.- 32. Teozofija i antropozofija
Pomalo mi je bolno što se u suvremenim raspravama o antropozofiji opetovano susrećem s ovakvim mislima: svjetski rat u dušama ljudi je stvorio raspoloženje koje pogoduje pojavi svih vrsta 'mističnih' i drugih duhovnih struja, i onda kada se među tim strujama spomene antropozofija.
To je u oštroj suprotnosti s činjenicom da je antropozofski pokret osnovan početkom stoljeća, i od njegova osnutka u njemu se nikad nije dogodilo ništa bitno što nije proizašlo iz unutarnjeg života duha. Prije dva i pol desetljeća, nosio sam u sebi bogatstvo duhovnih dojmova. Davao sam im oblik na predavanjima, raspravama i u knjigama. Sve što sam radio, radio sam iz duhovnih impulsa. U biti, svaka tema proizašla je iz duha. Tijekom rata, raspravljao sam i o temama potaknutim aktualnim događajima. Ali iza toga nije bilo namjere da se prevladavajuće raspoloženje iskoristi za širenje antropozofije. To se događalo jer su ljudi određene događaje tog vremena željeli osvijetliti kroz uvide izvedene iz duhovnog svijeta.
Za antropozofiju, nikada se nije ciljalo ni na što drugo osim napredovanja koji je omogućila njezina unutarnja snaga, koju joj je dao duh. Sasvim je netočno prikazivati kao da je tijekom rata nastojala išta dobiti iz mračnih ponora duša. Da se broj onih zainteresiranih za antropozofiju povećao nakon rata, da je Antropozofsko društvo raslo u članstvu, istina je; međutim, treba napomenuti da sve te činjenice nikada nisu promijenile antropozofski cilj prema kojem se razvijala od početka stoljeća.
Oblik koji je antropozofija trebala poprimiti, proizlazeći iz njezine unutarnje duhovne biti, u početku je morao prevladati znatan otpor teozofa u Njemačkoj.
Iznad svega, glavno pitanje je bilo kako opravdati duhovno znanje u svijetlu prevladavajućeg 'znanstvenog' načina razmišljanja. Često sam u ovom 'životnom putu' govorio o nužnosti ovog opravdavanja. Uzeo sam način razmišljanja koji se s pravom smatrao 'znanstvenim' u proučavanju prirode i proširio ga za duhovnu spoznaju. To je, međutim, prirodu promatranja prirode učinilo donekle drugačijom, nego duhovno promatranje; ali je zadržalo karakter koji ga čini 'znanstvenim'.
Oni pojedinci koji su sebe smatrali nositeljima teozofskog pokreta na početku stoljeća, nisu imali ni smisla ni interesa za ovu vrstu znanstvenog pristupa duhovnom znanju.
To su bili pojedinci koji su se okupili oko dr. Hübbe-Schleiden. Kao osobni prijatelj H. P. Blavatsky, već je Teozofsko društvo osnovao u Elberfeldu osamdesetih. Sama H. P. Blavatsky bila je uključena u ovo osnivanje. Dr. Hübbe-Schleiden je tada objavljivao časopis 'Sfinga' u kojem se trebao širiti teozofski svjetonazor. - Cijeli pokret je presušio, a do trenutka osnivanja njemačke sekcije Teozofskog društva, nije ostalo ništa osim nekoliko pojedinaca koji su me ipak smatrali svojevrsnim uljezom u njihovoj sferi. - Ti su pojedinci čekali 'znanstveni temelj' teozofije od dr. Hübbe-Schleidena. Bili su mišljenja da se, dok se taj temelj ne uspostavi, apsolutno ništa ne smije dogoditi na ovom području unutar njemačkog teritorija. Ono što sam počeo raditi činilo im se kao prekid njihovog 'čekanja', kao nešto krajnje štetno. Ali nisu se jednostavno povukli, jer je teozofija, uostalom, bila 'njihova' stvar; i ako se nešto događalo unutar nje, nisu htjeli biti isključeni.
