.- 27. Perspektive na prijelazu stoljeća; razmišljanja o Hegelu, Mackayu i anarhizmu
U to vrijeme, zamišljao sam kako će prijelaz stoljeća donijeti novo duhovno svijetlo čovječanstvu. Činilo mi se da je odvajanje čovjekovog mišljenja i volje od duha doseglo vrhunac. Preokret u tijeku ljudskog razvoja činio se neizbježnim.
Mnogi su govorili u tom duhu. Ali to nisu shvaćali kao da će čovječanstvo nastojati usmjeriti svoju pažnju na istinski duhovni svijet, baš kao što je usmjerava na prirodu putem osjetila. Samo su pretpostavili da će subjektivno stanje duše proći kroz transformaciju. Da bi se istinski novi, objektivni svijet mogao otkriti, bilo je izvan njihovog mišljenja u to vrijeme.
S osjećajima koji su proizašli iz moje perspektive budućnosti i dojmova moje okoline, morao sam više puta vratiti svoj duhovni pogled na razvoj devetnaestog stoljeća.
Vidio sam kako je, s erom Goethea i Hegela, nestalo sve što je uključivalo predodžbe duhovnog svijeta u ljudsku misao. Od tada se spoznaja nije smjela 'miješati' s predodžbama duhovnog svijeta. Te su predodžbe bile degradirane na područje vjere i 'mističnog' iskustva.
U Hegelu sam vidio najvećeg mislioca modernog doba. Ali on je, uostalom, bio samo mislilac. Za njega je duhovni svijet prebivao u misli. Upravo dok sam se divio tome kako je oblikovao svaku misao, ipak sam osjetio da on nema osjećaja za duhovni svijet koji sam promatrao, koji postaje očigledan iza misli tek kada se misao ojača u iskustvo, čije je tijelo, u određenom smislu, misao, i koje, kao duša, prima duh svijeta u sebe.
Budući da je u Hegelovoj misli sve duhovno postalo misao, Hegel mi se predstavio kao osobnost, koja je donijela posljednji bljesak drevnog duhovnog svijetla u vrijeme kada je ljudsko razumijevanje duha bilo obavijeno tamom.
Sve je to bilo preda mnom, bilo da sam gledao u duhovni svijet ili sam se osvrnuo na prošlo stoljeće u fizičkom svijetu. Ali sada se u ovom stoljeću pojavila figura koju nisam mogao pratiti u duhovnom području: Max Stirner.
Hegel je bio oličenje mislioca koji je u svom unutarnjem razvoju težio načinu razmišljanja koji se istovremeno produbljivao, i, u tom produbljivanju, širio nad širokim horizontom. To je razmišljanje u konačnici trebalo postati jedno s razmišljanjem duha svijeta, koje obuhvaća sav sadržaj svijeta, i kroz produbljivanje i kroz širenje. A Stirner, sve što čovjek iz sebe razvija, u potpunosti proizlazi iz individualne, osobne volje. Ono što u čovječanstvu nastaje samo kroz međudjelovanje pojedinačnih osobnosti.
Nisam si mogao dopustiti da padnem u jednostranost, pogotovo u to vrijeme. Kao što sam bio potpuno uronjen u hegelijanizam, doživljavajući ga u svojoj duši kao vlastito unutarnje iskustvo, tako sam se morao potpuno uroniti i u taj kontrast.
Nasuprot jednostranom pristupu pukog obdarivanja duha svijeta sa znanjem, morao se pojaviti drugi pristup: promatrati pojedinačno ljudsko biće samo kao biće volje.
Da je situacija bila takva da su se te kontradikcije pojavile samo u meni, kao unutarnja iskustva mog razvoja, onda ne bih dopustio da bilo koja od njih utječe na moje spise ili govore. Uvijek sam se prema takvim duševnim iskustvima odnosio na ovaj način. Ali taj kontrast - Hegel i Stirner - pripadao je stoljeću. Stoljeće se izrazilo kroz njih. I doista je slučaj da se filozofi ne ocjenjuju prvenstveno po njihovom utjecaju na svoje vrijeme.
