.- OSAMNAESTO PREDAVANJE, Dornach, 7. travnja 1920.
Uzroci bolesti. Teorija bacila. Sklonost biljaka da postanu životinje. Mineralizacija biljaka. Pluća kao Zemlja. Buđenje i uspavljivanje. Tifus. Kataralne bolesti. Abdominalne bolesti. Hod i rast. Sklonost gripi. Difterija. Meningitis. Alveolarpyorrhoe. Proces soli, proces Merkura i proces sumpora u starenju.
Mislim da je neophodno, da ono što bi se moglo nazvati vraćanjem na pravo podrijetlo patoloških pojava, prodre u naše znanstvene i medicinske studije. U novije vrijeme postoji sve veća tendencija ignoriranja stvarnog porijekla, i fokusiranja na stvari koje se događaju na površini. Vezano za tu fiksaciju na površini, je i činjenica da danas u običnoj medicini, u običnoj patologiji, kada čitamo ili slušamo opis neke vrste bolesti, uglavnom saznajemo kakav bacil uzrokuje određenu bolest, koja je ušla u ljudski organizam. Sada, naravno da je užasno lako odbaciti prigovore ovom uključivanju mikro organizama, iz jednostavnog razloga što više nema potrebe isticati da ti mikro organizmi postoje. Budući da se doista pojavljuju u određenom obliku za različite bolesti, opet je vrlo razumljivo da se ukazuje na taj specifični oblik, i da se zapravo pokazuje veza između oblika bolesti i ovog specifičnog bakterijskog oblika.
Sada, gledano čisto površno, cijeli taj pogled stvara grešku, koja se sastoji u tome da se zapravo potpuno odvraća od onoga što je primarno. Jer samo uzmite u obzir, da ako se tijekom bilo koje bolesti bacili pojave u velikim količinama u bilo kojem dijelu tijela, prirodno je da će ti bacili izazvati simptome, kao što će bilo koje strano tijelo u organizmu izazvati simptome, kao posljedica prisutnosti ovih bacila pojaviti će se sve vrste upala. Ako sada sve pripisujete djelatnosti ovih bacila, samo ste skrenuli pozornost na ono što bacili zapravo rade. Međutim, skreće se pozornost sa stvarnog podrijetla bolesti. Jer svaki put kada mikro organizmi nađu pogodno tlo za svoj razvoj u organizmu, to je pogodno tlo već stvoreno stvarnim primarnim uzrocima. Prvo treba obratiti pozornost na ovu oblast primarnih uzroka. Da bi to učinili, moramo se vratiti na put promatranja na kojem smo već bili i koji bi nam ponovno nakratko trebao zaokupiti pozornost.
Razmotrite opet biljnu površinu koja prekriva Zemlju, to jest, zbroj svega što pripada zemljinoj vegetaciji. Mora nam biti jasna činjenica da sva ovozemaljska vegetacija, dok raste iz Zemlje prema kozmičkom prostoru, nije samo poslana iz Zemlje prema ovom kozmičkom prostoru, već da je i sile izvlače, tako da, kao što smo već čuli, tu posvuda djeluju sile, koje su jednako dio rasta biljaka kao i sile koje djeluju iz Zemlje. To je stalna interakcija između sila koje na biljku djeluju iz Zemlje, i između sila koje na biljku djeluju iz izvanzemaljskog kozmosa. Pa, u čemu se sastoji taj način djelovanja koji je zapravo stalno prisutan u našem okruženju? Kad bi se dogodilo da te sile koje djeluju iz kozmosa dođu do punog izražaja, odnosno da potpuno zahvate biljku, kad planeti ne bi osigurali da se te sile opet mogu povući, odnosno da potpuno ne obuhvate biljku, i biljka bi, dok raste prema cvijetu i sjemenu, uvijek imala tendenciju da postane životinja. Postoji tendencija da se postane životinja. Ono što djeluje iz kozmosa, s druge strane, suprotno je i uravnoteženo tendencijom prema potiskivanju biljne prirode i mineralizaciji.
Stoga bih želio istaknuti da biljka zapravo drži sredinu između naginjanja soli, taloženju minerala u biljnoj tvari, i samozapaljenja, postajanja životinjom. To je nešto, što je stalno prisutno u vanjskoj prirodi.
