.- 23. 'Etički individualizam'
S ovom opisanom duhovnom transformacijom moram sada zaključiti drugu veliku fazu svog života. Tijek sudbine, poprimio je drugačije značenje nego prije. I za vrijeme mog boravka u Beču i Weimaru, vanjski znakovi sudbine, upućivali su na smjerove koji su rezonirali sa sadržajem mojih unutarnjih duševnih nastojanja. Temeljni karakter mog duhovnog svjetonazora živi u svim mojim spisima, iako je unutarnja nužda nalagala da svoja razmatranja manje proširim na samu oblast duhovnog. U mom pedagoškom radu u Beču slijedio sam samo ciljeve koji su proizašli iz uvida moje vlastite duše. U Weimaru, u svom radu vezanom uz Goethea, vodio sam se isključivo onim što sam smatrao zadatkom takvog rada. Nigdje nisam ima poteškoće uskladiti usmjerenja koja su došla izvana sa svojima.
Upravo iz tog tijeka mog života proizašla je prilika da ispitam i predstavim ideju slobode na način koji mi se činio jasnim. Ne vjerujem da sam tu ideju gledao jednostrano zato što je imala veliko značenje u mom vlastitom životu. Ona odgovara objektivnoj stvarnosti, a ono što čovjek doživi s takvom stvarnošću, kada savjesno teži spoznaji, ne može promijeniti tu stvarnost, već samo omogućiti njezino razumijevanje u većoj ili manjoj mjeri.
To promišljanje ideje slobode ispreplelo se s 'etičkim individualizmom' mog svjetonazora, tako često krivo shvaćenog. Na početku moje treće životne faze, i to se transformiralo, iz u duhu živog svijeta koncepata, u onaj koji je sada obuhvatio cijelo moje biće.
I fizički i fiziološki svjetonazor tog vremena, kojemu sam se protivio po samoj svojoj prirodi, i biološki svjetonazor, koji sam, unatoč svojim nesavršenostima, mogao vidjeti kao most prema duhovnom, zahtijevali su da neprestano usavršavam vlastite predodžbe u oba područja. Morao sam odgovoriti na pitanje: mogu li se impulsi za njegovo djelovanje čovjeku otkriti iz vanjskog svijeta? Otkrio sam da: božansko duhovne sile, čovjekovu volju iznutra prožimaju dušom, nemaju puta iz vanjskog svijeta u čovjekovu nutrinu. Čini se da me ispravan fizičko fiziološki, kao i biološki način razmišljanja, doveo do ovog zaključka. Ne može se pronaći prirodni put izvana, koji rađa volju. Stoga, nikakav božansko duhovni moralni impuls ne može prodrijeti, takvim vanjskim putem, do onog mjesta u duši gdje unutarnji impuls volje unutar čovjeka, sebe dovodi u postojanje. Vanjske prirodne sile mogu samo djelovati duž prirodnih elemenata unutar čovjeka. Tada, u stvarnosti, nema slobodnog izražavanja volje, već nastavka prirodnih procesa, u i kroz, čovjeka. Čovjek tada nije u potpunosti shvatio svoje biće, već ostaje zarobljen u prirodnim elementima svog vanjskog bića, djelujući bez slobode.
Stalno sam si govorio da pravo pitanje ne može biti je li ljudska volja slobodna ili ne. Naprotiv, bilo je sasvim drugačije: kakva je priroda puta u duševnom životu od neslobodne, prirodne volje do slobodne, odnosno istinski moralne volje? I da bi se pronašao odgovor na ovo pitanje, bilo je potrebno ispitati kako božansko-duhovno živi u svakoj pojedinoj ljudskoj duši. Iz te duše proizlazi moral; moralni impuls stoga mora biti oživljen unutar svog potpuno individualnog bića.
