.- Vježbe spoznaje i volje
Za razvoj inspiracijske spoznaje, rečeno je da je temeljna vježba uklanjanje iz svijesti slika koje su se pojavile u svijesti tijekom meditacije ili kao rezultat procesa meditacije. Ali ova vježba je zapravo samo preliminarna vježba za drugu. Na taj način možete steći pregled vlastitog životnog puta na način koji je prikazan u prošlom razmatranju. Također dolazimo do pogleda na duhovni kozmos, utoliko što živi u eterskim događajima. Projicirana na čovjeka, dobiva se slika živog eterskog kozmosa. Vidi se kako sve što se može ubrojiti u nasljeđe, prelazi iz fizičkih organizama predaka u fizičke organizme potomaka u neprekidnom procesu. Ali također se vidi kako se za činjenice eterskog organizma javlja stalno novi učinak eterskog kozmosa. Ovaj se učinak suprotstavlja nasljeđu. Takav je da utječe samo na pojedinog čovjeka. Uvid u te stvari posebno je važan za odgajatelja.
Da bi se napredovalo u nadosjetilnom znanju, potrebno je sve više razvijati praksu uklanjanja imaginativnih slika. U svrhu uvećavanja snaga duše. Jer u početku dobivate pregled svog života samo od rođenja. Doista je pred nama duševno duhovni aspekt čovjeka, ali za to se ne može reći da postoji izvan fizičkog života čovjeka.
Nastavljanje ovih vježbi inspiracije pokazuje da moć uklanjanja ovih imaginativnih slika postaje sve veća. Tada postaje toliko velika da čovjek iz svijesti može potpuno ukloniti sliku vlastitog života. Tada ima svijest koja je također oslobođena sadržaja vlastitog fizičkog i eterskog bića.
Kroz višu inspiraciju, u višem stupnju prazne svijesti, ulazi slika psihičke duhovne prirode kakva je bila prije nego što je čovjek napustio psihički duhovni svijet i ušao u fizički, i sjedinio se s tijelom koje postoji kroz začeće i razvoj embrija. Dobiva se ideja o tome kako su astralna i 'Ja' organizacija zaodjenute u etersku, koja dolazi iz eterskog kozmosa, i u fizičku, koja nastaje u fizičkom slijedu nasljeđa.
Samo na taj način može se doći do spoznaje o vječnoj biti čovjeka, koji tijekom njegove zemaljske egzistencije živi u odrazu, predodžbi, osjećaja i volje, duše. Ali ovo također daje ideju o pravoj prirodi predodžbi. Jer to zapravo nemate u svom pravom obliku unutar zemaljske egzistencije.
Pogledajte ljudski leš. On ima oblik, strukturu čovjeka. Iz njega je iscurio život. Ako razumijete prirodu leša, ne mislite o tome kao o nečem originalnom. Prepoznajete ga kao ostatak živog fizičkog čovjeka. Sile vanjske prirode kojima je leš izručen, mogu ga uništiti; ali ga ne mogu izgraditi. - Na sličan način, na višoj razini percepcije, čovjek prepoznaje ljudsko zemaljsko mišljenje kao mrtvi ostatak onoga što je mišljenje bilo kao živo, prije nego što je čovjek prešao iz svog života u duhovnom i duševnom svijetu u zemaljsku egzistenciju. Priroda zemaljske misli jednako je sama po sebi neshvatljiva, kao što je neshvatljiv oblik ljudskog organizma iz sila koje djeluju u lešu. Zemaljsko mišljenje treba prepoznati kao mrtvo, ako ga se želi ispravno prepoznati.
Ako ste na putu takve spoznaje, onda možete prozreti i bit zemaljske volje. To se u nekom prepoznaje kao nešto mlađa komponenta duše. Ono što je skriveno iza volje, s mišljenjem je povezano na isti način, na koji je vrlo malo dijete u odnosu na fizički organizam povezano s umirućim starcem. Ali kod duše je slučaj da se djetinjstvo i starost, doista umiruće postojanje, ne razvijaju jedno za drugim, već postoje jedno pokraj drugog.
Međutim, iz iznesenog se mogu vidjeti određene posljedice na filozofiju, koja želi oblikovati svoje ideje samo na temelju iskustva zemaljske egzistencije. Za svoj sadržaj prima samo mrtve ili barem umiruće ideje. Njena dužnost stoga može biti samo prepoznati mrtvi karakter svijeta misli, i iz mrtvih izvući zaključke da je postojalo nešto što je bilo živo. U onoj mjeri u kojoj netko ostaje u konceptualnoj, dokazivoj metodi fizičkog čovjeka, ne može željeti ništa drugo. Ova čisto intelektualistička filozofije, stoga do istinske biti duše može doprijeti samo na neizravan način. Može ispitati prirodu ljudske misli i prepoznati njenu umiruću prirodu. Tada se neizravno može dokazati da mrtvac pokazuje na ono živo, kao što leš pokazuje na živog čovjeka.
Samo inspiracijska spoznaja može doći do pravog pogleda na ono što je istinski duševno. Kroz duševne vježbe za inspiraciju, misaoni leš u određenom smislu oživljava. Istina je da čovjek nije potpuno vraćen u stanje prije početka zemaljske egzistencije; ali čovjek u sebi oživljava pravu sliku ovog stanja, iz čije se suštine može prepoznati da iz pred zemaljske egzistencije zrači u zemaljsku egzistenciju.
