.- Imaginativne, inspiracijske i intuitivne spoznajne metode
Kada uđe u imaginativnu spoznaju, čovjekov unutarnji život poprima drugačiji oblik nego u običnoj svijesti. A mijenja se i odnos prema svijetu. Ova promjena je uzrokovana koncentriranjem svih sila duše u lako razumljiv sklop ideja. Mora biti tako lako razumljivo da ništa od nesvjesnog procesa ne dolazi u obzir kod meditacije. Tu se sve mora odvijati samo unutar duše i duha. Svatko tko prolazi kroz matematički problem može biti sasvim siguran da se bavi samo duševnim i duhovnim aspektima. Nesvjesne reminiscencije ideja pod utjecajem osjećaja ili volje neće doći u obzir. Tako to mora biti u meditaciji. Ako uzmete ideju koju izvučete iz sjećanja, ne možete znati koliko tjelesnog, instinktivnog, nesvjesnog duševnog elementa unosite u svijest, što u isto vrijeme ima duševni učinak kada počiva na ideji. - Zato je najbolje za meditaciju odabrati nešto za što ste sigurni da je vašoj duši potpuno novo. Ako tražite savjet od iskusnog duhovnog istraživača, prije svega će to uzeti u obzir. Predložit će sadržaj meditacije koji je vrlo jednostavan, i kakvog se nikada prije sigurno niste sjetili. Nije važno ako sadržaj odgovara nečemu već doživljenom ili čak nekoj činjenici u svijetu osjetila. Može se pribjeći slikovnoj ideji koja ne prikazuje ništa izvanjsko, naprimjer 'mudrost živi i protječe u svijetlu'. Bitno je počivati na takvom kompleksu ideja. Tijekom ovog počivanja jačaju duševne i duhovne snage, kao što pri obavljanju posla jačaju mišićne snage. Jednom meditacija može biti kratka; ali mora se ponavljati tijekom dugih vremenskih razdoblja ako se želi postići uspjeh. Ovisno o vašim sklonostima, ovaj uspjeh može za nekog doći nakon nekoliko tjedana, a za drugog godina. Ako netko želi postati pravi duhovni istraživač, mora takve vježbe raditi na strogo sustavan, intenzivan način. Prije svega, meditirajući na ovdje naveden način, meditant će kroz svoj unutarnji život imati veću kontrolu nad izjavama duhovnog istraživača nego to ima obični zdrav razum. No, ako je potonji dovoljno nepristran i bez predrasuda, prilično je sposoban za takvu kontrolu.
Meditacija mora biti potpomognuta prakticiranjem snage karaktera, unutarnje istinoljubivosti, smirenosti duševnog života, i potpune pribranosti. Jer samo kada je duša prožeta tim kvalitetama, ona će ono što se oblikuje u meditaciji postupno utisnuti u cjelokupnu čovjekovu organizaciju.
Ako je kroz takvu praksu postignut pravi uspjeh, tada sebe doživljavate u eterskom organizmu. Misaono iskustvo poprima drugi oblik. Ne doživljavate misli samo u apstraktnom obliku kao prije, već na takav način da u njima osjećate snagu. Prethodno proživljene misli mogu se samo misliti; nemaju moć nad nekom aktivnošću. Misli koje netko sada proživljava, imaju snagu sila rasta, koje preobraze osobu iz malog djeteta u odraslu osobu. No, upravo je zato potrebno da se meditacija provodi na ispravan način. Jer ako u to interveniraju podsvjesne sile, ako to nije čisto duševno duhovni čin koji se odvija uz punu obzirnost, razvijaju se impulsi koji, poput prirodnih sila rasta, interveniraju u vlastiti organizam. To se nikako ne smije dogoditi. Vaš vlastiti fizički i eterski organizam mora ostati potpuno nedirnut meditacijom. S pravilnom meditacijom počinjete živjeti s novo razvijenim sadržajem misli i sila, izvan vašeg vlastitog fizičkog i eterskog organizma. Čovjek ima iskustvo etera; a vlastiti organizam ostvaruje odnos relativne objektivnosti prema osobnom iskustvu. Gledate u to, i ono u misaonom obliku odražava ono što doživljavate u eteru.