Što su podrazumijevali pod 'znanstvenošću' koju je dr. Hübbe-Schleiden trebao uspostaviti, a kojom se teozofija trebala 'dokazati'? Uopće se nisu bavili antropozofijom.
Shvatili su je kao atomističku osnovu znanstvenog teoretiziranja i formiranja hipoteza. Prirodne pojave su 'objašnjavane' dopuštanjem 'prvobitnim komponentama' supstance svijeta da se grupiraju u atome, a ove u molekule. Supstanca je postojala upravo zato što je predstavljala specifičnu strukturu atoma u molekulama.
Ovakav način razmišljanja smatran je uzornim. Konstruirane su složene molekule koje su trebale činiti osnovu i za duhovnu aktivnost. Kemijski procesi smatrani su rezultatima procesa unutar molekularne strukture; nešto slično trebalo se tražiti i za duhovne procese.
Za mene je ovaj atomizam, kako je interpretiran u 'prirodnoj znanosti', već bio nešto sasvim nemoguće; pokušaj prenošenja u duhovno područje činio mi se kao zabluda o kojoj se ne može ni ozbiljno raspravljati.
U ovom području, uvijek je bilo teško, na moj način, utemeljiti antropozofiju. Već dugo vremena određeni krugovi tvrde da je teorijski materijalizam prevladan. I u tom pogledu, antropozofija se bori s vjetrenjačama kada govori o materijalizmu u znanosti. Međutim, uvijek mi je bilo jasno, da je vrsta prevladavanja materijalizma o kojoj se raspravlja, upravo način da se on nesvjesno sačuva.
Nikada mi nije bilo od velike važnosti da se za atome pretpostavlja da imaju čisto mehaničku ili bilo kakvu drugu učinkovitost unutar materijalnih procesa. Ono što mi je bilo važno bilo je da se misaono promatranje treba započeti s atomističkim - najmanjim jedinicama kozmosa - i tražiti prijelaz prema organskom, prema duhovnom. Vidio sam nužnost početi s cjelinom. Atomi ili atomske strukture mogu biti samo rezultat duhovne aktivnosti, organske aktivnosti. - Želio sam započeti s promatranom prvobitnom pojavom, a ne s misaonim konstruktom, u duhu Goetheove kontemplacije prirode. Goetheove riječi uvijek su mi bile duboko uvjerljive: da je činjenično već teorija, da ne treba tražiti ništa izvan toga. Ali to pretpostavlja da se prihvaća ono što osjetila predstavljaju u prirodi i da se mišljenje u tom području koristi samo za prelazak s kompliciranih, izvedenih fenomena (pojava) koje se ne mogu predvidjeti na jednostavne, iskonske fenomene. Tada se shvaća da se u prirodi doista radi o bojama i drugim osjetilnim kvalitetama unutar kojih je aktivan duh; ali se ne dolazi do atomističkog svijeta iza perceptivnog. Ono što može biti valjano u smislu atomizma pripada upravo osjetilnom svijetu.
Antropozofski način mišljenja ne može priznati da se u tom smjeru dogodio napredak u razumijevanju prirode. Ono što je očito u stavovima poput Machovog ili u nedavnim dostignućima na ovom području, doista su pristupi napuštanju konstruiranja atoma i molekula; međutim, oni pokazuju da je ta konstrukcija toliko duboko ukorijenjena u naš način razmišljanja da njezino napuštanje vodi do gubitka svake stvarnosti. Mach je govorio o konceptima samo kao ekonomičnim sažecima osjetilnih percepcija, a ne više o bilo čemu što postoji u duhovnoj stvarnosti. I za novije mislioce situacija nije drugačija.
Stoga ono što se danas čini kao borba protiv teorijskog materijalizma nije ništa manje udaljeno od duhovne biti u kojoj živi antropozofija, nego materijalizam posljednje trećine devetnaestog stoljeća. Ono što je antropozofija tada iznosila protiv znanstvenog načina mišljenja, danas ne vrijedi oslabljeno, već pojačano.