Ali ovo što sam sada opisao, također je stalno internalizirano, centralizirano u samom ljudskom organizmu. Ljudski je organizam zahvaljujući svojim plućima prava Zemlja u malom, i sve što radi iz pluća djeluje prema dolje u ljudskom organizmu, na isti način na koji sile iz Zemlje djeluju prema gore u biljni organizam, koje idu iz Zemlje u biljni organizam. I sve što dolazi u kontakt s unutarnjom izmjenom plućne tvari i tako dalje, kroz disanje i rad srca, ima isti učinak kao i ovo kozmičko vanjsko (vidi crtež dolje).
Sada postoji potreba u ljudskom organizmu. Postoji potreba za svim onim što se u konačnici koncentrira iz organizma u rad srca, da se drži podalje od toga što je organizirano, konačno se koncentrirajući u unutarnjem metabolizmu pluća. Ove dvije aktivnosti ne smiju imati nikakav drugi učinak jedna na drugu, osim onog da između njih postoji, da tako kažem - ako smijem upotrijebiti izraz - eterska dijafragma ili astralna dijafragma. Ove dvije aktivnosti moraju biti odvojene. I moramo postaviti pitanje: je li ova dijafragma - koristim tu riječ samo da sugeriram sliku - stvarno tu? Postoji li takva dijafragma koja sprječava miješanje aktivnosti glave, vrata i pluća, s aktivnošću abdomena i prsnog koša, osim kroz vanjski ritam disanja? - Ta dijafragma postoji i to je sam vanjski ritam disanja. I onda dolazite do sklada gornjeg i donjeg čovjeka. Ono što se u čovjeku naziva ritmičkom aktivnošću, ovo ritmičko drhtanje, koje se fizički izvana izražava u ritmu disanja, ovo fizičko drhtanje nastavlja se u etersku i astralnu aktivnost i drži zemaljske sile gornjeg čovjeka, koje još uvijek dopiru do pluća, koncentriraju i razdvajaju nebeske sile donjeg čovjeka, koje djeluju odozdo prema gore, kroz aktivnost koja zatim dolazi do izražaja u srcu, baš kao što u kozmosu rade od periferije do središta Zemlje.
Sada pretpostavite da taj ritam ne radi kako treba, onda dijafragma koju ovdje figurativno koristim, a koja fizički nije tu, ali je uzrokovana sukobom ritmova, nije u redu. Tada se može dogoditi nešto što je analogno tome da je Zemlja previše aktivna za biljke. Ako bi djelovanje soli Zemlje na biljke postalo prejako, biljke bi postale previše mineralne. Tada se događa da, do određene mjere, eterska biljka koja je ugrađena u pluća, koja raste iz pluća baš kao što fizička biljka raste iz Zemlje, postaje uzrok, recimo, da pluća postanu otvrdnula. Dakle, zapravo otkrivamo da tendencija mineralizaciji biljke, može i u ljudskom organizmu postati prejaka.
Ali sklonost da postanemo životinje također može biti prejaka. Ako težnja da postanemo animalni postane prejaka, onda se u organizmu, u gornjem dijelu organizma, stvara sfera koja tamo ne bi trebala biti. Stvara se sfera u koju su ovi organi ugrađeni kao u etersku sferu i koja pogoduje onome što u organizmu ne bi trebalo biti favorizirano, životu malih biljnih životinja. Stvorena je sfera koja je povoljna za male biljne životinje. Ne treba nas čak zanimati ni odakle dolaze. Mora nas zanimati što im stvara povoljnu sferu za život. Ta povoljna sfera ne smije biti tu. U organizmu bi morala djelovati tako da se njeno djelovanje proširi na cijeli organizam. Ne bi smjela nastati kao posebna sfera. Ako se proširi na cijeli organizam, održava život cijelog organizma. Ako se nametne kao uključena mala sfera, postaje ozračje za životne uvjete malih biljnih životinja, što onda možemo dokazati u svemu, barem u mnogo čemu, što gornjeg čovjeka čini bolesnim.
