.- ŠESNAESTO PREDAVANJE, Dornach, 5. travnja 1920.
Masaža kao regulator ritmičke aktivnosti. Važnost masaže pojedinih udova za organizam. Migrena. Terapija bojama. Hidroterapija. Važnost imitacije i autoriteta. Praecox demencija. Psihoanaliza. Materijalizam. Važnost zuba. Učinak flora.
Vidjet ćete da će se pitanja, koja ste bili dobri da postavite, sada postupno pojavljivati na predavanjima. Bila je samo stvar stvaranja temelja za racionalan odgovor na ta pitanja. Danas bih želio graditi na onome što smo postigli jučer. Jučer sam mogao skrenuti pozornost koliko su funkcije slezene važne u ljudskom organizmu. Te funkcije slezene sada treba tretirati kao one koje u biti reguliraju podsvjesni duševni život. Pogrešno je shvaćanje cjelokupne čovjekove prirode slezenu smatrati samo podređenim organom. Međutim, ova pogreška, ovaj nesporazum, može biti uzrokovan činjenicom da se funkcije slezene vrlo lako preuzimaju od strane puke eterske slezene, jer je to vrlo duhovan organ a i drugi organi se također mogu koristiti za preuzimanje funkcija slezene. Ali moći ćete vidjeti kako djelovanje slezene postaje još značajnije kada se iz podsvijesti podigne u svijest. Zanimljivo, upravo kod slezene dolazimo do razmatranja jedne metode liječenja koja je postala zanimljiva u novije vrijeme. Čudno je to što ovdje polazimo od djelovanja slezene. Sami se možete uvjeriti da nježne masaže u području slezene, u prvom redu imaju uravnotežujući učinak na instinktivnu aktivnost ljudi. Na određeni način dobivaju bolje instinkte, lakše pronalaze hranu koja im odgovara, primjerice, i zdravije se odnosi prema svemu u organizmu što djeluje i što ne djeluje, kada se provode blage masaže u području slezene. Ali ova masaža u području slezene ima svoje granice. Čim postane prejaka, može potpuno potkopati instinktivnu aktivnost. Tako da upravo tada dolazi do čudnog zastoja, rekao bih, mora se pojaviti nulta točka. S nježnom masažom ne treba ići predaleko.
Pa, s čime ovo zapravo ima veze? Ako nježno masirate slezenu - mislim na područje slezene - u ovo područje se unosi nešto što inače nije u ovom području. Tu se u određenoj mjeri projicira svijest osobe koja se masira. Puno toga se temelji na tom preuređenju svijesti i puštanju svijesti da teče. Ponekad je teško u dovoljnoj mjeri, našim grubim, sirovim jezikom, označiti te suptilne utjecaje u ljudskom organizmu. Koliko god čudno zvučalo, postoji snažna interakcija između nesvjesne razumske aktivnosti koja je u ljudskom organizmu posredovana slezenom, odnosno djelovanjem slezene, i svjesnog djelovanja ljudskog organizma. Pa, svjesne funkcije ljudskog organizma, što su zapravo? Sve što se u organizmu događa na način da fizičke procese prate procesi više svijesti, a posebno predodžbe, otrovno je djelovanje na organizam. To je nešto što se ne može zanemariti. Organizam se neprestano truje upravo svojom aktivnošću predodžbi. On ta stanja trovanja zapravo stalno kompenzira kroz nesvjesna stanja volje. Središte za nesvjesna stanja volje nalazi se u slezeni. Ako sada prožimamo slezenu masirajući je, tada na određeni način radimo protiv snažnog toksičnog učinka koji izvire iz naše više svijesti.
