.- Prijelaz iz duševno-duhovne egzistencije u razvoj čovjeka prema osjetilnom-fizičkom
U prethodnim je razmatranjima pokazano kako se inspiracijskom i intuitivnom spoznajom može postići uvid u vječnu duhovnu i duševnu bit čovjeka. Skrenuta je pozornost kako je čovjekov unutarnji život ispunjen replikama kozmičkih događaja. Kako čovjek tijekom spavanja nesvjesno doživljava takav kozmički unutarnji život, pokazano je u prošloj raspravi. Čovjekov unutarnji svijet postaje vanjski svijet, i obrnuto: duhovno biće vanjskog svijeta postaje unutarnji svijet.
Tijekom stanja spavanja, čovjekov fizički i eterski organizam su vanjski svijet za duševno duhovno biće. Oni ostaju prisutni na način da uvijek iznova mogu postati oruđe duševno duhovnog čovjeka dok je budan. Kad ljudi zaspu, sa sobom nose želju za ova dva organizma. Ta je želja - kako je pokazano u prošlom razmatranju - povezana s onim duhovnim silama kozmosa koje svoju osjetilnu sliku imaju u ukazanjima Mjeseca. Čovjek je podložan tim mjesečevim silama samo svojom vezom sa zemaljskim bićima. Pogled na stanje u kojem se čovjek nalazi u čisto duhovnom svijetu, određeno vrijeme prije okretanja zemaljskom životu, pokazuje da nije podložan utjecajima ovih mjesečevih sila.
U tom stanju one ne doživljava fizički i eterski organizam kao da mu pripada, kao što je to slučaj kada spava. On te organizme doživljava na sasvim drugačiji način. On ih doživljava u temeljima kozmičkih svjetova. Doživljava pojavljivanje tih organizama iz duhovnog kozmosa. On gleda duhovni kozmos. Ovaj duhovni kozmos je duhovni dio klice fizičkog zemaljskog organizma koji će nositi u budućnosti. Kada se govori o 'klici' u ovom kontekstu, to znači nešto što se u određenom pogledu ponaša suprotno od onoga što tako nazivamo u fizičkom kontekstu svijeta. 'Klica' je mali fizički početak strukture koja se širi. Struktura duhovne sile koju čovjek vidi u vezi sa svojim bićem, u pred zemaljskoj duhovnoj egzistenciji je velika i skuplja se sve više i više, konačno srastajući s fizičkim dijelom klice.
Za predstavljanje ovih odnosa potrebno je koristiti izraze 'veliko' i 'malo'. Ali treba uzeti u obzir da je iskustvo u duhovnom svijetu duhovno, i da prostor u kojem se odvija fizički događaj za njega ne postoji. Izrazi koji se koriste zapravo su samo ilustracije onoga što se doživljava duhovno, čisto kvalitativno, neprostorno.
Tijekom svog pred zemaljskog postojanja čovjek doživljava kozmičku strukturu, koja je duhovna klica njegovog budućeg fizičkog organizma. I ta se duhovna struktura doživljava kao jedinstvo sa cjelokupnim duhovnom kozmosom i istovremeno se otkriva kao kozmičko tijelo vlastitog bića. Čovjek duhovni kozmos osjeća kao sile vlastitog bića. Cjelokupno postojanje sastoji se od doživljaja sebe u ovom kozmosu. Ali ne doživljava samo sebe. Zato što ga ova kozmička egzistencija ne odvaja od drugog života kozmosa, kao što kasnije čini njegov fizički organizam. Ima neku vrstu intuicije prema ovom životu. Život drugih duhovnih bića također je njegov život.
Čovjek ima svoje pred zemaljsko postojanje u aktivnom iskustvu duhovne klice svog budućeg fizičkog organizma. On sam priprema ovaj organizam radeći na duhovnoj klici u duhovnom svijetu s drugim duhovnim bićima. Kao što za vrijeme svog zemaljskog postojanja on kroz svoja osjetila ima fizičku okolinu pred sobom, i u njoj je aktivan, tako i u pred zemaljskoj egzistenciji pred sobom ima svoj fizički organizam, koji se oblikuje u duhu; a njegova se aktivnost sastoji u sudjelovanju u formiranju toga, kao što se njegova aktivnost u fizičkom svijetu sastoji u sudjelovanju u oblikovanju fizičkih stvari u vanjskom svijetu.
U duhovnoj klici fizičkog tijela, koju duhovno duševni čovjek doživljava u svojoj pred zemaljskoj egzistenciji, postoji istinski kozmos, ništa manje raznovrstan i raznolik u sebi od fizičkog okruženja osjetila. Da, intuitivno znanje može reći da ono što čovjek, skupljen u fizičko ljudsko tijelo, ima u sebi kao nesvjestan svijet, jest kozmos s kojim se fizički svijet ni izdaleka ne može usporediti u veličanstvenosti.
I ovaj univerzum čovjek na duhovni način doživljava u svom pred zemaljskom stanju i radi na tome. To doživljava u svojoj egzistenciji, svojoj pokretljivosti, ali ispunjen duhovnim bićima.
On ima svijest unutar tog svijeta. Njegove vlastite snage povezane su s aktivnim silama koje utječu na razvoj ovog kozmosa. Suradnja duhovnih kozmičkih moći s njegovima, ispunjava njegovu svijest. Stanje spavanja je, na neki način, replika ove aktivnosti. Ali to se događa na način da fizički organizam postoji kao cjelovita struktura izvan duševno duhovnog čovjeka. Aktivne sile koje tvore sadržaj svijesti, u pred zemaljskoj egzistenciji nedostaju. Zato je stanje nesvjesno.