Dakle, vraćajući se na ritmičku aktivnost i njen poremećaj, moramo tražiti stvaranje posebne sfere umjesto opće sfere raširene po organizmu, i riješiti zagonetku utjecaja bacila u ljudskom organizmu. Ali bez vraćanja na duhovne uzroke, ne možemo riješiti ovu zagonetku.
Upravo ono što se ovdje događa za biljni život - prije svega mislim izvan Zemlje - one je što se događa izvan Zemlje za vanjski život samih životinja i ljudi. I ovdje određene sile koje dolaze iz izvanzemaljskog kozmosa djeluju na ljude i životinje, i suprotstavljaju se silama koje dolaze iznutra (vidi gornji crtež, orange). Sile koje dolaze iz unutrašnjosti Zemlje lokalizirane su u određenim organima gornjeg čovjeka, dok su sile koje dolaze izvana, lokalizirane u čovjeku u organima koji pripadaju donjem tijelu. Opet, ako mogu tako reći, mora postojati barijera između ove dvije aktivnosti koje ovdje dolaze u obzir. Ovdje opet u ljudskom organizmu vidimo na djelu ritam. Samo se taj ritam sada razlikuje od ritma disanja. Ritam disanja se odvija u malim oscilacijama i teče kroz cijeli život osobe, kako ne bi došlo do bolesti gornjeg čovjeka. Jer u gornjem čovjeku mogu biti i bolesti koje su uzrokovane odozdo, jer se probava proteže prema gore i prema dolje. To se mora razlikovati. Ne možemo zamisliti ljudsko biće strukturirano shematski, već pojedine članove koji prožimaju jedni druge. Ali mora postojati zid između onoga što djeluje odozgo, kao da je došlo sa Zemlje, i onoga što djeluje odozdo, kao da je došlo iz nebeskog prostora. Zapravo, mi šaljemo snage našeg nižeg čovjeka da se suprotstave silama koje dolaze iz našeg gornjeg čovjeka, a za svaku individualnost mora postojati regulirani ritam između to dvoje, što se izražava u ispravnom odnosu između budnosti i spavanja. Svaki put kada smo budni jedna amplituda ovog ritma prisutna je na određeni način; kada spavamo prisutna je druga amplituda. U tom ritmu budnost-spavanje, budnost-spavanje, redaju se i drugi ritmički procesi, poput manjih valnih ritmova, koji jednostavno dovode do toga da se čak i u našem budnom stanju budimo s našim gornjim čovjekom i spavamo s našim donjim čovjekom. Između gornjeg i donjeg čovjeka odvija se stalna ritmička aktivnost, koja je samo, rekao bih, zarobljena u većim ritmovima kroz izmjenu jave i spavanja.
Sada zamislite da dođe do probijanja te granice koja postoji u ovom ritmu između višeg i nižeg čovjeka. Što se tada događa? Ono što se tada obično događa je da se čovjekova gornja aktivnost probije u donjeg čovjeka odozgo. Tada dolazi do eterskog proboja. Ono što bi eterski aktivno trebalo biti samo u gornjem dijelu tijela čovjeka prodire u donje tijelo. Događa se proboj suptilnijih sila. Međutim, jer dolazi do prodora suptilnih sila u donje tijelo, ovdje se stvara jedna takva sfera, koje opet ne bi trebalo biti, koja bi trebala biti raširena preko cijele osobe, a ne biti lokalizirana u donjem tijelu. Kao rezultat takvog proboja dolazi do svojevrsnog trovanja ili intoksikacije donjeg tijela. Aktivnost donjeg tijela više se ne može pravilno odvijati ako se aktivnost gornjeg dijela tijela odvija na ovaj način. Ali osim toga, ono što se ovdje stvara kao nova sfera je atmosfera za niže organizme životinjsko-biljnog tipa. I stoga možete reći sljedeće. Možete reći: proboj odozgo uzrokuje ono što kod ljudi postaje trbušni tifus. Činjenica da se takva atmosfera javlja kao nuspojava, koja je lokalizirana u donjem tijelu, stvara uvjete za život bacila trbušnog tifusa.
