.- SEDAMNAESTO PREDAVANJE, Dornach, 6. travnja 1920.
Razvoj zuba. Karijes. Eskulin. Klorofil. Prevladavanje anti-apetita i formiranje organa. Visoke i niske potencije. Ljudski temperament. Proces prehrane i staračka imbecilnost. Sugestija.
Činjenica je da ću, koliko se gradivo može usvojiti, neke stvari morati sažeti na temelju građe prošlog sata, što će stvarno rasvijetliti cjelinu i zapravo učiniti cjelinu plodonosnom. I zato će biti dobro, iako sve može biti samo početak, da možemo dodati dva dana. Nadovezujući se na ono što sam jučer rekao, želio bih danas dodati nekoliko stvari, posebno u vezi s razvojem i propadanjem sustava zuba, što će biti prikladno za rasvjetljivanje zdravih i bolesnih ljudi. Nije dobro ako se argumente poput jučerašnjih, uzima previše u materijalističkom smislu, jer poanta je da se u onome što se događa izvana, recimo u kvarenju zuba, vidi samo vanjski simptom određenog unutarnjeg procesa, procesa koji je zapravo skriven za vanjsko opažanje, a koji rezultira onim što se pojavljuje izvana.
Cijeli proces nastajanja zuba shvatit ćete ako ga promatrate zajedno s ostalim procesima u ljudskom organizmu, koji su naizgled prilično udaljeni od ovog procesa nastajanja zuba. Naprimjer, ako se poveže s pojavom koju dovoljno dobro poznajete, ali koju možete ispravno procijeniti tek kada shvatite kako je ispravno povezati s procesom formiranja zuba. Pojava koja se događa je da djevojke imaju potpuno zdrave zube: dožive prvi porod i onda imaju pokvarene zube. To je nešto što izvanredno temeljito objašnjava povezanost zubobolje i oštećenja zuba, i cjelokupne građe organizma. Nadalje, treba uzeti u obzir izuzetno zanimljiv odnos između onoga što se događa u zubima, i sklonosti obolijevanju od hemeroida. Sve su to veze koje dokazuju kako je ono što je najviše mineralizirajuće u čovjeku - jer je formiranje zuba najviše mineralizirajući proces - s druge strane blisko povezano s ukupnim organizacijskim procesom čovjeka, i rekao bih, zapravo se otkriva u svojoj ovisnosti, u svom odnosu prema drugom kraju ljudskog bića.
Kad je u pitanju proces oblikovanja zuba, veliki utjecaj ima činjenica da se ne može poreći da je proces formiranja zuba u svom završetku, kada je riječ o vanjskoj ovojnici zuba izvan zubnog mesa, prije svega, da postoji nešto u čemu je ljudska organizacija stvarno predana vanjskom svijetu kao mineral, gdje je ono što je tu u ovoj zubnoj ovojnici, u caklini, nešto potpuno i procesi ishrane se više ne odvijaju, da tako kažem, postoji nešto što je postalo potpuno anorganske prirode. Da, mislim da sam već jučer naznačio da je ovaj uzlazni proces, da tako kažem, manje važan od procesa degradacije koji se nastavlja tijekom života. I ako se s jedne strane mora priznati da na ovom perifernom kraju ljudske organizacije, gdje se razvija krajnji vanjski dio zuba, budući da unutarnja organizacija malo može učiniti na izgradnji, ne smije se zaboraviti da je ova unutarnja organizacija povezana s razgradnjom, s procesom uništavanja, te da je zapravo jedno pitanje važnije od drugih: kako odgoditi predispoziciju ljudi da prekinu ovaj proces? - Jer bila bi velika pogreška ako bi se vjerovalo da će razgradnja u potpunosti doći od vanjskih oštećenja. Dakle, to je ono što treba uzeti u obzir.
Nadalje, ono što sam jučer rekao o funkciji fluora u vezi sa formiranjem zuba u biti se, naravno, odnosi na razdoblje djetinjstva u kojem proces formiranja zuba ide iznutra prema van, na ono što se zapravo samo priprema, jer se priprema duboko u organizmu, prije nego što izvana izbiju drugi zubi. Ovaj proces stvaranja fluora tada kulminira činjenicom da je nešto prisutno u supstanci na površini zuba, u kojoj je fluor dostigao neku vrstu stabilnog ravnotežnog stanja gdje je vezan za supstancu, i u određenom smislu miruje. Ali njegov mir je poljuljan jer se zubi povlače i kreću prema procesu uništenja. Postoji jedan suptilan proces koji počinje od zuba i povezan je s procesom oblikovanja izazvanim fluorom, koji ispunjava cijeli organizam, a ostaje za cijeli život čovjeka.
