.- 25. U 'Slobodnom književnom društvu'; Berlinski kazališni život
Zasebno 'Dramsko društvo' bilo je povezano s časopisnim krugom. Nije bilo tako blisko povezano kao 'Slobodno književno društvo', ali su u njegovom upravnom odboru bili isti pojedinci kao i u tom društvu, a i ja sam odmah izabran u njega kada sam stigao u Berlin.
Misija društva bila je postavljati predstave koje, zbog svog jedinstvenog karaktera, odstupanja od konvencionalnog ukusa i sličnih čimbenika, u prvom redu nisu izvodila etablirana kazališta. Upravnom odboru nije bio lak zadatak nositi se s brojnim dramskim djelima ovih 'nepriznatih' pisaca.
Predstave su bile organizirane na način da se za svaki pojedinačni slučaj sastavljao glumački ansambl, sastavljen od umjetnika koji su radili u raznim kazalištima. Ti su glumci zatim nastupali u jutarnjim predstavama na unajmljenoj pozornici ili onoj koju je osigurala uprava kazališta. Scenski izvođači pokazali su se vrlo velikodušnima prema ovom društvu, budući da mu je ograničeno financiranje onemogućavalo isplatu odgovarajuće naknade. Međutim, glumci i kazališni redatelji u to vrijeme nisu imali suštinskih prigovora na izvođenje djela koja su odstupala od norme. Jednostavno, tvrdili su da se takve predstave ne mogu izvoditi pred redovnom publikom večernjih predstava, jer bi to financijski naštetilo kazalištu. Publika, tvrdili su, nije dovoljno zrela da prihvati da kazališta trebaju služiti samo umjetnosti.
Aktivnost povezana s ovim dramskim društvom pokazala se vrlo prikladnom za mene, posebno dio koji se odnosi na postavljanje predstava. Sudjelovao sam na probama zajedno s Otto Erich Hartlebenom. Osjećali smo se kao pravi redatelji. Kazališno smo oblikovali predstave. Ova umjetnost, posebno, pokazuje da je svako teoretiziranje i dogmatičnost beskorisna, ako ne proizlazi iz žive umjetničke osjetljivosti koja intuitivno opći stil shvaća u detaljima. Izbjegavanje općih pravila, u potpunosti treba slijediti. Sve što je netko sposoban učiniti u takvom području mora spontano proizaći iz sigurnog osjećaja za stil, od same geste do rasporeda scene. I ono što se tada učini, bez ikakvog intelektualnog pretjerivanja, iz tog instinktivnog osjećaja za stil, ima blagotvoran učinak na sve uključene umjetnike, dok s vodstvom koje proizlazi iz intelekta, osjećaju da im je unutarnja sloboda ograničena.
Više puta sam se s velikim zadovoljstvom osvrnuo na iskustva koja sam stekao u tom području u to vrijeme.
Prva drama koju smo izveli u ovom stilu bila je 'Nepozvani' (L'Intruse) Maurice Maeterlincka. Prijevod je osigurao Otto Erich Hartleben. U to vrijeme, estetičari su Maeterlincka smatrali dramatičarom koji je ono nevidljivo, mogao iznijeti u prvi plan pred dušu gledatelja. Maeterlinck je tako iskoristio ono što se u drami inače naziva 'procesom' - načinom na koji se dijalog odvija - da ono što se sluti postane simbolično. Ta simbolička kvaliteta bila je privlačna nekim ukusima u to vrijeme, onima koje je odbijao prethodni naturalizam. Svi oni koji su tražili 'duh', ali nisu željeli oblike izražavanja u kojima se izravno otkriva 'svijet duha', nalazili su zadovoljstvo u simbolizmu koji je koristio jezik koji se nije izražavao naturalistički, ali koji je ipak aludirao na duhovno, samo utoliko što se ono manifestiralo na mističan, proročanski i nejasno difuzan način. Što se moglo manje 'jasno reći' ono što se krije iza sugestivnih simbola, to su neki postajali više očarani njima.
Osjećao sam se nelagodno zbog ovog duhovnog treperenja. Ipak, bilo je privlačno režirati dramu poput 'Nepozvanih'. Jer upravo je ta vrsta simbolike, koja se predstavlja odgovarajućim kazališnim sredstvima, ono što zahtijeva posebno visok stupanj redateljske vještine usmjerene na upravo opisani način.
Osim toga, bio sam zadužen za uvod u predstavu kratkim uvodnim govorom (konferansom). Ova praksa, uobičajena u Francuskoj u to vrijeme, bila je usvojena i u Njemačkoj za određene drame. Ne u običnom kazalištu, naravno, već za produkcije poput onih koje je poduzimalo 'Dramsko društvo'. To se nije događalo prije svake predstave ovog društva, već samo rijetko; kada se smatralo potrebnim upoznati publiku s nepoznatom umjetničkom vizijom. Zadatak ovog kratkog scenskog govora bio je zadovoljavajući za mene, upravo zato što mi je pružio priliku da u govoru prevlada raspoloženje koje je zračilo iz mog vlastitog duha. A to mi je bilo drago u ljudskom okruženju, koje inače nije imalo nimalo sluha za duh.