Tako smo jasno razlučili što je primarno a što sekundarno, a ako tako razlučite, recimo, što je primarno a što sekundarno, onda ćete i sebi reći: treba razlikovati koji su izvorni uzroci takve bolesti od onoga što su upalne pojave, koje naprosto proizlaze iz činjenice da se pojavljuje čitava vojska crijevne faune ili flore, posebno u tankom crijevu. Sve što se fizički javlja u tankom crijevu, pa tako i bacili - o njihovom podrijetlu ne treba govoriti, jer oni tamo ne mogu vegetirati i animalizirati se ako im se ne stvori atmosfera - sve što je tu kao aktivnost tih biljno-životinjskih ili životinjsko-biljnih bića, sve je reakcija na proces proboja gornje aktivnosti u donju aktivnost ljudskog organizma. Sve je to posljedica. Tako da se tu radi o traženju procesa iscjeljenja, ne odlaskom na sekundarno, već odlaskom na primarno. Želimo još razgovarati o tome, jer o tim stvarima zapravo možete govoriti samo ako ste u mogućnosti vratiti se njihovim pravim uzrocima. To je za današnju javnu medicinu, služenu javnu medicinu, gotovo nemoguće jer isključuje promatranje koje prelazi s materijalnog procesa na duhovni proces. Ali sve što je materijalno temelji se na duhovnom. Lako ćete moći oblikovati kliničku sliku, recimo, trbušnog tifusa, ako imate na umu ono što je ovdje upravo objašnjeno. Pomislite samo da je ova bolest vrlo često povezana s kataralnim simptomima pluća, a također i s poremećajima svijesti. Kataralne pojave u plućima proizlaze iz činjenice da je gornji čovjek lišen onoga što se događa u donjem čovjeku. Kada se dogodi proboj, to više nije uključeno u ono što se događa donjem čovjeku. Isto tako, organi koji prenose svijest u gornjem čovjeku, više ne mogu ispravno funkcionirati kada se ono što je trebalo prenijeti njihovu aktivnost probije u donjeg čovjeka. Cjelokupnu sliku trbušnog tifusa imat ćete pred dušom, kada stvarno uzmete u obzir ovaj primarni uzrok.
Hoću reći da ono što se inače vidi samo izvana, skupljanje vanjskih simptoma koji ne pripadaju jedno drugome, postaje toliko očito da bi se moglo, rekao bih, oslikati ih iz njihovih odnosa prema egzistenciji. Naravno, pod određenim okolnostima to može imati tako snažan učinak u ljudskoj podsvijesti, da se u čovjeku javlja poriv da prvo, proročanski objektivizira prije nego se to 'uslika' u sam organizam. Tada će čovjek osjetiti poriv da ono što mu izmiče u gornjem dijelu tijela naslika na zidu nekim plavim mrljama, a da ono što mu izmiče u donjem dijelu tijela naslika na zidu crvenim mrljama boje. Ako negdje hoda pojedinac koji se osjeća pozvanim da bude umjetnik, a ne krojač ili postolar, ali koji malo zna o tehnici slikanja, tada možete doživjeti da ako je taj pojedinac dovoljno jak, u isto vrijeme dovoljno robustan - za što ne mora biti izvana robustan - da suzbije bolesti donjeg tijela koje neprestano žele nastati, on te abdominalne bolesti objektivizira na zidu umjesto da ih unese u tijelo. Proizvode te čudne aktivnosti možete pronaći u ekspresionističkom slikarstvu. U velikom dijelu onoga što vidite na ekspresionističkim slikama, u svemu što se ističe crvenom i žutom bojom, potražite stanje osobe u odnosu na njen trbuh. I iz svega što je tu plavo- ljubičasto, pokušate pronaći liniju o stanju u gornjem dijelu tijela, u plućima, ili u svemu što ritmički radi s plućnom aktivnošću gore prema glavi. Zatim, ako pogledate takve stvari, također ćete pronaći čudan sklad između onoga što čovjek zapravo radi i kako je iznutra organiziran. Iz načina na koji čovjek živi, dobit ćete određenu intuiciju, kako biste stvorili sliku o funkcioniranju njegovog tijela. Zapravo, potpuno je pogrešno vjerovati da duševna aktivnost koju čovjek obavlja u vanjskom svijetu, kroz svoju cjelokupnu pojavu, kroz svoje cjelokupno djelovanje, ovisi samo o njegovom živčanom sustavu. Ovisi i cijelom čovjeku. To je slika cijele osobe. Može se postići intuitivni pogled da se i kod djece može promatrati kakav je intelektualno, kako teži kasnijoj dobi, ako zamislite, naprimjer, nekoga tko je osuđen u kasnijoj dobi preuzeti svu štetu usporenog rasta, u djetinjstvu jednostavno pokazuje da ono što mu ne dopušta da dovrši rast, da uzrokuje da izgleda nespretno i snažno. Iz načina na koji dijete djeluje relativno lako ili snažno, možete imati intuiciju o tome kako će rasti. Brojne slične pojave pokazuju nam kako cjelokupna gesta ljudske pojave, nije ništa drugo nego interakcija pokrenutih unutarnjih članova ljudskog organizma.
