.- 8. Promišljanja o umjetnosti i estetici; urednik 'Njemačkog tjednika'.
Tijekom ovog razdoblja - oko 1888. - s jedne strane, moj duševni život tjerao me je na intenzivnu duhovnu koncentraciju; život me je smjestio u širok raspon socijalnih interakcija. Dugi uvod koji sam morao napisati za drugi svezak Goetheovih znanstvenih djela, koji sam uređivao, prisilio me da svom razumijevanju duhovnog svijeta dam oblik na jasan i sažet način. To je zahtijevalo unutarnje odvajanje od svega s čime sam bio povezan kroz vanjski život. Mnogo dugujem okolnostima koje su omogućile to odvajanje. U to sam vrijeme mogao sjediti u kafiću, okružen živim aktivnostima, a opet biti potpuno miran iznutra, s mislima usmjerenim na zapisivanje okvira onoga što je kasnije postalo spomenuti uvod. Na taj sam način vodio unutarnji život koji nije imao apsolutno nikakve veze s vanjskim svijetom, s kojim su moji interesi ipak bili intenzivno isprepleteni.
To je bilo vrijeme kada su se, u tadašnjoj Austriji, ti interesi morali okrenuti krizama koje su se manifestirale u javnim poslovima. Osobe s kojima sam bio u bliskom kontaktu posvetile su svoj rad i energiju sukobima koji su se odvijali između nacionalnosti Austrije. Drugi su se bavili socijalnim pitanjem. Neki su pak bili uključeni u napore za oživljavanje umjetničkog života.
Kad sam s dušom živio u duhovnom svijetu, često sam imao osjećaj da svi ti ciljevi neizbježno vode do nečega neproduktivnog, jer su izbjegavali pristupiti duhovnim silama egzistencije. Razmišljanje o tim duhovnim silama činilo mi se najbitnijom stvari. Ali nisam mogao pronaći jasnu svijest o tome u duhovnom životu koji me okruživao.
U to vrijeme objavljen je satirični ep Roberta Hamerlinga 'Homunculus'. U ovom djelu, ogledalo je postavljeno prema vremenu, odražavajući njegov materijalizam i usmjerenost na površne aspekte života, u namjerno karikiranim slikama. Muškarac, koji može živjeti samo u mahanicističko materijalističkim predodžbama i aktivnostima, ulazi u odnos sa ženom, čije biće ne prebiva u stvarnom svijetu, već u fantastičnom. Hamerling se želio pozabaviti dvjema stranama u koje se civilizacija iskrivila. S jedne strane, vidio je bezumnu težnju koja je svijet shvaćala kao mehanizam i život nastojala oblikovati poput stroja; s druge strane, bezdušnu fantaziju koja nema nikakvog interesa da njezin iluzorni duhovni život stupi u bilo kakav istinski odnos sa stvarnošću.
Groteskna priroda Hamerlingovih slika odbijala je mnoge koji su postali njegovi štovatelji kroz njegova ranija djela. Čak i u kući delle Grazie, gdje je Hamerling bio predmet nepokolebljivog divljenja, pojavile su se sumnje kada je ovaj ep objavljen.
Ali 'Homunculus' je na mene ostavio vrlo dubok dojam. Činilo mi se da otkriva sile koje vladaju modernom civilizacijom, zamračujući duh. U njemu sam pronašao ozbiljno upozorenje vremenu. Ali također sam imao poteškoća u postavljanju prema Hamerlingu. A pojava 'Homunculusa' u početku mi je povećala te poteškoće. U Hamerlingu sam vidio osobnost koja je, na poseban način, i sama bila otkrivenje vremena. Osvrnuo sam se na vrijeme kada su Goethe i oni koji su s njim radili, idealizam uzdigli na razinu dostojnu čovjeka. Prepoznao sam potrebu prodiranja kroz vrata tog idealizma u istinski duhovni svijet. Taj idealizam mi se činio kao veličanstvena sjena koju u ljudsku dušu ne baca osjetilni svijet, već duhovni svijet, koji pada na ljudsku dušu i koji predstavlja poziv da se iz sjene dosegne svijet koji baca sjenu.
Volio sam Hamerlinga, koji je idealističku sjenu naslikao u tako snažnim slikama. Ali bilo mi je duboko razočarenje što se tu zaustavio. Što je njegov pogled bio usmjeren manje naprijed, prema proboju u novi oblik istinskog duhovnog svijeta, nego unatrag, prema sjeni duhovnosti koju je razorio materijalizam. Ipak, 'Homunculus' me privukao. Iako nije pokazao kako se prodire u duhovni svijet, ilustrirao je gdje čovjek završi kada se pokuša kretati u bezduhovnom svijetu.