Pa, upravo ovo što sam sada rekao određuje cijeli profilaktički tretman onoga što se razmatra. Naprimjer, mogao bih reći sljedeće. Mogao bih reći: dobar dio onoga što ide u našu pedagogiju u Waldorfskoj školi je, između ostalog, usmjereno na zdrav razvoj djeteta, i prevenciju ranog karijesa kod polaznika naše Waldorfske škole. Čudno je to da, posebno u pogledu ovih perifernih stanja, izvanredno puno toga ovisi o ispravnom odgoju u djetinjstvu. Šteta je što danas imate priliku utjecati samo kroz Waldorfsku školu u vrijeme kada je već malo prekasno za pravi profilaktički proces koji bi trebali poduzeti za formiranje zuba; trebali bi početi malo ranije. Ali barem kako zubi ne niču odjednom, već postupno, a unutarnji proces djeluje još dugo, puno se može još učiniti ako djecu dobijete tek u šestoj ili sedmoj godini, ali je definitivno nedovoljno. Jer poanta je u tome da se ono što sam rekao već može provesti na određeni način: kada nikne prvi zub, potrebno je pažljivo ispitati kako zapravo izgleda cijeli proces nastajanja zuba. Pa naravno, s pravo se prigovara da su tu poteškoće, jer je taj proces formiranja zuba već pripremljen, jer krunica, da tako kažem, samo napreduje i već je gotova. Tako je, ali ne možete gledati kako su zubi formirani gledajući same zube, već ćete vidjeti da kada dijete ima četiri, pet ili šest godina, da je nespretno s rukama i šakama, nogama i stopalima, stoga ne može vješto koristiti ruke i noge, osobito šake i stopala, tada ima tendenciju da pravilno ne usmjeri proces formiranja zuba. Ponašanje ruku i šaka, nogu i stopala, pokazuje isti tip koji se tada pojavljuje u procesu formiranja zuba. Stoga učite djecu što ranije vješto hodati, trčati tako da moraju vješto micati stopalima, to jest hodati u koraku ili nešto slično, tako da uvijek spajaju jednu nogu s drugom trčeći ili usvajajući slične vješte korake. To, u kombinaciji s činjenicom da su prosto vješti, uvelike potiče proces formiranja zuba.
Ako odete na naš sat ručnog rada u Waldorfskoj školi, vidjet ćete da dječaci pletu i heklaju jednako kao i djevojčice, da sve rade podjednako, i dječaci i djevojčice. Čak i stariji dječaci s zadovoljstvom sudjeluju u pletenju. To se ne događa iz nekog hira, nego zato što prste treba učiniti vještim i gipkim, zato što dušu treba utjerati u prste. A ako u prste unesete dušu, prije svega ćete promovirati ono što je povezano s procesom formiranja zuba. Nije svejedno hoćete li lijeno dijete pustiti da sjedi ili ga učiti da trčkara, puštate li dijete da bude nespretno s rukama, ili ga potičete da bude vješto s rukama. To nije isto, jer kasnije sve ono što je izostavljeno dolazi na vidjelo u ranom razaranju zuba, naravno negdje više a negdje manje. Te stvari su individualne, ali jednostavno izađu na vidjelo. Tako da se može reći: što prije počnete disciplinirati na ovaj način, to više utječete na usporavanje procesa uništavanja zuba. Toliko je teško, nekako intervenirati u ovaj proces zuba, da se mora gledati da se uzme u obzir i ono što izgleda prilično daleko.
Sada, ovdje mi je pitanje: kako se fluor apsorbira u organizam, kroz caklinu izvana, kroz slinu, ili kroz zubnu pulpu ili kroz krvotok ili slično?