Svakako se može govoriti o snažnim utjecajima Hegela. Ali to nije glavna stvar. Filozofi, kroz sadržaj svojih misli, otkrivaju duh svog doba, baš kao što termometar pokazuje temperaturu nekog mjesta. Kod filozofa, ono što podsvjesno živi u tom dobu, postaje svjesno.
I tako devetnaesto stoljeće, u svojim ekstremima, živi kroz impulse koje su izrazili Hegel i Stirner: bezlično razmišljanje koje preferira prepuštanje svjetonazoru u kojem čovjek, sa svojim stvaralačkim unutarnjim snagama, nema udjela; potpuno osobna volja koja ima malo smisla za skladnu suradnju među ljudima. Dok se pojavljuju sve vrste 'društvenih ideala', oni nemaju moć utjecati na stvarnost. Stvarnost sve više poprima oblik onoga što može nastati kada volje pojedinaca djeluju uporedo.
Hegel želi da misao o moralu poprimi objektivni oblik u suživotu ljudi; Stirner smatra da 'individuu' (pojedinca) uznemirava sve što može dati skladan oblik životu ljudi.
Moje proučavanje Stirnera u to vrijeme isprepleteno je s prijateljstvom koje je značajno utjecalo na velik dio ovog istraživanja. Bilo je to prijateljstvo s eminentnim Stirner poznavateljem i urednikom J. H. Mackayem. Dok sam još bio u Weimaru, Gabriele Reuter me upoznala s tom osobom, koju sam odmah smatrao izuzetno simpatičnom. Bavio se dijelovima moje 'Filozofije slobode' koji su se bavili etičkim individualizmom. Pronašao je sklad između mojih argumenata i vlastitih društvenih stavova.
U početku je to bio osobni dojam koji sam stekao o J. H. Mackayu koji je ispunjavao moju dušu. Nosio je 'svijet' u sebi. Cijelo njegovo vanjsko i unutarnje ponašanje govorilo je o iskustvu svijeta. Proveo je vrijeme u Engleskoj i Americi. Sve je to bilo prožeto bezgraničnim šarmom. Razvio sam veliku ljubav prema tom čovjeku.
Zatim kad je J. H. Mackay 1898. stigao u Berlin kako bi se trajno nastanio, među nama se razvilo prekrasno prijateljstvo. Nažalost, i to je uništio život, a posebno moje javno zagovaranje antropozofije.
U ovom slučaju, mogu samo opisati, sasvim subjektivno, kako mi se tada činio rad J. H. Mackaya, a čini mi se i danas, te kako je na mene tada djelovao. Jer znam da bi se on sam o tome izrazio sasvim drugačije.
Ovaj je čovjek duboko mrzio sve u ljudskom društvenom životu što je uključivalo nasilje. Najveći prijestup vidio je u zahvaćanju nasilja kod upravljanja društvom. U 'komunističkom anarhizmu' vidio je društvenu ideju koja je bila krajnje neprihvatljiva, jer je težila postići bolje stanje čovječanstva uporabom sile.
Sada, zabrinjavajući aspekt bio je to što se J. H. Mackay protivio toj ideji i agitaciji temeljnoj na njoj, odabravši isto ime za vlastite društvene ideje kao i njegovi protivnici, samo s drugačijim pridjevom. Ono što je sam zagovarao nazvao je 'individualističkim anarhizmom', kao antitezu onoga što se tada nazivalo anarhizmom. To je naravno dovelo samo do iskrivljene javne percepcije Mackayevih ideja. Slagao se s Amerikancem B. Tuckerom, koji je imao isto stajalište. Tucker je posjetio Mackaya u Berlinu, gdje sam ga upoznao.
Mackay je također bio pjesnik vlastite životne filozofije. Napisao je roman 'Anarhisti'. Pročitao sam ga nakon što sam upoznao autora. To je plemenito djelo vjere u pojedinca. Živopisno i snažno prikazuje društvene uvjete najsiromašnijih među siromašnima. Ali također prikazuje kako će iz ove globalne bijede ljudi pronaći put do poboljšanja, oni koji u potpunosti prihvate dobre sile ljudske prirode i njeguju ih do te mjere da mogu društveno funkcionirati u slobodnom suživotu ljudi, bez potrebe za nasiljem. Mackay je imao plemenito povjerenje u čovječanstvo, vjerujući da ljudi mogu sami stvoriti skladan društveni poredak. Međutim, vjerovao je da će to biti moguće tek nakon dugog vremena, nakon što se unutar ljudi dogodi potrebna transformacija na duhovnoj razini. Stoga je pozvao svaku osobu koja je bila dovoljno napredna da to učini, da širi ideje ovog duhovnog puta. Drugim riječima, društvena ideja koja je nastojala djelovati isključivo duhovnim sredstvima.