Uronjenost u svijet dramske umjetnosti bila je za mene u to vrijeme prilično značajna. Stoga sam i sam pisao kazališne kritike za 'Časopis'. Imao sam i svoje vlastito mišljenje o takvim 'kritikama', koje je, međutim, nailazilo na malo razumijevanja. Smatrao sam nepotrebnim na neki pojedinac donosi 'sud' o drami i njenoj izvedbi. Takve sudove, kakvi se obično donose, doista treba prepustiti publici da sama formira.
Svatko tko piše o kazališnoj predstavi trebao bi svom čitatelju, u umjetničkoj i idejnoj slici, dočarati povezanost sa slikama fantazije koje leže u osnovi drame. Idejna reinterpretacija, nesvjesna klica drame koja živi u pjesniku, trebala bi stajati pred čitateljem u umjetnički oblikovanim mislima. Za mene misli nikada nisu bile nešto kroz što se samo apstraktno i intelektualno izražava stvarnost. Vidio sam kako je umjetnička aktivnost moguća u oblikovanju misli, baš kao i s bojama, kao s oblicima, kao i s kazališnim sredstvima. I takvo malo umjetničko djelo u mislima, trebao bi proizvesti svatko tko piše o kazališnoj predstavi. Ali da takvo nešto nastane kada se drama izvodi za javnost, činilo mi se nužnim zahtjevom umjetničkog života.
Je li drama 'dobra, 'loša' ili 'osrednja' postat će očito iz tona i stava takvog 'umjetničkog djela u mislima'. Jer ono ne može sakriti tu kvalitetu, čak i ako se ona ne izrazi izravno. Ono što predstavlja nemoguću umjetničku konstrukciju, postaje živopisno kroz misaono umjetničku reprodukciju. Jer tamo su svakako misli; ali one se pokazuju lišenima supstance ako umjetničko djelo nije došlo iz stvarne, istinski žive fantazije.
Želio sam imati takvu živu interakciju sa živom umjetnosti u 'Časopisu'. To je trebalo stvoriti nešto, što bi spriječilo da se tjednik pojavljuje kao nešto što samo teoretski raspravlja i prosuđuje umjetnost i duhovni život. Trebao je biti dio tog duhovnog života, same umjetnosti.
Jer sve što se kroz umijeće mišljenja može učiniti za dramsku poeziju, moguće je i za glumu. U misaonoj fantaziji se može dočarati ono što umjetnost režije prevodi u scenografiju; tako se može pratiti glumca i oživjeti ono što živi u njemu, ne kritički, već na pozitivan način. Kao pisac, čovjek tada postaje sukreator umjetničkog života našeg vremena, a ne 'strašni', 'sažalijevani', ili čak prezreni i omraženi 'sudac' koji stoji u kutu. Ako se to primjeni na sva područja umjetnosti, onda će književno umjetnički časopis zaista biti dio toga.
Ali s takvim stvarima čovjek uvijek ima isto iskustvo. Ako na njih pokušate skrenuti pozornost ljudi koji su pisci, oni, ili uopće ne reagiraju jer proturječe njihovim ustaljenim načinima razmišljanja kojih se ne žele osloboditi. Ili, slušaju i onda kažu: da, to je ispravno; ali ja sam to oduvijek tako radio. Oni čak ni ne primjećuju razliku između onoga što vi želite, i onoga što su oni 'oduvijek radili'.
Oni koji mogu slijediti svoje samotne duhovne puteve, ne moraju biti duševno pogođeni ničim od ovoga. Ali oni čije je da rade unutar duhovne zajednice, bit će duboko pogođeni tim okolnostima. To je posebno istinito kada je njihova unutarnja orijentacija toliko čvrsto ukorijenjena, toliko duboko isprepletena s njihovim bićem, da ne mogu odstupiti od nje.
U to vrijeme, ni moji tekstovi u 'Časopisu' ni moja predavanja, nisu me mogla zadovoljiti. Svatko tko ih danas čita i vjeruje da sam namjeravao zagovarati materijalizam potpuno se vara. To mi nikada nije bila namjera.