Kroz razvoj intuicije vježbama volje, rezultat je da se u podsvijesti oživljava pred zemaljska egzistencija, koja je u mišljenju umrla tijekom zemaljske egzistencije. Kroz ove vježbe volje čovjek se dovodi u stanje kroz koje ulazi u duhovni svijet izvan svoj fizičkog i eterskog organizma. Doživljava iskustvo egzistencije nakon odvajanja od tijela. To mu daje pregled onoga što se stvarno događa kod smrti. Iz te perspektive on može govoriti o kontinuitetu duše i duha nakon prolaska kroz smrt.
Čisto intelektualistička konceptualna filozofija može doći do priznanja besmrtnosti duše samo na neizravan način. Baš kao što prepoznaje nešto poput mrtvaca u mišljenju, može otkriti nešto popu klice u volji, nešto što ima inherentan život koji nadilazi raspadanje tijela, jer se njena suštima već pokazuje neovisnom o njemu tijekom zemaljske egzistencije. Na taj način, ne zaustavljajući se na mišljenju, već čineći cjelokupan duševni život samospoznajom, može se postići neizravno prepoznavanje vječne suštine čovjeka. Da bismo to učinili, ne smijemo ograničiti svoje razmatranje na mišljenje, već interakciju mišljenja s drugim silama duše podvrgnuti filozofskoj metodi dokazivanja. No, to vodi samo do doživljaja vječne čovjekove biti kakva je u zemaljskoj egzistenciji, a ne do pogleda na stanje ljudskog duha i duše prije i poslije zemaljske egzistencije. U ovoj situaciji je naprimjer, filozofija B. Bergsona, koja se temelji na sveobuhvatnoj samospoznaji onoga što se može dokučiti u zemaljskoj egzistenciji, ali koja ne želi ući u područje stvarne nadosjetilne spoznaje.
Sva filozofija koja želi ostati unutar obične svijesti, može samo posredno doći do znanja o pravoj prirodi ljudske duše.
Do kozmologije na način da uključuje cjelokupnog čovjeka može se doći samo imaginativnom, inspiracijskom i intuitivnom spoznajom. Unutar obične svijesti samo je dokaz o umiranju i embrionalnom ponovnom buđenju života čovjekove duše. Iz ove činjenice, kad se sagleda nepristrano, mogu se stvoriti ideje koje ukazuju na nešto kozmičko i omogućuju da se to razumije. Ali te ideje su samo ono što zrači iz duhovnog kozmosa u čovjekovu nutrinu i također se unutar čovjeka pokazuje u promijenjenom obliku. U ranijim vremenima filozofija je još uvijek imala dio koji se zvao kozmologija. Ali pravi sadržaj ove kozmologije bile su vrlo apstraktne ideje koje su tradicionalno bile sačuvane iz starih oblika kozmologije. Čovječanstvo je te ideje stvorilo dok je još postojala drevna sanjalačka imaginacija, inspiracija i intuicija. Te su ideje preuzete iz tradicije i uklopljene u tkivo čisto intelektualnog logičkog ili dijalektičkog zaključivanja. Ljudi često nisu bili ni svjesni da su primili te ideje. Smatralo se da su napravljene. Postupno se pokazalo da u suvremenom duhovnom životu ne postoji stvarna unutarnja povezanost s tim idejama. Stoga je ova 'racionalna kozmologija' gotovo potpuno diskreditirana. Trebalo je napraviti prostor za fizičku kozmologiju izgrađenu iz čisto fizičkog, osjetilnog znanja o prirodi, ali koja za nepristrano promatranje više ne uključuje čovjeka u svom opsegu.
Prava kozmologija moći će ponovno nastati tek kada se prihvati imaginacijska, inspiracijska i intuitivna spoznaja, i njeni rezultati iskoriste za spoznaju svijeta.
Ono što je trebalo reći za kozmologiju, još se više odnosi na spoznaje iz područja religije. U području religije mora se steći znanje koje dolazi iz iskustva duhovnog svijeta. Iz sadržaja obične svijesti nije moguće izvući zaključke o takvim iskustvima. Sadržaj religije ne može se otkriti u intelektualnim pojmovima, već se može samo razjasniti. Kad su ljudi počeli tražiti dokaze o Bogu, sama ta potraga bila je dokaz da su izgubili živu vezu s božanskim svijetom. Zato se nijedan intelektualistički dokaz Boga ne može predstaviti na zadovoljavajući način. Svaka teologija koja se oslanja isključivo na običnu svijest mora raditi sa tradicionalno usvojenim idejama, koje se tek vlastitim promišljanjem uvode u sustav. U prošlosti su iz te obične svijesti i filozofi željeli 'racionalnu teologiju'. Ali to je sudbina teologije koja se temelji na tradicionalnim idejama, u još većoj mjeri nego 'racionalne kozmologije'. Ali ono što se pojavilo kao izravno 'iskustvo Boga', ostaje u životu osjećaja ili volje, i čak izbjegava pribjeći bilo kojoj metodi konceptualnog dokazivanja. Sama je filozofija je upala u: sagledati prošle i postojeće oblike religije u pukoj religijskoj povijesti. To čini iz nemoći, da iz obične svijesti dođe do ideja o onome što se može doživjeti samo izvan fizičkog i eterskog organizma.
Novi temelj spoznaje za religiozni život može se dobiti samo prepoznavanjem imaginativnih, inspiracijskih i intuitivnih metoda spoznaje, i korištenjem njihovih rezultata.