.- 22. Moći živjeti, u, i s, kontrastima
Na kraju mog boravka u Weimaru, iza sebe sam imao trideset i šest godina. Duboka transformacija već je započela u meni godinu dana ranije. Moj odlazak iz Weimara postao je ključno iskustvo. Bilo je potpuno neovisno o promjeni mojih vanjskih okolnosti, koje su također bile značajne. Doživljavanje onoga što se može doživjeti u duhovnom svijetu oduvijek mi je bilo prirodno; međutim, percipiranje osjetilnog svijeta predstavljalo je najveće poteškoće. Kao da nisam mogao u potpunosti usmjeriti svoje duhovno iskustvo u svoja osjetila kako bih ono što su ona opažala u potpunosti povezao s mojom dušom.
To se potpuno promijenilo od početka moje trideset šeste godine. Moja moć opažanja stvari, bića i procesa u fizičkom svijetu transformirala se u smislu točnosti i prodornosti uvida. To je vrijedilo i za znanstveni i za vanjski život. Dok su prije za mene veliki znanstveni koncepti, koji se mogu duhovno shvatiti, bez napora postajali moje duševno vlasništvo, a osjetilna percepcija, a posebno njezino zadržavanje, zahtijevala najveći napor, sada se sve promijenilo. U meni se probudila prije nepostojeća pažnja prema osjetilno opazivom. Detalji su postali važni; osjećao sam da osjetilni svijet ima nešto otkriti što samo on može otkriti. Smatrao sam idealom upoznati ga isključivo kroz ono što ima reći, bez da mu čovjek išta nameće kroz svoje misli ili bilo koji drugi sadržaj svoje duše.
Postao sam svjestan da doživljavam preokret koji mijenja život u mnogo kasnijoj fazi od drugih. Ali također sam vidio da to ima vrlo specifične posljedice za duševni život. Otkrio sam da, budući da ljudi rano prelaze od duševnog tkanja u duhovnom svijetu u iskustvo fizičkog, nikada ne postižu čisto razumijevanje ni duhovnog ni fizičkog svijeta. Oni stalno i instinktivno miješanju ono što stvari govore njihovim osjetilima, s onim što duša doživljava kroz duh, a zatim koriste za 'predodžbe' o stvarima.
Za mene su preciznost i intenzitet osjetilnog promatranja nudili priliku za ulazak u potpuno novi svijet. Objektivno se sučeliti s osjetilnim svijetom, oslobođeno svake subjektivnosti u duši, otkrilo je nešto o čemu duhovno promatranje nije imalo što reći.
Ali to je također bacalo svijetlo na svijet duha. Jer time što je osjetilni svijet kroz osjetilnu percepciju otkrio svoju vlastitu bit, tu je bio suprotni pol za spoznaju, da se duhovno cijeni u njegovoj punoj posebnosti, nepomiješano sa osjetilnim.
To je imalo posebno dubok utjecaj na moj duševni život, jer se manifestiralo i u oblasti ljudskog života. Moje moći opažanja bile su usklađene s prihvaćanjem, čisto u percepciji, onoga što osoba doživljava. S anksioznošću sam izbjegavao kritizirati ono što ljudi rade, ili izražavati simpatiju ili antipatiju u svom odnosu s njima: jednostavno sam htio 'pustiti osobi, kakva jest, da utječe na mene'.
Ubrzo sam otkrio da takvo promatranje svijeta zaista vodi u duhovnu oblast. Promatrajući fizički svijet, čovjek potpuno nadilazi sebe; i upravo kroz to, vraća se u duhovni svijet s pojačanom sposobnošću duhovnog promatranja.
Dakle, u to vrijeme, duhovni i osjetilni svijet, u svojoj potpunoj suprotnosti, bili su suočeni pred mojom dušom. Ali nisam tu suprotnost doživljavao kao nešto što treba pomiriti kroz filozofsku misao - naprimjer, nekom vrstom 'monizma'. Umjesto toga, osjećao sam da je biti potpuno uronjen u taj kontrast sa svojom dušom, sinonim za 'razumijevanje života'. Tamo gdje se suprotnosti doživljavaju kao uravnotežene, prevladavaju beživotnost i smrt. Tamo gdje postoji život, djeluje neuravnoteženi kontrast; a sam život je kontinuirano prevladavanje, ali istovremeno i ponovno stvaranje suprotnosti.
