.- PETNAESTO PREDAVANJE, Dornach, 4. travnja 1920.
Ptica i planetarno. Izgradnja i gubitak instinkta. Šećerna bolest. Slabost 'Ja'. Proces formiranja biljaka za razliko od procesa formiranja životinja. Proces izgradnje životinjskog kod ljudi. Proces desalinizacije. Biljni lijekovi. Bijela breza. Capsella bursa-pastoris. Cochlearia officinalis. Skorbut. Funkcija slezene.
Danas bih želio krenuti od komentara koji mi je upućen jučer na predavanju, rekao bih od nekoga tko je prilično kompetentan po tom pitanju, naime da su ova predavanja među najteže razumljivim od svih antropozofski orijentiranih predavanja. To će se u određenim granicama svakako morati priznati, ali s druge strane također se mora priznati da drugačije ne može biti. Ali mislim da se iz opravdanosti ove opaske može puno naučiti. Uzmimo slučaj u kojem je ono što govorim lako razumljivo; mogu biti čak dva slučaja, jedan očiti slučaj, drugi slučaj koji je nešto dalje od suvremenog čovječanstva. Očito je da ljudi današnje kulturne epohe, imaju pravo smatrati stvari poput ovih koje su ovdje predstavljene, teško razumljivima. Kos to ne čini, on bi to vrlo lako razumio. A pruža i praktičan dokaz da smatra da je stvar izuzetno laka za razumijevanje. On nije baš asketska životinja pa ponekad jede vrtne pauke. Ali ako je pojeo vrtnog pauka i počne se osjećati vrlo loše zbog njega - jer kosu postane loše kada pojede vrtnog pauka - i ako je u blizini kokošinjac, ide ravno k kokošinjcu i tamo traži odgovarajući lijek. To je lijek, jer ako nema kokošinjca u blizini, kos dobije grčeve i ugine uz strašne grčeve i trzaje. Od toga ga štiti vlastiti iscjeliteljski instinkt, na način da kada je kokošinjac u blizini, ode do kokošinjca i tamo ubere odgovarajući lijek. To je proces koji je, rekao bih, vrlo očit.
Ali drugi proces, koji je danas ljudima udaljeniji, vezan je za to. To je zato jer su ljudi određenog pretpovijesnog doba razvili slične iscjeliteljske instinkte, već su u svojim instinktima imali nešto što je više ili manje koncentrirano u Hipokratovoj medicini. Zanimljivo je, s obzirom na jučerašnju vrlo poštenu opasku, malo proučiti mudrost kosa ili drugih ptica koje mogu učiniti istu stvar u mnogim slučajevima. Jer što se zapravo događa kada kos pojede vrtnog pauka? Cijelom svojom organizacijom, vrtni pauk je uključen u određene kozmičke veze izvanzemaljske prirode. I cijela formacija udova i oblik vrtnog pauka, dolazi od toga što je uključen u takve izvanzemaljske procese, tako da, ako mogu tako reći, vrtni pauk ima mnogo planetarnog života u sebi. Vrtni pauk u sebi ima vanzemaljski planetarni život. Ptica ne uspijeva doživjeti takvo planetarno iskustvo; pomaknula ga je više prema unutrašnjosti svog organizma. Kada pojede vrtnog pauka, u njoj postaju uočljive planetarne sile. Planetarne sile, koje još uvijek imaju tendenciju da oblikuju, žele prodrijeti u pticu, a ona se s tim mora boriti. U trenutku kada ptica pojede vrtnog pauka, njena unutarnja volja postaje slika izvanzemaljskog života. I onda odlazi do odgovarajuće biljke, koja, jer se odvojila od Zemlje, pa čak i zato što je pod planetarnim utjecajem, nije u stanju ništa potpuno razgraditi, nego zadržava to u obliku otrova, na taj način je postala suprotnost planetarne esencije, naime, postaja je zemaljsko. Životinja ide tamo i traži pomoć. To je opet zbog činjenice da u trenutku kada otrov vrtnog pauka djeluje na kosa, protuinstinkt, obrambeni instinkt, odmah je izazvan tim djelovanjem samog otrova vrtnog pauka. Iz instinkta povrede prelazi odmah u obrambeni instinkt, tako da u cijeloj pojavi pred sobom nemamo ništa osim vrlo živopisnog razvoja onoga što činimo kad nam muha sjedne na oko, a mi zatvorimo oko ili nam se ruka pomakne jednostavnim refleksnim pokretom.
