.- 31. Početak suradnje s Marie von Sivers
Rudolf Steiner, oko 1905.
Jednu drugu zbirku djela, koja je predstavljala kulturna dostignuća devetnaestog stoljeća, u to je vrijeme uredio Hans Kraemer. Sastojala se od opsežnih rasprava o raznim granama života spoznaje, tehničkog stvaralaštva i društvenog razvoja.
Bio sam pozvan da, dadem opis književnog života. I tako je u to vrijeme razvoj fantazije u devetnaestom stoljeću također prolazio kroz moju dušu. Nisam ga opisivao kao filolog, koji takve stvari obrađuje 'iz izvora'; opisao sam ono što sam iznutra doživio u razvoju života fantazije.
Ovaj prikaz bio je značajan i za mene, zato što sam morao govoriti o fenomenima duhovnog života, a da nisam morao iz iskustva duhovnog svijeta. Stvarni duhovni impulsi iz tog svijeta, koji pronalaze izraz u poetskim fenomenima, ostali su nespomenuti.
I u ovom slučaju suočio sam se s onim što duševni život ima za reći o fenomenu egzistencije kada usvoji gledište obične svijesti, bez da sadržaj te svijesti aktivira na način da se ona kroz iskustvo uzdigne u duhovni svijet.
To 'stajanje pred vratima' duhovnog svijeta još sam dublje doživio u traktatu koji sam trebao napisati za jedno drugo djelo. To nije bilo monumentalno djelo, već zbirka eseja namijenjenih karakterizaciji različitih područja znanja i života u mjeri u kojoj je ljudski 'egoizam' pokretačka snaga u razvoju tih područja. Arthur Dix uredio je ovo djelo. Naslovljeno je 'Egoizam' i bilo je u potpunosti u skladu s vremenom - prijelazom iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće.
Impulsi intelektualizma, koji su se nametnuli u svim područjima života od petnaestog stoljeća, ukorijenjeni su u 'individualnom duševnom životu', ako su oni uistinu istinski izrazi njegova bića. Kada se čovjek intelektualno otkriva kroz društveni život, to nije istinski intelektualni izraz, već prije imitacija istog.
Jedan od razloga zašto je poziv na društvenu osjetljivost postao toliko intenzivan u ovom dobu, jest taj što se u intelektualizmu taj osjećaj izvorno ne doživljava iznutra. I u tim stvarima čovjek najviše želi ono što nema.
Za ovu knjigu dobio sam zadatak predstaviti 'Egoizam u filozofiji'. Moj esej nosi ovaj naslov samo zato što je to zahtijevao ukupni naslov knjige. Naslov bi zapravo trebao biti: 'Individualizam u filozofiji'. Pokušao sam dati vrlo kratak pregled zapadne filozofije od Thalesa, i pokazati kako njezin razvoj ima za cilj omogućiti ljudskoj individualnosti da doživi svijet kroz idejne slike, baš kao što moja 'Filozofija slobode' pokušava ilustrirati spoznaju i moralni život.
Još jednom, ovim esejem, stojim pred 'vratima duhovnog svijeta'. Unutar ljudske individualnosti otkrivaju se idejne slike, otkrivajući sadržaj svijeta. One nastaju na takav način, da čekaju iskustvo, kroz koje duša može zakoračiti u duhovni svijet. Opisujući, na tom sam mjestu zastao. Otkriva se unutarnji svijet, pokazujući koliko daleko puko mišljenje može ići u razumijevanju svijeta.
Kao što vidite, opisao sam pred-antropozofski duhovni život iz širokog spektra perspektiva, prije nego što sam se posvetio javnom antropozofskom predstavljanju duhovnog svijeta. U tome se ne može naći nikakva kontradikcija s mojim zagovaranjem antropozofije. Jer svjetonazor koji se pojavljuje nije opovrgnut antropozofijom, već je proširen i dalje razvijen.
Ako netko počne predstavljati duhovni svijet kao mistik, onda svatko ima potpuno pravo reći: govorite iz svojih osobnih iskustava. Ono što opisujete je subjektivno. Slijeđenje takvog duhovnog puta nije proizašlo iz duhovnog svijeta kao moj zadatak.
Taj se zadatak sastojao od stvaranja temelja za antropozofiju koja bi bila jednako objektivna kao i znanstvena misao, kada se ne zaustavlja na pukom bilježenju opaženih činjenica, već napreduje prema sveobuhvatnom razumijevanju. Ono što sam predstavio znanstveno i filozofski, i ono što sam predstavio prirodoznanstveno crpeći nadahnuće iz Goetheovih ideja, bilo je otvoreno za raspravu. Moglo se smatrati više-manje točnim ili netočnim; ali težilo je karakteru objektivne znanosti u najpotpunijem smislu.
