.- Krist u Njegovoj vezi s čovječanstvom
U prošlom razmatranju pokušao sam opisati kako duševno duhovno postojanje prelazi u osjetilno tjelesno. Ovisi o razumijevanju koje čovjek unese u ovaj prijelaz hoće li moći imati odnos prema događaju na Golgoti, i njegovom odnosu prema zemaljskoj evoluciji, u skladu s njegovom trenutnom sviješću.
Ako netko u vlastitom fizičkom osjetilnom biću ne prepoznaje kako se duhovno duševni element promijenio iz duhovnog oblika iskustva, na takav način da je postao pojava u fizičkom osjetilnom svijetu, mora mu ostati nejasno kako se duh Krista iz duhovnih svjetova pojavio u čovjeku Isusu unutar fizičkog svijeta.
No, valja uvijek iznova naglasiti da se kod svakog pojedinca ne radi o samoj vizualnoj spoznaji, već dohvaćanje umom onoga što je istraženo gledanjem. Pojedinci postižu vizualnu spoznaju. Dohvaćanje umom je moguće za svakoga.
Svatko tko prepoznaje svjetove koje ljudska duša doživljava u pred zemaljskoj egzistenciji, također se uči gledati na Onoga koji je, prije nego što se dogodio misterij na Golgoti, živio samo u toj egzistenciji, kao Krist, i koji je kroz ovo otajstvo i dalje povezao svoj život s čovječanstvom na Zemlji.
Duše čovječanstva na Zemlji tek su postupnim razvojem postigle stanje u kojem danas žive. Obična svijest uzima stanje duše kakvo je danas i konstruira 'povijest' u kojoj stvari prikazuje kao da su ljudi daleke prošlosti mislili, htjeli i osjećali, gotovo isto što i danas. Ali nije tako. Bilo je razdoblja u zemaljskoj egzistenciji ljudi kada je ovo stanje duše bilo potpuno drugačije nego danas. Tada nije bilo tako oštrog kontrasta između spavanja i jave. Snovi su sada jedini most između to dvoje. Ali postoji nešto varljivo i upitno u njihovom sadržaju. Čovjek davnih vremena doživio je srednje stanje između potpuno budnog i nesvjesnog sna, koje je bilo slikovito i nerealno, ali kroz koje se otkrivalo nešto istinski duhovno, kao što se nešto istinski tjelesno otkriva kroz tjelesnu percepciju.
U tom iskustvu kroz slike, a ne kroz misli, drevni je čovjek doživio snolik sadržaj svog pred zemaljskog postojanja. Sebe je doživljavao kao pred zemaljsko biće duše, kao u odjeku onoga što je tada prošao. Ali on nije imao potpuno, jasno iskustvo 'Ja' kakvo imaju ljudi današnjice. Nije se osjećao kao 'Ja' u istoj mjeri kao ljudi danas. Ovo 'Ja' iskustvo došlo je tijekom duhovnog razvoja.
Presudna epoha u razvoju za razvoj 'Ja' iskustva, ona je u kojoj se dogodio i misterij Golgote.
U to vrijeme duševno iskustvo odjeka pred zemaljske egzistencije postajalo je sve mračnije za običnu svijest. Čovjek je postajao sve više ograničen u onome što je mogao znati o sebi, što mu se otkrivalo kao fizička osjetilna zemaljska egzistencija.
Od tog trenutka nadalje, percepcija smrti također je dobila novo značenje. Čovjek je prethodno znao za svoju vječnu prirodu na naznačeni način. To je znao tako jer je vidio spomenuti odjek da mu je bilo jasno da to neće utjecati na smrt. A u razdoblju povijesti u kojem je pogled ograničen na fizičkog čovjeka, smrt se pred dušom predstavljala kao mučna zagonetka.
Ova zagonetka za čovjeka nije riješena daljnjim razvojem unutrašnjih snaga spoznaje. To je za njega riješeno tek kad je otajstvo Golgote ušlo u zemaljsku egzistenciju.
Krist je u zemaljsko postojanje sišao iz onih svjetova u kojima je čovjek proživio svoje pred zemaljsko postojanje. U sjedinjavanju iskustva obične budne svijesti sa svojim bićem, i ugledajući se na Kristovo djelo, iz događaja na Golgoti čovjek može, pronaći ono što je prije imao prirodnim stanjem svoje svijesti.
Posvećenici drevnih misterija, razgovarali su sa svojim sljedbenicima tako da su u svojim predodžbama o pred zemaljskoj egzistenciji, vidjeli dar milosti duhovnog bića Sunca, koje svoj odraz ima u fizičkom Suncu.
Inicirani, koji je u vrijeme otajstva Golgote još uvijek živio nastavljajući stare metode inicijacije, govorio je onima koji su željeli čuti o tome, kako je biće koje je ljudima prethodno davalo odraz njihovog pred zemaljskog postojanja, iz duhovnih sišlo u zemaljski svijet kao Krist, i preuzelo tijelo čovjeka Isusa.
