.- DEVETNAESTO PREDAVANJE, Dornach, 8. travnja 1920.
Nasljeđivanje. Uloga muškog i ženskog. Dijabetes i duševne bolesti. Hemofilija. Antimon. Antimon kao planetarni učinak. Sposobnost zgrušavanja krvi i stvaranje proteina. Učinci antimona. Školjka kamenice. Kamenice kao hrana. Trbušni tifus. Belladona.
Danas i sutra ću pokušati obraditi što više toga. Prvi poticaj - ono što se može dati u ovom ciklusu zapravo je samo poticaj - uglavnom se odnosi na poznavanje puta, što znanost duha može dati, koje izvan ljudske tvari se unose u organizam, a time i njihove protu učinke. Ako imate potpuni pregled učinka neke tvari, onda imate vodič za korištenje iste kao lijeka, i možete sami prosuditi. I to je puno bolje nego poštovati propise koji kažu da je jedno za ovo, a drugo za ono. Sada ću morati krenuti od nečega naizgled vrlo udaljenog da bi došao do nečega vrlo blizu. Među pitanjima koja su se postavljala uvijek je bilo jedno koje naravno mora zanimati sve nas, a to je pitanje nasljeđivanja, prenošenja. Ima izuzetno važnu ulogu u procjeni, kako zdravih, ili barem relativno zdravih ljudi, tako i bolesnih ljudi.
Moramo reći da se ovo nasljeđivanje, ovo prenošenje, proučava na vrlo apstraktan način u sadašnjoj materijalističkoj prirodnoj znanosti; nipošto tako da iz toga može proizaći mnogo toga praktičnog za život. Ali upravo kada se netko ozbiljno upusti u proučavanje nečega poput nasljeđa, shvati da je to krajnje čudesno - više za egzoterika, dok je za ezoterika to zakon koji mu je jasan - da sve što je važno da ljudi znaju o vezama u svijetu, da kad tad izađe na vidjelo na prilično vidljiv način. Vanjskom objavom, nešto uvijek pokazuje koje skrivene, ali vrlo učinkovite sile postoje u prirodi. To se posebno mora imati na umu kada se proučava nasljeđe. Jer s druge strane, sve što je povezano s nasljeđem, stalno se podcjenjuje, zaogrne iluzijama, tako da se ne može ispravno prosuditi. Jednom formirate sud o nasljeđu, ali se onda to ne slaže s drugim pojavama. Upravo zato jer su činjenice o nasljeđu jako zaogrnute iluzijama, a to ima veze s činjenicom da su muškarac i žena uključeni u nasljeđe na posve pravilan, ali teško reguliran način. No kako se zakon očituje, nije uvijek moguće da postoji jasna reguliranost. Nasljedne su pojave dakle pravilne, ali teško ih je regulirati. Baš kao što se držanje grede za ravnotežu u vodoravnom položaju temelji na zakonu, ali ako stalno stavljate nešto lijevo ili desno, dolazi do otklona na jednu ili drugu stranu, to strogi zakon čini teškim za reguliranje. Otprilike tako je i s nasljednim pojavama. Sličan je to zakon kao i onaj koji gredu za ravnotežu drži vodoravno. Ali ta se pravilnost očituje u jakoj varijabilnosti u njezinoj pojavi, a to je zbog činjenice da su u nasljeđivanju uvijek uključeni muškarac i žena, naime muško i žensko na način da u nasljednom procesu muško uvijek prenosi ono što čovjek duguje zemaljskoj egzistenciji, ono što duguje zemaljskim silama, dok je ženski organizam više orijentiran na prenošenje onoga što dolazi iz vanzemaljskog kozmosa. Moglo bi se reći: Zemlja neprestano postavlja zahtjeve muškarcu, ona ga organizira svojim silama. To je također uzrok nastanka muške spolnosti. Nebo, ako možemo tako reći, neprestano postavlja zahtjeve ženama. Ono neprestano utječe na njihovo formiranje. Ono je to koje ima prevladavajući utjecaj u svim unutarnjim organizacijskim procesima. To opet upućuje na nešto što sam već rekao. Ako kroz ovo se stvara sljedeće. Ako zamislite da se kroz začeće razvija