Izvještaji o ovim stvarima mogli bi se činiti kao teorijski interludiji u ovom 'životnom putu'. Za mene to nisu; jer ono što je sadržano u tim raspravama bilo je, za mene, iskustvo - duboko iskustvo, daleko značajnije od svega što mi je ikada pristupilo izvana.
Odmah od samog početka, kada je osnovana njemačka sekcija Teozofskog društva, činilo mi se bitnim imati vlastiti časopis. Tako samo Marie von Sivers i ja osnovali mjesečni časopis 'Lucifer'. U to vrijeme, ime, naravno, ni na koji način nije bilo povezano s duhovnom moći koju sam kasnije nazvao Lucifer, antiteza Ahrimana. Sadržaj antropozofije još nije bio dovoljno razvijen da bi omogućio bilo kakvu raspravu o takvim moćima. - Ime je jednostavno trebalo značiti 'nositelj svijetla'.
Iako je moja početna namjera bila raditi u skladu s vodstvom Teozofskog društva, od početka sam osjećao da se u antropozofiji mora pojaviti nešto što se razvija iz vlastitog sjemena, a da ni na koji način ne ovisi, u smislu sadržaja, o onome što je Teozofsko društvo naučavalo. - To sam mogao postići samo kroz takav časopis. I doista, ono što je antropozofija danas, izraslo je iz onoga što sam u njemu napisao.
Tako se dogodilo da je, u određenom smislu, pod pokroviteljstvom i prisutnošću gospođe Besant, osnovana njemačka sekcija. U to vrijeme, gospođa Besant je također u Berlinu održala predavanje o ciljevima i načelima teozofije. Kasnije smo pozvali gospođu Besant da održi predavanja u nizu njemačkih gradova. Ta su se predavanja održala u Hamburgu, Berlinu, Weimaru, Münchenu, Stuttgartu, Kölnu. - Unatoč svemu tome, ne zbog nekih posebnih mjera s moje strane, već zbog inherentne nužde stvari, teozofija je uvenula, a antropozofija se razvijala u smjeru određenom unutarnjim uvjetima.
Marie von Sivers je sve to omogućila, ne samo podnošenjem materijalnih žrtava u skladu sa svojim sposobnostima, već i poistovjećivanjem cijelog svog radnog kapaciteta antropozofiji. - U početku smo zaista morali raditi u najprimitivnijim uvjetima. Veći dio 'Lucifera' sam pisao ja. Marie von Sivers se brinula o korespondenciji. Nakon što bi broj bio gotov, sami smo se brinuli o izradi uveza, adresiranju, lijepljenju maraka, a zatim smo oboje osobno nosili brojeve u poštu u košari za rublje.
'Lucifer' se ubrzo proširio, kada je gospodin Rappaport u Beču, koji je izdavao časopis pod nazivom 'Gnosis', predložio da ga spojimo s mojim. Tako je 'Lucifer' objavljen kao 'Lucifer-Gnosis'. Rappaport je također neko vrijeme sponzorirao neka od izdanja.
'Lucifer-Gnosis' je iznimno dobro napredovao. Časopis se širio prilično zadovoljavajuće. Brojevi koji su već bili rasprodani čak su se morali ponovno tiskati. Niti je 'opadao'. Ali širenje antropozofije u relativno kratkom vremenu, doživjelo je takav zaokret da sam bio pozvan da osobno držim predavanja u mnogim gradovima. U mnogim slučajevima, ta pojedinačna predavanja razvila su se u serije predavanja. U početku sam uz ovu predavačku aktivnost pokušavao održavati uređivanje 'Lucifer-Gnosis'. Ali brojevi više nisu mogli biti objavljivani na vrijeme, ponekad su mjesecima kasnili. I tako je nastala neobična situacija da časopis koji je stjecao pretplatnike sa svakim brojem, jednostavno nije mogao nastaviti izlaziti zbog preopterećenosti urednika.