Oni koji su iz inicijacije znali istinu o otajstvu Golgote, u ranim danima kršćanskog razvoja, govorili su o biću Krista, kao o onom biću koje je iz duhovnih svjetova sišlo u zemaljski. Tadašnji učitelji čovječanstva, posebno su naglašavali Krista nadzemaljskog svijeta i Njegov put do ljudi na Zemlji.
Preduvjet za takvo gledanje bio je da se još uvijek dovoljno zna o nadosjetilnim svjetovima iz stare inicijacije, da su u Kristu može vidjeti biće duhovnog svijeta prije Njegovog silaska na Zemlju.
Ostaci takvog znanja, trajali su do otprilike četvrtog stoljeća nove ere. Zatim su nestali iz ljudske svijesti. Otajstvo Golgote je tako postao događaj poznat samo kroz propagaciju vanjske povijesti. Inicijacijski principi za vanjski svijet su bili izgubljeni, i reproducirani samo na mjestima na kojima su ljudi malo znali. Tek sada, od posljednje trećine devetnaestog stoljeća, ljudski je razvoj ponovno dosegao stupanj u kojem nova inicijacija, koja je opisana u prethodnim razmatranjima, vodi do pogleda na prirodu Krista unutar duhovnog svijeta.
Za potpuni razvoj 'Ja' svijesti, koja je trebala nastati u razvoju ljudi, bilo je potrebno da se početno znanje povuče na nekoliko stoljeća i da čovjek sebe u početku vidi, kao upućenog na osjetilni i vanjski povijesni svijet, u kojemu može slobodno razviti 'Ja' svijest.
Tako je kršćanskoj zajednici jedino bilo moguće uputiti vjernike na povijesnu tradiciju otajstva Golgote, i zaodjenuti u dogme ono što se nekada znalo kroz duhovno znanje. Tu se ne radi o sadržaju tih dogmi, nego o načinu na koji se to doživljava u duši, bilo kroz vjeru ili kroz znanje.
Danas je ponovno moguće doći do izravne spoznaje Krista. Isusov lik stoljećima je stajao pred običnom sviješću; i Krist koji je živio u njemu postao je predmet vjere. Ali sve više i više, osobito kod duhovno vodećeg dijela čovječanstva, gubila se privlačnost prema religijskim dogmama; Isusa su sve više vidjeli samo onako kako je predstavljen u povijesti, za običnu svijest. Postupno se gubi iskustvo Krista. I tako je nastala moderna grana teologije koja se zapravo bavi samo čovjekom Isusom i kojoj nedostaje živi odnos s Kristom. Ali jednostavno vjerovanje u Isusa zapravo više nije kršćanstvo.
U svijesti o svojoj pred zemaljskoj egzistenciji, čovjek davnih vremena je imao temelj za ispravan odnos prema svojoj egzistenciji nakon smrti na Zemlji. Ono što mu je prije dalo prirodno iskustvo zagonetke smrti, u kasnijim vremenima mu se dalo na drugačiji način, kroz njegovu povezanost s Kristom. Prema Pavlovim riječima: 'Ne ja, nego Krist u meni', to bi ga trebalo toliko prožeti tako da mu postane vodič kroz vrata smrti. U običnoj svijesti, čovjek sada ima nešto što može dovesti do potpunog 'Ja' iskustva, ali ne i nešto što bi duši dalo snagu da kroči kroz vrata smrti. Jer obična svijest rezultat je fizičkog tijela. Dakle, duši može dati onu snagu, za koju mora smatrati da se gasi smrću.
Onima koji su to sve još mogli prepoznati iz stare inicijacije, čovjekov fizički organizam se činio bolesnim. Zato što su morali pretpostaviti da ne može razviti tavu moć da duši dade tako sveobuhvatnu svijest da bi mogla doživjeti svoju punu egzistenciju. Krist se pojavio kao liječnik duše, kao iscjelitelj, spasitelj. I kao takav mora biti prepoznat u svojoj dubokoj vezi s čovječanstvom.
Događaj smrti u vezi s Kristom, bit će predmet sljedećeg razmatranja.
Upijajući iskustvo Krista, ono što je stara svijest, produbljena izjavama iniciranih, dala kao iskustvo vječnosti, postaje filozofija koja se može nositi s božanskim načelom Oca u egzistenciji svijeta. Oca u duhu možemo opet promatrati kao sveprožimajuće biće. Spoznajom Krista, koji je kao biće iz izvanzemaljskog svijeta, uzeo zemaljsko tijelo u ljudskom biću Isusu, kozmologija dobiva svoje kršćansko obilježje. U događajima u evoluciji, Krist je prepoznat kao biće kojem je u toj evoluciji pripala odlučujuća uloga. - I kroz ponovno rasplamsavanje nejasne spoznaje o 'vječnom u čovjeku', ljudski um se usmjerava od pukog osjetilnog svijeta, u kojem se razvija 'Ja' svijest, prema Duhu, zajedno s bogom Ocem i Kristom, tvori jedno obnovljeno religijsko znanje.