Iz svega toga, u moj život osjećaja prodrla je vrlo intenzivna predanost, ne konceptualnom, teorijskom razumijevanju, već iskustvu onog zagonetnog u svijetu.
Kako bih meditativno stekao pravi odnos prema svijetu, sve češće mi je pred dušom bilo: svijet je pun zagonetki. Znanje žudi da ih shvati. Ali obično nastoji predstaviti konceptualno rješenje zagonetke. Pa ipak, zagonetke - morao sam si reći - ne rješavaju se mislima. Misli vode dušu putem do rješenja, ali ne sadrže rješenja. U stvarnom svijetu nastaje zagonetka; tu je kao pojava; njezino rješenje jednako se pojavljuje u stvarnosti. Pojavljuje se nešto što je biće ili proces; i što predstavlja rješenje onog drugog.
Tako sam ja rekao sebi: cijeli svijet, osim ljudi, jest zagonetka, prava zagonetka kozmosa; a sami ljudi su rješenje.
Kroz to sam mislio: ljudi su u svakom trenutku sposobni reći nešto o zagonetki kozmosa. Međutim, ono što kažu može ponuditi samo onoliko uvida u rješenje, koliko su samo o sebi spoznali kao o ljudima.
Dakle, tako spoznaja također postaje proces unutar stvarnosti. U svijetu se otkrivaju pitanja; odgovori se otkrivaju kao stvarnosti; spoznaja kod ljudi je sudjelovanje u onome što bića i procesi u duhovnom i fizičkom svijetu, imaju za reći.
Sve je to već bilo nagoviješteno, a na nekim mjestima čak i prilično jasno sadržano, u spisima koje sam napisao do ovdje opisanog vremena. Samo tijekom tog razdoblja to je postalo intenzivno duhovno iskustvo, ispunjavajući sate u kojima je spoznaja nastojala promišljati temelje svijeta kroz meditaciju. I najvažnije, ovo duhovno iskustvo, u svom tada najjačem obliku, proizašlo je iz objektivne predaje čistom, nepomućenom osjetilnom promatranju. U tom promatranju mi se otkrio novi svijet; morao sam tražiti, iz onoga što je prije bilo spoznajno u mojoj duši, ono što je predstavljalo duševno protu iskustvo, kako bih s novim postigao ravnotežu.
Čim sam prestao razmišljati o cjelokupnoj suštini osjetilnog svijeta i umjesto toga ga percipirao osjetilno, zagonetka se pojavila kao stvarnost. A njezino rješenje leži u samim ljudima.
Cijelo moje biće bilo je ispunjeno entuzijazmom za ono što sam kasnije nazvao 'spoznajom u skladu sa stvarnošću'. I bilo mi je posebno jasno da s takvom 'spoznajom u skladu sa stvarnošću' čovjek ne može stajati u nekom kutku svijeta dok se bivanje i nastajanje odvijaju izvan njega. Spoznaja je za mene postalo ono što pripada ne samo ljudima, već bivanju i nastajanju samog svijeta. Kao što korijen i deblo drveta nisu potpuni osim ako se ne razviju u cvjetove, tako ni bivanje i postajanje svijeta ne postoje istinski osim ako ne nastave živjeti kao sadržaj spoznaje. Razmišljajući o ovom uvidu, ponavljao sam u svakoj prikladnoj prilici: čovjek nije biće koje samo za sebe stvara sadržaj spoznaje, već svojom dušom pruža pozornicu, na kojoj svijet prvi put djelomično doživljava svoju egzistenciju i nastajanje. Kad ne bi bilo spoznaje, svijet bi ostao nepotpun.
