.- Događaj smrti u vezi s Kristom
Kod stanja spavanja za običnu svijest prestaju osjetilni događaji, kao i duševna aktivnost mišljenja, osjećanja i volje. To znači da ljudsko biće gubi ono što sažima kao svoje 'Ja'.
Kroz vježbe duše okarakterizirane u prethodnim razmatranjima, mišljenje je prvo koje je zahvaćeno od strane više svijesti. Ali ne može se zahvatiti, bez da se prvo ne izgubi. U uspješnoj meditaciji, osoba doživljava ovaj gubitak mišljenja. Istina je da se iznutra osjećamo kao biće; javlja se neodređeni unutarnji doživljaj; no, ne može se u početku iskusiti tako jako sebe, da bi to unutarnje biće mogli shvatiti u misaonoj aktivnosti. Ta se mogućnost javlja tek postupno. Povećava se unutarnja aktivnost; a snaga mišljenja se ne pali s iste strane kao u običnoj svijesti. U ovoj običnoj svijesti, čovjek sebe doživljava samo u sadašnjem trenutku. Kako se kroz duševne vježbe ponovno pokreće mišljenje nakon što se prođe kroz ne-mišljenje, i time dođe do imaginacije, sadržaj cjelokupnog životnog tijeka od rođenja do sadašnjeg trenutka, doživljava se kao vlastito 'Ja'. Sjećanja obične svijesti također su iskustva sadašnjeg trenutka. To su slike koje se doživljavaju u sadašnjosti, i samo čiji sadržaj upućuje na prošlost.
Takvo sjećanje u početku nestaje kada se pojavi imaginacija. Prošlost se tada promatra kao da je sadašnjost. Kao što se u osjetilnom opažanju osjetilo usmjerava prema stvarima koje se nalaze jedna pored druge u prostoru, probuđena aktivnost duše se u imaginaciji usmjerava prema raznim događajima u vlastitom životu. Pred sobom imate progresiju vremena kao jedinicu. Sadržaj nastajanja pojavljuje se kao trenutna sadašnjost.
Ali u višoj svijesti postoji nešto drugo osim sjećanja obične svijesti. Pred sobom imamo aktivnost eterskog organizma prethodno nepoznatu toj svijesti. Sjećanja obične svijesti samo su slike onoga što je čovjek iskusio u vanjskom svijetu, kroz svoj fizički organizam. Ali imaginativna svijest, doživljava aktivnost koju je eterski organizam izvršio na fizičkom organizmu.
Nastanak ovog iskustva događa se tako, da čovjek ima osjećaj da iz dubine duše izranja nešto što je prethodno bilo u vlastitom biću, ali svoje valove nije potjeralo u svijest. Sve to treba doživjeti s punom mirnoćom. To je slučaj kada je obična svijest potpuno sačuvana, uz imaginativnu. Čovjek uvijek mora biti u stanju povezati iskustva koja ima u interakciji između eterskog i fizičkog organizma, s odgovarajućim životom sjećanja obične svijesti. Tko to ne može, nema posla s imaginacijom, već s vizionarskim iskustvom.
U vizionarskom iskustvu svijest se ne ispunjava novim sadržajem koji se nadovezuje na stari, kao što je slučaj s imaginacijom, već se transformira; stari sadržaj ne može biti prisutan uz novi. U imaginaciji se ima svoju običnu osobu pred sobom; vizionar se potpuno transformirao u drugu osobu.
Svatko tko izvana kritizira antropozofska istraživanja, mora to uzeti u obzir. Stalno se događa da se imaginativna spoznaja procjenjuje kao da vodi do nečeg vizionarskog. Pravi duhovni istraživač to mora odbaciti u najstrožem smislu. On ne zamjenjuje običnu svijest vizionarskom; nego imaginativnu uključuje u običnu. Kod njega je imaginativno iskustvo u svakom trenutku potpuno kontrolirano uobičajenim mišljenjem. Kod vizionarskih predodžbi veći je prodor 'Ja' u fizički organizam, nego je to kod obične svijesti. Imaginacija je pravi iskorak iz fizičkog organizma; osnovna konstitucija duše u fizičkom organizmu ostaje očuvana. Čovjek postaje svjestan u dijelu duše koji je prije bio nesvjestan; ali dio duše koji je prethodno bio svjestan u fizičkom organizmu ostaje u istom duševnom iskustvu. Međuodnos između iskustva imaginacije i iskustva obične svijesti, jednako je stvarno iskustvo duše kao što je i usmjeravanje aktivnosti duše naprijed-natrag, od jedne predodžbe do druge u običnoj svijesti. Ako se to uzme u obzir, neće se o imaginativnoj spoznaji suditi kao o nečem vizionarskom. Naprotiv, sposobna je odagnati sve vizionarske sklonosti. Ali oni koji spoznaju imaginativno, također mogu vidjeti da vizije ne sadrže iskustva bez tijela, već iskustva koja ovise o tijelu u mnogo većoj mjeri nego osjetilna iskustva. Jer mogu usporediti karakter vizije s karakterom istinski bestjelesne imaginacije. Vizionar je dublje u svojim fizičkim tjelesnim funkcijama nego osoba koja svoje osjetilne percepcije doživljava na uobičajen način.
Kad se pojavi imaginacija, obična misao se prepoznaje kao nešto što nema supstancije u sebi. Supstancijalni sadržaj ovog običnog mišljenja, ono je što se kroz imaginaciju uvodi u svijest. Obično se mišljenje zapravo može usporediti sa slikom u zrcalu. Ali dok zrcalna slika nastaje u običnoj svijesti, ono što se pojavljuje u imaginaciji živo je na nesvjestan način. 'Imaginira' se i u običnom duševnom životu; ali nesvjesno. Da ne 'imaginirate', ne bi ni mislili. Svjesne misli običnog duševnog života, zrcalne su slike nesvjesne imaginacije koje odražava fizički organizam. A supstanca ovog mišljenja je eterski organizam koji se otkriva u razvoju u zemaljskom životu čovjeka.
