.- 37. Sazrijevanje duše; Predavanja u Parizu 1906.
Dok su se antropozofski uvidi širili društvom, što je dijelom rezultiralo i privatnim tiskanjem, Marie von Sivers i ja smo u našem zajedničkom radu njegovali umjetnički element, koji je bio predodređen da postane vitalna snaga unutar antropozofskog pokreta.
S jedne strane, postojalo je recitiranje, s fokusom na dramsku umjetnost, što je predstavljalo rad koji je trebalo obaviti da bi antropozofski pokret stekao svoj pravi sadržaj.
S druge strane, putovanja poduzeta u službi antropozofije pružila su mi priliku da se udubim u razvoj arhitekture, kiparstva i slikarstva.
U ovoj biografiji sam na više mjesta govorio o značaju umjetnosti za osobu koja živi u duhovnom svijetu.
Međutim, sve do vremena mog antropozofskog rada, većinu umjetničkih djela ljudskog razvoja mogao sam proučavati samo u obliku replika. Jedini originali koji su mi bili dostupni, bili su oni koji su se nalazili u Beču, Berlinu i nekoliko mjesta u Njemačkoj.
Kada sam poduzimao putovanja za antropozofiju u suradnji s Marie von Sivers, suočio sam se s muzejskim blagom diljem Europe. I tako sam od početka stoljeća, u svom petom desetljeću, prošao visoku školu umjetničkih studija, i, u vezi s tim, duboko razumijevanje duhovnog razvoja čovječanstva. Marie von Sivers uvijek je bila uz mene, i svojim profinjenim, i pristupom s ukusom svemu što sam iskusio u umjetnosti i kulturi, i sama dijelila sve to. Razumjela je kako su ta iskustva utjecala u sve što je u konačnici oblikovalo ideje antropozofije. Jer ono što je moja duša primala u smislu umjetničkih dojmova, prožimalo je ono što sam morao prenijeti na svojim predavanjima.
U praksi promišljanja velikih umjetničkih djela, pred našim se dušama otvorio svijet, svijet iz kojeg drugačija konfiguracija duše, iz ranijih vremena, još uvijek progovara onome novome. Svoje duše smo mogli uroniti u duhovnost umjetnosti, koja još uvijek progovara iz Cimabuea. Ali mogli smo također, kroz promišljanje umjetnosti, proniknuti u golemu duhovnu borbu koju je Toma Akvinski vodio protiv arabizma na vrhuncu skolastike.
Za mene je promatranje razvoja arhitekture bilo od posebne važnosti. U tihom promišljanju tih stilova, u mojoj su duši rasle ideje koje sam kasnije mogao prevesti u oblike Goetheanuma.
Stajanje pred Leonardovom 'Posljednjom večerom' u Milanu, pred djelima Rafaela i Michelangela u Rimu i razgovori vođeni s Marie von Sivers nakon tih razmišljanja, za to se mora, vjerujem, imati osjećaj zahvalnosti pred sudbinom, posebno kada se to prvi put pred dušom ima u zrelijoj dobi.
Ali morao bih napisati knjigu znatne duljine kada bih čak i ukratko opisao što sam doživio na način na koji sam aludirao.
Može se vidjeti, kada je duhovna vizija temeljni princip, koliko se duboko može uroniti u misterije ljudskog razvoja kroz pogled koji se gubi u kontemplaciji 'Atenske škole' ili 'Dispute'.
A ako se nastavi s opažanjima od Cimabue preko Giotta do Rafaela, svjedoči se postupnom blijeđenju starijeg duhovnog pogleda čovječanstva u moderni, više naturalistički. Ono što se za mene pojavilo iz duhovne perspektive kao zakon ljudskog razvoja, jasno se očituje kada se duša susretne s nastajanjem umjetnosti.
Jer je najdublje zadovoljstvo uvijek dolazilo gledajući kako je antropozofski pokret dobivao novi život kroz ovo kontinuirano uranjanje u umjetničko. Da bi se idejama obuhvatila bit duhovnog i oblikovala na način ideje, potrebna je fluidnost idejnog djelovanja. To daje ispunjenje duše s umjetničkim.
I doista je bilo nužno zaštititi društvo od infiltracije svih onih unutarnjih neistina povezanih s lažnom sentimentalnošću. Svaki duhovni pokret uvijek je podložan toj infiltraciji. Ako se komunikacijski diskurs oživi dinamičnim idejama koje se duguju životu u umjetničkoj sferi, tada se progoni ta unutarnja neistinitost koja proizlazi iz sentimentalnosti, a koja prebiva u slušatelju. - Umjetničko, koje je doduše nošeno osjetom i osjećajem, ali koje teži blistavoj jasnoći u svom obliku i percepciji, može pružiti najbolju ravnotežu lažnoj sentimentalnosti.
I stoga smatram posebno sretnim razvojem događaja za antropozofski pokret, to što mi je sudbina dodijelila Marie von Sivers za suradnicu koja je, iz svojih najdubljih sklonosti, razumjela kako njegovati ovaj umjetnički i emocionalno nabijen, ali ne i sentimentalan element s potpunim razumijevanjem.