No, masaža slezene ne mora uvijek biti vanjska, već može biti i unutarnja. Možda ćete osporiti da se to zove masaža, ali bitno je samo da se razumijemo. Masaža slezene može se provoditi i na način da se naprimjer, kod osobe kod koje se uoči jaka unutarnja organska aktivnost koja je posljedica stanja trovanja, može utjecati na to abnormalno stanje svijesti slezene, da se toj osobi kaže: Nemojte jesti samo glavne obroke, već jedite što manje glavne obroke i jedite češće, razmaknite obroke tako da se javljaju u kraćim razmacima. - Ovakav raspored hranjenja je unutarnja masaža slezene, koja bitno utječe na aktivnost slezene. No, naravno, ima tu i kvaka, kao što sve što je vezano uz te procese ima kvaku. Jer vidite, u našim užurbanim vremenima, kada su zapravo ljudi uvijek - barem mnogi ljudi - uhvaćeni u vanjsku, stresnu aktivnost, funkcija slezene je izuzetno snažno pod utjecajem ovih vanjskih, stresnih aktivnosti, jer ljudi moraju biti aktivni. Čovjek to ne čini kao neke životinje, koje održavaju svoje zdravlje ležeći i ne dopuštajući da im probava bude ometena nikakvim vanjskim djelovanjem; one zapravo štite aktivnost svoje slezene. Čovjek ne čuva aktivnost svoje slezene kada je u ekstremno nervoznoj, užurbanoj aktivnosti. To je razlog zašto aktivnost slezene postupno postaje abnormalna u cijelom civiliziranom čovječanstvu, i što olakšanje funkcioniranja slezene postaje od posebne važnosti, putem sredstava koja sam upravo opisao.
Lijepo se ukazuje na odnos između organa koji posreduju nesvjesno i organa koji posreduju svjesno, kada se promatraju tako delikatne masaže kao što je masaža slezene, koja je unutarnja i vanjska, postaje se malo pažljiviji, jer se tako shvaća značenje masaže, lakše se shvaća cjelokupno značenje masaže. Masaža ima određeno značenje i može imati i snažan ljekoviti učinak, ali prije svega djeluje na regulaciju ritmičke aktivnosti kod ljudi. Prvenstveno djeluje na reguliranje ritmičke aktivnosti kod ljudi. Ako želite uspješno masirati, morate dobro poznavati ljudski organizam. Pronaći ćete put ako uzmete u obzir sljedeće. Zamislite samo ogromnu razliku koja postoji za čovjekovu organizaciju - ne kod životinje, već čovjeka - između ruku i nogu. Ljudske ruke koje su oslobođene gravitacije i slobodno se kreću, te ljudske ruke, imaju svoje astralno tijelo u mnogo labavijoj vezi s fizičkim tijelom nego stopala. Astralno tijelo je u vrlo intimnoj vezi s ljudskim stopalima. Hoću reći: u slučaju ruku, astralno tijelo više djeluje kroz kožu izvana prema unutra. Ono obavija ruke i šake, i djeluje izvana prema unutra, ima učinak obavijanja u određenom smislu. Kod nogu i stopala, volja ima izvanredno snažan centrifugalni učinak kroz astralno tijelo, zračeći izvanredno snažno iznutra prema van. Zbog toga postoji tako značajna razlika između ruku i nogu. A rezultat toga je da kada masirate nečije noge i stopala, u biti provodite potpuno drugačiju aktivnost nego kada masirate ruke i šake. Kada masirate nečije ruke, masaža privlači astral izvana prema unutra. Kao rezultat toga, ruke postaju puno više aparat volje nego to inače jesu, a to ima regulirajući učinak na unutarnji metabolizam koji se odvija između crijeva i krvnih žila. Masiranje ruku i šaka više utječe na stvaranje krvi. Masirate li više stopala i noge, fizičko se više pretvara u element predodžbi, a ima regulirajući učinak na metabolizam koji je povezan s procesima pražnjenja i izlučivanja, to jest s onim što su procesi pražnjenja i izlučivanja. Upravo u tom nastavku djelovanja masaže, u jednom slučaju polazeći od ruku više na unutarnje, konstruktivno područje metabolizma, u drugom slučaju djelujući na degradirajuće područje, vidi se koliko složeno stvorenje ovaj ljudski organizam zapravo jest. Ako racionalno proučite stvar, ustanovit ćete da svaki dio tijela ima određeni odnos prema drugim dijelovima tijela, i da se učinak masaže temelji na činjenici da se unutarnja interakcija s organizmom razumije na odgovarajući način. Masaža donjeg dijela tijela uvijek će imati blagotvorne posljedice čak i na aktivnost disanja. Posebno je zanimljivo da masaža donjeg tijela posebno pozitivno utječe na aktivnost disanja. Naime, što se više spuštate odozgo prema dolje, ako se masira neposredno ispod područja srca, više se utječe na disanje, ako se spuštate dalje, to se više utječe na organe grla. Djeluje obrnuto, što se spuštate niže, to više utječete na organe koji se nalaze gore, kada masirate torzo. S druge strane, masažu ruku, primjerice, uvijek ćete pojačati masažom trupa na samom vrhu. To su stvari koje ilustriraju povezanost pojedinih, rekao bih, članova ljudskog organizma. Vidimo da se ova interakcija između nižeg i višeg čovjeka, i općenito članova ljudskog organizma, koji su ponekad jako udaljeni jedni od drugih, ali pripadaju skupa, događa osobito kod stvari kao što su migrene.