U mjesečniku 'Lucider-Gnosis' prvi sam put mogao objaviti ono što je postalo temelj antropozofskog rada. Tamo su prvi put objavljene moje misli o naporima koje ljudska duša mora uložiti da bi došla do vlastitog promatranja spoznaje duha. 'Kako se stječe uvid u više svjetove?' pojavljivalo se u nastavcima sa svakim novim brojem. Slično tome, postavljeni su temelji antropozofske kozmologije kroz kontinuiranu seriju eseja 'Iz Akaša kronike'.
Antropozofski pokret proizlazi iz onoga što je ovdje dano, a ne iz nečega posuđenog od Teozofskog društva. Ako sam, zapisujući svoje duhovne uvide, uzimao u obzir učenja uobičajena u Društvu, to je bilo samo da bi ispravio ono što mi se u tim učenjima činilo pogrešnim.
U tom kontekstu, moram se osvrnuti na nešto što moji protivnici neprestano spominju, obavijeno maglom nesporazuma. Iz unutarnjih razloga, nisam imao potrebe o tome raspravljati, jer nije imao utjecaja na moj osobni razvoj ili moje javne aktivnosti. I u usporedbi sa svime što ovdje imam opisati, to je ostalo isključivo 'privatna' stvar. Radi se o mom prijemu u 'Ezoteričnu školu' unutar Teozofskog društva.
Ova 'ezoterična škola' nastala je s H. P. Blavatsky. Stvorila je prostor za mali, unutarnji krug društva gdje je dijelila ono što nije htjela reći široj javnosti. Poput drugih poznavatelja duhovnog svijeta, smatrala je nemogućim određena dublja učenja prenijeti široj javnosti.
Sada, sve je to povezano s time kako je H. P. Blavatsky došla do svojih učenja. Oduvijek je postojala tradicija takvih učenja, koja seže do drevnih škola misterija. Ta se tradicija njeguje u raznim društvima koja strogo čuvaju širenje tih učenja.
Ali netko je smatrao prikladnim prenijeti takva učenja H. P. Blavatsky. Ona je zatim ono što je primila spojila s otkrivenjima koja su došla iz njene nutrine. Jer je bila ljudska individualnost u kojoj je duhovno djelovalo kroz čudesan atavizam, kao što je nekada kod vođa misterija, u stanju svijesti koje je, u usporedbi s modernim stanjem osvijetljenim dušom svijesti, bilo sniženo na snoliko. Tako se u 'osobi Blavatskye' obnovilo nešto što je u davna vremena bilo u misterijima.
Za moderne ljude postoji nepogrešiv način da odluče koje aspekte svoje duhovne vizije mogu podijeliti u širem krugu. To se odnosi na sve što istraživač može izraziti idejama koje su inherentne duši svijesti i koje, po svojoj prirodi, također pronalaze izraz u priznatoj znanosti.
Situacija je drugačija kada duhovno znanje ne prebiva u duši svijesti, već u podsvjesnim silama duše. One nisu dovoljno neovisne o silama aktivnim u fizičkom tijelu. Stoga, prenošenje učenja iz podsvjesnih područja može biti opasno, budući da takva učenja može primiti samo podsvijest. Učenici i učitelji tada se kreću u području gdje se s onim što je korisno, kao i s onim što je štetno, mora postupati s velikim oprezom.
Sve je to nebitno za antropozofiju, jer ona svoja učenja potpuno uklanja iz područja nesvjesnog.
Unutarnji krug Blavatsky živio je dalje u 'Ezoterijskoj školi'. - Svoj antropozofski rad smjestio sam unutar Teozofskog društva. Stoga sam morao biti obaviješten o svemu što se tamo događa. Zbog te informiranosti, i budući da sam smatrao da je potreban manji krug za one koji su napredni u antropozofskom duhovnom znanju, upisao sam se u 'Ezoteričnu školu'. Moj manji krug, međutim, trebao je služiti drugačijoj svrsi od ove škole. Trebao je predstavljati viši odjel, višu klasu, za one koji su apsorbirali dovoljnu količinu osnovnih uvida antropozofije. - Sada, htio sam graditi na postojećim strukturama, na onome što je povijest već dala. Baš kao što sam učinio s Teozofskim društvom, isto sam htio učiniti i s 'Ezoterijskom školom'. Stoga je moj 'unutarnji krug' u početku bio povezan s ovom školom. Ali veza je ležala samo institucionalno, a ne u onome što sam prenosio kao komunikaciju iz duhovnog svijeta. Tako je u ranim godinama moj unutarnji krug izvana nalikovao ogranku 'Ezoterijske škole' gospođe Besant. Iznutra je, međutim, bio sve samo ne to. A 1907. godine, kada je gospođa Besant prisustvovala našem Teozofskom kongresu u Münchenu, dogovorom između gospođe Besant i mene, čak je i vanjska veza potpuno prestala.