U toj vrsti spoznajnog uranjanja u stvarnost svijeta, sve više sam pronalazio mogućnost zaštite suštine čovjekove spoznaje od gledanja da ljudi stvaraju puku sliku ili nešto slično svijetu kroz tu spoznaju. Za moju ideju spoznaje, čovjek je postao stvoritelj samog svijeta, a ne samo odraz nečega što bi također moglo biti odsutno iz svijeta, a da ga ne ostavi nepotpunim.
Ali to je također donijelo još veću jasnoću mom razumijevanju 'misticizma'. Ljudsko iskustvo svjetskih događaja izvučeno je iz oblasti nejasnog mističnog osjećaja i dovedeno u svijetlo u kojem se ideje otkrivaju. Osjetilni svijet, promatran isključivo sam po sebi, u početku je lišen ideja, baš kao što su korijen i deblo drveta lišeni cvjetova. Ali baš kao što cvjetanje nije mračno propadanje egzistencije biljke, već transformacija samog tog postojanja, tako je i svijet ideja u ljudima, koji se odnosi na osjetilni svijet, transformacija osjetilne egzistencije, a ne mistični mračni upad nečega u ljudsku dušu. Kao što se fizičke stvari i procesi čine svijetlima na svjetlu Sunca, tako i duhovno svjetlo mora izgledati onome što živi kao spoznaja u ljudskoj duši.
Bilo je to vrlo jasno, duboko iskustvo duše, koje je u toj orijentaciji u meni bilo prisutno. Međutim, proces izražavanja tog iskustva pokazao se izvanredno teškim.
Tijekom mojih posljednjih godina u Weimaru napisao sam svoju knjigu 'Goetheov svjetonazor' i uvode za završni svezak, koje sam uredio za izdanje u 'Kürschners Deutscher National-Literatur'. Tu posebno vidim ono što sam napisao kao uvod u Goetheove 'Izreke u prozi', koje sam uredio, i to uspoređujem s formulacijom sadržaja 'Goetheovog svjetonazora'. Ako se stvari promatraju samo površno, može se konstruirati ova ili ona kontradikcija između ovog i onog u mojim prikazima, koji su nastali gotovo u isto vrijeme. Ali ako se pogleda ono što živi ispod površine, one što se tek na površini nastoji oblikovati formulacijama koje su otkrivenja iz pogleda na dubine života, duše i duha, neće se pronaći kontradikcije, već upravo u djelima iz tog vremena, borba za izražavanje. Borba da se u koncepte svjetonazora unese upravo ono što sam ovdje opisao kao iskustvo spoznaje, odnosa čovjeka prema svijetu, nastajanja i rješavanja zagonetki unutar istinske stvarnosti.
Kad sam otprilike tri i pol godine kasnije napisao svoju knjigu 'Pogledi na svijet i život u devetnaestom stoljeću', neke su se stvari za mene ponovno poboljšale; i mogao sam svoje iskustvo spoznaje ovdje predstavljeno, učiniti plodonosnim za opisivanje pojedinačnih svjetonazora koji se pojavljuju u povijesti.
Svatko tko odbacuje spise samo zato što prikazuju duševni život koji se bori za razumijevanje, to znači zato što, u svijetlu ovdje predstavljenog prikaza, prikazuju odvijanje života svijeta u njegovoj borbi na pozornici duše, ne može, po mom mišljenju - uspjeti uroniti svoju spoznavajuću dušu u istinsku stvarnost. To je nešto što se u meni učvrstilo kao pogled upravo u to vrijeme, iako je dugo pulsiralo kroz moj svijet koncepata.
Duboka unutarnja iskustva povezana su s transformacijom u mom duševnom životu. - U svom duševnom iskustvu upoznao sam bit meditacije i njezin značaj za uvide u duhovni svijet. Već sam prije vodio meditativni život; međutim, poticaj za to proizašao je iz idejne spoznaje njezine vrijednosti za duhovni svjetonazor. Sada se u meni pojavilo nešto što je zahtijevalo meditaciju kao da je ona nužnost za egzistenciju moje duše. Taj teško stečeni duševni život trebao je meditaciju, baš kao što organizmu u određenoj fazi razvoja treba disanje plućima.
