspravi kao da nije bilo kraja. Ali ću sve ovo preskočiti i umjesto toga reći da su bili apsolutno izvrsni govori, snažni, duboko antropozofski govori. Albert Steffen govorio je divne, srdačne, duboke riječi. Werbeck je na briljantan način opisao kategorije protivnika i njihov odnos prema antropozofskom pokretu i civilizaciji u cjelini. Dr. Büchenbacher je opisao kako se osjećao netko tko je ušao u Društvo 1917 ili 1918 ili 1919 ili 1920 ili 1923, nakon onoga što je u njemu susreo. Što se tiče činjenice da nije sve rečeno prvorazredno i što se tiče nekih manjih doprinosa između, možda je bolje kurtoazno šutjeti. Ali izvrsni veliki doprinosi su se kotrljali među onim što ću nazvati 'ostalo'. I usprkos svemu tome prošla je nedjelja, ponedjeljak, utorak, a do utorka navečer moglo bi se reći: ako se ovo nastavi sutra – a sutra je bio zadnji dan – onda će delegati otići svojim putem baš kao što su i došli. Jer ništa zapravo nije izašlo na vidjelo – iako su rečene izvrsne antropozofske stvari – što je živjelo u ljudima u dvorani, u brojnim ljudima koji su bili prisutni. To je bio skup ljudi – nije da se govori nisu bavili stvarnošću – ali u pregovorima nije bilo stvarnosti, postojala je apstrakcija. Dakle, bio je to klasični primjer apstraktnog života. A u utorak navečer je bio pravi kaos. Svi su pričali mimo ostalih.
Sada nisam mogao nego odlučiti, nakon predavanja koje sam imao utorak, da i sam dam neku vrstu prijedloga na osnovu onoga što je živjelo u ljudima tamo – a u izvjesnom smislu cijela Njemačka je bila tamo a i Antropozofsko društvo Austrije – ali sada je bilo potrebno izvući nešto iz onoga što je bila stvarnost, nešto što će prikupiti snage. Upravo sam u utorak morao govoriti o životu zajednice, jer je to proizašlo kao nužnost iz mnogo toga što je rečeno. Tada sam dao prijedlog, rekao sam: vidi se da se ovdje govori mimo drugih, da ono što se govori ne dovodi do toga da stvarnost zaista izroni na površinu. Ako zanemarimo sve ostalo, ovdje imamo dvije vrste percepcije, dvije vrste mišljenja. Jedno je staro Antropozofsko društvo s odborom koji je formiran; drugo se sastoji od ljudi koji u biti uopće nemaju interesa za ono što je zastupljeno unutar odnosa ovog odbora i Antropozofskog društva, ako bi to želio preciznije reći: to su svi ljudi koji nisu imali ni najmanje interesa za ono što je povjerenstvo imalo reći, naprimjer, ali koji su bili izvrsni antropozofi. Zapravo se ne može zamisliti ništa ljepše od onoga što je izašlo iz mladosti na ovim pregovorima u Stuttgartu: divna, energična ljepota. Duša mladosti se veličanstveno predstavila, s olujnim porivom da se uključi u antropozofski život – ali i tu također nije bilo interesa za ono što se sada pokazalo u Antropozofskom društvu, što se tamo afirmiralo.
Takvu pojavu treba uzeti kao stvarnost. Čovjek mora naučiti vidjeti takvu pojavu. Ne morate zatvarati oči pred onim što je stvarnost. I tako nisam mogao reći ništa drugo nego: budući da su ove dvije vrste ljudi ovdje ujedinjene, svaki govor o razumijevanju, u apstraktnom smislu, nije istinit. Staro Antropozofsko društvo ne može biti drugačije nego što jest; ni drugi se ne mogu razlikovati od onoga što jesu. Antropozofsko društvo u cjelini će stoga najbolje opstati ako svatko krene svojim putem: s jedne strane stara aristokracija – ne, odnosno članovi starijeg Antropozofskog društva s poviješću na ramenima i leđima; s druge strane hrle stari i mladi ljudi. Sada, postoji stari nacrt ustava za Antropozofsko društvo. Ono što je unutra može se preporučiti objema stranama! Svatko doslovno može raditi ono što je unutra, ali svaki će iz toga izvući nešto različito. Tako je to u životu. U teoriji je drugačije, ali tako je u životu.