žensko biće, to žensko biće ima tendenciju da se sve više i više integrira u izvanzemaljske procese. Sve više teži, ako mogu tako reći, da bude uzeto u nebo. Kako se razvija muško biće, ono teži da ga Zemlja sve više apsorbira. Dakle, nebo i Zemlja zapravo rade zajedno. Jer ovo što govorim nije tako da bi se moglo protumačiti: nebo radi na ženi i Zemlja radi na muškarcu, već oboje rade na oboje, i kod žene se krak grede okreće prema nebu, a kod muškarca prema Zemlji. To je strogi zakon; ali je varijabilan. Međutim, to rezultira određenom posljedicom. Kroz ono što žena nosi u svom organizmu, u njoj se neprestano bori ono zemaljsko. Ali postoji posebnost: bori se samo u organizmu, ne u klici, ne u sjemenu. Dakle, ova borba između neba i Zemlje ograničena je u ženskom organizmu, na sve organizacijske procese koji leže izvan formiranja sjemena, odnosno izvan formiranja jajašca, izvan onoga što je integrirano u reproduktivne procese, tako da organizacija žene stalno izbjegava sile svojstvene reproduktivnom procesu. Ono što je pohranjeno oko reprodukcije, stalno se izbjegava, tako da se može reći: postoji tendencija da se preko muškarca prenese ono što je svojstveno njihovim reproduktivnim moćima, odnosno ono što se može naslijediti. Kod žena postoji tendencija izbjegavanja ovog prenošenja. Ali ima jaču nasljednu tendenciju u svojoj moći formiranja jaja.
Stoga se može postaviti pitanje: kako se možemo suprotstaviti razornim silama nasljeđa u ljudskom društvu? Nije li istina da se sile nasljeđa ne zaustavljaju samo na takozvanom duhovnom i na takozvanom fizičkom, to se jednostavno očituje u pojavi u obiteljima u kojima vladaju duhovne bolesti, da se u slijedu generacija lako može pojaviti dijabetes, tako da metamorfoza ide s jedne strane na drugu. Stoga je iznimno važno pitanje: kako ljude zaštititi od razornih učinaka nasljeđa? - Protiv toga nema drugog lijeka nego, prvo, osigurati da svijet žena bude što je moguće zdraviji, jer tada će kroz svijet žena vanzemaljski utjecaj biti uvučen u naš zemaljski proces, a također će se dogoditi da će se ženski organizam nastaviti boriti protiv onih procesa koji djeluju na prijenos nasljednih oštećenja kroz klicu. Dakle, u društvu u kojem je važno da su žene zdrave, bori se protiv štetnog utjecaja koji dolazi od zemljinih sila u pogledu nasljednih procesa, jer se na taj način poziva na djelovanje balansirajućih učinaka koji dolaze od izvanzemaljskih sila koje, donekle imaju svoj zemaljski akumulator samo u ženskoj organizaciji. To je nešto što je iznimno važno uzeti u obzir.
Ovo što sam upravo rekao je nešto što se odnosi na sve zemaljske i vanzemaljske sile, to je nešto vrlo univerzalno. Ali to postaje očito kada imate posla s hemofiličarima, hemofiličnim bolestima. Treba istaknuti da se o fenomenima nasljeđa ne treba govoriti općenito, već treba proučavati gdje konkretne činjenice jasno upućuju na nasljeđe. Proučite ove nasljedne pojave kod hemofiličara. Tu nalazite vrlo neobičan fenomen, koji vam je svima poznat, i koji je samo vanjski izraz onoga što sam upravo objasnio: otkriva se, da se krvlju obitelji hemofilija prenosi samo kod muških osoba, ali da se prenosi samo preko ženskih osoba, tako da žena koja je kći hemofiličara ima tendenciju prenijeti hemofiliju na svoje muško potomstvo, pa makar je i sama nemala; ona to ima jer je dio obitelji. Muškarci, s druge strane, postaju hemofiličari. Međutim, ako se ožene ženama za koje je jasno da ne potječu iz obitelji hemofiličara, hemofilija se ne prenosi.