Sada vidite, fluor je kao takav formativni proces, a razmišljati o tome kako se on apsorbira zapravo nije najvažnija stvar. U pravilu treba samo uzeti u obzir proces koji vodi kroz običnu prehranu; u njemu se apsorbiraju tvari koje sadrže spojeve fluora. Potrebno je samo slijediti normalan proces ishrane, koji dovodi supstancu flora periferno do onih mjesta gdje se treba taložiti. Važno je da je sam fluor, zapravo mnogo češći nego se to misli. Ima ga puno - naravno relativno puno, budući da se vrlo malo koristi - u najrazličitijim biljkama. Konkretno, proces stvaranja fluora prisutan je kod biljaka, tako da je posebno kod fluora, čak i ako se fluor ne može detektirati kemijski, proces stvaranja fluora - o kojem ćemo uskoro detaljnije govoriti - još uvijek prisutan kod biljaka. Budući da je fluor uvijek prisutan u vodi, u svakoj vodi koju pijemo, tako da nema potrebe za unosom fluora. Samo je stvar u tome da je organizam tako organiziran, da može svladati iznimno složen proces koji uključuje apsorpciju fluora. Dakle, ako bi željeli govoriti uobičajenom terminologijom, morate reći: fluor se prenosi na svoje mjesto kroz krvotok.
Zatim imamo pitanje je li caklina izniklih zubi još uvijek hranjena. Jednostavno ne. To je jasno iz onoga što sam objasnio. Ali prisutno je nešto drugo i na to se mora usmjeriti pažnja. Moglo bi se reći: promatrano duhovno-znanstveno, postoji izvanredno živa aktivnost čovjekova eterskog tijela u području formiranja zuba, a također i u okolnom području, koje je slobodno i koje, u određenoj mjeri, samo labavo prati fizičku organizaciju. Ova aktivnost koja je tamo prisutna, koja se tamo može posebno promatrati, koja tvori, da tako kažemo, kontinuiranu pokretnu organizaciju oko čeljusti, ova eterska pokreta organizacija, kao takva slobodna organizacija nije prisutna u donjem tijelu. U najužem smislu veže se uz tjelesnu, organsku aktivnost, a uz to su povezane i pojave koje sam ranije spomenuo. To je povezano s činjenicom da kada se eterska aktivnost tijela, kao u trudnoći, odvoji od fizičkog organizma, to na drugom polu uzrokuje značajne promjene u organizaciji zuba. Na isti način, hemeroidalne tegobe su povezane s činjenicom da fizičko tijelo i etersko tijelo idu svojim putem u svom djelovanju. Ali ono što se događa na ovom kraju ljudske organizacije, osamostaljivanje od eterskog tijela, odmah etersko tijelo s druge strane uvlači u organizaciju, a s druge strane postoji i suprotan učinak povezan s njim, destruktivni učinak. Ono što povećava organsku aktivnost, kao što je kod trudnoće slučaj u zdravom smislu, kao što je kod bolesti slučaj u bolesnom smislu, ali što i u drugom smislu predstavlja samo podizanje organske aktivnosti na višu razinu, što normalnu aktivnost čini intenzivnijom, isto, s druge strane, djeluje u obliku intenzivnijeg organskog djelovanja, prvenstveno u zubima, regenerativno, destruktivno. To je ono što je posebno vrijedno pažnje.
Sada se naravno, može postaviti pitanje: ali ako ono o čemu sam vam rekao o, može se reći, vanjskim učincima samog fluora ne funkcionira, ako to nije dovoljno - ljudski je organizam toliko složen da liječenje prirodno mora zamijeniti puki odgoj - onda je pitanje treba li, ako se ne može proći samo odgojem, krenuti s liječenjem. Jer sve što imamo u smislu interakcije između učinaka ruku i stopala, gledano makroskopski, jesu učinci fluora, konstitucija koja nastaje kada prsti postanu savitljivi i fleksibilni, kada noge postanu savitljive, to su učinci fluora, ne ono o čemu se atomistički mašta, nego ono što se pojavljuje na površini ljudskog organizma i nastavlja se prema unutra; ovo unutarnje nastavljanje onoga što se događa u vanjskoj aktivnosti je učinak fluora. Jer ne primjećujemo samo po zubima da je odgoj bio loš, nego to primjećujemo i po tome što dijete ne zna ništa, ne zna biti vješto. Onda se radi o tome da preventivno interveniramo u organizam. Vrlo je zanimljivo da ako napravite pokus s vodenim ekstraktom soka od kore divljeg kestena, odnosno s ekstraktom eskulina, a jako razrijeđen eskulin uzimate interno, onda možete imati i regulacijski učinak na očuvanje zuba, osim ako se s tim ne dođe prekasno.