Ovo iskustvo je zdravo kada osoba dosegne stanje kroz koje može slobodno izmjenjivati egzistenciju u eteru i egzistenciju u svom fizičkom tijelu. Ako postoji nešto što vas tjera u etersku egzistenciju, onda to stanje nije ispravno. Morate imati potpuno slobodnu orijentaciju unutar sebe i izvan sebe.
Prvo iskustvo koje se može postići kroz takav unutarnji rad je promatranje vlastitog prošlog života na Zemlji. Vidi se kako su ga oblikovale sile rasta od djetinjstva nadalje. Gledate ga kao da gledate misaone strukture koje su kondenzirane u sile rasta. Pred sobom nemamo samo slike sjećanja iz vlastitog života. Pred sobom imamo slike eterskog odvijanja činjenica koje su se odvijale u našem vlastitom biću, a da nisu ušle u običnu svijest. Ono što je u svijesti i živi u sjećanju, samo je apstraktna nuspojava stvarnog procesa. U određenom smislu to je samo gornji val, čije je formiranje rezultat dubinskog procesa. Imate pregled tkanja i rada vlastitog eterskog organizma tijekom svog zemaljskog života.
Kada se promatra ovaj proces, otkriva se učinak eterskog kozmosa na ljude. To možemo doživjeti kao sadržaj filozofije. To je mudrost, ali ne u apstraktnom pojmovnom obliku, već kao oblik eterske aktivnosti u kozmosu.
Za običnu svijest, samo vrlo malo dijete, koje još nije naučilo govoriti, ima isti odnos prema kozmosu kao osoba s istinskom imaginacijom. Ali ovo dijete još nije odvojilo misaone sile od općih (eterskih) sila rasta. To se događa tek kad naučite govoriti. Apstraktne misaone sile se odvajaju od prethodno postojećih općih sila rasta. Čovjek u kasnijim fazama svog života ima te apstraktne sile mišljenja; ali one su samo u fizičkom organizmu; nisu apsorbirane u etersku egzistenciju. Čovjek stoga ne može sebe dovesti do svijesti o odnosu koji ima s eterom. Osoba koja ima imaginaciju to uči.
Vrlo malo dijete je nesvjesni filozof; filozof s imaginacijom opet je malo dijete, ali probuđeno do pune svijesti.
Kroz vježbe inspiracije, nova sposobnost se dodaje onima koje su već razvijene, naime, sposobnost da se iz svijesti izbrišu slike na kojima smo počivali u meditaciji. Mora se izričito naglasiti da ono što se ovdje mora razviti, da je to sposobnost proizvoljnog uklanjanja slika koje su prethodno zauzimale meditaciju, opet slobodnom voljom. Uklanjanje ideja koje nisu uvedene u svijest slobodnim izborom nije dovoljno. Za uklanjanje slika stečenih u meditaciji potrebna je veća duševna energija nego za gašenje slika koje su u svijest došle na drugi način. A ta veća energija je potrebna za napredovanje u nadosjetilnoj spoznaji.
Na taj način postižete budan ali potpuno prazan duševni život. Čovjek ustraje u budnoj svijesti. Ako netko doživi ovo stanje u potpunoj trijeznosti, tada je duša ispunjena duhovnim činjenicama, kao što je putem osjetila ispunjena fizičkim osjetilnim činjenicama. To je stanje inspiracije. Čovjek unutarnjim životom doživljava u kozmosu, kao što bi inače sebe doživljavao takvim unutarnjim životom u fizičkom organizmu. Ali znate da u sebi doživljavate kozmički život, da se duhovne stvari i procesi kozmosa otkrivaju kao vaš unutarnji život duše. Sada mora stati mogućnost, da se ovo unutarnje iskustvo kozmosa uvijek slobodno izmjenjuje sa stanjem obične svijesti. Tada ono što doživljavate u inspiraciji uvijek možete povezati s nečim što doživljavate u običnoj svijesti. U osjetilno percipiranom kozmosu vidimo sliku onoga što je duhovno iskustvo. Proces ne može usporediti s onim kojim se uspoređuje novo iskustvo života sa slikom sjećanja koja se javlja u svijesti. Duhovni pogled koji netko stječe je poput novog iskustva, a osjetilni pogled na kozmos je poput slike iz sjećanja.