U stvarnosti, migrene nisu ništa drugo nego prijenos probavnih aktivnosti koje bi se zapravo trebale odvijati u ostatku organizma, u glavu, dakle, sve što previše opterećuje ostatak organizma, poput ženskih mjesečnica, na odgovarajući način utječe na migrene. Treba reći da se kroz ovu probavu koja ne pripada glavi, živci glave opterećuju nečim od čega su u normalnom životu oslobođeni. Upravo zbog toga što se u glavi odvija samo potpuno regularna probavna aktivnost, odnosno aktivnost apsorpcije, živci glave su rasterećeni i pretvaraju u osjetilne živce. Taj karakter im se oduzima kada se u glavi odvija poremećena aktivnost poput ove upravo opisane. Oni stoga postaju iznutra receptivni i osjetljivi, a bolovi koji se javljaju kod migrena i općenito svih tih stanja, temelje se na nečemu za što unutarnji organizam ne bi trebao imati osjećaj. Također je potpuno razumljivo kako se mora osjećati osoba koja je umjesto percepcije okoline, vanjskog svijeta, odjednom prisiljena percipirati unutrašnjost svoje glave. Pa, svatko tko dobro razumije ovo stanje, reći će samo da je najbolji lijek za migrene odspavati u miru ili nešto slično. Jer sve ono što se inače koristi kao lijek ili se ponekad mora koristiti, zapravo ima štetan učinak. Ako koristite uobičajene alopatske lijekove koji se često koriste, postići ćete da ćete anestezirati ovaj živčani sustav koji je postao osjetljiv, odnosno smanjiti njegovu aktivnost. Ako patite od migrene neposredno prije nego što biste trebali nastupiti u kazališnoj predstavi, recimo, i više volite ozlijediti sebe nego ne biti u mogućnosti nastupiti, onda se ono što govorim može posebno dobro uočiti: anestezija onoga što se zapravo ne bi trebalo anestezirati. Naravno, ovakve stravi pokazuju koliko je ljudski organizam nešto izuzetno delikatno, i kako je čovjek jednostavno često prisiljen društvenim pritiskom ogriješiti se o ono što organizam zahtijeva. To je potpuno samo po sebi razumljivo, ne treba to zanemariti, a čovjek je ponekad prisiljen prihvatiti štetu koja je jednostavno uzrokovana društvenim položajem osobe, i eventualno sanirati posljedice koje će nastupiti.
Koliko je ta organizacija ljudskog tijela delikatna, vidi se i kada se terapiji bojama i svijetlom pristupi na odgovarajući način. Ova terapija bojama i svijetlom je nešto, o čemu bi se u budućnosti trebalo malo više voditi računa nego je to slučaj bio u prošlosti. Također je potrebno ući u razliku između stvarnog efekta boje, koji se u potpunosti odnosi na gornjeg čovjeka, i efekta svijetla, koji je jednostavno objektivniji i odnosi se na cijelu osobu. Ako jednostavno dovedete osobu u prostoriju i pustite da bude osvijetljena objektivnom bojom i svjetlom, ili izložite njen dio čisto objektivnom učinku boje ili svjetla, izravno se proizvodi učinak organa. To je nešto što definitivno utječe na ljude izvana. Ali ako je izlaganje napravljeno tako da se nekako uzme u obzir ono što inače samo svijest preuzima, dojam boje, iz činjenice da je boja tu i postoji, to jest ako osobu umjesto da obasjamo svijetlom u boji uvedemo u prostoriju obojenu u određenu boju, tada je učinak drugačiji, naime onaj koji ide kroz sve one organe koji leže nakon organa svijesti. U ovoj subjektivnoj terapiji bojama na 'Ja' se utječe u svim okolnostima, dok se u objektivnoj terapiji