J. H. Mackay je svoj pogled na život također izražavao u pjesmama. Prijatelji su ih smatrali didaktičkim i teorijskim, nečim neumjetničkim. Jako sam volio te pjesme.
Sudbina je sada s mojim iskustvima s J. H. Mackayem i Stirnerom napravila takav zaokret da sam se i ja morao uroniti u svijet misli, koji je postao duhovna kušnja. Moj etički individualizam shvaćan je kao čisto unutarnje čovjekovo iskustvo. Bilo mi je potpuno daleko, kada sam ga razvijao, da ga učinim temeljem političke ideologije. Tada, oko 1898. godine, moju je dušu čisto etički individualizam trebao odvući u svojevrsni ponor. Trebalo ga je transformirati iz nečeg čisto ljudskog i unutarnjeg u nešto vanjsko. Ezoterično je trebalo skrenuti u egzoterično.
Kada sam, početkom novog stoljeća, mogao izraziti svoje iskustvo duhovnog u spisima poput 'Misticizam u osvit...' i 'Kršćanstvo kao mistična činjenica', 'etički individualizam', nakon propitivanja, ponovno je bio na svom pravom mjestu. Međutim, čak i tada je propitivanje teklo na način da eksternalizacija nije igrala nikakvu ulogu u punoj svijesti. Događala se neposredno ispod te pune svijesti, i, upravo zbog te blizine, mogla se ulijevati u oblike izražavanja u kojima sam govorio o društvenim pitanjima u posljednjim godinama prošlog stoljeća. Pa ipak, čak i tamo, potrebno je suprotstaviti određene naizgled pretjerano radikalne izjave s drugima, kako bi se dobila prava slika.
Onaj tko promatra duhovni svijet uvijek pronalazi vlastito biće izvanjskim, kada se od njega traži da izrazi mišljenja ili stavove. U duhovni svijet ulazi, ne kroz apstrakcije, već kroz žive percepcije. Također, priroda, koja je opipljivi odraz duhovnog, ne postavlja mišljenja ili stavove, već svijetu predstavlja svoje oblike i svoje nastajanje.
Unutarnja pokretljivost, koje je u valovima i naletima pokretalo sve moje duševne snage, bilo je tada moje unutarnje iskustvo.
Moj vanjski privatni život postao je izuzetno zadovoljavajući kada se obitelj Eunike preselila u Berlin, te sam mogao živjeti s njima pod njihovom skrbi, nakon što sam nakratko podnosio svu bijedu života u vlastitom stanu. Moje prijateljstvo s gospođom Eunike ubrzo se pretvorilo u građanski brak. To je sve što ću reći o tim privatnim stvarima. Ne namjeravam spominjati ništa o svom privatnom životu u ovom 'životnom putu' osim onoga što izravno utječe na moj razvoj. A život u kućanstvu Eunike u to vrijeme pružio mi je nesmetan temelj za život koji je bio i iznutra i izvana bogat događajima. Nadalje, privatne stvari nisu za javnost. One se tebe ne tiču.
I moj duhovni razvoj je potpuno neovisan o svim mojim osobnim okolnostima. Svjestan sam da bi bio potpuno isti čak i da se moj privatni život odvijao potpuno drugačije.
U sva tadašnja životna previranja uvlačila se stalna briga o daljnjem postojanju 'Časopisa'. Unatoč svim poteškoćama s kojima sam se suočavao, tjedni časopis se mogao distribuirati ako bi imao potrebna financijska sredstva. Ali časopis koji mi je mogao plaćati samo izuzetno skromnu naknadu, koji mi gotovo nije pružao sredstva za život, i za koji se ništa nije moglo učiniti da ga se promovira: jednostavno nije mogao napredovati s oskudnom nakladom s kojom sam ga preuzeo.
Dok sam objavljivao 'Časopis' bio je stalni izvor tjeskobe za mene.