Moralni zakoni - kao zapovijedi - potječu iz vanjskog konteksta u kojem čovjek stoji, čak i ako izvorno potječu iz oblasti duhovnog svijeta, ne postaju moralni impulsi unutar čovjeka jednostavnim usmjeravanjem svoje volje prema njima, već isključivo doživljavanjem njihovog misaonog sadržaja kao duhovno biće na potpuno individualan način. Sloboda prebiva u ljudskoj misli; i sama volja nije izravno slobodna, već misao koja osnažuje volju.
Stoga sam u svojoj 'Filozofiji slobode' morao s najvećim naglaskom govoriti o slobodi misli u odnosu na moralnu prirodu volje.
I ta se ideja posebno učvrstila u mom meditativnom životu. Moralni poredak svijeta stajao je sve jasnije preda mnom, kao jedina zemaljska manifestacija poredaka djelovanja, koji se mogu naći u višim duhovnim oblastima. Otkrivao se kao ono, što samo oni koji mogu priznati duhovno mogu shvatiti u svom svjetonazoru.
Svi ovi uvidi su mi se slili tijekom razdoblja mog života opisanog ovdje, s dubokom istinom koju sam dosegao: da se priroda i procesi svijeta uistinu ne objašnjavaju korištenjem misli za 'razjašnjenje'; već kada se, kroz misao, mogu percipirati ti procesi u međusobnoj povezanosti u kojoj jedna stvar objašnjava drugu, u kojoj jedna stvar postaje rješenje druge, i u kojoj sam čovjek postaje riječ za vanjski svijet koji percipira.
Tako sam iskusio istinu predodžbe da Logos, mudrost, Riječ, vlada svijetom i njegovim djelima.
Vjerovao sam da s tim predodžbama mogu jasno prozreti bit materijalizma. Pogubnost ovog načina mišljenja nisam vidio u činjenici da materijalist svu pažnju usmjerava na materijalnu pojavu entiteta, već u načinu na koji razmišlja o materiji. On gleda materiju i ne shvaća da zapravo ima posla s duhom, koji se samo pojavljuje u materijalnom obliku. Ne zna da se duh preobražava u materiju kako bi postigao načine djelovanja koji su mogući samo kroz tu preobrazbu. Duh prvo mora poprimiti oblik materijalnog mozga, kako bi u tom obliku vodio život svijeta predodžbi, svijeta koji ljudima, u njihovom zemaljskom životu, može podariti slobodno djelujuću samosvijest. Svakako, duh nastaje iz materije u mozgu; ali tek nakon što je materijalni mozak nastao iz duha.
Morao sam odbaciti fizički i fiziološki način mišljenja isključivo što on zamišljenu, a ne iskustvenu materijalnost čini uzrokom duhovnog iskustva kod ljudi, te je pritom materiju shvatio na takav način da ju je nemoguće pratiti do mjesta gdje je duh. Takva materija, za koju ovaj način mišljenja tvrdi da je stvarna, jednostavno nigdje nije stvarna. Temeljna pogreška materijalističkih prirodnih filozofa leži u njihovoj nemogućoj ideji o materiji. To priječi put duhovnoj egzistenciji. Materijalna priroda koja u duši pobuđuje samo ono što čovjek doživljava u prirodi, čini svijet 'iluzijom'. Budući da su te ideje tako intenzivno prodrle u moj duševni život, četiri godine kasnije sam ih obradio u svom djelu 'Pogledi na svijet i život u devetnaestom stoljeću', u poglavlju 'Svijet kao iluzija'. (Ovo djelo je kasnije u proširenim izdanjima preimenovano u 'Zagonetke filozofije'.)
U biološkom načinu razmišljanja nije moguće na isti način upasti u karakteristike, koje potpuno istiskuju ono što se zamišlja iz područja koje ljudi mogu iskusiti, ostavljajući im iluziju u njihovom duševnom životu. Zapravo se ne može doći do objašnjenja: izvan ljudi postoji svijet u kojem oni ništa ne doživljavaju, koji na njih ostavlja dojam samo putem njihovih osjetila, ali koji može biti potpuno drugačiji od dojma koji ostavlja. Moglo bi se i dalje vjerovati, ako se potisnu važniji aspekti mišljenja u životu duše, da se nešto reklo kada se tvrdi da subjektivna percepcija svjetlosti objektivno odgovara obliku kretanja u eteru - to je bila prevladavajuća predodžba u to vrijeme - ali čovjek mora biti ozbiljan fanatik da bi na ovaj način htio 'objasniti' čak i ono što se percipira u oblasti života.