bojama utječe na fizički sustav i samo se zaobilaznim putem kroz fizički sustav djeluje na 'Ja'. Stoga nemojte reći da je slijepe osobe nepotrebno stavljati u prostoriju koja je obložena određenom bojom, jer one ne mogu imati nikakav dojam i rezultat bi morao biti izostanak bilo kakvog učinka. To nije slučaj. Želim reći da se učinci osjetilnog koji leže ispod površine osjetilnog pojavljuju vrlo snažno. Čak i ako dovedem slijepu osobu u prostoriju koja je obložena crvenom ili plavom bojom, i to za nju čini razliku. Dakle, postoji bitna razlika i može se reći da ako dovedem osobu koja je slijepa u prostoriju koja ima plave zidove, ja tada djelujem na njega da se cijela njegova organizacija, njegovo funkcioniranje povuče iz glave u ostatak organizma. Ako je dovedem u prostoriju obloženu crvenom bojom, njeno funkcioniranje biti će drugačije od ostatka organizma. Iz ovoga možete vidjeti, međutim, da bit takvog objektivnog određivanja boje okoline, mora ležati u ovom ritmu, koji se stvara kada izmjenjujem jednu boju s drugom. Manje je bitno da li osobu stavljate u plavu ili crvenu sobu, nego da li osobu stavljate u plavu nakon što ste je imali u crvenoj ili ako je imate u plavoj, i onda je prenesete u crvenu. Ovo je od suštinske važnosti. Ako općenito kod neke osobe vidim da joj trebam poboljšati ostatak sustava snažnim stimuliranjem funkcija glave, onda je premjestim iz plave sobe u crvenu. Ako želim da ostatak organizma poboljša funkcije glave, premjestim je iz crvene sobe u plavu sobu. Ovo su stvari koje su vrlo važne u onome za što vjerujem da će biti ne tako daleka budućnost, i u kojoj neće terapija svjetlom, već terapija bojama igrati glavnu ulogu.
Važno je dopustiti međuigri između svjesnog i nesvjesnog da igra ulogu u budućoj terapiji. Jer na taj ćete način steći i zdravu prosudbu o osebujnom učinku tvari koje kupkama, recimo, djeluju na ljude. Velika je razlika da li ono što čovjeku donesem izvana, djeluje tako da na čovjeka ostavi hladan dojam ili djeluje tako da ostavi topao dojam. Hladni dojam zapravo treba shvatiti tako da, ako nešto na mene djeluje rashlađujuće u oblogu ili u kupki, to je u biti djelovanje tvari koja, ako ima ljekovitosti, djeluje ljekovito. To je učinak dotične tvari, dotičnog lijeka. Ali ako ono što mi se donese ne izgleda hladno, nego mi se čini toplo, naprimjer topli oblog, tada se uopće ne radi o tvari, gotovo je nebitno koja se tvar koristi, onda dolazi u obzir toplinski učinak i na kraju krajeva za toplinski učinak nije bitno s koje strane dolazi. Tako da će se kod hladnih obloga uvijek moći vidjeti kako se tekućina, voda koja se koristi za obloge, može obojati ovom ili onom tvari. Ove tvari će biti djelotvorne ako se mogu učiniti učinkovitima u hladnoj vodi, to jest ako su topljive na niskim temperaturama. S druge strane, malo će učinka tvari proizvesti izravno - osim ako nemate posla s eteričnim tvarima koje su jako aromatične, s njima je malo drugačije, učinci tvari također su prisutni na visokim temperaturama - s tvarima koje se ne otapaju lako kao čvrste tvari. Toplim oblozima ili toplim kupkama nećete stvarno moći postići ljekoviti učinak. S druge strane, tvari koje su sumporne i fosforne, kao što je sam sumpor, kada se pojavljuju u toploj kupki, moći će razviti svoje odgovarajuće ljekovite učinke.