Ovo je još jedna zanimljiva veza. Sok od kore divljeg kestena zapravo sadrži nešto od onoga što izgrađuje naše zube. Vani u makrokozmosu uvijek se može pronaći nešto što na neki način ima značenje za unutarnju organizaciju. A to ima veze s činjenicom da postoji nešto u ovom eskulinu, što izbacuje 'kemizam' iz tvari u kojoj je eskulin aktivan. 'Kemizam' postaje neučinkovit. Čudno je da ako pustite da konus spektra prođe kroz otopinu eskulina, da se iz spektra eliminiraju kemijski učinci. Ovo uklanjanje kemijskih učinaka je nešto što se opet vidi, kada unesete otopinu vodenog ekstrakta u organizam, u vrlo razrijeđenom obliku - ali to mora biti vodeni ekstrakt. Onda vidite da je to prevladavanje kemije, to djelovanje na pukoj mineralizaciji, zapravo isto što i proces formiranja zuba u organizmu. Ali ono što se inače događa samo izvana kada se kemija eliminira, još uvijek je prožeto organizacijskim snagama koje su u ljudskom organizmu.
Zatim na sličan način, ali uz drugačiji tretman, djeluje i obični klorofil. Snaga koja se krije u kori divljeg kestena i nekih drugih biljaka, zapravo se formira nešto drugačije u svom zelenom lišću. Ali tada moramo pokušati ekstrahirati zelenilo lišća u eter, da tako kažemo, i tada nam nije potrebna unutarnja primjena, već vanjska primjena trljanjem trbuha. Tako da ako trbušnu šupljinu mažemo eteriziranim zelenilom lišća, tada kao i kod očuvanja zuba imamo sličan učinak na organizam kao i kada eskulin primijenimo interno. To su stvari koje bi se morale isprobati, a kada bi se njihovi statistički rezultati prezentirali vani, sigurno bi ostavili značajan dojam. Nakon što je sva zubna pulpa ubijena, potrebno je cijeli organizam pokušati osposobiti za apsorpciju flora. Tu se ne radi o pukom liječenju zuba.
Pa iz svega se vidi koliko je liječenje zuba, u mjeri u kojoj se zubi još mogu liječiti, povezano sa svim snagama rasta organizma. Jer ono što sam spomenuo o eskulinu i klorofilu, vodi nas do sila koje su bitno povezane s vrlo finim procesima rasta, s procesima rasta koji teže mineralizaciji. Sada je slučaj da čovjek svoj viši duhovni razvoja mora platiti nazadovanjem procesa formiranja zuba općenito. To je također slučaj filogenetski. U usporedbi s procesom formiranja zuba kod životinja, proces formiranja zuba kod ljudi je regresivni proces. Ali ovaj karakter regresivnog procesa, dijeli se s regresivnim procesima koji su prisutni posvuda u organizaciji glave.
Upoznao sam vas s vrstama gledanja na stvari koji mogu postati važni za procjenu cjelokupnog procesa oblikovanja zuba. Neke stvari će postati jasne ako sada dodamo još toga što će poslužiti kao osnova. Dodat ću poglavlje koje se ne čini relevantnim za temu. To je ono što bi mogli nazvati pitanjem prehrane, koje je također povezano sa stvarima poput onih o kojima smo raspravljali. Ova pitanja o prehrani toliko su važna jer nemaju samo medicinski već i socijalni značaj. O tome ima li Mazdaznan dijeta ili slični čudni oblici prehrane smisla i opravdanja, može se puno raspravljati. To se može; ali pri svemu tome treba uzeti u obzir da se u svemu što mu se savjetuje, čovjek pretvara u asocijalno biće. Ovdje se socijalno stvarno sudara s medicinskim. Što više ovisimo o nečem posebnom za sebe u smislu prehrane, i općenito u smislu utjecaja vanjskog svijeta, to više postajemo asocijalna bića. Značenje Večere Gospodnje ne temelji se na činjenici da je Krist svakom učeniku dao nešto posebno, već da je svima dao isto. Stvaranje mogućnosti da ljudi mogu biti zajedno dok jedu ili piju, ima velik socijalni značaj. I sve što se svodi na sprječavanje ove zdrave socijalne prirode čovjeka mora se, rekao bih, tretirati s određenim oprezom. Jer kad je osoba prepuštena sama sebi, ne mislim samo u odnosu na ono čega je svjesna, nego u odnosu na sve što organski funkcionira u njoj, ona zapravo razvija svakakve apetite i antiapetite. Čovjeku nije toliko važno, na te apetite i antiapetite gledati na način na koji to inače čini. Jer kada je - sada mislim ne samo u smislu subjektivnog apetita, nego u smislu cjelokupne konstitucije - osoba naučila tolerirati nešto što zapravo ne može tolerirati, dakle ako prevlada antiapetit u najširem smislu - mislim potpuno prošireno na organski sustav - tada je za svoju organizaciju dobila više nego ako cijelo vrijeme uskraćuje ono što odgovara njenom antiapetitu. U prevladavanju nečega što ne možemo podnijeti, u prevladavanju toga leži - čak i ne samo govoreći usporedno, nego sasvim ispravno - podizanje nečega što je ili uništeno, ili ako imamo na umu etersko, moć formiranja organa ne leži ni u čemu drugom nego u nadvladavanju antiapetita. Prepuštanjem apetitu od određenog trenutka pa nadalje, ne služi se organima, nego se hipertrofiraju, dovode do degeneracije, tako da ako odemo predaleko u odnosu na ono što organizam svojim oštećenjima želi udaljiti od sebe, oštećujete organizaciju. Ali ako pokušate postupno navikavati ljude na ono što im se ne čini prikladnim, uvijek jačate organizaciju.