Eto vam onoga što je, kada to analizirate, jasan vanjski izraz onoga što sam upravo rekao, a pojave kod hemofiličara mnogo jasnije pokazuju od svih Weismannovih eksperimenata koji su nedavno izvedeni, kako stvari funkcioniraju kada je u pitanju nasljeđivanje. To je ono što treba smatrati bitnim za cjelokupnu procjenu ljudske organizacije, a ljudsku organizaciju moramo procjenjivati na temelju onoga što na nju može utjecati.
Što je osnova hemofilije? Uostalom, i površan pogled na nju pokazuje na čemu se temelji. Sposobnost krvi da se zgruša nije prisutna, tako da osoba može iskrvariti do smrti pri najmanjem otvaranju prema van, kroz puko krvarenje iz nosa, tijelom bilo kakve stomatološke operacije, tako da stvari koje jednostavno uzrokuju zgrušavanje krvi na mjestu rane, kod hemofiličara ne uzrokuju da se to dogodi. Na tome se zapravo temelji cijeli učinak, na nesposobnosti krvi da se zgruša. Krv stoga mora imati nešto u sebi što sprječava njenu sposobnost zgrušavanja, i ako ono što ima u sebi ima prejak učinak, to neće poništiti sile koje počinju djelovati izvana kada se krv zgrušava. Kada se krv zgrušava, imamo posla s vanjskim silama. Ako postoji nešto u krvi što nam dopušta da se suprotstavimo tim silama, onda postoji preveliko ukapljivanje krvi, prejaka tendencija fluidnosti krvi.
Lako ćete uočiti da je tako jaka tendencija ka ukapljivanju krvi povezana s cjelokupnom formacijom čovjekova 'Ja'. Ali nije tako površno povezano s 'Ja' formacijom; povezano je s onim što je u čovjekovu 'Ja' aktivno kao volja, a ne s onim što je u 'Ja' aktivno kao predodžba. Dakle, sve što jača ili slabi volju u čovjeku, povezano je s organizacijom koja uzrokuje prejaku sposobnost krvi da se ukapljuje. Želim reći, da nam ovdje povijest daje lijep slučaj, koji pak pokazuje kako se ispravnim tumačenjem mogu otkriti neke tajne prirode. I znanost i povijest daje nam poznati slučaj Engadina, koji vam je možda poznat, poznati slučaj Engadinskih djevica. Te dvije Engadinske djevice predstavile su nešto što, rekao bih, može imati prosvjetljujući učinak na znanje koje je potrebno medicini. Ove dvije Engadinske djevice potječu iz obitelji oboljelih od hemofilije i donijele su čvrstu odluku da se ne udaju, tako da se ove djevice u povijesti pojavljuju kao borci protiv prijenosa hemofilije.
Sada u takvom slučaju, stvari moramo sagledati ispravno. Svakako nije osobitost svih djevojaka iz obitelji hemofiličara da na ovaj način izbjegavaju reproduktivni instinkt. To uključuje razvoj jake subjektivne volje, upravo one subjektivne volje koja je djelatna u 'Ja', koja ne djeluje u astralnom tijelu. Tako je moralo biti s njima. To znači da je ono što su te žene imale u svom 'Ja', u svojoj volji, na neki način povezano sa silama koje na neki način djeluju upravo kod hemofiličara. Ako se te sile osnaže svjesno, mogu postati jače nego kod onih koji nisu hemofiličari. To je nešto što, kada se prepozna na pravi način, dovodi do sagledavanja sila koje su zapravo svojstvene krvi, do spoznaje kako se odvija interakcija s izvan ljudskim. Promatrajući te sile u krvi koje su povezane sa svjesnom voljom, može se saznati kakva je veza ljudske volje s izvan ljudskim silama. Stvari stoje tako da određene izvan ljudske sile imaju taj unutarnji odnos sa silama čovjekove volje, koji se temelji na činjenici da je tijekom evolucije u oblasti prirode, da je zadnje eliminirano ono što ima veze sa svjesnom ljudskom voljom, što ima ikakve veze s ljudskom voljom. To je zadnje eliminirano u oblasti prirode.