Kako se obično konceptualno znanje, stečeno osjetilnim promatranjem, odnosi prema promatranju duhovnog - to se za mene tijekom ove faze života promijenilo od jednog više idejnog iskustva do onog u kojem sudjeluje cijela osoba. To idejno iskustvo, koje pak obuhvaća ono istinski duhovno, element je iz kojeg je rođena moja 'Filozofija slobode'. Iskustvo kroz cijelog čovjeka, sadrži duhovni svijet na daleko više suštinski način od idejnog iskustva. Pa ipak, ovo potonje je već viši stupanj u usporedbi s konceptualnim shvaćanjem osjetilnog svijeta. U idejnom iskustvu, ne zahvaća se osjetilni svijet, već duhovni svijet koji je, u određenom smislu, neposredno uz njega.
Dok je sve to u to vrijeme tražilo izraz i iskustvo u mojoj duši, pred mojim unutarnjim bićem stajale su tri vrste znanja. Prva vrsta je konceptualno znanje stečeno osjetilnim promatranjem. Stječe ga duša, a zatim interno zadržava prema raspoloživoj sposobnosti pamćenja. Ponavljanje stečenog sadržaja služi samo kako bi se osiguralo njegovo pravilno pamćenje. Druga vrsta spoznaje je ona u kojoj se koncepti ne stječu osjetilnim promatranjem, već se doživljavaju iznutra, neovisno o osjetilima. U ovom slučaju, samo iskustvo, po svojoj prirodi, jamči da su koncepti utemeljeni u duhovnoj stvarnosti. Iskustvo da koncepti sadrže jamstvo duhovne stvarnosti, proizlazi iz prirode iskustva kod ove vrste spoznaje, s istom sigurnošću kao što osjetilna percepcija pruža sigurnost da se ne radi o iluzijama, već o fizičkoj stvarnosti.
Kod ovog idejnog, duhovnog znanja, više nije dovoljno - kao kod osjetilnog znanja - da se samo stjecanje podataka pohrani u pamćenje. Proces stjecanja mora biti kontinuiran. Kao što nije dovoljno da organizam neko vrijeme diše, da bi potom ono što je stekao disanjem koristio tijekom daljnjeg životnog ciklusa, tako je i stjecanje slično osjetilnoj percepciji nedovoljno za idejno duhovno znanje. Za to je potrebno da duša bude u kontinuiranoj, živoj interakciji sa svijetom u koji je stavljena putem te spoznaje. To se događa meditacijom, koja - kao što je gore naznačeno - proizlazi iz idejnog uvida u vrijednost meditacije. Tražio sam ovu interakciju mnogo prije svoje duhovne transformacije (u svojoj trideset petoj godini).
Ono što se tada dogodilo bila je meditacija kao vitalna potreba za moju dušu. A s njom je pred mojim unutarnjim bićem stala treća vrsta znanja. Ne samo da me je vodila u daljnje dubine duhovnog svijeta, već mi je pružila i intimno zajedništvo s njim. Iz čiste unutarnje nužde, morao sam stalno iznova, u središte moje svijesti, staviti vrlo specifičnu vrstu ideje.
To je bilo sljedeće:
Ako sa svojom dušom živim u predodžbama oblikovanim iz osjetilnog svijeta, tada u izravnom iskustvu mogu govoriti o stvarnosti onoga što doživljavam, samo dok stvar ili proces promatram svojim osjetilima. Osjetila mi jamče istinitost onoga što promatram, sve dok promatram.
To nije slučaj kada se povezujem s bićima ili procesima duhovnog svijeta putem idejno duhovne spoznaje. U takvim slučajevima, u individualnoj percepciji nastaje neposredno iskustvo trajne prirode percepcije, izvan trajanja same percepcije. Naprimjer, ako netko doživi 'Ja' čovjeka kao njegovo najdublje unutarnje biće, zna kroz promotreno iskustvo, da je to 'Ja' postojalo prije života u fizičkom tijelu i da će postojati i nakon njega. Ono što netko na ovaj način doživi u 'Ja' otkriva to izravno, baš kao što ruža svoje crvenilo otkriva kroz izravnu percepciju.
