.- 26. Stav o kršćanstvu; 'Kršćanstvo kao mistična činjenica'
Čini se da određene tvrdnje koje sam zapisao i iznio na predavanjima u to vrijeme, proturječe opisima kršćanstva koje sam kasnije dao. Ovdje sljedeće dolazi u razmatranje. Kada sam u tom razdoblju napisao riječ 'kršćanstvo', imao sam na umu doktrinu o zagrobnom životu koja je djelatna u kršćanskim vjerovanjima. Sav sadržaj religijskog iskustva ukazivao je na duhovni svijet koji je navodno bio nedostižan ljudima razvojem njihovih duhovnih moći. Ono što je religija imala reći, što je trebala ponuditi kao moralne zapovijedi, proizlazilo je iz objava koje su čovjeku dolazile izvana. Moj duhovni svjetonazor tome se protivio, nastojeći iskusiti duhovni svijet, baš kao što to čini sa osjetilnim svijetom, u području opažanja ljudi i prirode. Moj etički individualizam, koji je imao za cilj pustiti da moralni život proizlazi, ne iz vanjskih zapovijedi, već iz razvoja duševnog i duhovnog bića čovjeka, u kojima prebiva božanstvo, također je bio protivan tome.
Ono što se tada događalo u mojoj duši, dok sam razmišljao o kršćanstvu, bilo je za mene duboko iskušenje. Razdoblje od mog odlaska s posla u Weimaru do završetka moje knjige 'Kršćanstvo kao mistična činjenica', bilo je ispunjeno tim iskušenjem. Takva iskušenja su prepreke koje postavlja sudbina (karma) i koje duhovni razvoj mora prevladati.
U razmišljanju koje može proizaći iz znanja o prirodi - ali tada ga nisam slijedio - vidio sam temelj na kojem ljudska bića mogu steći uvid u duhovni svijet. Stoga sam oštro naglasio znanje o temelju prirode koje mora voditi do duhovnog znanja. Za nekoga tko, za razliku od mene, ne doživljava duhovni svijet, takvo uranjanje u određeni tijek misli samo je aktivnost mišljenja. Za nekoga tko doživljava duhovni svijet, to znači nešto fundamentalno drugačije. On je u blizini bića u duhovnom svijetu, koja takav način razmišljanja nastoje uspostaviti kao jedini vladajući. Tamo jednostranost u znanju nije samo uzrok apstraktne zablude; postoji duhovno živa komunikacija s bićima, koja u svijetu ljudi predstavlja zabludu. Kasnije sam govorio o ahrimanskim bićima kada sam htio ukazati u tom smjeru. Za njih je apsolutna istina da svijet mora biti stroj. Ona žive u svijetu koji izravno graniči s onim koji osjetila opažaju.
S mojim vlastitim idejama nikada nisam podlegao hirovima ovoga svijeta. Čak ni nesvjesno. Jer sam pazio da se svo moje razumijevanje odvija s razboritom svjesnošću. Tim svjesnija je dakle, bila moja unutarnja borba protiv demonskih sila koje su nastojale transformirati znanje o prirodi, ne u duhovni uvid, već u mehaničko materijalistički način razmišljanja.
Onaj tko traži duhovno znanje mora iskusiti ove svjetove; puko teoretsko razmišljanje o njima nije dovoljno. Moje duhovno razumijevanje morao sam spašavati unutarnjim olujama. Te oluje su bile iza mog vanjskog iskustva.
Tijekom tog razdoblja intenzivnih kušnji, mogao sam napredovati samo ako sam svoj duhovni pogled preselio na razvoj kršćanstva, pred mojom dušom. To me dovelo do uvida izraženog u mojoj knjizi 'Kršćanstvo kao mistična činjenica'. Prije sam uvijek ukazivao na kršćanski sadržaj svojstven postojećim ispovijestima. Nietzsche je učinio isto.
Ranije u ovom prikazu svog života (strana 71 i dalje), opisujem razgovor o Kristu koji sam vodio s učenim cistercitskim redovnikom i profesorom na Katoličkom teološkom fakultetu u Beču. Razgovoru sam pristupio sa skepticizmom. Kršćanstvo koje sam tražio nigdje nisam pronašao u ispovijedima. Nakon razdoblja kušnji, koje me izložilo intenzivnim unutarnjim borbama, morao sam uroniti u kršćanstvo, posebno u svijet gdje u njemu govori ono duhovno.
Moj stav o kršćanstvu, jasno pokazuje kako nisam ni tražio ni pronašao ništa u znanosti duha na putevima koje mi neki ljudi pripisuju. Predstavljaju to kao da sam duhovno znanje sastavio iz drevnih tradicija. Tvrde da sam uključio gnostička i druga učenja. Duhovni uvidi koji se stječu u 'Kršćanstvu kao mističnoj činjenici' crpe se izravno iz samog duhovnog svijeta. Samo kako bih slušateljima tijekom predavanja i čitateljima knjige demonstrirao sklad između duhovno percipiranih uvida i povijesnih tradicija, te tradicije sam uključio u sadržaj. Ali nisam uključio ništa iz tih dokumenata osim ako to prethodno nisam imao pred sobom u duhu.
U vrijeme kada sam iznosio one izjave o kršćanstvu koje su toliko proturječile kasnijim tumačenjima, njegovo pravo značenje počelo se u meni razvijati, u klici, kao unutarnja manifestacija razumijevanja. Otprilike na prijelazu stoljeća, to se klijanje dalje razvijalo. Prije ovog prijelaza stoljeća bilo je spomenuto iskušenje duše. Moj duševni razvoj sveo se na to da sam duhovno stajao pred misterijem Golgote u dubokoj i svečanoj slavi spoznaje.