.- 11. O misticizmu i misticima
Na kraju ove prve faze svog života, osjećao sam sve veću potrebu da razvijem jasnije razumijevanje određenih orijentacija ljudske duše. Jedna od tih orijentacija bio je misticizam. Kako mi se činio u raznim epohama duhovnog razvoja čovječanstva - u orijentalnoj mudrosti, neoplatonizmu, kršćanskom Srednjem vijeku i kabalističkim nastojanjima - meni je, zbog moje posebne sklonosti, bilo teško razviti odnos s njim.
Mistik mi se činio kao netko tko se nije mogao nositi sa svijetom ideja, u kojem se, za mene, manifestiralo ono duhovno. Doživljavao sam kao nedostatak istinske duhovnosti, kada netko nastoji uroniti u unutarnji svijet bez ideja, kako bi postigao duhovno zadovoljstvo. U tome nisam vidio put do svijeta, već do duhovne tame. Činilo mi se kao nemoć u percepciji kada duša teži dosegnuti duhovnu stvarnost - koja, iako sama ne tka unutar ideja, dopušta da je kroz njih ljudi dožive - bježeći od tih ideja.
Ipak, nešto me privuklo i mističnim nastojanjima ljudi. To je priroda unutarnjeg iskustva mistika. Oni žele živjeti u zajedništvu s izvorima čovjekove egzistencije u nutrini, a ne samo ih promatrati kroz prizmu ideja kao nešto vanjsko. Ali mi je također bilo jasno da se do iste vrste unutarnjeg iskustva dolazi kada se uroni u dubine duše s punim, jasnim sadržajem svijeta ideja, umjesto da se taj sadržaj odbaci u procesu uranjanja. Htio sam unijeti svijetlo svijeta ideja u toplinu nutarnjeg iskustva. Mistik mi se činio kao netko tko ne može percipirati duh unutar ideja, i stoga mu je od njih hladno. Hladnoća koju doživljava od ideja, tjera ga da traži toplinu koja je njegovoj duši potrebna, u oslobođenju od njih.
Unutarnja toplina duhovnog iskustva svanula mi je upravo kada sam prvobitno nejasno iskustvo duhovnog svijeta oblikovao u konkretne ideje. Često sam si govorio: kako ti mistici krivo shvaćaju toplinu, duhovnu intimnost koju čovjek osjeća kada živi uz ideje prožete duhom. Za mene je taj zajednički život oduvijek bio poput osobne veze s duhovnim svijetom.
Činilo mi se da mistik pojačava, a ne slabi, poziciju materijalističkog promatrača prirode. Ovaj potonji odbacuje svako promišljanje duhovnog svijeta, bilo zato što ga uopće ne prepoznaje, bilo zato što vjeruje da je ljudska spoznaja sposobna shvatiti samo ono što se može opažati osjetilima. Granice znanju postavljaju tamo gdje ih nameće osjetilna percepcija. Obični mistik, u pogledu znanja o ljudskim idejama, istog je mišljenja kao i materijalist. On tvrdi da se ideje ne mogu približiti duhovnom i da stoga, u potrazi za znanjem o idejama, čovjek uvijek mora ostati izvan duhovnog. Budući da ipak želi dosegnuti duhovno, okreće se unutarnjem iskustvu oslobođenom od ideja. Pritom se slaže s materijalističkim promatračem prirode, ograničavajući znanje o idejama na znanje o pukom prirodnom.
Ako se, međutim, uđe u unutarnju oblast duše bez da se sa sobom ponesu ideje, stiže se u unutarnju oblast pukog osjećaja. Tada se kaže da se do duhovnog ne može doći putem koji se u običnom životu naziva putem znanja. Kaže se da se čovjek, mora spustiti iz sfere znanja u sferu osjećaja, kako bi iskusio duhovno.