Ove procese u životinjskom i biljnom carstvu iznimno je važno promatrati. Jer ovo vas također liječi od nečeg drugog, naime od vjerovanja da je ono što je razumijevanje i razum sadržano samo tamo unutar moždane ljuske. Razumijevanje i razum lete okolo, jer je to potpuno razumno ponašanje koje djeluje u instinktu povrede i u obrambenom instinktu kod životinje ptice. Ono što je na djelu je vanjski razum i vanjsko razumijevanje, a mi ljudi samo imamo dar sudjelovanja u tom učinku vanjskog razumijevanja i vanjskog razuma. Mi u tome sudjelujemo, ne nosimo to u sebi. Da to nosimo u sebi je besmislica, već u tome sudjelujemo. Ptica još ne sudjeluje, na način da za pojedini dio tijela stekne ono što je instinkt povrede i obrambeni instinkt. Ona više razumije ono što leži u njoj kroz sustav pluća, više nego mi ljudi, koji to već razumijemo kroz sustav glave, i ona zauzvrat izvlači obrambeni instinkt protiv Hyoscyamusa kroz sustav pluća, jer manje misli na periferiji nego u dubini svog bića. Tako smo svoje mišljenje otrgnuli od pluća i ritmičkog sustava. Možda ćemo moći i preciznije govoriti o tome kako mislimo kao ljudi. U svakom slučaju, ne razmišljamo više tako centralno, odnosno ne mislimo više na isti način plućima i srcem i tako dalje, vezano za kozmos, s kojim ptica misli. To su stvari koje opet treba steći. Ako pitate: tko je iz nas istjerao zadnji ostatak, posljednji ostatak, ovih instinkta preko kojih smo povezani s prirodom? - moramo reći da je naše školsko obrazovanje i naše sveučilišno obrazovanje to uništilo, jer to i sve što je s tim povezano, u osnovi je predisponirano za sprječavanje suživota čovjeka s cjelokupnom prirodom. Jednostrano, s jedne strane se potiče rafinirana intelektualnost, a s druge strane rafinirana seksualnost. Ono što je bilo centralno za primitivno čovječanstvo, moderno čovječanstvo jednostavno rastavlja na ova dva pola.
Sada vidite, pronalaženje puta natrag do ispravnog razumijevanja svijeta, bit će kriterij hoćemo li u našoj potrazi za znanošću ponovno postati zdravi. S tako zdravim bavljenjem znanošću morat će se proučavati mnoge stvari koje se trenutno, nažalost, proučavaju samo nezdravim metodama.
