.- Iskustva duše pri spavanju
Danas govorimo o 'nesvjesnom' ili 'podsvjesnom', kada želimo naznačiti da su iskustva duše obične svijesti - opažanje, predodžbe, osjećanje i volja - ovisna o egzistenciji koja nije obuhvaćena tom sviješću. Znanje koje se želi temeljiti samo na takvim iskustvima, može logičnim zaključcima ukazati na takvu 'podsvijest'; ali mora se zadovoljiti nagovještajem. Ne može ništa pridonijeti karakterizaciji nesvjesnog.
Imaginacijsko, inspiracijsko i intuitivno znanje, opisano u prethodnim razmatranjima, može dati takvu karakterizaciju. Sada će se to pokušati za duševna iskustva kroz koja ljudi prolaze tijekom spavanja.
Iskustva duše kod spavanja ne ulaze u običnu svijest jer ona nastaje na temelju fizičke organizacije. Međutim, tijekom spavanja, duševno iskustvo je izvantjelesno iskustvo. Kada duša nakon buđenja počne imati predodžbe, osjećati i htjeti, uz pomoć tijela, ona se u svom sjećanju povezuje s iskustvima koja su se dogodila prije nego je čovjek zaspao, na temelju fizičke organizacije. Iskustva spavanja otkrivaju se tek imaginaciji, inspiraciji, intuiciji. Ne predstavljaju se u sjećanju, samo ih se duševno promatra.
Sada ću morati opisati što se otkriva u ovom promatranju. Budući da je to skriveno od obične svijesti, ako se s takvim opisom suočimo nespremni, naravno da se mora činiti grotesknim. No dosadašnja su izlaganja pokazala da je takav opis moguć, i kako ga treba razumjeti. Stoga, iako se netko može čak i rugati s ove ili one strane, jednostavno ću ga dati onako kako proizlazi iz naznačenih stanja svijesti.
U početku kada zaspi, osoba se nalazi u unutarnje neodređenoj, nediferenciranoj egzistenciji. Ne postoji iskustvena razlika između vlastitog bića i svijeta; niti postoji između pojedinačnih stvari ili entiteta. Čovjek je u općenitoj, maglovitoj egzistenciji. Uzdignuto u imaginativnu svijest, ovo iskustvo se predstavlja kao osjećaj samog sebe u koji je uključen i osjećaj svijeta. Čovjek je napustio osjetila i još nije jasno prenesen u drugi svijet.
U nastavku ćemo sada morati koristiti izraze kao što su 'osjećaj', 'čežnja', koji se također i u običnom životu odnose na nešto. Pa ipak, namjera mi je ukazati na procese koji ostaju nesvjesni u običnom duševnom životu. Ali u spavanju duša ih doživljava kao stvarne činjenice. Zamislite samo kako se radost svjesno doživljava u svakodnevnom životu. Tako dok spava duša doživljava stvarnost; u nastavku će to biti opisano korištenjem izraza koji se odnose na odgovarajuće iskustvo imaginativne, inspirativne i intuitivne svijesti. Naprimjer, kada se govori o 'čežnji', misli se na stvarni proces duše koji se imaginativno otkriva kao čežnja. Nesvjesna stanja duše i duševna iskustva bit će stoga opisana kao da su svjesna.
Istodobno s osjećajem neodređenog, nediferenciranog, u duši se javlja čežnja za počinkom u nečem duhovno božanskom. Ljudska duša razvija tu čežnju kao protusilu izgubljenosti u neodređenom. Izgubila je svoje osjetilno biće i čezne za bićem koje je nosi iz duhovnog svijeta.
Snovi utječu na upravo opisano stanje duše. Isprepliću nesvjesno s polusvjesnim iskustvima. Pravi oblik iskustva spavanja, ne postaje jasniji kroz obične snove, nego postaje još nejasniji. Ta se nejasnoća također javlja za imaginativnu svijest kada je njezina čistoća poremećena nehotičnim snovima. Istina se vidi izvan budnog života i također izvan života u snu, kroz stanje duše, koje se ostvaruje slobodnom voljom kroz vježbe duše opisane u prethodnim prikazima.
Sljedeće stanje koje duša ima je poput podjele sebe na različite unutarnje događaje. U ovom periodu spavanja, duša ne doživljava sebe kao jedinstvo, već kao unutarnje mnoštvo. To je stanje prožeto tjeskobom. Kad bi se to svjesno doživjelo, bila bi to duševna tjeskoba. Ali čovjekova duša svake noći doživljava pandan ovom strahu. Samo ostaje bez svijesti.
Za osobu sadašnjosti, u ovom trenutku spavanja, događa se duševni učinak onoga što u budnom stanju doživljava kao svoju posvećenost Kristu. Prije događaja na Golgoti stvari su za ljude bile drugačije. Dok su bili budni, iz svojih vjerskih uvjerenja dobili su sredstvo, koje je zatim djelovalo kod njihovog spavanja i bilo lijek protiv tjeskobe. Za osobu koja živi nakon događaja na Golgoti, to predstavljaju religiozna iskustva koja ima u kontemplaciji života i smrti i naravi Krista. Svoju anksioznost pobjeđuje unoseći to u spavanje. To onemogućuje unutarnji pogled na ono što bi duša trebala iskusiti dok spava, kao što to čini tijelo kad je budno. Kristovo vodstvo spaja unutarnju rascjepkanost i raznolikost u jedinstvo. I unutarnje biće duše je sada drugačije nego tijekom budnog stanja. Vaš vlastiti eterski i fizički organizam, sada također pripadaju vašem vanjskom svijetu. Nasuprot tome, sada u svojoj nutrini doživljava repliku planetarnih kretanja. U duši se individualno iskustvo uzrokovano fizičkim i eterskim organizmom, zamjenjuje kozmičkim iskustvom. Duša živi izvan tijela; a njen unutarnji život je replika planetarnog kretanja. Kao takva, inspiracijska svijest prepoznaje određene unutarnje procese na način kako je opisano u prethodnim poglavljima. Ova svijest također vidi kako je ono što duša ima kroz planetarno iskustvo, prisutno u budnoj svijesti u svojim naknadnim učincima. U ritmu disanja i krvotoka, ovo planetarno iskustvo nastavlja djelovati kao poticaj dok ste budni. Tijekom sna, fizički i eterski organizam su pod posljedicama planetarnog podražaja, koji vlada u njima u budnom dnevnom životu, kao posljedica prethodne noći.