S tim u vezi, naša moderna prirodna znanost zataškala je gotovo sve što trebamo znati. Jer taj vanjski princip borbe za egzistenciju i selekcija, zapravo je nešto posve izvanjsko. Roux je to prenio na bitku organa kod ljudi. Ali to je zapravo nešto vrlo vanjsko. To postaje smisleno tek kad stvarno možete pogledati što se zapravo događa unutra. I treba reći da jačanje ljudskog organa, općenito bilo kojeg organa u filogenetskom nizu, uvijek dolazi iz prevladavanja antipatije. Oblikovanje, formiranje organa, je zbog prevladavanja antipatija, dok je rast već postojećeg organa zbog prepuštanja simpatijama - ali ne smije prijeći određenu točku. Simpatija i antipatija nisu samo na jeziku ili u oku, nego je cijeli organizam prožet simpatijom i antipatijom. Svaki organ ima svoje simpatije i antipatije. Organ razvija antipatiju prema samim silama koje su ga izgradile do određenog stanja. Svoju strukturu duguje samo stvari prema kojoj razvija antipatiju kada je gotovo. To je nešto što bi vodilo mnogo dalje u filogenezu, ako se uzme u obzir kako vanjski svijet inicijalno funkcionira na takav način da se unutarnji svijet od njega brani, prazni antipatiju, i da upravo kroz to dolazi do sve većeg savršenstva organizacije. U carstvu organizama, onaj koji je najviše sposoban prevladati unutarnje antipatije i postaviti organe na njihovo mjesto, najviše je sposoban voditi bitku za opstanak. To je dio procesa izgradnje organa.
Kada pogledate ovo, također treba obratiti pažnju na doziranje lijekova. U samom procesu formiranja organa vidite stalnu oscilaciju između simpatije i antipatije. Geneza organizacije bitno je povezana s formiranjem simpatije i antipatije, i ovisi o međuigri između simpatije i antipatije. Baš kao što se simpatija i antipatija ponašaju u organizmu, to jest, manje potencirane doze, tako ono što se uglavnom koristi kao tvar, prema onome što s koristi u visokoj potenciji. Visoka potencija ima suprotan učinak od niske potencije. To ima veze s cjelokupnom organizacijskom moći. I u izvjesnom smislu je točno ono što sam već jučer istaknuo s drugog gledišta, naime da ono što u prvoj epohi života na određeni način djeluje u organizmu, u kasnijim epohama života preokreće svoje djelovanje, ali i da se ono što radi može odgoditi. Kao što sam vam jučer rekao, to je osnova, s jedne strane za Dementia praecox, s druge strane, pronalaženje izoliranih oblasti duše, koje onda u kasnijoj dobi preuzimaju organizaciju a ne bi je trebale dodirivati.
