.- 10. Filozofija slobode
Osvrćući se na svoj život, prva tri desetljeća čine mi se kao samostalno poglavlje. Na kraju tog razdoblja preselio sam se u Weimar kako bih gotovo sedam godina radio u Goethe i Schiller arhivu. Na vrijeme provedeno u Beču, između weimarskog putovanja koje sam opisao i preseljenja u Goetheov grad, osvrćem se kao na razdoblje koje je do određenog zaključka dovelo ono čemu je moja duša do tada težila. Taj zaključak utjelovljen je u mom radu na mojoj 'Filozofiji slobode'.
Ključni aspekt u spektru ideja kroz koje sam tada izražavao svoje stavove, bio je taj što osjetilni svijet nisam smatrao istinskom stvarnošću. U spisima i esejima koje sam tada objavio, dosljedno sam tvrdio da se ljudska duša pojavljuje kao istinska stvarnost samo kada je angažirana u obliku mišljenja koji ne proizlazi iz osjetilnog svijeta, već se razvija u slobodnoj aktivnosti koja nadilazi osjetilnu percepciju. To 'od osjetila oslobođeno mišljenje' predstavio sam kao ono kroz što duša stoji unutar duhovne biti svijeta.
Ali sam također naglašeno tvrdio da se čovjek, živeći u ovom mišljenju oslobođenom osjetilnosti, istinski i svjesno nalazi u duhovnim pratemeljima egzistencije. Razgovor o ograničenjima spoznaje nije mi imao smisla. Za mene je spoznaja značila ponovno otkrivanje duhovnog sadržaja koji duša doživljava u percipiranom svijetu. "Kad je netko govorio o granicama znanja, u tome sam vidio priznanje da ne može duhovno iskusiti istinsku stvarnost u sebi i stoga je ne može ponovno otkriti u percipiranom svijetu."
Moj primarni cilj u predstavljanju vlastitih uvida bio je opovrgnuti pojam ograničenja znanja. Želio sam odbaciti put do znanja koji gleda u osjetilni svijet, a zatim ga nastoji probiti kako bi došao do istinske stvarnosti. Htio sam istaknuti da istinsku stvarnost ne treba tražiti u takvom vanjskom proboju, već u uranjanju u unutarnji svijet čovjeka. Oni koji žele probiti prema van, a zatim vide da je to nemoguće, govore o granicama znanja. Ali to nije nemoguće zato što je čovjekova kognitivna sposobnost ograničena, već zato što se traži nešto o čemu se, nakon pravilnog promišljanja, ne može govoriti. U određenom smislu, gurajući se dalje u svijet osjetila, traži se nastavak osjetilnog izvan onoga što se percipira. Kao da netko tko živi u iluzijama traži uzroke svojih iluzija u daljnjim iluzijama.
Smisao mojih tadašnjih objašnjenja bio je sljedeći: kako se ljudska bića razvijaju u svojoj zemaljskoj egzistenciji od rođenja nadalje, suočavaju se sa svijetom spoznajom. Prvo dolaze do osjetilne percepcije. Ali to je samo predstraža spoznaje. Toj percepciji ne otkriva se sve, što svijet jest. Svijet ima suštinu; ali ljudi još ne dolaze do te suštine. Za njih je još zatvorena. Budući da još nije suočio vlastito bića sa svijetom, formira sliku svijeta kojoj nedostaje suština. Ta slika svijeta je, uistinu, iluzija. Opažajući kroz osjetila, čovjek pred svijetom stoji kao pred iluzijom. Ali kada se iznutra, uz osjetilnu percepciju, pojavi misao lišena osjetilne percepcije, tada iluzija postaje prožeta stvarnošću; tada prestaje biti iluzija. Tada čovjekov duh, doživljavajući sebe iznutra, susreće duh svijeta, koji za čovjeka više nije skriven iza svijeta osjetila, već u njemu tka i kovitla se.
Rudolf Steiner u Weimaru, 1896.
U to vrijeme, pronalazak duha u svijetu nisam smatrao pitanjem logičkog zaključivanja ili nastavkom osjetilne percepcije; već nečim što nastaje kada se čovjek razvije, od percepcije do iskustva mišljenja oslobođenog osjetilnosti.
Takvi stavovi prožimaju ono što sam napisao u drugom svesku mog izdanja Goetheovih znanstvenih spisa iz 1888: "Tko god mišljenju pripisuje sposobnost opažanja koja se proteže izvan osjetilne percepcije, nužno mu mora pripisati i objekte koji leže izvan puke opažajne stvarnosti. Međutim, ti objekti mišljenja su ideje. Hvatajući ideju, mišljenje se stapa s osnovnim temeljem egzistencije; ono što djeluje izvana ulazi u čovjekov duh: postaje jedno s objektivnom stvarnošću u njezinom najvišem potencijalu. Svijest o ideji u stvarnosti je istinsko zajedništvo ljudi. - Mišljenje u odnosu na ideje ima isto značenje, koje oko ima prema svijetlu, uho prema zvuku. Ono je organ opažanja." (Usporedi Uvod u Goetheove znanstvene spise u Kürschnerovoj 'Njemačkoj nacionalnoj literaturi'. svezak 2, strana IV)
Tada, moja primarna briga nije bila toliko prikazivanje duhovnog svijeta kakav se pojavljuje kada mišljenje oslobođeno osjetilnosti napreduje od iskustva sebe do duhovne percepcije, više je bila pokazivanje da je suština prirode, kakva se predstavlja osjetilnoj percepciji, duhovna. Uistinu sam želio izraziti da je priroda duhovna.