I tako sam predložio: staro Antropozofsko društvo ostaje sa svojim odborom od devetorice. Okarakterizirao sam to na način da sam rekao: tu su istaknute ličnosti Stuttgarta, koje izvrsno upravljaju svojim pojedinačnim poduhvatima, rade jako puno posla, čak i u pregovorima u nedjelju, ponedjeljak, utorak, srijedu, pokazalo se da su ljudi umorni od dosadašnjih napora. Rekao sam: kad dođem u Stuttgart i treba nešto učiniti – tako je, rekao sam, bilo zadnjih godina – samo moram pritisnuti dugme. Ove vodeće ličnosti u Stuttgartu imaju fino razumijevanje, sve razumiju odmah, ne treba puno pričati. Kad biste morali jako puno pričati o svemu, ne biste mogli naći vremena; ali oni odmah sve razumiju. Njima je apsolutno sve jasno, samo se treba nečega dotaći. Ali većina nemaju vremena. Onda su tu i drugi, to je druga strana: puni antropozofske duševnosti, potpuno predani antropozofiji. Mogu se obratiti i čelnicima ove strane: isprva ne razumiju što govorim, ali odmah sve učine. Da, velika je razlika, ogromna je razlika: neki strašno lako razumiju i ništa ne rade; drugi isprva ništa ne razumiju, samo obećavaju da će sve razumjeti, imati unutarnju snagu, osjećaj, percepciju; ali rade sve. Sve rade bez da to razumiju.
Da, morate osnovati dvije posebne grane društva ako ovo društvo želi ostati ujedinjeno; jedna grupa nikada ne smije zavesti drugu. Postoji strana, kako da je nazovem, pa, morate imati izraze, znate, to nije ništa više od terminologije: strana predanosti, tradicije, jasno definirane – ne mora uvijek biti fizička kartoteka – kartoteke, na curule sjedalicama [sklopive sjedalice korištene u starom Rimu i Europi do 20. stoljeća, nap. pr.]. Ti imaju titule: ti si predsjednik, potpredsjednik i tako dalje, ti vodiš društvo. Sjede tamo i imaju rutinu za sve. Gleda me tamo jedan gospodin koji me zadnjih dana prije odlaska mogao podučiti, do čega ponekad takav sustav dovodi. Naprimjer, poslat je, mislim, kreditni list na 21 marku; pismo je trebalo poslati za 150 maraka! Nema veze, ako danas pošaljete pismo u inozemstvo, to košta 150 maraka. Dakle, ako želite nekome napisati da ste ovu 21 marku unijeli u blagajnu – morate potrošiti 150 maraka da to pošaljete. Tako je to danas kad se stvari dijele na A,B,C. Dakle, postoji strana rutine, staro Antropozofsko društvo. Čovjek može biti njegov dobar član. Zatim postoji slobodno ujedinjenje ljudi koje nije briga za ništa od toga, koji samo žele labavo ujedinjenje na osnovi onoga što je ljudsko. Te dvije struje sada bi trebale biti tamo.
Prvo sam to skicirao, kao puku naznaku. Iste večeri je održan govor u smislu da bi bilo strašno da se to mora dogoditi, jer bi se društvo podijelilo na dva dijela i tako dalje. Ali to je bila stvarnost! Ako ste željeli nešto učiniti, ne prema onome što ljudi misle – jer ono što ljudi misle obično nije toliko važno koliko ono što oni jesu – već prema onome što je tamo, onda ste to morali učiniti na taj način. To je bilo u skladu sa stvarnošću koja je bila tamo. Kao što sam rekao, odmah je održan govor o tome kakve bi strašne posljedice bile ako bi to bilo potrebno i tako dalje.