Bilo bi poželjno ovakve stvari uvrstiti u studij medicine. Zar ne mislite, da za ove stvari postoje najbolji preduvjeti. Ako ste osoba mlada u ranim dvadesetima, imate najbolju priliku uroniti u takve stvari. Kad dođete u tridesete, gubite ovaj talent. Nije više tako lako pronaći put u te stvari. Ali možete se educirati i osposobiti da razumijete takve intuicije. Također se možete osposobiti da gledate ljude na ovaj način kroz određene sposobnosti koje su ostale u vama unatoč razornoj obuci naših srednjih, a posebno naših viših studija, vraćajući se aktivnim snagama koje su još uvijek ostale u vama iz vašeg djetinjstva. Ali kad bi se pravi naglasak stavio na plastičniju anatomiju i fiziologiju u medicinskim studijima, to bi uvelike pomoglo u liječenju čovječanstva.
Prema primarnim uzrocima moraju se razmatrati i one bolesti koje se mogu javiti u epidemijama, unatoč tome što kod čovjeka imaju primarne uzroke kako je opisano. Za sve one ljude koji su, primjerice, skloni oštećenju ritma glava-grudi, čiji je najgrublji izraz u ritmu disanja, postoji sklonost dopustiti određenim atmosferskim prilikama, uključujući i određene izvanzemaljske pojave, da na njih imaju snažan učinak. Drugi, čiji je dišni sustav od samog početka zdrav, odolijevaju takvim utjecajima. Naprimjer razmislite, nešto ću izdvojiti: naravno, uvijek je slučaj da drugi uzroci mogu intervenirati i remetiti, ali možete razumjeti što je važno ako stvar opišete na ovaj način - zamislite da se morate nositi s zimom koja ima jak utjecaj na sunčevu aktivnost - sada ne govorim o svjetlosnom učinku, nego o sunčevoj aktivnosti - preko vanjskih planeta Marsa, Jupitera, Saturna. Takva zimska konstelacija ima drugačiji učinak nego kada sunčeva aktivnost dolazi do izražaja a Mars, Jupiter, Saturn, su daleko. Kad nastupi takva zima - to se vidi već po atmosferskim pojavama, one su drugačije nego inače - kod ljudi koji su predisponirani to ima snažan utjecaj na ritmičku aktivnost koja se odvija između grudi i glave, a koja najgrublji izraz ima u disanju. Može se reći: tendencija da se taj ritam ujednači, takvom kozmičkom konstelacijom je znatno ojačana kod ljudi koji su, primjerice, rođeni u zdravim okolnostima i unutarnje su snažni. Izvana mogu djelovati vrlo delikatno. Imaju vrlo visoko reguliran ritam disanja, a prema tome i ritam glava-grudi je visoko reguliran. Takav interno konsolidirani ritam ne može se lako poremetiti onim što djeluje vani. Moraju doći jake povrede da na to utječu. Ali za one kod kojih taj ritam već teče na određeni način nepravilno, takav utjecaj koji sam opisao na njih ima izvanredno snažan učinak, jer ritam koji je već oštećen, ima tendenciju pustiti da se još više ošteti, i svi ti ljudi koji se s takvim dispozicijama pojavljuju na onim mjestima na Zemlji na koje ova konstelacija posebno djeluje, kandidati su naprimjer, za takozvanu influencu, za gripu. Te stvari svakako moraju biti prisutne ako se želi stvoriti poseban teren za nešto poput influence i gripe.