U takvoj meditaciji, prakticiranoj iz unutarnje duhovne nužde, sve se više razvija svijest o 'unutarnjem duhovnom čovjeku' - čovjeku koji, u potpunoj odvojenosti od fizičkog organizma, može živjeti, percipirati i kretati se unutar duhovne oblasti. Ovaj samostalni duhovni čovjek ušao je u moje iskustvo pod utjecajem meditacije. Iskustvo duhovnog time je značajno produbljeno. Da osjetilna percepcija nastaje kroz organizam, dovoljno je dokaza dano kroz za tu vrstu spoznaje mogućim samopromatranjem. Ali čak je i idejna, duhovna percepcija i dalje ovisna o organizmu. Samopromatranje otkriva sljedeće: za osjetilno promatranje, individualni čin spoznaje vezan je za organizam. Za idejnu, duhovnu spoznaju, individualni čin je potpuno neovisan o fizičkom organizmu; međutim, činjenica da takvu spoznaju ljudi uopće mogu razviti, ovisi općenito o prisutnosti života unutar organizma. Treću vrstu spoznaje duhovni čovjek može postići samo ako se oslobodi fizičkog organizma kao da on uopće ne postoji.
Svijest o svemu tome razvila se pod utjecajem opisanog meditativnog života. Uspio sam učinkovito opovrgnuti mišljenje da takva meditacija vodi do svojevrsne autosugestije, čiji je rezultat naknadna duhovna spoznaja. Jer već prvi idejni-duhovni uvid me uvjerio u istinitost duhovnog iskustva. I doista, baš prvi, ne samo onaj stečen meditacijom, već onaj s kojim je započeo život. Kao što se istina može utvrditi s apsolutnom sigurnošću na odmjeren, svjestan način, već sam imao ono o čemu se radilo prije nego je autosugestija uopće mogla biti razmatrana. Stoga je ono što je meditacija postigla, moglo biti samo iskustvo nečega čiju sam stvarnost već bio u potpunosti sposoban provjeriti, prije nego što sam to iskusio.
Sve to, što je bilo povezano s mojom duhovnom transformacijom, postalo je očito u vezi s mogućnošću samopromatranja, koja je, kao i ono opisano, za mene imala duboko značenje.
Osjetio sam kako se idejni aspekt mog prethodnog života povlači u određenom smjeru, a na njegovo mjesto dolazi aspekt volje. Da bi to bilo moguće, volja se mora moći suzdržati od svake subjektivne proizvoljnosti u razvijanju znanja. Volja se povećavala u mjeri u kojoj se idejni aspekt smanjivao. I volja je preuzela duhovnu spoznaju, koju je prije gotovo u potpunosti obavljalo idejno. Već sam prepoznao da podjela duševnog života na mišljenje, osjećanje i volju, ima samo ograničeno značenje. U istini, mišljenje sadrži i osjećanje i volju; mišljenje samo prevladava u odnosu na ovo potonje. Mišljenje i volja žive u osjećaju, a isto tako mišljenje i osjećanje živi u volji. Sad je za mene postala stvar iskustva, kako volja uzima više od mišljenja, mišljenje više od volje.
Dok meditacija vodi do spoznaje duhovnog, posljedica takvog samopromatranja je, s druge strane, unutarnje jačanje duhovnog bića, neovisno o fizičkom organizmu, i utvrđivanje njegovog bića u duhovnom svijetu, baš kao što je fizičko biće usidreno u fizičkom svijetu. - Čovjek tek tada postaje svjestan kako se sidrenje duhovnog bića u duhovnom svijetu neizmjerno povećava kada fizički organizam ne ograničava to sidrenje, dok sidrenje fizičkog organizma u fizičkom svijetu - smrću - ustupa mjesto propadanju, kada duhovni čovjek više sam ne održava to sidrenje.