S inspiracijom, novi element ulazi u svijest. Da bi se došlo do inspiracije, iz vlastitog odvijanja života treba ga apstrahirati, kao što je opisano u prethodnim razmatranjima. Ali snaga aktivnosti koju je duša stekla imaginacijom ostaje netaknuta. Posjedujući tu moć, duša može doći do ideje o tome što iz kozmosa leži u osnovi eterskog organizma, baš kao i fizičkog organizma.
I tako je duša stavljena pred vlastitu vječnu bit. U običnoj svijesti slučaj je, ako duša želi postati aktivna u imaginaciji, to može učiniti samo tako da preuzme fizički organizam. Uranja u njega, a ono u slikovitim predodžbama odražava ono što doživljava sa svojim eterskim organizmom. Ali to ne doživljava u svojoj aktivnosti. Sam ovaj eterski organizam, tada se doživljava u imaginativnoj svijesti. Ali to se događa jer su duša i njena iskustva išla dalje u astralni organizam. Sve dok duša samo ima imaginaciju, ona nesvjesno živi u astralnom organizmu, a fizički i eterski organizmi se promatraju; čim je duša u stanju inspiracije, promatra se i astralni organizam. Jer duša sada živi u svojoj vječnoj jezgri. Duša je u stanju to vidjeti, napredujući do intuitive spoznaje. Kroz to ona živi u duhovnom svijetu, kao što živi u svom fizičkom organizmu u običnoj egzistenciji.
Na taj način duša prepoznaje kako fizički, eterski i astralni organizam izlaze iz duhovnog svijeta. Ali također može promatrati kontinuirani rad duhovnog u organizaciji zemaljskog bića - čovjeka. Vidi kako se duhovna srž čovjeka utapa u fizički, eterski i astralni organizam. Ovo uranjanje nije skliznuće duhovnog u tjelesno, pa da se prvo nastani u drugome. Ne, to je transformacija dijela ljudske duše u fizičku i etersku organizaciju. Ovaj dio čovjekove duše nestaje tijekom zemaljskog života pretvarajući se u fizički i eterski organizam. To je onaj dio duše koji obična svijest doživljava u svom odrazu kroz misao. Ali duša se ponovno pojavljuje negdje drugdje. To je slučaj s onim njezinim dijelom koji se u zemaljskoj egzistenciji doživljava kao volja. Volja ima drugačiji karakter od mišljenja. U volji, čovjek unosi uspavani dio sebe, čak i tijekom normalnog budnog života. Ono što je misao jasno stoji ispred duše. Čovjek je doista potpuno budan kad je u pitanju mišljenje. To nije slučaj s voljom. Volja se potiče mišlju. Koliko se protežu misli, proteže se i budna svijest. Ako kroz volju pomičem svoju ruku, tada u običnoj svijesti imam početnu misao kao početak, i percepciju podignute ruke sa svim popratnim emocionalnim iskustvima duše kao završetak djelovanja volje. Ono u sredini je nesvjesno. Ali ono što se događa u dubini organizma kada se u čovjeku odvija volja, jednako je neuhvatljivo običnoj svijesti kao i iskustva spavanja. Čovjek uvijek ima dio sebe koji spava, čak i kada je budan.
Ovaj dio je onaj u kojem dio duha i duše nastavlja živjeti tijekom zemaljske egzistencije, koji se ne pretvara u fizički organizam. Ova stanja se vide, kada je kroz vježbe volje opisane u prethodnim razmatranjima, ostvarena istinska intuicija. Tada se iza volje, može prepoznati vječni dio čovjekove duše. To se pretvara u organizaciju glave; i u svom obliku-životu nestaje za vrijeme zemaljskog života, i ponovno se pojavljuje na drugoj strani kako bi prošlo kroz smrt i ponovno postalo zrelo za suradnju na radu na budućem fizičkom zemaljskom tijelu i zemaljskom životu. Ovo se opažanje tako približava događaju smrti u čovjekovu životu, koji će biti opisan u sljedećem razmatranju. Jer pogled koji sam danas razvio vodi samo na dalje postojanje volje i na prepoznavanje dijela duše iz prošlosti koji se pretvara u organizaciju ljudske glave. Ali ne dolazi do sudbine 'Ja' svijesti. Ovo se može riješiti samo u vezi s Krist-problemom. Stoga će odgovarajuće razmatranje voditi natrag do pogleda na misterije kršćanstva.
Uobičajena idejna filozofija sastoji se od mišljenja; ali u tim mislima nema života, nema supstance. Supstancu dobivate kada fizički organizam nestane iz vaše imaginacije. Prije su misli filozofije bile samo zrcalne slike opisane vrste. Ako to razvijete u filozofiju, morate osjetiti njenu nestvarnost, ako u njoj živite nepristrano. Zatim se osjeća trenutak, koji je ovdje okarakteriziran kao trenutak u kojem sve zapamćene misli potpuno nestaju. Augustin i Descartes su to osjećali, ali to su neadekvatno protumačili kao 'sumnju'. Ali filozofija dobiva život kada se jedinstvo životnog tijeka supstancijalno pojavi u duši. Bergson je to osjetio i izrazio u svojoj ideji 'trajanja'. Ali od te točke nije otišao dalje. S obzirom na te okolnosti, kako stoje stvari s kozmologijom i religijskim spoznajama, treba razmotriti dalje.