U te stvari ćemo proniknuti kada se i naša znanost malo produhovi, kada dođemo do točke da više ne želimo takozvane duhovne bolesti liječiti na duhovno-duševni način, već kada postavimo pitanje: gdje nešto nije u redu s organima kada je prisutna ova ili ona takozvana duhovna ili duševna bolest? - Nasuprot tome, koliko god to čudno zvučalo, kod takozvanih fizičkih bolesti postoji još više razloga da se promatra duševno nego kod duševnih bolesti. U slučaju duševnih bolesti, duševna dijagnoza je tek nešto više od dijagnostičke pomoći. Morate je proučiti kako biste uvidom u nju otkrili gdje bi mogla biti greška u organizmu. Drevni su već poduzeli neke stvari u tom pogledu svojom terminologijom. Uistinu, nisu uzalud stari ljudi sliku duševne bolesti hipohondrije povezali s čisto materijalističkim nazivom, s 'trbušnom kosti' ili 'trbušnom hrskavicom', 'hipohondrijem'. Oni nikada ne bi tražili primarni uzrok - čak i ako je hipohondrija narasla do ludila - u psihi, u bilo čemu osim u bolesti abdomena. Naravno, morate doći do točke u kojoj sve takozvano materijalno možete vidjeti kao duhovno.
Danas silno patimo jer je materijalizam nastavak katoličke askeze u našem načinu razmišljanja. Taj je asketizam prezirao prirodu i nastojao steći duh kroz prezir prema prirodi. Današnji pogled na svijet uzeo je ono što mu se sviđa iz ovog asketskog smjera i smatra da je ono što se događa u abdomenu grubo materijalno i nema potrebe da se to uzima u obzir. To zapravo nije tako, već u svim tim stvarima duh djeluje iznutra, a vi morate znati kako duh djeluje iznutra. Ako ujedinim duh koji djeluje u organizmu s duhom koji djeluje u nečemu izvana, onda duhovno i duhovno rade zajedno. Moramo se odmaknuti od prijezira prema prirodi. Samo moramo doći do toga da imamo produhovljenu predodžbu o prirodi. Ne smatrate li frapantnim i vrlo indikativnim, za cjelokupnu reformu medicinskog razmišljanja, da je upravo u plimi materijalizma nastala ovisnost o radu na ljudima kod takozvanih abnormalnih stanja, sa svim vrstama hipnoze i sugestije? Stvari koje izgledaju daleko od materijalnog svijeta, nastale su upravo u vrijeme materijalizma, a ljudi su izgubili mogućnost učenja o duhovnom od žive, antimona, zlata i srebra. To je suština: ljudi su izgubili priliku naučiti nešto o duhovnoj suštini materijalnog, pa stoga nastoje tretirati duhovno kao takvo, kao u psihoanalizi, gdje se želi usmjeriti duhovno kao takvo. Neophodno je da zdravo gledište o duhovnim svojstvima materije ponovno dobije svoje mjesto.
To doista nije ni najmanja zasluga, koja se pojavila u homeopatskoj tradiciji tek u devetnaestom stoljeću, da se održalo ovo ispovijedanje duhovnosti vanjskih materijalnih supstanci. To je zapravo jedna od najvažnijih stvari, jer se vanjska alopatska medicina nažalost sve više okreće uvjerenju da se radi samo o materijalnom, odnosno vanjskim materijalnim učincima u izvan ljudskim tvarima. Ali to s jedne strane vodi, da kada se dijagnosticira takozvana fizička bolest, da se pozornost usmjeri na duševno stanje, i obrnuto, kada je jako izraženo abnormalno duševno stanje, da se traži fizičko oštećenje. Fizičke bolesti zapravo bi uvijek trebale postaviti pitanje: kakvog je temperamenta osoba kod koje se javljaju? - Ako ustanovimo da je osoba kod koje se javljaju prirode hipohondra, tada će nas sama njegova priroda hipohondra dovesti do činjenice da se prema njoj moramo odnositi tako da snažno djelujemo na nižeg čovjeka, da se s tim moramo nositi s onim što je materijalno učinkovito, to jest nižim potencijama. Ako ustanovimo da je osoba izvan bolesti inače probuđenog duha ili sangvinik, tada će od samog početka biti potrebno posegnuti za višim potencijama. Ukratko, stanje duše je nešto što se mora razraditi u odnosu na fizičku bolest. Čitavo to duševno stanje se na određeni način pojavljuje već u djetetu, a Dementia praecox neće lako nastati ako dijete već ne pokazuje sklonost, dispoziciju, da bude flegmatično, ako u djetetu ne možemo jasno uočiti dispoziciju temperamenta koja bi se zapravo trebala pojaviti tek u kasnijem životu, čak i ako postoji u ograničenom opsegu. Ali posebno je važna razlika s obzirom na unutarnju aktivnost ili unutarnju pasivnost. To je vrlo vrijedno razmatranja. Samo razmislite, kada radimo sa sugestijom u našim takozvanim metodama psihičkog iscjeljenja, osobu potpuno stavljamo u sferu utjecaja druge osobe i sprječavamo njenu aktivnost. A potiskivanje aktivnosti, potiskivanje čovjekove unutarnje inicijative već u vanjskom životu donosi nešto, što je važno za tijek života i što, ako ga promatramo u skladu s tim - o tome ćemo više razgovarati sutra - kod djeteta, igra ulogu kod razvoja zuba, ali i u kasnijem životu.