S druge strane, u drugom slučaju imamo nešto složenije. Naravno, sva je čovjekova ritmička aktivnost takva da, unatoč činjenici da je svaki pojedinačni ritam cjelina za sebe, tekući, kontinuirani ritam, koji svoj najgrublji izraz ima u disanju, a također i ritam koji je pod utjecajem spavanja i budnosti, svi zajedno čine jedinstvo u ritmičkom sustavu čovjeka. I može se dogoditi da budući da gornji ritam, ritam glava-grudi, postane slab, donji ritam postane relativno prejak. Zatim, kada gornji ritam postane preslab, to jest izvan ispravnog položaja, tada ima tendenciju pustiti da donji ritam postane još nepravilniji, i tada donji ritam, koji dolazi iz aktivnosti slezene i drugih aktivnosti do kojih ćemo doći, djeluje prejako prema gore, i to stvara dispoziciju da izazove, da tako kažemo, da u određenoj mjeri izazove hipertrofiju gornjeg probavnog procesa sa svim svojim posljedicama. Zauzvrat se stvara posebno povoljna sfera za životne uvjete određenih mikro organizama. Cijela slika koju tada imamo je, da se upalni i simptomi paralize uvlače u gornju organizaciju, ali da se u toj gornjoj organizaciji pojavljuju čak i začeci organskih deformacija i organskih neoplazmi - ukratko, imamo kliničku sliku difterije. To je, rekao bih, neka vrsta proboja odozdo prema gore, nasuprot tifusnom proboju koji se događa odozgo prema dolje, a u biti je uzrokovan ovim što sam opisao.
Naravno, sve ovo znači da se mora uzeti u obzir dob osobe. Imajte na umu da tijekom nečijeg djetinjstva sva interakcija između višeg i nižeg čovjeka, uključujući ritmičku aktivnost koja posreduje, mora biti potpuno drugačija nego u kasnijem životu. U djetinjstvu, naprimjer, gornji čovjek mora imati mnogo jači utjecaj na donjeg čovjeka nego u kasnijem životu. U stvarnosti, dijete 'misli' više od odrasle osobe. Kolikogod čudno zvučalo, istina je, samo što djetetove misli ne postaju svjesne, već ulaze u organizam i pojavljuju se u njegovom rastu, u njegovim oblicima. Osobito u prvim godinama života vrlo je važno da se misaona aktivnost koristi za razvoj formativnih moći tijela. Ako tijelo više ne treba koristiti toliko formativnih sila za sebe, onda ih pohranjuje natrag, da tako kažemo, i one postaju temeljne snage pamćenja. Pamćenje se stoga uvijek javlja tek onda kada organizam manje koristi svoje formativne snage. Jer snage koje su u pozadini toga, preobražene su snage rasta i oblikovanja, koje se posebno snažno koriste za plastičnost organizma u prvim godinama života. Sve se u osnovi temelji na metamorfozi. Ono što nam se pojavljuje duhovno, samo je ponovna produhovljenost onoga što je prije imalo više fizički učinak, gdje se duh preselio u materiju. Stoga se mora činiti razumljivim, da mora postojati snažna obrana, posebno kod djeteta, protiv mnogih stvari koje se događaju u abdomenu. Ono što je nebesko, odnosno izvanzemaljsko, osobito se događa u donjem dijelu tijela. Razmislite još jednom, izvanzemaljski postoji posebna konstelacija, uzrokovana položajem Sunca u odnosu na druge planete, koja djeluje na takav način da se jak odraz tih konstelacija javlja u abdomenu. Što će biti rezultat? Kod odraslih, gdje je, rekao bih, ritmička aktivnost između gornjeg i donjeg čovjeka već došla do određenog smirenja, to će činiti malu razliku. Dijete će se morati snažno braniti od onoga što se iz kozmosa želi odraziti u trbuhu. Dakle, ako je donji dio djetetova tijela ozbiljno pogođen kozmičkom konstelacijom, djetetov gornji dio tijela mora se boriti izuzetno snažno. Ovo konvulzivno naprezanje sila koje se zapravo ne bi trebale koristiti tako snažno u djetetovom gornjem čovjeku, dovodi do Meningitis cerebrospinalis epidemica. Tako da definitivno možete vidjeti način na koji se te stvari poslane u ljude iz izvan ljudske prirode. Želio bih reći da kad jednom imate ovo u pozadini svojih predodžbi, možete oslikati cijelu sliku meningitisa sve do ukočenih vratnih mišića. Budući da se takav napor gornjeg čovjeka događa u djetetu, jednostavno se moraju pojaviti upalne pojave u gornjim organima, u membranama leđne moždine ili mozga, koje onda djeluju na takav način da na tom tragu slijede i druge pojave.