Sada, nadovezujući se na ono što smo rekli jučer, pozabavit ćemo se stvarima usmjerenima na takvo sagledavanje osobe, u koje je ugrađeno nešto slično naznaci procesa ozdravljenja. To je bilo visoko razvijeno kod primitivnog čovječanstva. U trenutku kada je primitivni čovjek vidio nešto nenormalno na ljudima, odmah je bio upućen u proces ozdravljenja. To su stvari koje je moderno čovječanstvo izgubilo. I tako, naprimjer, moderni čovjek do malo toga dolazi intuicijom, do čega je drevni čovjek dolazio instinktom. Ali to je razvoj: od instinkta preko intelektualizma do intuicije. Fiziologija i medicina moraju se dodati popisu stvari koje najviše pate od pukog intelektualnog razvoja. U atmosferi intelektualizma, najmanje mogu napredovati. Jer uzmimo konkretan slučaj, uzmimo naprimjer, dijabetičara. Što on predstavlja svojim abnormalnim razvojem? Ispravan pogled na dijabetes možete u prvom redu dobiti ako znate da on uključuje slabo 'Ja', slabu 'Ja' organizaciju, koja nije prikladna za upravljanje cijelim procesom koji bi se trebao odvijati kod stvaranja šećera. Samo treba na pravi način protumačiti ono što je tamo. Bilo bi potpuno pogrešno vjerovati da je zbog odlaska šećera 'Ja' prejako. Ne, to je preslabo 'Ja', jer se razvilo 'Ja' koje ne sudjeluje toliko snažno u organskom procesu da to 'Ja' može u organizam raspršiti šećer na odgovarajući način. To je ono što zapravo imamo. Uz to je vezano sve, što u konačnici može pozitivno djelovati na dijabetes. Nije li istina, rekao bih da možemo doživjeti nagovještaj bolesti i dijabetesa ako netko u isto vrijeme uživa previše šećera, i zatim pije alkohol, prvi nagovještaj, ali naravno opet može nestati, samo što pokazuje kako je u ovom slučaju 'Ja' oslabilo, ne može se nositi s procesom koji bi se zapravo trebao dogoditi, koji je time izazvan. Zatim treba pogledati sve što bi ovdje moglo biti prisutno, i doći ćemo do koncepta koji do sada nije bio previše zastupljen u ovim razmatranjima, ali koji se može naći na mnogim listićima s pitanjima, na koja ćemo se detaljnije osvrnuti na ostatku naših predavanja. Vidjet ćete da će sve što je na upitnicima biti uzeto u obzir, ali treba napraviti odgovarajuće pripreme. Ovdje dolazimo do koncepta nasljednog tereta, koji igra veliku ulogu, osobito kod dijabetesa.
Mora se reći da upravo taj nasljedni teret djeluje prema slabom 'Ja'. Uvijek se može uspostaviti veza između slabog 'Ja' ili, moglo bi se reći, koje ne funkcionira sa svim svojim kompleksima sila, i onoga što nas čini predisponiranim za nasljedni teret. Jer da smo svim jednostavno spremni trpjeti nasljedni teret, svi bismo ga trpjeli. Činjenica da svi ne patimo od nasljeđa, uglavnom je posljedica činjenice da oni ljudi koji dobro funkcioniraju imaju manju vjerojatnost da će patiti od nasljeđa. Ali onda se ne može zanemariti da kod šećerne bolesti postoje, u većoj ili manjoj mjeri, psihički uzroci, i da uzbuđenje koje čovjek prolazi, ako se lako uzbuđuje, može u velikoj mjeri biti povezano s razvojem šećerne bolesti. Zašto je to tako? 'Ja' je zapravo slabo, a budući da je slabo, ograničava se na djelovanje više na periferiji organizma, razvijajući snažan intelektualizam preko mozga. Ali to 'Ja' nije u stanju ići dublje u organizam, pogotovo ne u one dijelove organizma gdje se odvija stvarna prerada proteina, prerada biljnih proteina u životinjske proteine. Tu aktivnost 'Ja' nedostaje. Ali sve više u ovim područjima u koja se 'Ja' ne proteže, sve je veća aktivnost astralnog tijela. Jer aktivnost astralnog tijela je najveća tamo gdje se, rekao bih, u čovjeku odvija srednji organizacijski proces, između probave, pripreme krvi i disanja. Ovaj srednji organizacijski proces prepušten je sam sebi zbog mlitavosti 'Ja'. Počinje razvijati neovisne procese koji se ne odnose na cijelu osobu, već na središnju osobu. I može se reći da se dijabetes javlja kada se 'Ja' isključi iz unutarnjih procesa. Pa, ti unutarnji, posebno unutarnji procesi izlučivanja, usko su pak povezani s formiranjem emocija, s formiranjem osjećaja. Dok 'Ja' svoju glavnu aktivnost traži kroz mozak, 'Ja' ne brine za aktivnosti koje su aktivnosti izlučivanja, koje su specifično oscilirajuće, cirkulirajuće aktivnosti. A to je povezano s činjenicom da se gubi kontrola nad određenim psihičkim utjecajima, koji se nameću kao emocionalni utjecaji. Zašto ostajemo mirni kada se oko nas događa nešto uzbudljivo? Ostajemo mirni jer smo u stanju poslati svoj um u svoja crijeva, jer smo u stanju ne samo ostati u mozgu, već uključiti cijelu osobu. Kada razmišljamo, ne možemo to učiniti. Ako se jednostrano intelektualno uključimo iz mozga, nutrina čovjeka čini vlastito kretanje. Ljudi su tada posebno osjetljivi na uzbuđenje, a rezultat toga je da ta uzbuđenja također intelektualno uzrokuju nastanak organskih procesa, dok bi zapravo trebala raditi nešto drugo. Zapravo ne bi trebali proizvoditi organske procese kao uzbuđenja koja utječu na osjećaje, nego bi se trebali najprije prožeti intelektom, trebali bi usmjereni razumom, imati učinak na nutrinu čovjeka.