I iz te spoznaje, oslobođene osjećaja ili mističnih razmatranja, tada sam crpio iskustvo duhovnog svijeta. Pogledajte kako je u mom 'Misticizmu', u 'Kršćanstvu kao mističnoj činjenici', koncept misticizma vođen ovom objektivnom spoznajom. I pogledajte, posebno, kako je strukturirana moja 'Teozofija'. Sa svakim korakom napravljenim u ovoj knjizi, uvijek je u pozadini prisutna duhovna vizija. Ne govori se ništa što ne proizlazi iz te duhovne vizije. Ali kako se koraci poduzimaju, na početku knjige, ova vizija je obavijena znanstvenim idejama, sve dok se, u usponu prema višim svjetovima, sve više mora uključiti u slobodno oslikavanje duhovnog svijeta. To oslikavanje, međutim, raste iz prirodoznanstvenog područja, poput cvijeta biljke iz svoje stabljike i lišća. Kao što se biljka ne može percipirati u cijelosti ako se promatra samo do stupnja cvjetanja, tako se ni priroda ne doživljava u potpunosti ako se od percipiranog ne uzdigne do duhovnog.
Stoga sam se u antropozofiji trudio predstaviti objektivni nastavak znanosti, a ne suprotstaviti joj nešto subjektivno. - To da baš to nije u početku shvaćeno, sasvim je razumljivo. Znanost se smatrala zatvorenom za ono što prethodi antropozofiji i nije postojala nikakva sklonost oživljavanju znanstvenih ideja na način koji bi doveo do shvaćanja duhovnog. Ljudi su ostali pod utjecajem obrazaca mišljenja koji su se razvili u drugoj polovici devetnaestog stoljeća. Nedostajala im je hrabrost da razbiju okove isključivo osjetilnog promatranja; bojali su se ulaska u područje gdje je svatko mogao nametati svoju fantaziju.
Marie von Sivers, Berlin 1910.
To je bila moja unutarnja orijentacija kada smo se 1902. godine Marie von Sivers i ja obratili vodstvu njemačke sekcije Teozofskog društva. Marie von Sivers bila je osoba koja je cijelim svojim bićem omogućila da ono što smo stvarali ostane bez ikakvog sektaškog karaktera i da se tome da karakter koji bi to smjestio u širi duhovni i život obrazovanja. Duboko se zanimala za dramsko i deklamacijsko recitiranje te je prošla obuku u tom području, posebno u najboljim školama u Parizu, što je njezine vještine dovelo do izvanredne razine savršenstva. Nastavila je s obukom čak i kada sam je upoznao u Berlinu, kako bi naučila različite metode umjetničkog govora.
Marie von Sivers i ja ubrzo smo postali bliski prijatelji. I na temelju tog prijateljstva razvila se suradnja u širokom rasponu duhovnih oblasti, u najširoj sferi. Zajedničko njegovanje antropozofije, kao i poezije i recitiranja, ubrzo je postalo naš zajednički cilj u životu.
Taj zajednički duhovni život mogao je biti jedino središte iz kojeg se antropozofija u početku širila svijetom u okviru Teozofskog društva.
Tijekom našeg prvog zajedničkog posjeta Londonu, Marie von Sivers je mnogo čula o Teozofskom društvu, njegovim institucijama i razvoju od grofice Wachtmeister, bliske prijateljice H. P. Blavatsky. Bila je intimno upoznata s duhovnim sadržajem koji je nekoć bio otkriven Društvu i kako je taj sadržaj njegovan.
Kada sam govorio o mogućnosti pronalaska ljudi unutar Teozofskog društva koji su bili spremni slušati poruke iz duhovnog svijeta, nisam mislio da su te osobe prvenstveno one koje su tada bile registrirane kao članovi Teozofskog društva. Mnogi od njih su se, međutim, ubrzo pokazali prijemčivima za moj pristup duhovnom znanju.
No, veliki dio članova bili su fanatični sljedbenici pojedinih vođa Teozofskog društva. Zaklinjali su se u dogme koje su dali ti snažno sektaški vođe.