Moje bavljenje 'Homunculusom' poklopilo se s razdobljem u kojem sam razmišljao o prirodi umjetničkog stvaranja i ljepote. Ono što me tada pobudilo pronašlo je svoj izraz u kratkom djelu 'Goethe kao otac nove estetike', koje reproducira predavanje koje sam održao društvu Goethe u Beču. Želio sam pronaći razloge, zašto idealizam hrabre filozofije, koji je tako uvjerljivo govorio kod Fichtea i Hegela, ipak nije uspio prodrijeti do živog duha. Jedan od putova kojim sam krenuo da pronađem te razloge, bio je promišljanje o pogreškama čisto idealističke filozofije u području estetike. Hegel i oni koji su slično njemu mislili, sadržaj umjetnosti su pronašli u osjetilnoj pojavi 'ideje'. Ako se 'ideja' pojavljuje u osjetilnoj materiji, onda se ona otkriva kao ljepota. To je bilo njihovo gledanje. Ali era koja je uslijedila nakon ovog idealizma, odbila je priznati bilo kakvu suštinu 'ideje'. Budući da ideja idealističkog svjetonazora, kakva je postojala u svijesti idealista, nije ukazivala na duhovno područje, među nasljednicima se nije mogla nametnuti kao nešto što posjeduje bilo kakvu stvarnu vrijednost. I tako je nastala realistična 'estetika', koja u osjetilnoj slici umjetničkog djela nije gledala sjaj ideje, već samo osjetilnu sliku koja, polazeći od potreba ljudske prirode, ne poprima stvaran oblik u umjetničkom djelu.
Htio sam razmotriti bit umjetničkog djela, kao onoga što se pojavljuje osjetilima. Ali put kojim pravi umjetnik ide u svom djelu, otkrio mi se kao put do stvarnog duha. On počinje s onim što osjetila mogu opaziti; ali on to preobražava. U toj preobrazbi ne vodi ga samo subjektivni impuls, već osjetilnoj pojavi nastoji dati oblik koji je predstavlja kao da samo duhovno stoji tamo. Nije ljepota pojavljivanje ideje u osjetilnom obliku, govorio sam sebi, već prikaz onog osjetilnog u obliku duha. Tako sam u postojanju umjetnosti, vidio smještanje duhovnog svijeta u osjetilni svijet. Pravi umjetnik, više ili manje nesvjesno, ispovijeda duh. I potrebna je samo - kako sam si tada više puta govorio - transformacija onih duševnih sila, koje djeluju unutar umjetnika na osjetilnom materijalu, u oslobođenu osjetila, čisto duhovnu percepciju, kako bi se proniknulo u spoznaju duhovnog svijeta.
U to vrijeme, istinsko znanje, manifestacija duhovnog u umjetnosti i moralna volja u čovjeku, za mene su se stopili u jedinstvenu cjelinu. U ljudskoj osobnosti morao sam vidjeti središte, gdje je ona izravno povezana s prvobitnim bićem svijeta. Iz tog središta izvire volja. I kada jasno svijetlo duha djeluje unutar ovog središta, volja postaje slobodna. Ljudska bića tada djeluju u skladu s duhovnošću svijeta, koja je kreativna ne iz nužde, već u ostvarenju vlastite prirode. U toj suštini čovjeka, ciljevi djelovanja ne rađaju se iz nejasnih impulsa, već iz 'moralnih intuicija' - intuicija transparentnih poput najprozirnijih misli. Stoga sam, promišljajući o slobodnoj volji, nastojao pronaći duh kroz koji čovjek postoji kao individualnost u svijetu. Kroz percepciju istinske ljepote, nastojao sam vidjeti duh, koji kroz čovjeka djeluje kada se on bavi osjetilnom aktivnošću na takav način, da ne samo da ono duhovno predstavlja vlastitu suštinu kao slobodan čin, već i dopušta toj duhovnoj suštini da teče u svijet, koji, iako potječe od duha, ne otkriva ga izravno. Kroz kontemplaciju istine nastojao sam doživjeti duh, koji se otkriva u vlastitoj biti, čiji je duhovni odraz moralno djelovanje, a prema kojem teži umjetničko stvaranje oblikujući ono osjetilno.
Pred mojom dušom lebdjela je 'Filozofija slobode', pogled na život iz duhovno žednog, ljepoti težućeg svijeta osjetila, duhovna vizija živog svijeta istine.
