.- III. Manifestacije života
Zdrav i bolestan ljudski organizam ne može se razumjeti, ako se zamisli da djelovanje bilo koje tvari unesene hranom jednostavno nastavlja utjecaj iz vanjske prirode u unutrašnjost organizma. Ne radi se o nastavljanju učinka koji se opaža u tvari izvan ljudskog organizma, već o njegovom prevladavanju.
Iluzija da tvari iz vanjskog svijeta nastavljaju djelovati u organizmu na svoj način, proizlazi iz činjenice da se to uobičajenom kemijskom načinu razmišljanja čini tako. Prema svojim istraživanjima, oni vjeruju da je vodik naprimjer, prisutan u organizmu kao i u vanjskoj prirodi, jer se nalazi u hrani i pićima koja se konzumiraju kao hrana, a zatim opet u produktima izlučivanja: zraku, znoju, mokraći, izmetu i u izlučevinama, naprimjer žuči.
Danas nema potrebe pitati se što se dogodilo s onim što se činilo kao vodik prije ulaska u organizam i nakon što je iz njega izašlo.
Ne pitate se: što ono što se pojavljuje kao vodik, prolazi u organizmu?
Kada se postavi ovo pitanje, odmah ste potaknuti skrenuti pozornost na razliku između budnog i organizma koji spava. U usnulom organizmu njegova materijalna suština ne daje osnovu za razvoj svjesnih i samosvjesnih iskustava. Ali daje osnovu za razvoj života. U tom se pogledu usnuli organizam razlikuje od mrtvog organizma. U ovom slučaju materijalna osnova više nije osnova života. Sve dok tu razliku vidite samo u razlici u sastavu tvari u mrtvom i živom organizmu, nećete napredovati u razumijevanju.
Prije gotovo pola stoljeća, značajni fiziolog Du Bois-Reymond istaknuo je da se svijest nikada ne može objasniti djelovanjem tvari. Rekao je da se nikada neće shvatiti zašto određenom broju atoma ugljika, kisika, dušika i vodika, ne bi trebalo biti svejedno kako leže, kako su ležali i kako će ležati, i zašto tom promjenom položaja kod osobe izazivaju osjećaj: vidim crveno; osjećam miris ruža. Budući da je to tako, rekao je Du Bois-Reymond, znanstveni način razmišljanja nikada ne može objasniti budnog čovjeka ispunjenog osjetima, već samo onog koji spava.
Takvim gledanjem bio je u iluziji. Vjerovao je, fenomeni svijesti ne proizlaze iz načina djelovanja supstanci, već vjerojatno iz života. U stvarnosti, međutim, mora se reći, za fenomene života, baš kao što je Du Bois-Reymond učinio za fenomene svijesti: zašto bi bilo moguće da određeni broj atoma ugljika, kisika, vodika i dušika, proizvede pojavu života, iz načina na koji leže, kako su ležali i kako će ležati?
Promatranja pokazuju da su fenomeni života potpuno drugačije orijentirani od onih koji se događaju u beživotnom. Za potonje se može reći: pokazuju se kao da njima dominiraju sile koje zrače iz prirode materijala, od - relativnog - središta do periferije. Fenomeni života pokazuju da materijalom dominiraju sile koje djeluju izvana prema unutra, prema - relativnom - središtu. Pri prelasku u život, materijal se mora povući od sila zračenja vani, i podvrgnuti se silama zračenja unutra.
Sada, svaka zemaljska tvar i zemaljski proces, ima svoje sile zračenja iz Zemlje i u zajednici je s njima. Tako tvar vidi kemija, samo kao sastavni dio zemljinog tijela. Ako oživi, mora prestati biti samo dio Zemlje. Ona izlazi iz zajednice sa Zemljom. Uključena je u sile koje zrače od izvana na Zemlju sa svih strana. Ako vidite tvar ili proces koji se odvija kao život, morate zamisliti da izmiče silama koje na njega djeluju kao iz središta Zemlje, i da dolazi u područje drugih, koje nemaju središte već opseg.
One djeluju sa svih strana, te sile, kao da streme prema središtu Zemlje. Morao bi se rastvoriti i raskomadati materijal zemaljske oblasti, na potpuno bezobličan način, ako se učinci vanzemaljskih nebeskih tijela ne bi umiješali u ovaj prostor sila i modificirali rastakanje. Na biljci možete promatrati što tu dolazi u obzir. Tvari Zemlje se izdižu iz područja djelovanja Zemlje u biljkama. Teže za bezobličnim. Ovaj prijelaz u bezoblično je modificiran djelovanjem Sunca i sličnog, iz kozmičkog prostora. Zar nije, ili druge stvari naprimjer noću, tada sile ponovno miješaju materijale, koje imaju iz zemaljske zajednice. A biljni život proizlazi iz međudjelovanja zemaljskih i kozmičkih sila. Ako se područje svih učinaka sila koje materijali razvijaju pod utjecajem Zemlje, sumira kao fizikalno, tada će se vidjeti da se potpuno različite vrste sila, koje ne zrače iz Zemlje, nago zrače u nju, moraju nazvati imenom koje izražava nešto drugo. Ovdje u ljudskoj organizaciji nalazimo nešto s druge strane, što smo s jedne strane već istaknuli u prethodnom poglavlju. U skladu sa starim nazivima koji su postali zbrkani pod utjecajem novijeg, fizički orijentiranog način mišljenja, ovaj dio čovjekovog organizma već smo nazvali eterskim. Mora se reći: u biljci, odnosno onom što se čini živom, vlada etersko.
Koliko je čovjek živo biće, u njemu vlada i ono etersko. Ali postoji i značajna razlika u odnosu na same pojave života, u odnosu na biljke. Biljka dopušta onom fizičkom da prevlada unutar nje, kada etersko iz kozmosa više ne razvija svoj utjecaj, kao što je slučaj noću kada sunčev eter prestaje biti učinkovit. Čovjek dopušta fizičkom da zavlada njegovim tijelom jedino u smrti. Tijekom spavanja nestaju fenomeni svijesti i samo svijesti; ali fenomeni života ostaju, čak i ako sunčev eter ne djeluje u kozmičkom prostoru. Tijekom svog života, biljka neprestano upija eterske sile koje zrače na Zemlju. Ali ljudi ih od svog embrionalnog razvoja nadalje, nose u sebi individualizirane. Ono što biljka primi iz svijeta, čovjek tijekom života izvadi za daljnji razvoj, jer je to već primio u majčinoj utrobi. Sila koja je zapravo izvorno kozmička, namijenjena zračenju na Zemlju, djeluje iz pluća ili jetre. Doživjela je metamorfozu svog smjera.
Stoga bi se moralo reći da ljudi ono etersko nose u sebi na individualizirani način. Baš kao što u sebi nose fizičko u individualiziranom obliku svog fizičkog tijela i svojih tjelesnih organa, tako nose i etersko. Čovjek ima svoje posebno etersko tijelo kao i svoje posebno fizičko tijelo. Tijekom spavanja, ovo etersko tijelo ostaje povezano s fizičkim tijelom i daje mu život; samo se u smrti odvaja od njega.