Sada je stvar da sebi razjasnite što se zapravo događa kod takve stvari. Postoji mlohavost 'Ja'. Kod čovjeka, 'Ja' je povezano s onim što je najviše izvanzemaljsko, što utječe na ljude, to jest s onim što je najviše periferno u odnosu na Zemlju. Zapravo, sve što utječe na naše 'Ja', dolazi od izvan Zemlje. Stoga moramo pokušati upoznati one procese koji su povezani s tim procesima, koji imaju nešto s našim 'Ja', koji su s njime povezani u izvan ljudskom, tako da 'Ja' možemo smjestiti u sferu kroz koju uči, da tako kažemo, sudjelovati u izvanzemaljskom kako treba.
Sada, isti taj proces leži u zemaljskoj oblasti, kroz koji je 'Ja' potaknuto da radi na svojoj unutarnjoj organizaciji, na svojoj središnjoj organizaciji, gdje god to isto izvanzemaljsko uzrokuje da Zemlja, bilo mineralna Zemlja ili Zemlja prekrivena biljkama, stvara eterična ulja, općenito stvara ulja. To je put kojim moramo ići. Baš kao što ljudsko 'Ja' djeluje u oku, jer uspostavlja izravan odnos s vanjskim svijetom preko ove napredne loptice za golf, tako 'Ja' moramo povezati s procesom stvaranja ulja. To najbolje možemo učiniti pokušavajući koristiti fino raspršeno ulje u kupki i tretirajući ljude uljnim kupkama. To je nešto što bi bilo poželjno kada bi se, u prvom redu, pokušalo utvrditi koja je raspršenost potrebna, koliko često treba raditi i tako dalje. Ali to je način borbe protiv dijabetesa, koji je tako poguban za organizam. Iz ovoga možete vidjeti kako gledanje u vanjski proces i razmišljanje o ovom vanjskom procesu, zajedno s unutarnjim ljudskim procesom, zapravo stvara ljudsku-izvanljudsku fiziologiju, koja je onda ujedno i terapija, a to je put kojim se nešto mora postići.
Polazeći odavde, sada bih želio istaknuti kako su - još jednom, nakon što smo stekli konkretnije koncepte - ljudi zapravo povezani sa svojim okolišem. Pogledajte opet zemaljsku floru, pogledajte cjelokupni biljni svijet Zemlje, kako od Zemlje stremi prema gore, kao da raspršuje sile u cvijetu i skuplja ih u plodu, i pogledajte tisuće čudnih varijacija ovog procesa, kako se ono što inače potpuno uđe u sjeme može zadržati u formiranju lista, lišće tako postaje poput biljke i debelo, kako bi možda samo omotači sjemena postali debeli, zadržavanjem određenih sila neposredno prije zatvaranja vrata - tu imate svakakvih varijacija.