Kako pred zemaljska egzistencija napreduje, svjesno iskustvo razvoja budućeg zemaljskog organizma postaje sve prigušenije. Ne nestaje potpuno iz vidika; ali mrači se. Kao da se čovjek osjeća sve više otuđeno od vlastitog kozmičkog unutarnjeg svijeta. Proživljava svoj put iz ovoga svijeta. Ono što je nekoć bilo potpuno su-iskustvo s duhovnim bićima kozmosa, sada se predstavlja samo kao otkrivenje tih bića. Može se reći da je čovjek prije toga imao iskustvo intuicije duhovnog svijeta; sada se to pretvara u iskustvo inspiracije u kojem biće izvana utječe na čovjeka, otkrivajući se.
Ali s tim se unutar duhovno duševne osobe događa iskustvo koje se može opisati kao 'lišavanje' i pojava 'želje za onim što je izgubljeno'. Ako se koriste takvi izrazi, to je da se ono nadosjetilno ilustrira kroz uvjete slične fizičkom iskustvu.
Čovjekova duša živi u takvoj 'oskudici' i 'želji' u kasnijem razdoblju svoje pred zemaljske egzistencije. Više nema duhovni svijet u punoj stvarnosti su-iskustva, nego kao otkriveni odraz, takoreći s nižim intenzitetom egzistencije u svijesti.
Ljudska duša sada postaje zrela za iskustvo duhovnih mjesečevih sila, koje su prije bile izvan njene sfere egzistencije. Tako postaje biće koje je neovisno od drugih duhovnih bića s kojima je prethodno živjela. Može se reći: prethodno je njeno iskustvo bilo prožeto duhom, prožeto Bogom; nakon toga osjeća vlastito duhovno biće; a kozmos se percipira kao vanjski svijet, iako je doživljaj tog otkrivanja kozmosa još uvijek vrlo intenzivan u početnim fazama, i tek postupno se razvija u zatamnjeno.
U tom iskustvu, čovjek izlazi iz duhom natopljene egzistencije koja se percipira kao stvarnost, da bi ušao u onu u kojoj se suočava s otkrivenim duhovnim kozmosom. Prvi stupanj iskustva je ono što se kasnije u zemaljskoj egzistenciji pojavljuje kao religiozna duševna sklonost za predodžbe i osjećaje. Druga je stvarnost onoga što, kada se opiše, čini pravu kozmologiju. Jer fizičku ljudsku organizaciju promatramo i u njenom obliku klice, bez kojeg se ne može razumjeti.
U razdoblju koje slijedi čovjek gubi pogled na duhovni kozmos. Potamni pred 'duhovnim okom'. Iskustvo unutarnje duše koja je povezana s mjesečevim silama, postaje sve intenzivnije. I čovjekova duša postaje zrela da izvana primi ono što je prethodno iskusila iznutra. Duhovna aktivnost u razvoju fizičkog organizma, koju je čovjek ranije svjesno doživljavao, izostavlja njegove duševne organe; prelazi na fizičku aktivnost koja se odvija u reproduktivnom razvoju unutar zemaljske egzistencije. Ono što je čovjekova duša prethodno iskusila, prelazi na ovaj reproduktivni razvoj kako bi u njemu djelovala kao usmjerujuća sila. Čovjekova duša sada neko vrijeme postoji u duhovnom svijetu u kojem više ne igra ulogu u formiranju čovjekovog fizičkog organizma.
U ovoj fazi ona postaje zrela da zadovolji ono što joj 'nedostaje' i 'želi' u eterskom kozmosa. Ona privlači kozmički eter prema sebi. I formira svoj eterski organizam u smislu sposobnosti koje su ostale iz njenog sudjelovanja u ljudskom kozmosu. To je način na koji se čovjek navikava na svoj eterski organizam prije nego što ga njegov fizički organizam primi u njegovu zemaljsku egzistenciju. Procesi koji su se odvijali u oblasti zemaljske egzistencije kao rezultat dovršenog začeća, odvojeno od tijeka posljednjih faza pred zemaljskog života duše, imaju formiranje fizičkog organizma dovedeno do fizičke klice. Ljudska duša, koja je sada integrirala svoj eterski organizam, može se s tim ujediniti. Može se ujediniti kroz stalnu snagu 'želje'; i čovjek sada započinje svoje fizičko zemaljsko putovanje.
Iskustvo ljudske duše dok integrira eterski organizam u sebe, kao što je rast ovog organizma iz kozmičkog etera, iskustvo je strano Zemlji; jer se provodi bez fizičkog organizma. Ima ga, međutim, kao svoj 'željeni' objekt. Ono što se događa u iskustvu vrlo malog djeteta, nesvjesno je sjećanje na to iskustvo. Ali to je aktivno sjećanje, nesvjestan rad na fizičkom organizmu, koji je prije bio unutarnji svijet duše, a koji je sada dan kao vanjski dio čovjekove duše. Formativna aktivnost koju čovjek nesvjesno provodi na vlastitom organizmu dok on raste, pojava je ovog aktivnog sjećanja. Ono što filozofija traži i što može imati kao unutarnju stvarnost samo kroz potpuno svjesnu imaginaciju prvog iskustva iz djetinjstva leži u ovom aktivnom, nesvjesnom sjećanju. S tim je u vezi i priroda, svijetu stranog, i svijetu sklonog, filozofiranja.