Ni u kojem slučaju, rekao sam sebi, takvo shvaćanje ideja o prirodi ne može dovesti do ideja o moralnom poretku svijeta. Potonji može promatrati samo kao nešto što ulazi u fizički svijet ljudi iz oblasti strane našem razumijevanju.
To što su mi ta pitanja stajala pred dušom, ne mogu smatrati značajnim za početak moje treće životne faze. Jer preda mnom su stajala već dugo vremena. - Ali ono što je za mene postalo značajno jest to što je cijeli moj svijet spoznaje, ne mijenjajući ništa bitno u svom sadržaju, stekao život unutar moje duše u znatno većoj mjeri nego prije. Ljudska duša živi u 'Logosu'; kako vanjski svijet živi u tom 'Logosu': to je temeljno pitanje moje 'Epistemologije Goetheova svjetonazora' (iz sredine osamdesetih); to ostaje i za moje spise 'Istina i znanost' i 'Filozofija slobode'. Ta orijentacija prema duši dominirala je svime što sam oblikovao u smislu ideja, kako bih prodro u duševne dubine iz kojih je Goethe nastojao osvijetliti pojave svijeta.
Ono što me posebno zaokupljalo tijekom tog razdoblja mog života, bilo je to što su upravo ideje koje sam bio prisiljen tako žestoko odbaciti, zaokupile razmišljanje tog doba. Ljudi su živjeli toliko potpuno unutar te duševne klime da nisu bili sposobni prihvatiti implikacije svega što je ukazivalo na suprotno usmjerenje. Doživio sam kontrast između onoga što je meni bila jasna istina, i prevladavajućih stavova mog doba, na takav način da je to iskustvo postalo temeljni karakter mog života tijekom godina na prijelazu stoljeća.
U svemu što se manifestiralo kao duhovni život, bio sam pogođen dojmom koji je proizlazio iz ovog kontrasta. Nije da sam odbacio sve što je taj duhovni život proizvodio. Ali osjećao sam duboku tugu upravo suočen s mnogim dobrima koje sam mogao cijeniti, jer sam vjerovao kako vidim da se destruktivne sile svugdje protive toj klici duhovnog razvoja.
Stoga sam se sa svih strana susreo s pitanjem: kako pronaći način da se ono što se iznutra percipira kao istinito, izrazi na načine koje ovo doba može razumjeti?
Kada čovjek to doživi na ovaj način, kao da postoji neka vrsta potrebe za popeti se na teško dostupan planinski vrh. Pokušavate sa svih mogućih početnih točaka; stalno se vraćate tamo gdje ste krenuli, nakon što ste uložili napore koje morate smatrati uzaludnima.
Jednom sam u Frankfurtu na Majni devedesetih godina govorio o Goetheovom pogledu na prirodu. U uvodu sam rekao da želim govoriti samo o Goetheovim pogledima na život, jer su njegove ideje o svijetlu i bojama bile takve da suvremena fizika nema načina da napravi most do njih. - Za mene je, međutim, ta nemogućnost bila značajan simptom duhovne orijentacije tog vremena.
Nešto kasnije, razgovarao sam s fizičarom koji je bio istaknuta osoba u svom području, i duboko angažiran s Goetheovim pogledom na prirodu. Razgovor je kulminirao njegovom izjavom: Goetheova predodžba o bojama je takva da fizika s njom ne može ništa učiniti; i zašutio sam.
Kao i mnoge stvari u to vrijeme, ono što sam doživljavao kao istinu, bilo je takvo, da misli tog vremena 'nisu mogle ništa učiniti s tim'.