Ali ovaj proces formiranja biljaka uistinu nije nešto što se može promatrati samo iz perspektive fizičkog djelovanja Zemlje ili protudjelovanja svijetla, već koliko god je istina da biljka u sebi sadrži fizičko tijelo i etersko tijelo, jednako je istina da gore, gdje izvanzemaljsko dolazi u kontakt sa zemaljskim, da je kozmičko-astralni element povezan sa svom tom biljnom materijom koja nastaje u fizičkom i eterskom tijelu. Moglo bi se reći: biljka raste prema animalnom procesu formiranja, što ne postiže. Zemlja je, rekao bih, u svojoj unutrašnjosti natopljena procesom formiranja biljaka, a tamo, gdje je atmosfera, natopljena procesom formiranja životinja koji jednostavno ne daje ploda, do kojeg biljka raste, ali ga ne dostiže. Ovaj proces koji vidimo da se odvija, rekao bih, tkajući kroz biljni svijet i koji ima kružni karakter u usporedbi s cijelom Zemljom, cijeli ovaj proces je u samoj životinji centraliziran; tamo je premješten unutra. Životinje, da tako kažemo, dijele ono što se događa iznad biljaka, prenose to u svoju unutrašnjost, a organi koje životinja posjeduje a biljci nedostaju, to zapravo nije ništa drugo nego nešto što su životinje uzele za sebe i razvile kao aktivnost iz središta, što na biljke utječe periferno, izvana.
Ovaj isti proces, proces formiranja životinja, također se događa kod ljudi, ali kod ljudi on leži više prema središtu cjelokupne fizičke organizacije. Više leži prema svemu što se događa između probave, stvaranja krvi i disanja. Tu je čovjek po svom formativnom procesu, najsličniji današnjem formativnom procesu životinja. Zato je ovaj unutarnji čovjek, ovaj fizički unutarnji čovjek, najuže povezan sa svime što predstavljaju životne tendencije biljnog elementa, i uvijek možemo računati, da ćemo ovom unutarnjem čovjeku pomoći upravo onim što se nameće kao životne tendencije u biljnom carstvu. Ali sada čovjek ima nešto više od životinje, što se temelji na činjenici da čovjek ne samo da prolazi kroz proces izmjene, poput životinje, između onoga biljnog i astrala, već da prolazi kroz proces izmjene između mineralnog i onog izvan astralnog, što je još perifernije od čisto astralnog. Dakle, možemo reći: upravo je to ono što je karakteristično za ljude u sadašnjem razvoju Zemlje, da sudjeluju u procesu stvaranja minerala. I kao što se kod životinja odvija transformacija proteina, tako se i ovdje neprestano odvija proces koji znanost zapravo ne uzima u obzir, koji ima više perifernu tendenciju od životinjske transformacije stvaranja proteina, i koji se odvija, ako tako možemo reći, između neba i mineralnog carstva. Možemo ga nazvati, ako bi željeli imati izraz za njega, procesom desalinizacije.
Vidite, u organizmu je stalno aktivan proces desalinizacije, odnosno u našem ljudskom organizmu, tendencija pretvaranja soli u svoju suprotnost, i na tome se zapravo temelji naša ljudskost, iznad svega, naše ljudsko mišljenje, koje nadilazi životinjsko. Kao ljudsko biće periferije - ne kao središnje ljudsko biće, koje je slično životinjskoj formaciji - borimo se protiv stvaranja soli. Protivimo se stvaranju soli na isti način na koji se životinje protive uobičajenim silama biljnog proteina koje su zemaljske formativne snage. U ovoj suprotnosti leže sile koje moramo potražiti za ljude, prije svega u samom području minerala, kako bismo mogli iscijeliti određene stvari s kojima se ne možemo nositi korištenjem isključivo biljnih lijekova. Htio bih reći da ljude jednostavno previše doživljavate kao životinje, ako ih želite liječiti samo biljnim lijekovima. Poštujemo čovjeka kada od njega očekujemo da sudjeluje u ovoj snažnoj borbi koja se vodi u zemljinom okruženju protiv mineralizacije Zemlje, i mora mu se dati prilika da sudjeluje u ovoj borbi, pustiti 'Ja' da sudjeluje u ovoj borbi, da tako kažem.