Sada je riječ o proučavanju nečega što je vani u prirodi među izlučevinama procesa oblikovanja čovjeka, i što svojim vlastitim kvalitetama pokazuje kako se može povezati s procesom oblikovanja čovjeka. Tako nešto zapravo se već dugo proučava u prirodi, i ovakvo kakvo je, izuzetno je teško previdjeti, jer je teško ponovno aktivirati snage koje je atavistička medicina sačuvala čak i u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću, kod današnjih intelektualnih ljudi. Ono što se tamo proučavalo je sve što ima veze s antimonom.
Antimon je vrlo čudno tijelo. Vjerojatno su zato oni koji su imali toliko veze s antimonom, poput legendarnog Basilius Valentinusa, toliko proučavali antimon. Dovoljno je samo pogledati određena svojstva antimona i tada ćete, rekao bih, prepoznati na koji je osebujan način antimon uključen u cijeli proces prirode. Na osebujan je način uključen u cijeli proces prirode. Promislite samo da je antimon toliko uključen u proces prirode da, prvo - to je možda najmanje svojstvo - ima izvanredan odnos prema drugim metalima i drugim tijelima, tako da se čini da ima mnogo zajedničkog s tim drugim tijelima, posebno sa sumpornim spojevima drugih tvari. Sumpor ima to specifično djelovanje u prirodi, o čemu smo već barem djelomično govorili. Sklonost antimona prema sumpornim spojevima drugih tvari, pokazuje kako je uključen u proces prirode. Ali drugo svojstvo antimona još više pokazuje koliko je on uključen u proces prirode. To je zato što se, tamo gdje je u mogućnosti, pojavljuje u resastoj kristalizaciji, odnosno stremi u liniju, daleko od Zemlje. Tamo gdje se antimon, rekao bih, nakuplja u formiranju linija, možete svojim očima vidjeti, da tako kažem, kristalizacijske sile koje dolaze iz izvanzemaljskog u zemaljsko. U tim šiljastim i resastim tvorevinama antimona djeluju sile, koje se inače pojavljuju s većom pravilnošću i tvore kristale. Antimon supstanca otkriva koliko je uključena u cijeli proces prirode. Isto tako, ono što se događa u procesu taljenja snažno pokazuje kako je antimon izdajica sila kristalizacije. Kroz proces taljenja dobivate antimon u takvom obliku da je sitnih vlakana.
Drugo svojstvo antimona je da kada se žari, može oksidirati i gorjeti na određeni način. Bijeli dim koji se tamo formira pokazuje posebnost određenog odnosa s hladnim tijelima, gdje se lijepi i proizvodi poznate cvjetove antimona - opet nešto gdje se moć kristalizacije otpušta, da tako kažem, u dodiru s drugim tijelima.
Ali najnevjerojatnija stvar od svega je osebujna obrambena moć koju antimon ima protiv sila koje sam tijekom dana opisao kao, da tako kažemo, podzemne sile, sile u kojima igraju elektricitet i magnetizam. Ako antimon obradite na određeni način elektrolizom, i zatim ga dovedete do katode i dodirnete talog antimona na katodi metalnim vrhom, tada antimon eksplodira, uzrokujući male eksplozije. Ova obrana antimona od elektriciteta, ako joj se samo malo pomogne, tako je iznimno karakteristična za antimon. S antimonom stvarno vidimo kako se tijelo uklapa u cijeli proces prirode. Druge tvari to ne pokazuju na tako, rekao bih, nametljiv način.