Odbijala me trivijalnost i diletantizam svojstven aktivnostima Teozofskog društva. Samo među engleskim teozofima pronašao sam neku pravu supstancu, koja je proizašla od Blavatsky, a zatim primjereno njegovana od strane Annie Besant i drugih. Nikada ne bih mogao raditi u stilu u kojem su ti teozofi djelovali. Ali ono što je živjelo među njima smatrao sam duhovnim središtem s kojim se čovjek može dostojno povezati ako ozbiljno shvati širenje duhovnog znanja u najdubljem smislu.
Dakle, Marie von Sivers i ja nismo se oslanjali na članove ujedinjene u Teozofskom društvu, već na sve one ljude koji su se okupili srcem i umom kada se njegovalo ozbiljno duhovno znanje.
Rad unutar tadašnjih podružnica Teozofskog društva, koji je bio nužna polazna točka, stoga je predstavljao samo jedan dio naše aktivnosti. Glavni fokus bio je organizacija javnih predavanja, na kojima sam govorio publici izvan Teozofskog društva, publici koja je pohađala moja predavanja isključivo zbog njihovog sadržaja.
Od onih pojedinca koji su na taj način naučili ono što sam ja imao reći o duhovnom svijetu, i od onih koji su pronašli put do toga kroz uključivanje u bilo koji 'teozofski smjer', ono što je kasnije postalo Antropozofsko društvo, razvilo se unutar okvira Teozofskog društva.
Među raznim optužbama protiv mene zbog mojih aktivnost u Teozofskom društvu - uključujući i od samog Društva - bila je tvrdnja da sam, u određenom smislu, iskoristio ovo Društvo, koje je imalo utjecaj u svijetu, kao odskočnu dasku za utiranje puta vlastitoj spoznaji duha.
To je apsolutno isključeno. Kad sam prihvatio poziv da se pridružim Društvu, to je bila jedina institucija koju je vrijedilo shvatiti ozbiljno, gdje je postojao istinski duhovni život. I da su stav, stajalište i aktivnosti Društva ostali kakvi su bili tada, moja ostavka i ostavka mojih prijatelja nikada ne bi bila potrebna. Jedini mogući ishod bio bi službeno formiranje zasebnog odjeljka, 'Antropozofskog društva', unutar Teozofskog društva.
Ali već 1906. godine, unutar Teozofskog društva počele su se pojavljivati pojave, koje su otkrivale njegov strašan pad.
Iako su takve pojave već bile zabilježene u ranijim vremenima, poput onog H. P. Blavatsky, početkom stoljeća postojala je činjenica da je, u ozbiljnosti duhovnog rada, Društvo dobro obavilo posao rješavanjem svih nepravilnosti koje su se dogodile. Ti su incidenti, naravno, također bili kontroverzni.
Ali od 1906. godine, unutar Društva, na čije vodstvo nisam imao apsolutno nikakav utjecaj, počele su se odvijati aktivnost koje su podsjećale da ekscese spiritualizma, i koje su me natjerale da sve više naglašavam da dio ovog Društva pod mojim vodstvom, nema apsolutno nikakve veze s tim stvarima. Te su aktivnosti dosegle vrhunac, kada se za hinduističkog dječaka tvrdilo da je osoba u kojoj će se Krist pojaviti u novom zemaljskom životu. Unutar Teozofskog društva osnovano je posebno društvo, 'Zvijezda istoka', kako bi se širio taj apsurd. Meni i mojim prijateljima bilo je potpuno nemoguće integrirati članove ove 'Zvijezde istoka' u njemačku sekciju, kako su željeli, a posebno kako je Annie Besant, kao predsjednica Teozofskog društva, namjeravala. A budući da to nismo mogli učiniti, izbačeni smo iz Teozofskog društva 1913. Bili smo prisiljeni osnovati Antropozofsko društvo kao neovisnu organizaciju.
Ovime sam daleko odmakao u prikazu događaja svog života; ali to je bilo nužno jer samo te kasnije činjenice mogu baciti pravo svijetlo na namjere koje sam povezivao s pridruživanjem Društvu početkom stoljeća.
Kada sam prvi put govorio na Kongresu Teozofskog društva u Londonu 1902. godine, rekao sam: Unija koju formiraju pojedine sekcije trebala bi se sastojati u tome da svaka u središte donese ono što sadrži u sebi; i oštro sam naglasio da je to moja primarna namjera za njemačku sekciju. Jasno sam dao do znanja da ova sekcija nikada neće djelovati kao nositelj fiksnih dogmi, već kao mjesto neovisnog duhovnog istraživanja, koje će na zajedničkim sastancima cijelog Društva nastojati postići konsenzus o njegovanju istinskog duhovnog života.