Materijalistički promatrač prirode može se složiti s takvim gledištem, ako sve razgovore o duhu ne smatra fantastičnom igrom riječi koje ne znače ništa stvarno. Tada u svom svijetu ideja, usmjerenom prema onom opažajnom, vidi jedinu legitimnu osnovu za znanje, a u mističnom odnosu između čovjeka i duha nešto čisto osobno, čemu je čovjek sklon ili nije, ovisno o svom raspoloženju, ali o čemu se sigurno ne bi smjelo govoriti kao da je to sadržaj 'određenog znanja'. Odnos između čovjeka i duhovnog, mora se, zapravo, u potpunosti prepustiti 'subjektivnom osjećaju'.
Imajući to postavljeno pred mojom dušom, sile u mojoj duši koje su bile u unutarnjoj suprotnosti s misticizmom, postajale su sve jače. Percepcija duhovnog u unutarnjem duševnom iskustvu bila mi je daleko sigurnija od osjetilnog; postavljanje granica znanju u odnosu na ovo duševno iskustvo bilo mi je nemoguće. Sa svom odlučnošću sam odbacio put do duhovnog preko osjećaja.
Ipak - kada sam razmišljao o prirodi doživljava mistika, ponovno sam osjetio daleku srodnost s mojim vlastitim odnosom prema duhovnom svijetu. Tražio sam zajedništvo s duhom kroz ideje koje je duh obasjao, na isti način na koji je mistik tražio s nekim duhom lišenim ideja. Mogao bih također reći: moja percepcija temeljila se na 'mističnom' iskustvu ideja.
Stvaranje jasnoće unutar ovog unutarnjeg sukoba koja ga u konačnici nadilazi, nije bila velika poteškoća. Jer istinski pogled na duhovno baca svijetlo na sferu utjecaja ideja, i otkriva granice osobnog. Kao promatrač duhovnog, čovjek zna kako osobno prestaje djelovati unutar čovjeka kada se suština duše transformira u organ za opažanje duhovnog svijeta.
Teškoća je, međutim, proizašla iz činjenice da sam u svojim spisima morao pronaći odgovarajuće oblike izražavanja svojih stavova. Ne može se jednostavno pronaći novi način izražavanja zapažanja koje je čitatelju nepoznato. Imao sam izbor: ili izraziti ono što sam smatrao potrebnim u oblicima koji se uobičajeno koriste u području prirodnog promatranja, ili u oblicima koje koriste pisci skloniji mističnim osjećajima. Potonji pristup nije se činio kao da rješava nastale poteškoće.
Došao sam do zaključka da se oblici izražavanja u području prirodnih znanosti sastoje od sadržajnih ideja, čak i ako je sadržaj u prvom redu bio zamišljen na materijalistički način. Želio sam oblikovati ideje koje upućuju na duhovno, na sličan način na koji znanstvene ideje upućuju na ono što se osjetilno percipira. To mi je omogućilo da zadržim idejni karakter onoga što sam imao reći. Isto mi se činilo nemogućim kada sam koristio mistične oblike. Jer oni u biti ne ukazuju na esencijalno područje izvan ljudi, već samo opisuju subjektivna ljudska iskustva. Nisam htio opisivati ljudska iskustva, već pokazati kako se duhovni svijet otkriva kroz duhovne organe unutar ljudi.
Iz takvih temelja proizašli su oblici ideja iz kojih je kasnije proizašla moja 'Filozofija slobode'. Želio sam izbjeći bilo kakve mistične impulse u formiranju tih ideja, iako mi je bilo jasno da konačno iskustvo onoga što se trebalo otkriti u idejama, mora biti iste vrste kao i unutarnja percepcija mistika. Ali postojala je razlika: po mom mišljenju, pojedinac se predaje i dovodi vanjski duhovni svijet u objektivnu manifestaciju unutar sebe, dok mistik intenzivira vlastiti unutarnji život i na taj način briše pravi oblik objektivnog duhovnog.