Sada, ono što pokazuje ovaj ilustrativni slučaj može se razumjeti samo ako se pretpostavi da sile koje djeluju u prirodi djeluju posvuda; samo kada ih tvari pokazuju u posebno velikom stupnju, te su sile posebno koncentrirane u tim tvarima. Ali ono što djeluje u antimonu zapravo je prisutno posvuda. Ova antimonizirajuća sila je ono što kod ljudi ima učinak reguliranja, ali na takav način da ljudi u svom normalnom stanju crpe ovu antimonizirajuću silu od izvanzemaljskog. U određenom smislu, ono što je učinak antimona dobivaju u koncentriranom obliku od izvanzemaljskog. U normalnom stanju čovjek se ne okreće antimonizirajućoj sili u zemaljskom i onome što je koncentrirano u antimonu, nego se okreće vanjskoj, izvanzemaljskoj sili antimona. I naravno da sada ima smisla pitati: što je ta antimonizirajuća sila u izvanzemaljskom?
Planetarno govoreći, to je interakcija Merkura, Venere i Mjeseca. Ako ne djeluju pojedinačni, nego rade zajedno, onda nemaju živin učinak, ni srebra, ni bakra, onda djeluju na isti način na koji antimon djeluje na Zemlji. To je nešto što se jednostavno mora istražiti, traženjem takvih konstelacija u smislu njihovog učinka na ljude, gdje su tri sile, sila Mjeseca, sila Merkura, sila Venere, neutralizirane odgovarajućom opozicijom i položajem kvadranta. Ako se međusobno neutraliziraju, ako svo troje međusobno djeluju na način da se međusobno neutraliziraju, tada se odvija ista interakcija koja u slučaju antimona koristi Zemlja. U svemu što je antimon na Zemlji, iz Zemlje djeluje ista sila, koja na Zemlju djeluje od izvanzemaljskog, iz ova tri planetarna tijela.
Ovdje dolazimo do nečega što još moram spomenuti. Kada je u pitanju zemljina konstitucija, zapravo se pogrešno govori ako se govori samo o pojedinačnom komadu kad je u pitanju nešto poput antimona. Sav antimon u organizaciji Zemlje je jedna jedinica, baš kao što je svo srebro i zlato na Zemlji jedinica. To ne dolazi toliko od pojedinačnog komada. Ako uklonite pojedinačni komad antimona iz Zemlje, jednostavno kopate po ukupnom tijelu antimona Zemlje, koje je ugrađeno. Dakle, to je dio cjelokupnog tijela antimona. Dakle, s jedne strane, opisali smo sve što postaje očito, da tako kažemo, kroz učinak antimona. Svakom učinku u prirodi, sada se suprotstavlja protu učinak. Upravo osciliranjem učinka i protu učinka, uvijek nastaje oblikovano tijelo.
Sada vidite, sada moramo tražiti ove suprotstavljene sile. Te suprotstavljene sile postaju nam vidljive kada možemo prepoznati i prozreti činjenicu da sile antimona djeluju na ljude u trenutku, gdje je zapravo nešto, što je u čovjeku regulirano, usmjereno prema van. Upravo te sile antimona djeluju na zgrušavanje krvi. Tamo djeluje antimoniziranje. Gdje god krv u svom sastavu i u svom protoku pokazuje tendenciju zgrušavanja, postoji antimonizirajuća moć. Gdje god krv pokušava pobjeći ovoj sili zgrušavanja, prisutni su kontra učinci. Tako da tamo gdje smo suočeni s krvarenjem, zanimljivo, pronalazimo anti-antimonizirajuće sile. Tu imamo anti-antimonizirajuće sile. Ali ove anti-antimonizirajuće sile su identične onima za koje bih mogao skovati izraz 'albuminizirajućim' silama, silama koje stvaraju proteine, koje imaju takav organizirajući učinak da potiču stvaranje proteina. Jer ono što sprječava zgrušavanje krvi su sile koje stvaraju proteine.
Na taj način dolazimo do razumijevanja odnosa između antimonizacije i albuminizacije u ljudskom organizmu. Moram reći, vjerujem da bismo, ako bismo proučavali ovu međuigru antimonizacije i albuminizacije, dobili temeljite uvide u bolest i procese ozdravljenja. Jer što su procesi albuminizacije? To su procesi kroz koje se sve plastično, sve kreativno u prirodi ugrađuje u ljudski i životinjski organizam, radi ugrađivanja supstance. Antimonizirajuće sile su one koje su, djelujući izvana, da tako kažemo, plastični umjetnici koji supstanci za ugradnju daju oblik. Sile antimona imaju odnos s unutarnjim organizacijskim silama organa.