Kontinuirana protumjera protiv ovog intrinsično neistinitog sentimentalnog elementa bila je nužna. Jer on neprestano prodire u svaki duhovni pokret. Ne može se jednostavno odbaciti ili ignorirati. Jer oni koji se od početka predaju ovom elementu su, u mnogim slučajevima, u svojoj najdubljoj srži, tragatelji. Ali u početku im je teško razviti čvrst odnos sa sadržajem komuniciranim iz duhovnog svijeta. Nesvjesno traže neku vrstu anestezije u sentimentalnosti. Žele iskusiti vrlo specifične istine, ezoterične. Razvijaju potrebu da se izoliraju u sektaške skupine s tim istinama.
Ključna je stvar učiniti ono ispravno jedinom vodećom snagom za cijelo društvo. Tako da oni koji skreću s jedne ili druge strane, uvijek mogu vidjeti kako djeluju oni koji se mogu nazvati središnjim figurama pokreta, jer su njegovi osnivači. Pozitivan rad za sadržaj antropozofije, a ne borba protiv ekscesa, bilo je ono što smo Marie von Sivers i ja smatrali bitnim. Naravno, postojali su iznimni slučajevi u kojima je borba protiv ekscesa postala nužna.
Za mene je razdoblje koje je prethodilo mojoj seriji predavanja u Parizu, u prvom redu bilo zatvoreno poglavlje razvojnih procesa unutar duše. Ova predavanja održao sam 1906. godine tijekom Teozofskog kongresa. Nekoliko sudionika izrazilo je želju, da uz događaje na kongresu čuju ova predavanja. U to vrijeme u Parizu osobno sam upoznao Edouard Schurea, zajedno s Marie von Sivers, koja se već neko vrijeme s njim dopisivala i koja je prevodila njegova djela. Bio je među publikom. Također sam imao zadovoljstvo često imati Merežkovskog, Minskog i druge ruske pjesnike u svojoj publici.
U ovoj seriji predavanja predstavio sam ono što sam osjećao da je 'zrelo' u meni, u vezi duhovnih uvida za čovjekovo biće.
Ova 'zrelost' uvida je bitna u istraživanju duhovnog svijeta. Da bi se imao taj osjećaj, čovjek mora doživjeti percepciju, onako kako se prvi put javlja u duši. U početku se doživljava kao tupa, nejasna u svojim konturama. Mora joj se dopustiti da potone natrag u dubine duše kako bi 'sazrela'. Svijest još nije dovoljno široka da bi shvatila duhovni sadržaj percepcije. Duša, u svojim duhovnim dubinama, mora biti neometana sviješću u svom zajedništvu s tim sadržajem u duhovnom svijetu.
U vanjskoj prirodnoj znanosti, ne daje se izjava dok se ne završe svi potrebni pokusi i osjetilna opažanja, i dok relevantni izračuni nisu besprijekorni. - U znanosti duha nije potrebna ništa manja metodološka savjesnost i epistemološka disciplina. Jednostavno se ide donekle drugačijim putem. Svijest se mora ispitati u njenom odnosu prema istini koja se spoznaje. Mora se biti sposoban 'čekati' sa strpljenjem, ustrajnošću i unutarnjom savjesnošću, dok svijest ne prođe taj test. Treba dovoljno razviti svoju sposobnost za ideje u određenom području, kako bi dotičnu percepciju uključili u svoje konceptualne sposobnosti.
U svojoj seriji predavanja u Parizu predstavio sam gledište koje je prošlo dugo razdoblje 'sazrijevanja' u mojoj duši. Nakon što sam objasnio kako se članovi čovjeka - fizičko tijelo, etersko tijelo (kao posrednik pojave života), astralno tijelo (kao posrednik osjeta i volje) i 'Ja nositelj' općenito - odnose jedni prema drugima, priopćio sam činjenicu da je etersko tijelo muškarca žensko; etersko tijelo žene je muško. To je unutar antropozofije bacilo svjetlo na temeljno pitanje egzistencije o kojem se u to vrijeme široko raspravljalo. Treba se samo prisjetiti knjige nesretnog Weiningera, 'Spol i karakter', i literature tog doba.
Ali pitanje je vodilo do samih dubina ljudske prirode. Ljudska bića su u sile kozmosa integrirana svojim fizičkim tijelom na potpuno drugačiji način nego svojim eterskim tijelom. Kroz fizičko tijelo, ljudi su povezani sa silama Zemlje; kroz etersko tijelo, povezani su sa silama izvan zemaljskog kozmosa. Muške i ženske energije tako se dovode u kontakt s misterijama svijeta.
Za mene je ova spoznaja bila jedno od najdubljih i najdirljivijih duševnih iskustava. Jer me stalno podsjećala kako se strpljivo mora pristupiti duhovnoj viziji i kako se, nakon što se iskusi 'zrelost svijesti', moraju shvatiti ideje kako bi se vizija dovela u oblast ljudskog razumijevanja.