Ali vidite, svaki put kad tretiramo ljude mineralnim, apeliramo na njihovu moć cijepanja mineralnog, na njihovu sposobnost da prevladaju ovaj tvrdi mineralni element, čineći to, stavljamo 'Ja' u poziciju u kojoj ono vrlo snažno sudjeluje u onome što se više ne događa na Zemlji, već izvan zemaljske oblasti, gdje djeluju sile koje dovode do toga da sve čvrsto na Zemlji bude fragmentirano u kozmičkom prostoru. Kozmički prostor ima tu posebnost da fragmentira sve što postane čvrsto u planetarnoj oblasti, što se u planetarnom agregira, i usitnjava to u najsitnije fragmente. U običnom životu to rijetko činimo, rijetko u tome sudjelujemo. A oni koji najviše sudjeluju u onome što inače čini samo kozmički prostor, to su matematičke prirode, prirode koje se naviknu živjeti puno u brojkama, koje se naviknu mnogo razmišljati u matematičkim formama. Zato jer se to razmišljanje temelji na uništavanju mineralnog. Dok ljudi koji imaju određenu averziju prema matematici, žele se ograničiti više na puki proces desalinizacije, oni iznutra ne mogu postati mehaničari ovog razbijanja. To je razlika između matematičkih i nematematičkih priroda. Ovo suzbijanje procesa mineralizacije Zemlje temelj je mnogih ideja o procesu iscjeljivanja.
To su opet stvari koje su bile dio napadačkih i obrambenih instinkta drevnog čovječanstva. Ako je starac primijetio da postaje slab u svom mišljenju, onda se okrenuo nečemu mineralnom, i u procesu razbijanja, i u unutarnjem prsnuću tog mineralnog, ponovno je stekao sposobnost da se uskladi s onim izvanzemaljskim, što je jako daleko od Zemlje.
Pa, zapravo možete slijediti izvan ljudsku prirodu na takav način da možete, rekao bih, opipljivo vidjeti koliko su takve stvari opravdane. Zapravo se lako mogu provjeriti promatranjem. Da biste to provjerili, razmotrite biljku koja je izuzetno zanimljiva u ovom pogledu: Betula alba, bijela breza. Bijela breza se zapravo opire normalnom procesu formiranja biljaka na dvojak način, ona ne sudjeluje u normalnom procesu formiranja biljaka. Uobičajeni proces formiranja biljaka rezultirao bi kad biste mogli pomiješati ono što se događa u kori breze s onim što se događa u lišću breze, posebno u mladom lišću u proljeće, koje još uvijek ima smećkastu nijansu. Kad biste ta dva udaljena procesa pomiješali, pa bi na jednom mjestu djelovalo ono što djeluje u brezovoj kori s onim što djeluje u lišću breze, dobili biste divnu zeljastu i cvjetonosnu biljku. Stablo breze jednostavno nastaje, jer se procesi koji rezultiraju stvaranjem živih proteina prenose više u lišće nego što je inače slučaj, što je proces stvaranja proteina do određene mjere u lišću, te je proces koji je uključen u stvaranje kalijevih soli očuvan u kori. Kod druge biljke ova dva procesa teku zajedno, koja ne postaje breza, već ostaje slična biljci, na način da se ono što leži u procesu stvaranja kalijeve soli već u korijenu prožima s procesom stvaranja proteina. Breza ono što korijen uzima iz zemlje tjera van u koru, a ono što druga biljka inače pomiješa s onim što uzima iz zemlje, šalje u list, nakon što je ono što je uzela iz zemlje prvo gurnula u koru. Kao rezultat toga, breza je dizajnirana da djeluje na ljudski organizam i to na dva načina: osmišljena je tako da djeluje kroz njenu koru, koja sadrži odgovarajuće kalijeve soli, posebno kada treba provesti desalinizaciju, naprimjer kod kožnih osipa, tako da, ono što je kod breze usmjereno u koru, kod ljudi izbija van i ima ljekovito djelovanje. Ako uzmete listove koji čuvaju moć tvorbe proteina, dobit ćete od breze ono što posebno ide u središte čovjeka i djeluje na središte čovjeka, te se može pokazati kao dobar lijek za giht i reumu. A ako tada želite još više pojačati proces, uđite u mineralni element formiranja breze, uzmite drvo breze i od njega pripremite biljni ugljen, i dobit ćete ljekovite moći za sve što djeluje, rekao bih, unutra-izvana, iznutra za vani, za crijeva i tako dalje. Po vanjskom obliku biljke, moramo naučiti kako djeluje na čovjeka. Ako proučavate Betulu alba, zapravo možete sebi reći: kad bismo je htjeli preobraziti u sliku čovjeka tako da liječi cijelog čovjeka, trebali bismo je preokrenuti, u prvom redu, da sile koje streme u drvo i koru utjelovimo u koži čovjeka, a one što se okreću prema van okrenemo unutra. Zatim stavljamo cijelo stablo breze u osobu - kao sliku, trebala bi biti slika - tako da možemo pratiti ovu sliku stabla breze: ovo je ljekovito za ljude.
