.- 34. Spoznaja duha i umjetnost
U Teozofskom društvu gotovo da nije bilo njegovanja umjetničkih interesa. Iz određene perspektive, to je u to vrijeme bilo sasvim razumljivo, ali nije moglo tako ostati ako je željela cvjetati prava duhovna dispozicija. Članovi takvog društva prvenstveno su zainteresirani za stvarnost duhovnog života. U osjetilnom svijetu, vide čovječanstvo samo u prolaznoj egzistenciji, odvojenoj od duha. Umjetnost, za njih, čini se da pronalazi svoj izraz unutar te prolazne egzistencije. Stoga se čini da je ona izvan tražene duhovne stvarnosti.
Budući da je to bio slučaj u Teozofskom društvu, umjetnici se tamo nisu osjećali kao kod kuće.
Marie von Sivers i ja, smatrali smo da je važno unutar društva oživjeti umjetnički aspekt. Duhovni uvid kao iskustvo prožima cijelu osobu. Sve moći duše su stimulirane. Svjetlost duhovnog iskustva obasjava kreativnu fantaziju kada je to iskustvo prisutno.
Ali ovdje dolazi do izražaja nešto što stvara inhibicije. Umjetnik gaji određenu bojazan u vezi s ovim prodiranjem duhovnog svijeta u fantaziju. U vezi s djelovanjem duhovnog svijeta unutar duše želi nesvjesnost. Potpuno je u pravu, kada je riječ o 'poticanju' fantazije onim svjesnim, razumskim elementom koji je postao dominantan u kulturnom životu od početka doba svijesti. Ovo 'poticanje' onim intelektualnim u čovjeku, ima gušeći učinak na umjetnost.
Ali upravo se suprotno događa kada duhovni sadržaj, istinski percipiran, obasjava fantaziju. Tada se ponovno rađa sva slikovna moć koja je ikada dovela do umjetnosti u čovječanstvu. Marie von Sivers bila je na čelu umjetnosti oblikovanja riječi; imala je najljepši odnos prema dramskom prikazu. Stoga je za antropozofski rad postojalo umjetničko polje u kojem se mogla iskušati plodnost duhovne vizije za umjetnost.
'Riječ' je izložena opasnostima u dva smjera, opasnostima koje mogu proizaći iz razvoja duše svijesti. Služi komunikaciji u društvenom životu i služi prenošenju onoga što je logički i intelektualno spoznato. U oba smjera 'riječ' gubi svoju intrinsičnu vrijednost. Mora se prilagoditi 'značenju' koje mora izraziti. Mora nas natjerati da zaboravimo kako stvarnost leži u tonu, u zvuku i u samom formiranju zvuka. Ljepota, sjaj samoglasnika, prepoznatljiv karakter suglasnika, gube se iz jezika. Samoglasnik postaje bez duše, suglasnik lišen duha. I tako jezik potpuno napušta sferu iz koje potječe, sferu duhovnog. Postaje sluga intelektualnog i spoznajnog života, te duhovno prolaznog socijalnog života. Potpuno je otkinut od područja umjetnosti.
Prava duhovna percepcija pada sasvim, kao instinktivno, u 'iskustvo riječi'. Uči percipirati duševni zvuk samoglasnika i duhovno oživljenu sliku suglasnika. Stječe razumijevanje misterija razvoja jezika. Taj misterij leži u činjenici da su nekada, kroz riječ, božansko duhovna bića mogla govoriti ljudskoj duši, dok sada riječ služi samo za komunikaciju u fizičkom svijetu.
Potreban je entuzijazam potaknut ovim duhovnim uvidom, kako bi se riječ vratila na njezino pravo mjesto. Marie von Sivers njegovala je taj entuzijazam. I tako je njezina osobnost dala antropozofskom pokretu priliku da njeguje riječ i njezino umjetničko izražavanje. Uz aktivnost komuniciranja iz duhovnog svijeta, rasla je i umjetnost recitiranja i deklamacija, sve više tvoreći značajan dio događaja koji su se odvijali unutar antropozofske sfere.
Recitiranje Marie von Sivers na tim događajima, bilo je polazna točka za umjetnički utjecaj na antropozofski pokret. Jer izravna linija razvoja, vodi od ovih 'recitacijskih doprinosa' do dramskih predstava koje su se potom pojavljivale uz antropozofske tečajeve u Münchenu.
Rasli smo tako što smo mogli razvijati umjetnost kroz duhovni uvid, sve više uranjajući u istinu modernog duhovnog iskustva. Jer umjetnost je, uostalom, izrasla iz izvornog snolikog duhovnog života, utemeljenog na slikama. U razdoblju kada se duhovno iskustvo povlačilo tijekom ljudskog razvoja, morala je pronaći svoj vlastiti put; s tim iskustvom se mora ponovno povezati kada u novom obliku uđe u kulturni razvoj.