Nužno je, prije svega, da se perspektiva ljudskog bića proširi, prije svega u odnosu na interakciju njegovih vlastitih članova i u odnosu na interakciju onoga što je u njemu izvan ljudske, pa čak i izvanzemaljske prirode. Naravno, ne želim da takve stvari dovode do pravljenja horoskopa i slično, što smatram najvećom besmislicom u odnosu na mnogo što a što se danas događa, ali dovoljno je ako se zna odakle takve stvari dolaze. Posebno je svijest o tome neophodna za proces ozdravljenja. Jer zapravo je manje važno možemo li reći: kvadriranje ove zvijezde s onom zvijezdom uzrokuje ovo ili ono. - To može biti korisno za kozmičku dijagnozu, ali nije u tome stvar, bitno je da se može liječiti. Sutra ćemo s današnjeg razmatranja prijeći na razmatranje onih tvari u izvan ljudskoj prirodi koje su obrambene tvari i sadrže obranu protiv onoga što se na taj način šalje u ljudski organizam. Općenito, bilo bi potrebno da ovo prepoznavanje gornjeg čovjeka dobije više prostora u medicinskoj znanosti, jer vjerujem da bi to prepoznavanje rezultiralo većom suradnjom liječnika u interesu zdravlja ljudi. Ako se liječnik specijalizira, gubi interes za cijelog čovjeka. Ne kažem da se liječnik ne bi trebao specijalizirati, jer jednostavno tehnike koje se s vremenom pojavljuju, u određenoj mjeri vode do te specijalizacije. Ali kada dođe do specijalizacije, želim reći da suradnja i interakcija liječnika specijalizanata treba biti sve veća.
To postaje jasno kada pogledate nešto popu onoga o čemu je također postavljeno pitanje, mislim na Pyorrhoea alveolaris, gnojenje alveolarnog ruba. Kada se to dogodi, zapravo se ne radi samo o nečemu lokalnom, kako neki smatraju, nego se radi o dispoziciji cijelog organizma koja je samo lokalizirana u području zuba. Naprimjer, postala bi uobičajena praksa da stomatolozi, primijetivši početak ove bolesti, na neki način navedu druge liječnike na razmišljanje: dotična osoba kod koje se pojavilo ovo gnojenje je s izvjesnom vjerojatnošću kandidat za dijabetes, time bi se učinilo mnogo dobrog. Jer ono što smo u određenoj mjeri okarakterizirali, ono što je izraženo u dijabetesu, zapravo je lako liječiti sve dok ostaje u gornjem čovjeku, klica Pyorrhoea alveolaris. To je ono što se premalo uzima u obzir, da se donji čovjek može proširiti na gornjeg čovjeka, i da tada dolazi do osiromašenja ili obogaćivanja, što je neprikladno, gornjeg ili donjeg čovjeka. Ako se sklonost upalnom stanju inicijalno javlja kod donjeg čovjeka, onda postoji suprotan, polarni oblik bolesti. Toliko toga ovisi o ovom znanju.