Za primjer, možda smatram nužnim - nakon onoga što sam prije rekao, to je važno uzeti u obzir - izbjegavati određene namirnice, a drugima posvetiti više pažnje. Mislim da mi je određena dijeta neophodna. To može biti jako dobro za mene. Ali postoji velika razlika između toga hoću li ovu dijetu smisliti tako što sam je isprobao, tako što sam smislio ovo ili ono, ili sam jednostavno dopustio liječniku da mi je pripiše. Molim vas, nemojte se uvrijediti što sam ovo rekao tako suhoparno. Nije li istina, materijalističkom umu se čini kao ista stvar ako sam instinktivno pronašao dijetu koja je dobra za mene, ako sam je sam razradio, možda po savjetima liječnika, ili sam jednostavno dopustio liječniku da mi to pripiše. Konačna posljedica, rekao bih, ogleda se u činjenici da će mi dijeta koju mi je liječnik propisao u početku koristiti, ali nažalost to ima i štetnu stranu što dovodi do toga da pod stare dane lakše postanem glup nego što bih inače bio, što vodi u senilnost, dok me aktivno sudjelovanje u prehrani održava duhovno pokretljivim i do duboke starosti - naravno postoje i drugi čimbenici koji na to utječu. A ova igra aktivnosti i neaktivnosti, posebno je poremećena u svim liječenjima sugestijom, gdje se potpuno predajem i predajem svoju prosudbu, činim ono što druga osoba propisuje, nego čak i vodstvo svoje volje predajem prosudbi druge osobe. Stoga bi tretmani koji se oslanjaju na hipnozu i sugestiju trebali biti ograničeni. Samo ako sebi možete reći: sputanost volje, koja se javlja kod svake osobe koja se na ovaj način liječi, ne šteti dotičnoj osobi iz drugih razloga, a veću uslugu joj činite ako joj neko vrijeme pomažete na sugestivan način, onda možete koristiti takve stvari. Ali općenito, stvar je u tome da znanost duha mora ukazivati na ljekovita svojstva onoga što leži u djelovanju tvari, u učincima atmosfere, u učincima kretanja ljudskog organizma, ukratko, u svemu što nije izravno duhovno djelovanje, ali i ono što aktivno mora izroniti ili iz svijesti ili iz podsvijesti, uz inicijativu same osobe.
Te stvari su toliko važne, jer se upravo u dobu materijalizma, o tim stvarima najviše griješi, i jer, zaraženi tim pogledima koji tamo prevladavaju, može se danas doživjeti kao strašno, da se svakakve tendencije hipnoze i sugestije prenose u pedagogiju. Ovo uvođenje ovih tendencija u pedagogiju je nešto strašno, i možda ćemo u tom pravcu jasno vidjeti tek kada odgovorimo na pitanje: kako na ljudski organizam djeluju takve aktivnosti koje ga bude, umjesto da uspavljuju? Kao što čovjek, kad zaspi, u svojim predodžbama izvodi pokrete koji nisu popraćeni radnjama njegove volje, kao što se čovjek u određenoj mjeri odmara u odnosu na vanjski svijet, dok je u iskustvima svoje svijesti u pokretu, obrnut je slučaj kod euritmije. U euritmiji se postiže suprotno od uspavljivanja: dolazi do jačeg buđenja u usporedbi s uobičajenim stanjima svijesti. Hipertrofije predodžbi, poput onih prisutnih u snovima, raspršuju se, i umjesto njih u udove se šalje zdrava volja. Volja je u njenoj organizaciji stjerana u udove. I onda kada počnete proučavati kako različito, naprimjer, vokaliziranje euritmije utječe na donjeg čovjeka i gornjeg čovjeka, i kako euritmija koja tvori suglasnike utječe na donjeg čovjeka i gornjeg čovjeka, tada vidite da se u euritmiji može tražiti i značajan terapeutski element.