To se također jasno vidi u esejima i ulomcima predavanja koje sam napisao. Treba samo usporediti pojedinačne odlomke koji zvuče materijalistički, s drugima u kojima govorim o duhovnom, o vječnom. Naprimjer, u članku 'Bečki pjesnik' o Peter Altenbergu, tamo kažem: "Ono što najviše zanima osobu koja uroni u vječni sklad svijeta izgleda mu strano.... Nijedno svjetlo vječnih ideja ne prodire u Altenbergove oči...." ('Časopis', 17. srpnja 1897). A da taj vječni sklad svijeta ne može biti mehanicističko materijalistički, postaje jasno u izjavama poput one u eseju o Rudolf Heidenhainu (od 6. studenog 1897): "Naša koncepcija prirode jasno teži cilju da objasni život organizama prema istim zakonima kojima se moraju objasniti i pojave nežive prirode. U životinjskom i biljnom tijelu traži se mehanička, fizička i kemijska zakonitost. Isti zakoni koji upravljaju strojem trebali bi djelovati i u organizmu, samo u beskonačno složenom i teško uočljivom obliku. Ništa se ne bi trebalo dodati tim zakonima da bi pojava koju nazivamo životom bila moguća..... Mehanistički pogled na životne pojave sve je više prisutan. Ali nikada neće zadovoljiti nikoga tko je sposoban dublje proučiti prirodne procese.... Današnji prirodoslovci previše su kukavički u svom razmišljanju. Kad im ponestane mudrosti mehaničkih objašnjenja, kažu: 'Za nas je stvar neobjašnjiva...'. Smjelo mišljenje uzdiže se do višeg načina percepcije. Pokušava objasniti, prema višim zakonima, ono što nije mehaničko. Svo naše znanstveno razmišljanje ne zadovoljava naše praktično iskustvo. Danas se uvelike hvali znanstveni način razmišljanja. Kažu da živimo u dobu znanosti. Ali u stvarnosti, ovo doba znanosti, najsiromašnije je koje je povijest zabilježila. Njega definira fiksacija na puke činjenice i mehanička objašnjenja. Ovakav način mišljenja nikada neće shvatiti život, jer takvo razumijevanje zahtijeva viši oblik predodžbi nego objašnjavanje stroja."
Nije li savršeno očito da svatko tko govori o objašnjavanju 'života' na ovaj način, ne može pomisliti na objašnjenje 'duha' u materijalističkom smislu?
Ali često govorimo o 'duhu' koji 'izlazi' iz utrobe prirode. Što se ovdje podrazumijeva pod 'duhom'? Sve što stvara 'kulturu' iz ljudskih misli, osjećaja i volje. Govoriti o bilo kojem drugom 'duhu' u to vrijeme bilo bi potpuno besmisleno. Jer nitko me ne bi razumio, da sam rekao: postoji nešto što se u čovjeku pojavljuje kao duh, i u prirodi je, što nije ni duh ni priroda, već savršeno jedinstvo oboje. To jedinstvo: stvaralački duh, koji u svom stvaranju dovodi materiju u postojanje, i time je istovremeno materija, predstavljajući se u potpunosti kao duh: to jedinstvo dohvaća se kroz ideju, koja je bila što je moguće više udaljena od prevladavajućeg načina razmišljanja u to vrijeme. Pa ipak, takva ideja bila bi nužna, ako bi se prvobitna stanja razvoja Zemlje i čovjeka, te duhovno materijalne sile koje još uvijek djeluju u samom čovjeku, prikazale na duhovno primjeren način - sile koje, s jedne strane, tvore tijelo, a s druge strane, potiču živi duhovni element kroz koji se stvara kultura. Međutim, o vanjskoj prirodi trebalo bi se govoriti na način da se izvorni duhovno materijalni element u njoj pojavi kao da je izumro u apstraktnim zakonima prirode.
Ništa se od toga nije moglo pružiti.
Bilo je moguće povezati se samo sa znanstvenim iskustvom, a ne sa znanstvenom mišlju. Unutar tog iskustva ležalo je nešto što je, suočeno s istinom, duhom ispunjenim mišlju, moglo osvijetliti svijet i čovjeka pred njegovom vlastitom dušom. Nešto, iz čega se duh mogao ponovno otkriti, duh izgubljen u tradicionalno sačuvanim doktrinama i vjerovanjima. Želio sam iz iskustva prirode izvući pogled na duh i prirodu. Želio sam govoriti o onome što se nalazi u ovom svijetu kao o duhovno prirodnom, kao o suštinski božanskom. Jer u tradicionalno sačuvanim vjerovanjima, ovo božansko postalo je 'drugi svijet', jer duh ovog svijeta nije bio prepoznat, i stoga je bio odvojen od svijeta koji se opaža. Postalo je nešto što je za ljudsku svijest, bilo uronjeno u sve veću tamu. Ne odbacivanje božansko duhovnog, već njegova integracija u svijet, njegovo prizivanje u 'ovdje i sada', ležalo je u izjavama poput one u jednom od predavanja za 'Slobodno književno društvo': "Vjerujem da nam prirodna znanost može vratiti, u ljepšem obliku nego što je čovječanstvo to ikada iskusilo, svijest o slobodi. U našem unutarnjem životu djeluju zakoni koji su jednako prirodni kao i oni koji nebeska tijela pokreću oko Sunca. Ali ti zakoni predstavljaju nešto što je više od sve ostale prirode. To drugo ne postoji nigdje drugdje osim u čovjeku. Unutar onoga što iz toga proizlazi, čovjek je slobodan. Uzdiže se iznad krute nužnosti anorganske i organske zakonitosti, pokoravajući se i slijedeći samo sebe." (Posljednje rečenice su ovdje podcrtane; nisu to bile u 'Časopisu'. Vidi 'Časopis' od 12. veljače 1898. za ove rečenice.)