Dakle, potrebno je pažljivo pogledati uvjete koje sam upravo opisao. I želio bih reći da će vam biti od velike koristi ako otkrijete neku vrstu prvobitne pojave, da tako kažem. Zanimljivo je da je ova metoda predstavljanja svojevrsne prvobitne pojave odigrala veliku ulogu, posebno u ona vremena kad se njegovanje medicine i tako dalje, više temeljilo na misterijima. Stvari nisu bile izražene teoretski, nego su bile izražene, da tako kažemo, kroz prvobitne pojave. Naprimjer, rečeno je: 'Uzmite med ili vino iznutra, jačate iznutra sile koje u vama djeluju iz kozmosa'. - Moglo bi se reći i: 'Tako jačate 'Ja' snage, jer to bi bila ista stvar. - To je nešto što, rekao bih, stvar čini vrlo jasnom. 'Ali ako svoje tijelo istrljaš uljnom tvari, oslabiš štetno djelovanje stvarnih zemaljskih sila u tebi', to jest sila koje se suprotstavljaju djelovanju 'Ja' u organizmu. 'A ako pronađete pravu ravnotežu između slatkog jačanja iznutra i masnog slabljenja izvana, ostarjet ćete', govorili su stari liječnici. 'Dopustite da djelovanje ulja otkloni štetno ovozemaljsko djelovanje u vašem organizmu mažući se uljem, i ako to možete i niste preslabi da to učinite, ako vinom ili medom ojačate svoje 'Ja' snage, tada ćete ojačati i one snage koje će vas odvesti u starost'. To su stvari, koje bi trebale izraziti prvobitne pojave. Cilj je bio pokazati ljudima put kroz činjenice, a ne kroz doktrine. To je ono čemu se opet moramo vratiti. Jer mnogo je lakše snaći se među raznolikim tvarima vanjskog svijeta, ako se na taj način možete vratiti iskonskim pojavama, a ne takozvanim apstraktnim prirodnim zakonima, koji vas odmah iznevjere kada želite učiniti nešto konkretno.
Sada, neke je od iskonskih pojava strašno lako opisati. Želio bih vam predstaviti takve vrlo jednostavne prvobitne pojave. Jedna je: 'Stavite noge u vodu, i stvorit ćete snage u svom trbuhu koje potiču proizvodnju krvi'. Tu imate prvobitnu pojavu koja je vrlo usmjerena. 'Operi glavu i stvorit će snage u donjem tijelu koje reguliraju pražnjenje'. To su takve prvobitne pojave koje stvarno mnogo otkrivaju, jer sadrže zakonitost, stvarnost, u sebi. Kad ovako nešto kažem, tu je prisutan čovjek. Jer stvari stvarno nemaju smisla ako nema čovjeka, i od velike je važnosti da u svim tim stvarima mislim na ljude.
Pa, to je nešto što nas opet upućuje na prostorno međudjelovanje sila u ljudskom organizmu. Ali postoji i vremenska interakcija, a s tom vremenskom interakcijom smo snažno suočeni, naprimjer, kada promatramo ljude s kojima se pogrešno postupalo u djetinjstvu ili ranoj mladosti, da se kroz cijeli život oni ne crpe ono što bi se trebalo pojaviti u mladosti i djetinjstvu, nego crpe ono što bi se zapravo tek trebalo pojaviti u starosti. Želim biti jasniji. Ljudi su takvi da već u mladosti razvijaju određene snage koje onda oblikuju njihov organizam. Ali sve ono što se u mladosti stvara u organizmu, ne nalazi pravu primjenu u mladosti. U mladosti dizajniramo organizam kako bismo zadržali nešto što postaje djelotvorno tek u starosti. Dakle, neki organi, želim reći, već su razvijeni kod djece, ali nisu namijenjeni za korištenje u djetinjstvu; kako starimo više se ne mogu razvijati, tako da ostaju u rezervi za korištenje u starosti. Ali ako se naprimjer, ne uzme u obzir činjenica da ljude treba odgajati oponašanjem sve do promjene zuba, onda od trenutka kad promijene zube, ljude treba odgajati i poučavati na takav način da autoritet igra glavnu ulogu, ako se to ne uzme u obzir, na taj se način rano koriste oni organi koji bi trebali ostati u rezervi za starost. Naravno, današnji materijalistički način razmišljanja može prigovoriti: ne može biti toliko važno korištenje imitacije ili autoriteta. - To je od ogromne važnosti jer se djelovanje nastavlja u organizmu. Samo treba uzeti u obzir da dijete mora biti uključeno u oponašanje cijelim svojim duševnim životom. Naprimjer, sljedeće je od velike važnosti. Zamislite da kod djeteta razvijete sklonost prema određenoj hrani, tako što ćete ga pustiti da oponaša tu sklonost prema hrani, sklonost koju ima i sam odgajatelj. Dakle, princip oponašanja povezujete s formiranjem sklonosti prema ovoj hrani, u organizmu postoji nastavak želje za oponašanjem. Isto je tako kasnije sa životom autoriteta. Ukratko, kada se organi - to su naravno delikatne organizacije - koji bi trebali ostati u rezervi do starosti, koriste već u djetinjstvu, nastaje strašna Dementia praecox. To je pravi razlog Dementie praecox. Zato možete reći: odgovarajuće obrazovanje je dobar lijek. A hoćete li - ono čemu mi već težimo s Waldorfskom školom, ali još ne možemo proširiti na raniji odgoj, možemo tek od šeste ili sedme godine - ali jednom kada cjelokupno obrazovanje stavite u službu znanja koje možete imati iz znanosti duha, u smislu koji sam predstavio u svojoj knjizi 'Odgoj djeteta sa stajališta znanosti duha', onda će Dementia praecox zapravo nestati. Jer strukturiranje odgoja na ovaj način onemogućuje ljude da u ranoj dobi koriste svoje organe starosti. To je ono što treba reći o pravilnom odgoju.