I izvana, prostorno i fizički, vladao je kaos, posvuda su bile grupe, nigdje se nije moglo proći, svugdje su te zaustavljali, trebalo je reći što se misli o ovom ili onom. Unutarnji kaos sada je tog utorka postao i vanjski kaos, kada su nakon jedanaest sati htjeli napustiti mjesto sastanka. Onda sam došao kući, stvarno sam bio malo umoran. Tamo natrag su me doveli u dvanaest sati. Nisam još bio spreman za spavanje, ne još, ali su me odveli: dolje u Landhausstraße održat će se sastanak. Zaustavljen sam opet na putu s drugog kata na prvi kat na međusastanku, a onda sam došao na ovaj sastanak oko jedan i petnaest ujutro. Ali odmah se vidjelo, stvar je shvaćena, sasvim ispravno shvaćena. Sada je bilo lako govoriti o detaljima; postalo je jasno da bi se nešto zaista moglo napraviti ako se napravi na taj način.
Izražene su sumnje – prirodno je da se izraze takve sumnje – rečeno je, naprimjer: da, ali postoje ličnosti koje suosjećaju s mladima, koje npr. žele sve što žele mladi, ali su s druge strane povijesno smješteni u staro društvo. Imaju čak i položaj u starom društvu, pa tamo žele nastaviti raditi.
Rekao sam: to je vrlo lako riješiti. Jedino morate paziti da ako se učlanite u obje podružnice, članarinu plaćate samo jednom. Treba samo naći tehnički modus. Ne može biti govora o isključenosti iz jednog jer je član drugog. Treba samo sagledati stvarnost situacije. - Rekao sam da svakako u institucijama postoji mogućnost da se uzmu u obzir oba smjera. Naprimjer, mogu zamisliti mogućnost: Postoji waldorfski učitelj koji teži 'labavijem' društvu, i onda je on tu; drugi naginje prema više striktnoj skupini, pa joj se pridružuje. U Waldorfskoj školi, naravno, surađuju skladno.
Jučer su se pojavile sumnje kako stoje stvari u ovoj ili onoj grani. Rekoh: zašto ne bi u ogranku sjedili vezani i nevezani? Ali uvijek mora biti dana šansa da se proživi unutarnja stvarnost. Ako se nešto promisli iz stvarnosti, onda se to može provesti bilo gdje i tek tada nastaje jedinstvo. Trajalo je samo do, četvrt do dva ujutro, do kada je mladima u biti postalo jasno – ali bilo je i sijedih mladića koji su već prešli desetljeća – tada je u noći s utorka na srijedu postalo jasno: stvar funkcionira.
Srijeda je bila posvećena raspravi o tim namjerama. I tako se u srijedu navečer – želim to sada sažeti, dodati nekoliko stvari onome što dajem kao izvješće – došlo do realizacije ove ideje. Sada postoji staro Antropozofsko društvo s Odborom devetorice, koje sam nedavno predstavio, a postoji i ono drugo, labavije, slobodnije Antropozofsko društvo, koje prvenstveno nastoji nositi antropozofiju u svijet, koje nastoji produbiti unutarnji život ljudi. Sutra i prekosutra iznijet ću vam najvažniji sadržaj dvaju predavanja koja sam održao u Stuttgartu; usko su povezana sa životom u Antropozofskom društvu; jer se prvo predavanje bavilo uvjetima formiranja zajednice, a drugo predavanje bavilo se razlozima zašto u društvima temeljenim na bratstvu postoji toliko sukoba. Za ovo labavije udruženje u početku je osnovan odbor kojeg čine: gospodin Lebrs, gospođica Dr. Röschl, gospodin Maikowski, Dr. Bücbenbacber, gospodin Rath, gospodin von Grone, rektor Bartsch iz Breslaua i gospodin Schröder. Vidite, nisu svi baš mladi, ima vrlo vrijednih ljudi s patrijarhalnim bradama. Dakle, nije zastupljen samo mladenački radikalizam, već će ono moći doći na svoje.