Mogućnost da sam nešto posebno mogao naučiti unutar 'Ezoterijske škole' gospođe Besant jednostavno je bila isključena, jer od početka nisam sudjelovao ni u kakvim događajima ove škole, osim u nekoliko koji su imali za cilj informirati me o tome što se događa.
U to vrijeme, jedini pravi sadržaj koji se predavao u školi bio je onaj koji je potjecao od H. P. Blavatsky, a koji je već bio tiskan. Osim ovog tiskanog materijala, gospođa Besant nudila je razne indijske vježbe za duhovni rast, koje sam ja odbacio.
Dakle, do 1907. godine, moj unutarnji krug, u smislu svoje organizacijske strukture, bio je povezan s onim što je njegovala gospođa Besant. Međutim, potpuno je od tih činjenica neopravdano činiti ono što su učinili moji protivnici. Čak su tvrdili apsurdnu tvrdnju, da sam do duhovnog znanja doveden samo kroz ezoterijsku školu gospođe Besant.
Godine 1903, Marie von Sivers i ja ponovno smo sudjelovali na Teozofskom kongresu u Londonu. Pukovnik Olcott, predsjednik Teozofskog društva, također je došao iz Indije. Bio je šarmantna osoba i još se moglo vidjeti kako je, zahvaljujući svojoj energiji i izvanrednom organizacijskom talentu, mogao biti sudrug Blavatsky u osnivanju, uspostavljanju i vođenju Teozofskog društva. Jer, izvana, ovo je društvo brzo postalo veliko tijelo s izvrsnom organizacijom.
Marie von Sivers i ja smo se nakratko zbližili s gospođom Besant jer je boravila kod gospođe Bright u Londonu, a bili smo pozivani u ovaj šarmantni dom i tijekom naših kasnijih posjeta Londonu. Gospođa Bright i njezina kći, gospođica Esther Bright, bile su domaćini - osobnosti koje su utjelovljivale ljubaznost. S dubokom radošću se prisjećam vremena koje sam imao čast provesti u toj kući. Brightovi su bili odani i vjerni prijatelji gđe. Besant. Njihov je cilj bio stvoriti blisku vezu između nje i nas. Kad mi je postalo nemoguće stati na stranu gospođe Besant po određenim pitanjima - od kojih su neka ovdje već raspravljana - to je bilo i na bol Brightovih, koji su se nekritički držali duhovnog vođe Teozofskog društva s nepokolebljivom odanošću.
Za mene je gospođa Besant bila zanimljiva osoba zbog određenih kvaliteta. Primijetio sam da je imala određeno pravo govoriti o duhovnom svijetu iz vlastitih unutarnjih iskustava. Posjedovala je unutarnju vezu s duhovnim svijetom kroz svoju dušu. To je tek kasnije bilo zasjenjeno vanjskim ciljevima koje je sebi postavljala.
Za mene je osoba koja o duhu govori od unutar samog duha, morala biti zanimljiva. - Ali s druge strane, bio sam strog u svom mišljenju da u naše vrijeme uvid u duhovni svijet mora prebivati unutar duše svijesti.