Ako nađete biljke koje, rekao bih, vrlo snažno upijaju formiranje korijena, to jest koje vrlo snažno razvijaju snagu korijena, tako da snaga korijena u njima taloži kalijeve i natrijeve soli, tako da u toj tendenciji biljke da se drži korijena, da tako kažem, nalazimo sklonost koja ljekovito djeluje na krvarenja, ali i na stvaranje kamenca, bubrežnog kamenca i tako dalje. Jedna takva biljka koja bi na ovaj način bila korisna kod krvarenja, unutarnjeg krvarenja, bubrežnog kamenca i svega ostalog između toga, bila bi Capsella bursa-pastoris, pastirska torbica.
Sada razmislite o biljci kao što je obična žličarka, Cochlearia officinalis. Ova biljka je također zanimljiva za proučavanje. Ova biljka ima ulja slična sumporu koja sadrže sumpor. Budući da sadrži ulja koja sadrže sumpor, ima izravan učinak na svoje proteine preko sumpora. U području mineralnog sumpora, to je nešto što utječe na protein na takav način da stimulira njegove snage, stimulira njegovu formativnu moć. Kada je previše trom, proces stvaranja proteina, dodavanjem sumpora se ubrzava. To je ono najbitnije što biljka poput žličarke stvara u sebi. Budući da žličarka raste na određenim mjestima, jer je integrirana u prirodu na vrlo specifičan način, osuđena je na stvaranje procesa proteina koji su previše spori, a kroz prekrasan prirodni instinkt ravnotežu stvaraju ulja koja sadrže sumpor koja se nalaze u njoj, a koja se suprotstavljaju ovim sporim proteinskim procesima.
Sada, ubrzani proteinski proces, po svojoj prirodi je nešto drugačije, od procesa koji teče ravnomjerno. To uvijek morate uzeti u obzir. Naravno, u brojnim biljkama možete pronaći procese stvaranja proteina koji su jednako brzi kao oni u žličarki. Ali oni nisu uzrokovani principom tromosti u interakciji s principom ubrzanja. Ova stalna interakcija principa tromosti i principa ubrzanja u rastu žličarke čini žličarku izuzetno pogodnom, zbog svog unutarnjeg odnosa, za upotrebu kod bolesti kao što je naprimjer skorbut, jer proces koji se odvija kod skorbuta vrlo je sličan procesu koji sam sada opisao.
Sada, vjerujem da se zapravo može daleko stići ako se obrazuje na ovaj način, da se zajedno razmatra vanjske prirodne događaje i unutarnje događaje u čovjeku. To nas vodi do iznimno važnih odnosa. Ali čineći to također dolazite do razumijevanja ljudi koje ne možete steći ničim drugim, jer zapravo ljudi se mogu u potpunosti razumjeti samo iz onoga što je izvan ljudsko, a to opet polazeći od ljudskog. Treba moći proučavati obje stvari zajedno. Sada vas molim da ne smatrate nepotrebnim ako danas dodam nešto što će nam mnogo pomoći u daljnjim razmatranjima, naime neobično funkcioniranje slezene u ljudskom organizmu.