Duhovni pogled koji se na ovaj način stječe o kozmosu razlikuje se od imaginativnog. Ono stvara općenite slike eterskog događaja; tijekom inspiracije pojavljuju se slike duhovnih bića koja vladaju ovim eterskim događajem. Ono što smo upoznali kao Sunce i Mjesec, kao planete i zvijezde stajaćice, ovdje u fizičkom, osjetilnom svijetu, ponovno nalazimo kao kozmičke entitete. Čini se da je naše vlastito duševno duhovno iskustvo, uključeno u krug svjetova ovih kozmičkih bića. Čovjekov organizam tek sada postaje razumljiv, jer na njegov oblik i život ne utječe samo ono što vide ljudska osjetila, već i kreativna bića u činjenicama osjetilnog svijeta. Sve što se tako doživi u inspiraciji, potpuno je zatvoreno običnoj svijesti. Ljudi bi toga bili svjesni samo kad bi svoj proces disanja doživjeli na isti način kao i proces percepcije. Za običnu svijest, ostaje skriveno kozmičko djelovanje između čovjeka i svijeta. Filozofija joge nastoji doći do kozmologije pretvarajući proces disanja u proces percepcije. Moderni zapadnjaci to ne bi trebali oponašati. Tijekom razvoja čovjek je ušao u takvu organizaciju koja takve vježbe joge isključuje. Time se nikada ne bi potpuno odvojio od svog organizma i stoga ne bi zadovoljio zahtjev da fizički i eterski organizam ostavi netaknutim. Takve vježbe odgovarale su prošlom razdoblju u ljudskom razvoju. Ali ono što je kroz njih postignuto, mora biti postignuto na način koji je upravo opisan za inspiracijsku spoznaju. Na taj način, ono što je čovječanstvo moralo doživjeti u budnim snovima u prošlosti, doživljava potpuno svjesno.
Ako je filozof potpuno svjesno dijete, kozmolog mora postati potpuno svjesni čovjek starih vremena, vremena u kojem se duh kozmosa još mogao promatrati kroz prirodne sposobnosti.
U intuiciji, vježbom volje opisanom prošli put, čovjek i njegova svijest potpuno se prenose u objektivni svijet kozmičkih duhovnih bića. Postiže stanje iskustva, koje je imalo samo primitivno čovječanstvo na Zemlji. Bili su povezani s unutarnjim bićem kozmičke okoline, kao i s procesima vlastitog tijela. Ti procesi nisu bili potpuno u nesvjesnom kao kod modernog čovjeka. Odražavali su se u duši. Ljudi su svoj rast i metabolizam, doživljavali kao u budnim slikama sna. A ono što je čovjek na taj način doživio omogućilo mu je da svojom duhovnom nutrinom percipira procese u svom kozmičkom okruženju na način sna. Imao je snoliku intuiciju, od koje danas postoji samo odjek kod posebno nadarenih ljudi. Za svijest primitivnog čovjeka okolina je bila i materijalna i duhovna u isto vrijeme. Ono što se tamo doživljavalo kao polusan, bilo je religiozno otkrivenje pračovjeka. Za njega je to bio izravni nastavak, preostatak njegovog života. Ova iskustva o duhovnom svijetu, koja je primitivno čovječanstvo sanjalo, potpuno su nesvjesna za moderne ljude. Osoba koja spoznaje intuitivno, dovodi ih do pune svijesti. Time se na novi način vraća natrag u stanje primitivnog čovjeka, kojemu je svijest o svijetu pružala religiozni sadržaj.
Kao što filozof postaje potpuno svjesno dijete, kozmolog postaje potpuno svjesna osoba jedne srednje epohe čovječanstva koja je sada prošla, tako onaj tko je religiozan u suvremenom smislu ponovno postaje sličan pračovjeku, samo što u svojoj duši, duhovni svijet ne doživljava kao san, nego potpuno svjesno.