Sada, u životu postoji i suprotno. A ovo se suprotno sastoji u činjenici, da zadržavamo učinke organa koji bi se trebali razviti samo u mladosti. Tijekom života se apelira na organe koji su tu prvenstveno za djetinjstvo i mladost; ali to mora biti u manjoj mjeri, inače će izazvati štetu. Ovo je područje gdje, uzrokovano različitim stvarima, gdje nešto poput psihoanalize može imati tako zbunjujući utjecaj na cjelokupno ljudsko mišljenje. Istina je da ne štete stvarno velike greške, jer se velike greške ubrzo opovrgnu, već najviše štete čine stvari koje sadrže zrnce istine, jer se to dovede do krajnjih granica zlouporabe.
Što zapravo stoji iza nastanka pogleda koji slijedi put psihoanalize? Činjenica je da se zbog današnjeg često neprirodnog načina života, kojim čovjek nije prilagođen vanjskom okruženju u potrebnoj mjeri, da puno toga što ostavlja dojam na ljude u djetinjstvu nije procesuirano. U život duše jednostavno ostaju ugrađene stvari, koje nisu ugrađene u organizam na pravi način. Jer sve što djeluje u duševnom životu, ma koliko to bilo neznatno djelovanje, nastavlja ili bi barem trebalo nastaviti djelovati na organizam. Ali naša djeca imaju mnogo dojmova koji su toliko abnormalni da ostaju dojmovi duše. Ne mogu se odmah ugraditi kao organski dojmovi. Zatim nastavljaju djelovati kao duševni utisci, i umjesto da sudjeluju u cjelokupnom razvoju ljudskog bića, ostaju izolirani duševni impulsi. Da su sudjelovali u cjelokupnom organskom razvoju, da nisu ostali izolirani duševni impulsi, onda se u kasnijem životu ne bi služili organima koji postoje samo za starost i koji nisu tu da se iskorištavaju mladenački dojmovi. I onda se nešto neprikladno javlja u cijelom čovjeku. Prisiljen je dopustiti da duševna izolacija utječe na organe koji više nisu prikladni za tu svrhu. Tu nastaju pojave koje se mogu ustanoviti pravilno primijenjenom psihoanalitičkom metodom. Ako tako proniknemo u čovjeka, možemo pronaći određene stvari koje on ima u svom duševnom životu, a koje jednostavno nisu procesuirane i koje imaju poguban učinak na organe koji su već postali prestari za to procesuiranje. Ali ono što je bitno, je da ovaj način nikada ne može dovesti do terapije, već samo do dijagnoze. Ako se držite toga da psihoanalizu koristite samo kao dijagnozu, onda je to na neki način opravdano, ako se to provodi taktično, osim ako se ne dogodi ono što bih mogao dokazati raznoraznim pismima koja su mi napisana, da psihoanalitičari zapravo koriste bolničko osoblje kao špijune, tako da bolničko osoblje na sve moguće načine nastoji saznati sve moguće što se onda koristi kod bolesnika u katehizaciji. To se događa toliko često, da naravno u svim tim stvarima ima odvratnih gluposti. Ali ako to zanemarite - a doista, kad se radi o ovakvim stvarima to toliko ovisi o moralnom stanju ljudi koji imaju veze s nečim ovakvim - možete reći: dijagnostički, u psihoanalizi ima nešto istine, ali nikada nije moguće imati i terapijski učinak na putu kojim psihoanalitičari sada žele ići. To je pak povezano s karakteristikom našeg vremena.