Funkcioniranje slezene u ljudskom organizmu jako naginje duhovnoj strani. Zato sam jednom u ciklusu okultne fiziologije rekao, da ako uklonite slezenu, etersko tijelo vrlo lako zauzima njezino mjesto - eterska slezena - tako da je to organ, koji se najlakše može zamijeniti svojim eterskim dvojnikom u čovjeku. Ali slezena je manje povezana sa metabolizmom od ostalih organa u ljudskom abdomenu. Slezena ima malo veze sa stvarnim metabolizmom, ali u velikoj mjeri s regulacijom metabolizma. Što je zapravo slezena? Slezena se duhovno-znanstvenom istraživanju predstavlja u ulozi nečega što je pozvano postići kontinuirani sklad između grubog metabolizma i između svega što se u čovjeku odvija na produhovljen, više duševan način. Slezena je, kao u osnovi svi organi - ali neki više, neki manje - u visokoj mjeri snažan podsvjesni osjetilni organ i izuzetno snažno reagira na ritam čovjekova uzimanja hrane. Ljudi koji stalno jedu imaju potpuno drugačiju aktivnost slezene od ljudi koji prave intervale. To se posebno može primijetiti kod djece koja neprestano nešto grickaju; tada se razvija jako vrdava aktivnost slezene. To se također može uočiti u činjenici da kada se ne uzima hrana, dolazi u određenom stupnju do odmora slezene, neko vrijeme nakon padanja u san. Naravno, na taj način samo postiže određenu smirenost. Upravo je slezena organ osjetljivosti produhovljenog čovjeka na ritam uzimanja hrane, i ona u podsvijesti govori čovjeku što treba poduzeti kako bi se štetni utjecaj aritmičkog uzimanja hrane barem ublažio. Kao rezultat toga, aktivnost slezene kod ljudi manje je vođena metabolizmom nego ritmičkim procesima, te sudjeluje u ritmičkim procesima, u ritmu koji se mora odvijati između apsorpcije i stvarnog ritma disanja. Između ritma disanja i ne osobito ritmičkog uzimanja hrane uključen je srednji ritam, a to je isti ritam koji posreduje slezena. Kroz ritam disanja čovjek je predisponiran da živi u skladu sa strogim kozmičkim ritmom. Čovjek neravnomjernim unosom hrane stalno remeti taj kozmički ritam. A slezena posreduje i modificira ovaj nesklad.
Tu je činjenicu lako utvrditi promatranjem ljudi. Sada vas molim da koristite ovaj smjer za proučavanje onoga što možete pronaći anatomski i fiziološki. Uvjerit ćete se da je sve istinito do najsitnijeg detalja. Vidjet ćete da je ono što sam rekao istina, jer je arterija slezene gotovo izravno povezana s aortom, a s druge strane posredovanje u smjeru unosa hrane naći ćete uključivanjem vene slezene u cijeli organizam, vena koja ide u portalnu venu i u neposrednoj je vezi s jetrom.
Pola vanjskog, pola unutarnjeg ritma, i ne-ritam, spajaju se i međusobno reguliraju. Aktivnost slezene je uključena, između ritmičkog čovjeka i čovjeka metabolizma. I mnogo toga što je povezano s neispravnim radom slezene, mora se regulirati na temelju ovog znanja o povezanosti dišnog sustava i metaboličkog sustava ili krvožilnog sustava i metaboličkog sustava, jer posreduje slezena. Nije ni čudo da je fiziologija slezene u konačnici uvelike zanemarena od strane materijalističke znanosti, jer ova materijalistička znanost ne zna ništa o tročlanom čovjeku: čovjeku metabolizma, čovjeku cirkulacije i živčano-osjetilnom čovjeku.