Ugledao sam drevno duhovno znanje čovječanstva. Imalo je karakter sna. Ljudska bića su vidjela slike kroz koje se otkrivao duhovni svijet. Ali te slike nisu razvijene kroz volju spoznaje s punim mišljenjem. One su nastale u duši, dane joj iz kozmosa poput snova. To drevno duhovno razumijevanje izgubljeno je u Srednjem vijeku. Ljudska bića su došla u posjed duše svijesti. Više nemaju spoznajne snove. Ona u dušu prizivaju ideje s punim promišljanjem spoznajnom voljom. - Ta se sposobnost u početku izražava u znanju o osjetilnom svijetu. Dolazi do vrhunca kao osjetilno znanje unutar prirodne znanosti.
Zadatak duhovnog znanja sada je promišljeno, kroz volju za spoznajom, donijeti iskustvo ideje u duhovni svijet. Onaj koji spoznaje tada posjeduje sadržaj duše koji se doživljava poput matematičkog. Čovjek razmišlja kao matematičar. Ali ne razmišlja u brojevima ili geometrijskim likovima. Razmišlja u slikama duhovnog svijeta. On je, za razliku kod sanjive, stare duhovne spoznaje, potpuno svjesno biće unutar duhovnog svijeta.
Unutar Teozofskog društva nije se moglo razviti pravo razumijevanje ove novije duhovne spoznaje. Bili su sumnjičavi čim bi se puna svijest počela približavati duhovnom svijetu. Prepoznavali su punu svijest samo za osjetilni svijet. Nisu imali pravi osjećaj da to dalje razviju u duhovno iskustvo. Njihov stvarni cilj, zapravo, bio je potisnuti punu svijest i vratiti se staroj, snolikoj svijesti. I ta sklonost vraćanju bila je prisutna i kod gospođe Besant. Imala je malo prilike shvatiti moderni način razumijevanja duha. Ali ono što je rekla o duhovnom svijetu doista je potjecalo iz njega. I stoga je za mene bila zanimljiva figura.
Budući da je ova odbojnost prema potpuno svjesnom duhovnom znanju postojala i unutar ostatka vodstva Teozofskog društva, nikada se nisam mogao duševno osjećati kod kuće unutar Društva. Društveno sam uživao boraveći u tim krugovima; ali njihove duhovne sklonosti ostale su mi strane.
Stoga sam oklijevao govoriti na kongresima Društva na temelju vlastitog duhovnog iskustva. Držao sam predavanja koja je mogao održati netko bez vlastite duhovne vizije. Ta je vizija odmah oživjela na predavanjima koja sam držao izvan okvira događanja Teozofskog društva, ali koja su proizašla iz onoga što smo Marie von Sivers i ja uspostavili u Berlinu.
To je dovelo do aktivnosti u Berlinu, Münchenu, Stuttgartu i drugdje. Uslijedile su i druge lokacije. Postupno su temeljna načela Teozofskog društva nestala; ono što se pojavilo, bilo je ono što je pronašlo svoje prihvaćanje kroz unutarnju silu svojstvenu antropozofiji.
Dok smo Marie von Sivers i ja zajedno radili na uspostavljanju potrebnih aranžmana za moje vanjsko djelovanje, razrađivao sam rezultate svojih duhovnih vizija. S jedne strane, zasigurno sam potpuno uronio u duhovni svijet; ali oko 1902, a i za mnoge stvari u sljedećim godinama, imao sam imaginacije, inspiracije i intuicije. Međutim, to se tek postupno stopilo u ono što se potom pojavilo u mojim spisima.
Zahvaljujući radu koji je poduzela Marie von Sivers, filozofsko antropozofska izdavačka kuća izrasla je iz skromnih početaka. Mali spis sastavljen od transkripata predavanja koja sam održao na spomenutom Slobodom sveučilištu u Berlinu, bila je naš prvi izdavački pothvat. Nužnost u vezi moje 'Filozofije slobode', koju njezin prethodni izdavač više nije mogao distribuirati, te smo sami morali osiguravati njenu distribucije, stvorio je drugi. Kupili smo preostale primjerke i izdavačka prava na knjigu. - Sve to nam nije bilo lako, jer nam je nedostajalo novčanih sredstava.
Ali rad je napredovao, vjerojatno upravo zato što se nije oslanjao ni na što vanjsko, već isključivo unutarnju duhovnu koherentnost.