.- 28. Kao učitelj u radničkoj školi
Rudolf Steiner kao učitelj u Radničkoj školi u Berlinu, 1901.
Tijekom ovog teškog razdoblja za mene, upravni odbor berlinske Radničke škole obratio mi se s molbom da preuzmem nastavu povijesti i vježbe 'govora'. U početku me nije puno zanimao socijalistički kontekst u kojem je škola djelovala. Pred sobom sam vidio divan zadatak obrazovanja zrelih muškaraca i žena iz radničke klase. Među 'učenicima' je bilo malo mladih ljudi. Objasnio sam odboru da ako preuzmem nastavničke dužnosti, povijest ljudskog razvoja ću u potpunosti predstaviti prema vlastitom shvaćanju, a ne na način koji je sada uobičajen u socijaldemokratskim krugovima po marksizmu. Inzistirali su na mom podučavanju.
Nakon što sam napravio ovu pripremu, više mi nije bilo važno što je škola bila socijaldemokratska zaklada koju je osnovao stariji Liebknecht (otac). Za mene se škola sastojala od muškaraca i žena iz proletarijata; činjenica da su velika većina bili socijaldemokrati bila mi je nebitna.
Ali ja sam se, naravno, morao suočiti s načinom razmišljanja 'studenata'. Morao sam govoriti oblicima izražavanja koji su mi bili potpuno nepoznati. Morao sam pronaći put do koncepata i prosudbi tih ljudi kako bih bio donekle shvaćen.
Ti koncepti i sudovi potjecali su iz dva smjera. Prvo, iz samog života. Ti su ljudi bili upoznati s materijalnim radom i njegovim rezultatima. Duhovne sile koje pokreću čovječanstvo naprijed kroz povijest, od njihovih duša su ostale skrivene. Zato je marksizam, sa svojom 'materijalističkom koncepcijom povijesti', to smatrao tako lako shvatljivim. Tvrdio je da su pokretačke sile u povijesnom razvoju isključivo ekonomske i materijalne, one proizvedene materijalnim radom. 'Duhovni čimbenici' bili su samo svojevrsni nusproizvod koji proizlazi iz materijalne i ekonomske sfere: oni su jednostavno bili ideologija.
Nadalje, među radničkom klasom već se dugo razvijala strast za znanstvenim obrazovanjem. Ali to se moglo zadovoljiti samo popularnom materijalističko znanstvenom literaturom. Jer samo je ta literatura rezonirala s konceptualnim okvirima i prosudbama radnika. Sve što nije bilo materijalističko, napisano je na takav način da je razumijevanje od strane radnika bilo nemoguće. Tako je nastala neizrecivo tragična činjenica da je, kada je proletarijat u nastajanju žudio za znanjem s najdubljom čežnjom, ta čežnja bila zadovoljena samo najgrubljim materijalizmom.
Moramo imati na umu, da ekonomski materijalizam koji radnici usvajaju kroz marksizam kao 'materijalističku povijest' sadrži djelomične istine. I da su te djelomične istine upravo ono što oni lako razumiju. Stoga, da sam predavao idealističku povijest potpuno zanemarujući te djelomične istine, čovjek bi nehotice u materijalističkim djelomičnim istinama, osjetio ono što bi ga odbijalo od mog predavanja.
Stoga sam krenuo od istine koju su i moji slušatelji mogli razumjeti. Pokazao sam kako je do šesnaestog stoljeća bilo apsurdno govoriti o vladavini ekonomskih sila, kao što to čini Marx. Kako je od šesnaestog stoljeća nadalje gospodarstvo ulazilo u uvjete koji se jedini mogu razumjeti marksističkim terminima; kako je taj proces potom dosegao vrhunac u devetnaestom stoljeću.
To je omogućilo potpuno objektivnu raspravu o idejnim i duhovnim impulsima prethodnih povijesnih razdoblja, te pokazivanje kako su oni u novije vrijeme oslabili u usporedbi s materijalnim i ekonomskim.
Na taj su način radnici stekli predodžbu o sposobnosti spoznaje, religijskih, umjetničkih i moralnih pokretačkih sila u povijesti, te su se odmaknuli od gledanja na njih samo kao na 'ideologiju'. Polemizirati s materijalizmom bilo bi besmisleno; idealizam sam morao njegovati unutar samog materijalizma.
Međutim, u 'vježbama govora' malo se toga moglo učiniti u istom smjeru. Nakon što sam na početku tečaja uvijek raspravljao o formalnim pravilima predavanja i govora, 'učenici' bi zatim održali govore za vježbu. Naravno, predstavljali su ono što im je bilo poznato prema njihovom materijalističkom načinu razmišljanja.
'Vođe' radničke klase isprva nisu uopće obraćali pažnju na školu. I tako sam imao potpunu slobodu.