Da, i sada je tako! Samo je pitanje postupanja na pravi način. Ovo labavije udruženje postavilo si je zadatak formiranja bliskijih zajednica, da radi egzoterično, da tako kažemo, za antropozofiju u velikom opsegu, i da radi ezoterično u manjem opsegu za zajednice koje na okupu drži manje neka formalna organizacija a više unutarnje karmičke veze. Kao što sam rekao, to su bile dvije grupe. O tome ću sutra i prekosutra. Dakle, to je postalo neophodno! Ono što je živo ne može se sačuvati u starom obliku; u starom obrascu. Institucije moraju pratiti živu stvar.
Znate, kada sam otišao odavde u Stuttgart, rekao sam: zapravo je cijeli problem Antropozofskog društva problem kroja. Antropozofija je tek narasla, a odijelo, Antropozofsko društvo – ono je postupno postalo odijelo – postalo je premalo: suknja ne seže ni do lakata, hlače ni do koljena. Pa, ne želim o tome elaborirati; samo je stvar izgledala groteskno, a to su primijetili i oni koji su u zadnje vrijeme dolazili puna srca.
Sada će biti pitanje hoće li ovaj pokušaj uspjeti, ne da se stara haljina razdere jer bi se poderala, nego da se napravi nova haljina, ali s malo više praktičnosti. Iznutra sigurno ima sposobnost uspjeti. Bit će pitanje hoće li ljudi smoći snage da rade na pravi način. Kao što je u životu u praksi sve moguće drugačije nego u teoriji, tako je i ovdje: stvarno je pitanje stvaranja nečeg održivog. Tu je gospodin von Grone; član je i odbora tradicionalnih ljudi i labavijeg odbora slobodnih ljudi, u oba je odbora. I tako će najbolje funkcionirati, ako pustite svakoga da bude na svome, bilo patrijarhalna ili mlada entuzijastična osoba, a ako želite biti i jedno i drugo u isto vrijeme, zašto ne biste mogli biti i stvorenje s dvije glave? Stoga je apsolutno da se snage zaista slobodno razvijaju. Naravno, neke stvari neće raditi. Pričali su mi, naprimjer, da je u jednom od ogranaka predsjedavajući jednom doživio iznenađenje što je zatražena riječ, i dok je jedan gorljivo govorio, drugi ga je uvijek prekidao. Tada je predsjednik rekao: ali dragi prijatelji, pa to nije moguće! Odgovor je bio: zašto to ne bi radili? Uostalom, mi želimo živjeti po filozofiji slobode, pa se ne može dozvoliti da se sloboda ograničava tako da može govoriti samo jedna osoba! Zašto više ljudi ne bi razgovaralo u isto vrijeme? - Pa, zar ne, neke stvari jednostavno ne idu; ali srećom se i ne rade uvijek.
Što se tiče mene, sada sam potpuno uvjeren da će to potrajati neko vrijeme. Ne zauvijek; ne može se ništa uspostaviti za vječnost. Još malo pa ćemo se suočiti s potrebom da antropozofskom organizmu priskrbimo novu odjeću. Kao i ljudsko biće, također ima sudbinu: ne može vječno nositi istu odjeću. I na kraju krajeva, svaka organizacija je ruho za ono što je živo. Zašto bi neko želio vječno raditi u nekoj socijalnoj organskoj strukturi! Sve što želi živjeti mora se promijeniti, i zapravo samo ono što se mijenja puno je života. Zato moramo imati organizaciju za antropozofski pokret koji bi trebao biti vitalan u najeminentnijem smislu, koji je također živ. Naravno, ne možemo se baviti reorganizacijom svaki dan, ali bit će potrebna svakih nekoliko godina! Inače će upravo iz tog razloga stolice na kojima stoje vodeće ličnosti postati stolice curule. Kad se s jedne strane pojavi posebnost sjedenja na curule stolicama, onda se zasvrbe i oni drugi koji ne sjede na njima. I zato moramo pronaći način da i one na curule stolicama zasvrbi! Dakle, moramo samo malo početi tresti stolice. Ali ako nađemo prave postavke, sve može ići najbolje na svijetu.
Dragi prijatelji, htio sam vam dati izvještaj. Uopće se nisam šalio, ali neke stvari jednostavno izgledaju tako da se ono što je bitno može opisati samo riječima koje zvuče pomalo šaljivo.