Također je bilo 1888. godine kada sam uveden u dom bečkog protestantskog pastora Alfred Formeya. Jednom tjedno ondje se okupljao krug umjetnika i pisaca. Sam Alfred Formey nastupao je kao pjesnik. Fritz Lemmermayer, govoreći prijateljskim srcem, okarakterizirao ga je ovako: "Topla srca, duboko osjetljiv na prirodu, žarki, gotovo opijen vjerom u Boga i blaženstvo, Alfred Formey piše mekim, uzburkanim akordima. Kao da mu koraci ne dodiruju tvrdu zemlju, već kao da lebdi i sanja visoko u oblacima." I takav je Alfred Formey bio kao osoba. Čovjek se osjećao sasvim nezemaljski po ulasku u ovu kuću župnika i zatekavši samo pastora i njegovu suprugu. Pastor je posjedovao dječju pobožnost; ali ta se pobožnost prirodno prelijevala u lirsko raspoloženje u njegovoj toploj naravi. Čovjek bi odmah bio obavijen atmosferom srdačnosti kad god bi Formey progovorio samo nekoliko riječi. Domaćica je zamijenila svoju kazališnu karijeru za župnu kuću. Nitko nije mogao prepoznati bivšu glumicu u ljupkoj pastorovoj ženi, koja je svoje goste zabavljala očaravajućoj gracioznošću. Za pastora se brinula gotovo majčinski; a majčinska briga bila je očita u gotovo svakoj riječi koju mu je uputila. Kod oboje, divna gracioznost duše bila je u suprotnosti s izrazito dostojanstvenim izgledom. U onostranu atmosferu ove župne kuće, gosti su sada donosili 'svijet' iz svih duhovnih smjerova. S vremena na vrijeme pojavljivala se udovica Friedrich Hebbela. Njezin dolazak uvijek je bio slavlje. U poodmakloj dobi, pokazivala je umjetnost deklamacije koja je ispunjavala srce blaženim užitkom i potpuno osvajala osjetila. A kad bi Christine Hebbel govorila, cijela bi se soba ispunila toplinom i iskrenim emocijama. Upravo na tim Formey-večerima upoznao sam i glumicu Willborn. Zanimljiva osobnost, s briljantnim glasom deklamatorice. Uvijek ju je bilo moguće čuti kako s obnovljenim zadovoljstvom recitira Lenauova 'Tri cigana'. Uskoro se dogodilo da se krug koji se okupljao kod Formeya, povremeno sastajao i kod gospođe Willborn. Ali kako je to tamo bilo drugačije. Isti ljudi koji su bili ozbiljni u župnoj kući čak i kada je 'bečki narodni pjesnik' Friedrich Schlögl čitao svoje smiješne anegdote, postali su svjetski, zabavni, i imali su potrebu za humorom. Naprimjer, kada je u Beču u užem krugu uvedeno kremiranje, napisao je 'feljton'. U njemu je prepričavao kako bi čovjek, koji je volio svoju ženu, na pomalo 'grub' način vikao na nju u svakoj prilici kada mu se ne bi nešto svidjelo: 'Starice, idi u krematorij'! Kod Formeya se o tome raspravljalo s primjedbama koje su se svodile na neku vrstu poglavlja o kulturnoj povijesti Beča; kod Willborn su se ljudi toliko smijali da su stolice klapale. Formey je kod Willborn izgledao kao svjetski čovjek; Willborn, kod Formeya, kao opatica. Moglo se provesti najdetaljnije proučavanje ljudskih transformacija, sve do izraza lica.
Emilie Mataja, koja je svoje romane pisala pod pseudonimom Emil Marriot, također je bila česta gošća kod Formeya. Njezine romane karakterizirala su prodorna zapažanja o životu. Fascinantna osobnost, živopisno je, domišljato i često provokativno, svojim načinom života otkrivala teškoće egzistencije. Umjetnica koja je razumjela, kako prikazati život dok u svakodnevicu ubacuje svoje zagonetke, dok ljudima nameće svoju tragičnu sudbinu.
Četiri dame iz austrijskog ženskog kvarteta Tschempas često su se tamo mogle čuti; Fritz Lemmermayer je melodramatično više puta recitirao Hebbelovu 'Heideknaben' uz vatrenu zbirku Alfred Stroßa na klaviru.
Volio sam ovu župnu kuću, gdje se moglo pronaći toliko topline. Tamo je bila na djelu najplemenitija humanost.