Paralelno s ovima postoje i druga iskustva. U ovoj sferi svoje egzistencije u spavanju, duša doživljava svoju srodnost sa svim ljudskim dušama s kojima je ikada bila u vezi u svom životu na Zemlji. Ono što stoji pred dušom, shvaćeno intuitivno, postaje izvjesnost o ponovljenim životima na Zemlji. Zato jer se ti zemaljski životi otkrivaju u odnosu s dušama. Veza s drugim duhovnim bićima koja žive u svijetu, a da nikada nisu preuzela ljudsko tijelo, također postaje iskustvo duše.
Ali u ovoj fazi spavanja, postoji i iskustvo o tome, što dobre i loše sklonosti, dobra i loša iskustva, znače u kontekstu sudbine ovozemaljske egzistencije. Ono što su stariji svjetonazori nazivali karmom dolazi pred dušu.
Svi ovi događaji u spavanju, utječu na dnevni život na način da utječu na opće osjećanje sebe, raspoloženje duše, i osjećaj sreće ili nesretnosti.
Kako spavanje napreduje, osim opisanog, javlja se još jedno stanje duše. U sebi doživljava postojanje zvijezda stajaćica u slici. Poput tjelesnih organa u budnom stanju, sada se doživljavaju replike konstelacija zvijezda stajaćica. Proširuje se kozmičko iskustvo duše. Ona je sada duhovno biće među duhovnim bićima. Na način opisan u prethodnim razmatranjima, intuicija prepoznaje Sunce i druge zvijezde stajaćice, kao fizička utjelovljenja duhovnih bića. Ono što duša tamo doživljava, nastavlja imati učinak u svakodnevnom životu kao njezino religiozno raspoloženje, njezin religiozni osjećaj i volja. Treba zapravo reći da ono što se u dubini duše komeša kao religiozna čežnja je, za budnog čovjeka, posljedica iskustva zvijezda tijekom spavanja.
Ali ono što je posebno značajno, je da u ovom stanju duša ima pred sobom činjenice rođenja i smrti. Ona sebe doživljava kao duhovno biće u koje kroz začeće i embrionalni život ulazi u fizičko tijelo, a proces smrt (nesvjesno) vidi kao prijelaz u čisto duhovno duševni svijet. Činjenica da duša u svom budnom stanju ne može vjerovati u stvarnost onoga što se izvana, osjetilima čini kao događaj rođenja i smrti, da to nije samo maštoviti izraz čežnje, već tupo, u osjećajima ponovno proživljavanje onoga što u stanju spavanja stoji pred dušom.
Kad bi čovjek u svojoj svijesti mogao učiniti prisutnim sve što se nesvjesno doživljava od uspavljivanja do buđenja, tada bi u prvom iskustvu u kojem se osjetilne pojave rastvaraju u općem unutarnjem doživljaju svijeta, i u kojem se javlja neka vrsta panteističke svijesti o Bogu, on bi imao sadržaj svijesti koji bi njegovim filozofskim idejama dao doživljaj stvarnosti. Kada bi mogao svjesno u sebi nositi planetarni i život zvijezda stajaćica kod spavanja, imao bi kozmologiju punu sadržaja. A zaključak bi mogao biti ono što proizlazi iz iskustva zvijezda, a to je iskustvo čovjeka kao duha među duhovima. Zapravo, od trenutka kad zaspi i kroz daljnja stanja spavanja, čovjek postaje nesvjesni filozof, kozmolog, i biće duše ispunjeno Bogom. Imaginacija, inspiracija i intuicija, podižu iz mračnih dubina ono što se inače doživljava samo pri spavanju, što pokazuje kakvo je biće čovjek sam po sebi, kako je član kozmosa, kako je prožet Bogom.
Ovo posljednje događa se čovjeku u najdubljem stanju sna. Odatle duša započinje svoje putovanje natrag u osjetilni svijet. U impulsu koji vodi do te povrate staze, intuitivna svijest prepoznaje učinak onih duhovnih bića koja imaju svoj osjetilni pandan u Mjesecu. Duhovni učinci Mjeseca su ti koji, kod svakog spavanja, pozivaju ljude natrag u zemaljsku egzistenciju. Naravno, ovi lunarni učinci prisutni su i za vrijeme mladog Mjeseca. Ali preobrazba onoga što se mijenja u osjetilno vidljivoj slici Mjeseca, ima značenje i utjecaj na ljude u zemaljskoj egzistenciji od rođenja (začeća) do smrti.
Nakon najdublje faze spavanja, čovjek se kroz ista stanja vraća u budni život. Prije nego što se probudi, opet proživljava opću egzistenciju i čežnju za Bogom, u čemu i snovi mogu igrati ulogu.