To je proizašlo iz činjenice da me je moja sudbina uvodila u rasprave s epistemolozima tog vremena. Oni su pretpostavljali prirodu bez duha kao svoju temeljnu premisu, i, u skladu s tim, u kojoj je mjeri za ljude opravdano, u njihovom duhu oblikovati duhovnu sliku prirode. Htio sam tome suprotstaviti potpuno drugačiju epistemologiju. Htio sam pokazati da ljudi, mišljenjem ne stvaraju slike o prirodi, kao formirane izvana, već da je spoznaja iskustvo, tako da ljudi kroz spoznaju, stoje unutar biti stvari.
I nadalje, sudbina mi je bila vlastite poglede povezati s Goetheom. U vezi s tim, čovjek ima dovoljno prilika pokazati kako je priroda duhovna, jer je i sam Goethe težio duhovnom pogledu na prirodu; međutim, nema se slična prilika govoriti o čisto duhovnom svijetu kao takvom, jer Goethe duhovni pogled na prirodu nije proširio do točke neposrednog duhovnog pogleda.
Drugo, moja primarna briga u to vrijeme bila je izraziti ideju slobode. Ako čovjek djeluje iz svojih instinkta, nagona, strasti i tako dalje, tada je neslobodan. Impulsi kojih je jednako svjestan kao i dojmova osjetilnog svijeta, tada određuju njegove postupke. Ali tu ne djeluje njegovo istinsko biće. Djeluje na razini na kojoj se njegova istinska priroda još nije otkrila. On se kao čovjek ne otkriva ništa više nego što osjetilni svijet otkriva svoju prirodu za puko osjetilno promatranje. Sada, osjetilni svijet zapravo nije iluzija, već ga samo ljudi takvim čine. Međutim, svojim djelovanjem ljudi te porive slične osjetilnom, želje i tako dalje, mogu pretvoriti u iluzije; i tada dopuštaju nečem iluzornom da djeluje u njima; ne djeluju oni sami. Dopuštaju onom ne duhovnom da djeluje. Čovjekova duhovna strana djeluje samo kada impulse za svoje djelovanje pronalazi u oblasti svog od osjetila slobodnog mišljenja, kao moralne intuicije. Tamo djeluje on sam, ništa drugo. Tamo je slobodno biće, koje djeluje iz sebe samog.
Htio sam pokazati kako, netko tko odbacuje mišljenje oslobođeno osjetilnosti kao nešto čisto duhovno u čovjeku, nikada ne može shvatiti slobodu; ali kako se do takvog koncepta odmah dolazi ako se prozre stvarnost mišljenja oslobođenog osjetilnosti.
I u ovom području, moja je primarna briga u to vrijeme, manje bila prikazati čisto duhovni svijet u kojem ljudi doživljavaju svoje moralne intuicije, a više naglasiti duhovni karakter samih tih intuicija. Da mi je cilj bio prvo, vjerojatno bih poglavlje 'Moralna imaginacija' u svojoj 'Filozofiji slobode', morao započeti na sljedeći način: "Slobodan duh djeluje prema svojim impulsima; to su intuicije koje doživljava izvan prirodne egzistencije u čisto duhovnom svijetu, bez da tog duhovnog svijeta postane svjestan u svojoj običnoj svijesti." Ali u to vrijeme, moja je briga bila samo okarakterizirati čisto duhovnu prirodu moralnih intuicija. Stoga sam ukazao na postojanje tih intuicija unutar cjelokupnosti čovjekovog svijeta ideja i u skladu s tim izjavio: "Slobodan duh djeluje prema svojim impulsima; to su intuicije odabrane iz cjelokupnosti njegovog svijeta ideja putem mišljenja." - Svatko tko ne gleda čisto duhovni svijet, svatko tko ne bi mogao napisati prvu rečenicu, ne može se u potpunosti složiti ni s drugom. Međutim, postoje brojne reference na prvu rečenicu u mojoj 'Filozofiji slobode'; naprimjer: "Najviši stupanj individualnog života je konceptualno mišljenje bez obzira na bilo koji specifični sadržaj percepcije. Sadržaj koncepta određujemo čistim intuicijama iz sfere ideja. Takav koncept u prvom redu ne sadrži referencu na specifične percepcije." Ovdje se misli na 'osjetilne percepcije'. Da sam u to vrijeme htio pisati o duhovnom svijetu, a ne samo o duhovnom karakteru moralnih intuicija, morao bih razmotriti kontrast između osjetilne i duhovne percepcije. Međutim, moj jedini cilj bio je naglasiti neosjetilni karakter moralnih intuicija.
Moj svijet ideja kretao se u tom smjeru kako se prva faza mog života bližila kraju u trećem desetljeću, mojim ulaskom u Weimar.