Tragedija materijalizma je u tome što odvodi od spoznaje materije, što sprječava spoznaju materije. Materijalizam čak nije toliko štetan za stvarnu spoznaju duhovnog, koliko je štetan za spoznaju duhovnog u materijalnom. Onemogućavanjem stava da su posvuda s materijalnim stvarima povezani duhovni učinci, odnosno da se duhovni učinci traže upravo u materijalnim stvarima, sprječava se toliko toga što se za zdrav pogled na ljudski život ne smije spriječiti. Ako sam ja materijalist, ne mogu sva svojstva o kojima smo sada raspravljali u ovim razmatranjima, pripisati materiji. Pripisivati ova ili ona svojstva materiji, koja ona ima, ljudi smatraju da je besmislica. To znači da se samo udaljavamo od spoznaje materijalnog. Ljudi više ne govore o fenomenima fosfora, fenomenima soli i tako dalje, jer sve to vide kao besmislicu. Gubi se upravo spoznaja o duhovnom u materijalnom, a time se gubi i sposobnost pravilnog proučavanja formativnih učinaka, a prije svega gubi se sposobnost uvida kako svaki ljudski organ zapravo ima dvostruku zadaću, uvijek jednu s referencom prema svijesti, i jednu prema suprotnoj strani, prema čistom organskom procesu.
Ovo gledište je posebno izgubljeno u području o kojem ćemo također ovdje raspravljati, području procjene zuba. Materijalistički gledano, zubi se više-manje promatraju kao puki alat za žvakanje. Ali nisu samo to. Da imaju dvostruku prirodu može se vidjeti iz činjenice da, ako ih se kemijski ispita, čini se da su nešto što ima veze sa sustavom kostiju. Ali u evolucijski- povijesnom smislu, oni zapravo potječu od sustava kože. Osobito zubi imaju dvojaku prirodu, ali je druga priroda zuba posebno skrivena. Ako usporedite životinjske zube s čovjekovim zubima, vidjet ćete da je ono što sam rekao na prvom predavanju ovdje u životinjskim zubima snažno izraženo, ona težina prema dolje, koju sam prikazao kroz cijeli kostur majmuna. Kod ljudskih zuba, rekao bih da se učinak okomite linije može vidjeti u samim zubima. To ima veze s činjenicom da zubi nisu samo alat za žvakanje, već vrlo važan alat za sisanje, prvo je da mehanički djeluju izvana, a drugo da iznutra postoji vrlo fini produhovljeni učinak usisavanja. Moramo pitati: što zubi zapravo usisavaju? - Uglavnom, upijaju fluor koliko god mogu. Zubi usisavaju fluor; čovjeku su potrebne vrlo male količine fluora u organizmu, a ako ga nema - da, moram reći nešto što će vas možda šokirati - onda postaje prepametan. Postaje previše pametan. Stječe pamet koja ga gotovo uništava. Zbog ovih učinaka fluora, pamet je svedena na pravu razinu gluposti koja nam je potrebna da budemo ljudi. Potreban vam je fluor u malim količinama, kao stalna protumjera za previše pameti. A rano oštećenje zuba, što je oštećenje učinaka fluora, ukazuje na to da se učinak usisavanja fluora zubima previše koristi, ovo ukazuje na to da je čovjek potaknut na samoobranu protiv tuposti putem nekog djelovanja - o takvim stvarima ćemo razgovarati, iako nemamo puno vremena, ali ćemo razgovarati - navodi čovjeka da si pomogne protiv gluposti. U neku ruku uništava zube da ga učinak fluora ne učini previše glupim. Razmislite o ovoj izuzetno suptilnoj vezi: oštećujete zube da ne postanete previše glupi. Iz ovoga se vidi intimna veza, između onoga što ljudima s jedne strane donosi korist, i onoga što oscilira prema onome što ljudima može donijeti štetu. Pod određenim okolnostima potrebni su nam učinci fluora kako ne bismo postali previše pametni. Ali možemo sami sebi naškoditi ako je to prejako, i zatim uništavamo naše zube radom naših organa.
To su stvari o kojima vas molim da dobro razmislite, jer su intimno povezane s iznimno važnim stvarima u ljudskom organizmu.