Takvo iskustveno razumijevanje nije kompatibilno s bilo kojim oblikom epistemologije koji ograničava čovjekovu spoznaju na određenu sferu i koji, 'izvan' te sfere, predstavlja 'prvobitne temelje', 'stvari po sebi', kao nedostupne čovjekovoj spoznaji. Za mene je sve 'nedostupno' takvo bilo samo 'u početku'; i to može ostati nedostupno samo dok čovjek nije u sebi razvio, onu bitnu kvalitetu koja je povezana s prethodno nedostupnim, i stoga se s njom može stopiti u iskustvu spoznaje. Ta čovjekova sposobnost da uraste u svaku vrstu bivanja, za mene je postala nešto što svako tko želi odnos čovjeka prema svijetu vidjeti u njegovom pravom svjetlu, mora priznati. Za one koji ne mogu doći do ovog priznanja, znanje ne može ponuditi ništa što istinski pripada svijetu, već samo puku imitaciju nekog dijela sadržaja svijeta, ravnodušnog prema samom svijetu. S takvim čisto oponašajućim znanjem, međutim, čovjek ne može u sebi shvatiti bit koja mu, kao potpuno svjesnoj individualnosti, daje unutarnje iskustvo čvrstog stajanja unutar kozmosa.
Moja je poanta bila govoriti o znanju na način da se duhovno ne samo priznaje, već priznaje na takav način da ga čovjek može dosegnuti vlastitom percepcijom. I činilo mi se važnijim naglasiti da 'iskonski temelji' egzistencije leže unutar onoga što čovjek može postići u ukupnosti svog iskustva, nego konceptualno priznati nepoznatu duhovnu oblast u nekoj 'onostranoj' sferi.
Stoga je moje gledanje odbacilo način razmišljanja koji sadržaj osjetilnog iskustva (boju, toplinu, zvuk i tako dalje) smatra tek nečim što nepoznati vanjski svijet izaziva u ljudima putem osjetilne percepcije, dok se sam taj vanjski svijet može pojmiti samo hipotetski. Moja iskustvena spoznaja smatrala je teorijske ideje koje leže u osnovi fizičkog i fiziološkog razmišljanja ove vrste posebno štetnima. Taj se osjećaj pojačao do najvećeg intenziteta tijekom razdoblja mog života koje je ovdje opisano. Sve u fizici i fiziologiji što je opisano kao ono 'što leži iza subjektivnog osjeta' uzrokovalo mi je, ako smijem upotrijebiti taj izraz, neku vrstu kognitivne nelagode.
Nasuprot tome, u načinu razmišljanja Lyella, Darwina i Haeckela, vidio sam nešto što je, čak i ako je nesavršeno u svom sadašnjem obliku, bilo sposobno razviti se u nešto zdravo.
Lyellov princip, objasniti pojave u onom dijelu nastanka Zemlje koji, budući da leži u prošlosti, izmiče osjetilnom promatranju, kroz ideje izvedene iz sadašnjeg promatranja tog razvoja - činilo mi se plodonosnim u naznačenom smjeru. Traženje razumijevanja fizičke strukture čovjeka, izvođenjem njegovih oblika iz životinjskih oblika, kao što to Haeckelova 'Anthropogenie' čini na sveobuhvatan način, činilo mi se kao dobra osnova za razvoj znanja.
Razmišljao sam: ako čovjek postavi granicu svoje spoznaje iza koje bi trebali ležati 'stvari po sebi', time si blokira pristup duhovnom svijetu; ako se u odnosu na osjetila postavi na način da unutar toga jedna stvar objašnjava drugu (sadašnji proces zemaljskog formiranja objašnjava geološku povijest, oblici životinjskih oblika objašnjavaju one čovjekova oblika), tada može biti spreman proširiti to objašnjenje bića i procesa i na duhovnu oblast.
Što se tiče mojih vlastitih iskustava na ovom području, mogu reći: "Ovo je nešto, što se u to vrijeme u meni učvrstilo kao gledanje, dok je već dugo pulsiralo mojim svijetom koncepata."