Istovremeno, morao sam se detaljno baviti javnim poslovima Austrije. Naime 1888. godine nakratko mi je povjereno uređivanje 'Deutschen Wochenschrift'. Taj je časopis osnovao povjesničar Heinrich Friedjung. Moj kratki mandat urednika poklopio se s razdobljem kada se napetost između naroda Austrije posebno zaoštrila. Nije mi bilo lako svaki tjedan pisati članak o javnim događajima. Jer sam, u osnovi, bio daleko od bilo kakvog stranačkog svjetonazora. Zanimao me razvoj kulture unutar napretka čovječanstva. I morao sam usvojiti perspektivu koja je rezultirala na takav način da, uz potpuno poštovanje iste, moji članci ne bi djelovali kao članci 'idealista izvan dodira sa stvarnošću'. Nadalje, 'obrazovnu reformu' koja je u to vrijeme pokrenuta u Austriji, posebno od ministra Gautscha, smatrao sam štetnom za kulturne interese. Moje primjedbe o toj temi uznemirile su čak i Schröera. koji je uostalom, imao znatne simpatije za stranačka razmatranja. Pohvalio sam odgovarajuće mjere koje je katoličko klerikalni ministar Leo Thun već proveo za austrijske srednje škole pedesetih, za razliku od pedagoških mjera Gautscha. Kad je Schröer pročitao moj članak, rekao je: želite li povratak klerikalnim obrazovnim politikama u Austriji?
Za mene je ovaj kratki mandat urednika ipak bio od velike važnosti. Skrenuo mi je pozornost na stil kojim su se u to vrijeme u Austriji vodili javni poslovi. Taj sam stil smatrao duboko odbojnim. Želio sam u rasprave o tim pitanjima unijeti nešto što je obuhvaćalo velike duhovne i humanističke ciljeve. Osjećao sam da toga nedostaje u svakodnevnom novinarstvu tog vremena. Kako ostvariti taj fokus bila je moja svakodnevna briga. I morala je biti briga, jer mi je nedostajala snaga koju bi mi bogato životno iskustvo u ovom području moglo pružiti. U biti sam u ovaj urednički posao ušao potpuno nepripremljen. Mislio sam da u raznim područjima mogu vidjeti kamo stvari vode; ali mi je nedostajalo elokvencije da čitateljima novina objasnim što mislim. Stoga je sastavljanje svakog tjednog izdanja, za mene bila prava borba.
I tako, osjećao sam da je veliki teret skinut kada je ova aktivnost završila, jer se tadašnji vlasnik tjednog časopisa upleo u spor s njegovim osnivačem oko kupoprodajne cijene.
Međutim, ovaj me rad doveo u prilično blizak kontakt s pojedincima čije su aktivnosti obuhvaćale najrazličitije grane javnog života. Upoznao sam, Viktor Adlera, koji je u to vrijeme bio neosporni vođa socijalista u Austriji. Taj sitni, nepretenciozni čovjek posjedovao je snažnu volju. Kad bi govorio za stolom za kavu, uvijek sam imao osjećaj da je sadržaj onoga što je govorio beznačajan, ali da je izgovarao volju koju ništa nije moglo slomiti. Upoznao sam Pernerstorfera, koji je bio u procesu transformacije od njemačkog nacionalista, do člana socijalističke partije. Snažna osobnost s opsežnim znanjem. Bio je oštar kritičar lošeg javnog života. U to vrijeme izdavao je mjesečnik 'Deutsche Worte'. Smatrao sam ga poticajnim štivom. U društvu tih osoba upoznao sam i druge koji su željeli znanstveno ili prema stranačkim načelima promovirati socijalizam. Preko njih sam se upoznao s djelima Karl Marxa, Friedrich Engelsa, Rodbertusa i drugih socioekonomskih pisaca. Nisam mogao razviti nikakvu unutarnju vezu ni s čime od toga. Osobno mi je bilo bolno čuti ljude kako govore da su materijalne i ekonomske sile stvarni pokretači čovječanstva i da je duhovna oblast samo idejna nadgradnja ovog 'istinski stvarnog' temelja. Poznavao sam stvarnost duhovnog. Za mene su tvrdnje socijalista koji teoretiziraju, bile način zatvaranja očiju pred istinskom stvarnošću.
Ipak mi je postalo jasno da samo 'socijalno pitanje' ima bezgranično značenje. Činilo mi se, međutim, tragedijom vremena što su se njime bavili pojedinci potpuno obuzeti materijalizmom suvremene civilizacije. Vjerovao sam da se upravo to pitanje može ispravno postaviti samo duhovnim svjetonazorom.
Tako sam, u dobi od dvadeset i sedam godina, bio pun 'pitanja' i 'zagonetki' koje su se odnosile na vanjski život ljudi, dok mi se suština duše i njezin odnos prema duhovnom svijetu predstavljala u sve određenijim oblicima, tvoreći samostalnu viziju. U početku sam mogao duhovno raditi samo iz te perspektive. I taj je rad sve više uzimao smjer koji me je, nekoliko godina kasnije, doveo do pisanja moje 'Filozofije slobode'.