Stvari su mi postale teže kada su u nastavni plan i program povijesti dodani satovi znanosti. Bilo je posebno teško prijeći s prevladavajućih materijalističkih predodžbi znanosti, posebno među njezinim populizatorima, na objektivnije. Učinio sam to najbolje što sam mogao.
Međutim, moje su se nastavne aktivnosti unutar radničke klase proširile, posebno zbog mog interesa za prirodne znanosti. Brojni sindikati pozivali su me da držim predavanja o prirodnim znanostima. Posebno su bili zainteresirani za čuti o Haeckelovoj tada senzacionalnoj knjizi 'Zagonetka svijeta'. U pozitivnoj biološkoj trećini ove knjige vidio sam sažetak odnosa između živih bića. Ono što je bilo moje općenito uvjerenje - da se čovječanstvo može dovesti do duhovnosti kroz ovaj pristup - vjerovao sam da vrijedi i za radničku klasu. Svoja razmišljanja temeljio sam na ovoj trećini knjige i često govorio da se preostale dvije trećine moraju smatrati bezvrijednima te da ih zapravo treba izrezati iz knjige i uništiti.
Kada se slavila Gutenbergova obljetnica, dobio sam čast održati govor pred 7000 slovoslagača i tiskara u berlinskom cirkusu. Moj način obraćanja radnicima očito je bio dobro prihvaćen.
Sudbina me je ponovno smjestila u dio života u koji sam morao uroniti. Preda mnom je bilo to, kako je individualna duša drijemala i sanjala unutar radničke klase, i kako je ovo čovječanstvo obuzela neka vrsta kolektivne duše, prihvaćajući predodžbe, sudove i stavove.
Ali ne smije se zamišljati da su pojedinačne duše umrle. Uspio sam steći duboke uvide u duše svojih učenika i radničke klase općenito. To me održalo u zadatku koji sam si postavio u cijelom ovom radu. Stav radnika prema marksizmu tada nije bio onakav kakav će biti dva desetljeća kasnije. U to vrijeme, marksizam je bio nešto što su obrađivali s velikim promišljanjem, poput ekonomskog evanđelja. Kasnije je postao nešto čime su proleterske mase bile opsjednute.
Proleterska svijest u to vrijeme sastojala se od osjećaja, koji su nalikovali učincima masovne sugestije. Mnogi su pojedinci stalno govorili: mora doći vrijeme kada će svijet ponovno razviti duhovne interese; ali prvo, proletarijat se mora osloboditi čisto ekonomski.
Otkrio sam da moja predavanja pozitivno utječu na duše ljudi. Bila su prihvaćena, čak i ona koja su proturječila materijalizmu i marksističkom pogledu na povijest. Kad su 'vođe' kasnije saznale za moj rad, osporile su ga. Na sastanku mojih učenika, jedan od tih 'malih vođa' progovorio je. Rekao je: "Ne želimo slobodu u proleterskom pokretu; želimo racionalnu prisilu". To se svodilo na pokušaj da me se protiv volje mojih učenika, prisili da izađem iz škole. Moj rad je postupno postajao toliko težak, da sam ga napustio ubrzo nakon što sam započeo svoje antropozofske aktivnosti.
Imam dojam da bi se stvar s pokretom odvijala sasvim drugačije da je veći broj nepristranih ljudi s interesom pratio radnički pokret i s razumijevanjem se odnosio prema proletarijatu. No, umjesto toga, ljudi su bili prepušteni sami sebi unutar vlastite klase, a drugi ljudi su i sami živjeli unutar svoje. Razlike između dvije klase bile su samo teoretske. Pregovori o plaćama vodili su se kada su ih štrajkovi i slično zahtijevali; osnovane su razne socijalne institucije. Ove potonje su bile iznimno za pohvalu.
Ali svi pokušaji uranjanja ovih pitanja koji drmaju svijet, u duhovnu sferu, bili su nedostatni. Pa ipak, samo takvo uranjanje moglo je neutralizirati destruktivne snage pokreta. Bilo je to vrijeme kada su 'više klase' gubile osjećaj zajedništva, kada se egoizam širio zajedno s divljim borbenim rivalstvom. Vrijeme kada se globalna katastrofa drugog desetljeća dvadesetog stoljeća već oblikovala. Uz to, proletarijat je, na svoj način, razvio osjećaj zajedništva kao proleterski klasnu svijest. Sudjelovao je u 'kulturi' koja se formirala u 'višim klasama' samo utoliko što je potonja pružala materijal za opravdanje proleterske klasne svijesti. Postupno su nestajali svi mostovi između različitih klasa.
Stoga sam kroz svoj rad u 'Časopisu' bio prisiljen uroniti u buržoaski život, a kroz svoj rad unutar radničke klase, u proleterski život. To je bogato polje, u kojem se mogu iskusiti i razumjeti pokretačke snage doba.