Stoga će se činiti potpuno razumljivim da cjelokupno etersko tijelo, koje sadrži ljudske sile rasta, mora drugačije djelovati u djetinjstvu nego u kasnijem životu. U djetinjstvu etersko tijelo mora puno više intervenirati u fizičko funkcioniranje. Ono mora imati organe u kojima ima izravne točke napada, da tako kažem. To je posebno neophodno u životu fetusa, da etersko tijelo ima izravne točke napada kako bi imalo učinak na fizičko tijelo. Ali to je također slučaj u ranom djetinjstvu, kada se oblici ne samo formiraju, već se događa i rast, a kako dijete raste i postaje sve veće, mora se u isto vrijeme upotrebljavati i snaga plastičnosti. Stoga su potrebni organi, kao što je timus, a donekle i štitnjača, koji svoje najveće zadaće imaju u djetinjstvu, koji onda u regresiji degeneriraju, ako su na njih prejako djelovale fizičke sile.
Jednostavno je potrebno da u djetinjstvu postoji snažna kemija u organizaciji, koju kasnije više zamjenjuju toplinski efekti. Želio bih reći da čovjek prolazi kroz nešto u svom životu što je simbolizirano spektrom, utoliko što je to simbolizirano tako da više gledamo u kemijski dio spektra (plavo, ljubičasto), zatim svjetlosni dio (zeleno, žuto), i gledanjem u toplinski dio spektra (crveno). Čovjek prolazi kroz organizaciju koja zapravo ima ovaj smjer (vidi gornji crtež). U djetinjstvu je više ovisan o kemijskim aktivnostima, zatim prelazi na aktivnosti svjetla, a zatim na toplinske aktivnosti. Organi koji eterskom tijelu omogućuju kemijsku aktivnost u fizičkom tijelu su žlijezde poput štitnjače, timusa i nadbubrežnih žlijezda. Stoga, budući da je kemija na određeni način povezana s tim organima, čovjekovo je utjelovljenje je usko povezano s aktivnošću tih organa, odnosno s eterskom aktivnošću koja stoji uza njih. Među funkcijama nadbubrežnih žlijezda je, naprimjer, ova: čini ljude blijedim ili crvenih obraza i tako dalje. Ako nadbubrežne žlijezde degeneriraju, to se mora odraziti na boju kože. Dovoljno je da se prisjetite takozvane Addisonove bolesti koja se temelji na degeneraciji nadbubrežnih žlijezda, gdje ljudi tamne, i moći ćete dublje sagledati te veze. Sve to upućuje na određenu kemiju u organizmu. To je ono što posebno vrijedi za život fetusa, dok su učinci svjetlosti relevantniji za život, recimo, od četrnaeste godine nadalje. Onda na scenu stupaju aktivnosti koje su povezane sa toplinskim životom.
Ovo je važan, iznimno važan pokazatelj i mjerilo ljudskog života općenito. Istina je da život djetinjstva, osobito život fetusa, predstavlja neku vrstu prevladavanja procesa soli, ali više nakon djetinjstva neku vrstu procesa žive, a stariji život u tom pogledu, predstavlja neku vrstu procesa sumpora, odnosno, u djetinjstvu treba najviše paziti na proces soli, u srednjoj životnoj dobi na proces žive, a u kasnijoj životnoj dobi na proces sumpora ili fosfora, i oni se moraju regulirati. Ako uzmete u obzir da u ljudskom organizmu također postoji ovo trojstvo organizirane kemije, organiziranog procesa svjetlosti, organiziranog procesa topline, organiziranog procesa soli, žive, sumpora, to će vam dati ideju kako cijeli život ima organizirajući učinak na ljude. Način života - ne mislim samo na prehranu, nego na cjelokupnu aktivnost čovjeka - djeluje kemijski na dijete, i snažno, intimno djeluje na organizam. Taj, rekao bih, jači svjetlosni proces kod vrlo mladih ljudi ima takav utjecaj na cijeli organizam, da je položena klica za sve što može uzrokovati i duševne poremećaje. Čovjek je, želim reći, u mladosti najprijemčiviji za dojmove vanjskog svijeta. Bilo da smo u ovoj dobi suočeni s vanjskim životom koji je nelogično strukturiran ili s vanjskim životom koji je logično strukturiran, to ima veliko značenje za cjelokupnu konstituciju duše u kasnijem životu. Sutra ćemo nastaviti govoriti o ovim stvarima, posebno s patoloških aspekata o kojima smo danas razgovarali, a zatim ćemo prijeći na terapijske aspekte.