Dakle, molim vas, sada napravite razliku između dva procesa - to je važna razlika - u organu, recimo, jednjaku. Jednjak je iznutra organiziran. U određenoj mjeri možete pratiti njegovu unutarnju strukturu, a da u početku ne vodite računa o tome kakav se proces odvija, kako duž jednjaka teče kaša hrane i tako dalje. Zatim jednjak radi s onim što ulazi u ljudski organizam. Tako možete apstraktno odvojiti unutarnje procese u organu i ono što se događa u organu kada radi s onim što se dostavlja izvana. To su dva različita procesa. Antimonizirajuća moć kod ljudi djeluje tamo u samom organu. Čovjek je zapravo antimon ako se razmisli o svemu što se u njega unosi izvana. On je sam antimon. Stvar je u tome da se ne smije preopteretiti unutarnja sila koja stvara organe u normalnom životnom procesu, ovom silom koja stvara antimon. Silu koja stvara antimon ne smije se unositi u normalni životni proces, inače trujete organizam previše ga stimulirajući. Ali ako ga je potrebno više stimulirati, onda morate unijeti ono što inače ne smijete unijeti. Ovdje dolazimo do učinka antimona koji je specifično različit zbog gore opisanih karakteristika antimona, bilo da antimon nanosite izvana ili iznutra. Ako ga koristite iznutra, morate pokušati dobiti antimon u tako velikom razrjeđenju da ga možete unijeti u gornjeg čovjeka. Unesete li ga u donjeg čovjeka, tada će antimon djelovati izrazito stimulativno na poremećene organske tvorbe i unutarnje organske procese. Fino potencirani antimon stoga, može igrati veliku ulogu u određenim oblicima trbušnog tifusa.
S druge strane, učinak je nešto drugačiji i postiže se ako se antimon uzima u slabijoj potenciji, ako se to čini izvana putem masti i slično. Naravno, također se može ispostaviti da ćete možda pribjeći moći rafiniranog antimona i za vanjske svrhe. Ali u suštini učinak će biti postignut izvana uzimanjem općenito nižih potencija.
Iz ovoga možete vidjeti da se takav lijek, koji je ujedno izvanredno koristan lijek, uklapa u ono što sam rekao, koji u isto vrijeme neprestano pokazuje svoje fluktuacije. Stoga ćete se morati držati činjenice da je antimon najbolje koristiti interno kada imate posla s ljudima jake volje, a da biste trebali koristiti vanjski antimon kada imate posla s ljudima slabije volje. Na ovaj način trebate specijalizirati. Iz ovoga možete vidjeti da je unutar carstva minerala nešto dodano antimonu što ima unutarnji odnos s ljudskom voljom, u smislu da što je ljudska volja svjesnija, to se više osjeća prisiljenom proizvesti protu učinak antimonu. Ljudska volja ima destruktivan učinak na sve one sile koje sam vam prije opisao i koje čine osebujno ponašanje antimona. Dok je sve što kod ljudi ima organizirajući učinak zapravo podržano od strane sila antimona pod utjecajem misaonih sila, ali posebno nesvjesnih misaonih sila, uključujući misaone sile koje još uvijek nesvjesno djeluju kod djece, naprimjer, zajedno s njima djeluju sile antimona. Dakle, ako unesem antimon u ljudski organizam na bilo koji način, i on u početku može imati jak učinak kroz svoja svojstva, on u čovjeku formira jakog fantoma. Snage unutarnjih organa odmah se stimuliraju, i ne preostaje ništa za ono što je uneseno u ljudski organizam: povraćanje, proljev - što je zbog činjenice da se učinak vraća na organe i ne širi se na susjedstvo organa. To je vidljivo i kod protu djelovanja.
Ako ste dobro organizirani, protiv štetnog djelovanja antimona možete se boriti istim sredstvima koje inače ljudi iz nekog instinkta rado primjenjuju na sebi, kojima se regulira održavanje cirkulacije i ritmičkih procesa. Konzumacija kave ima uravnotežujući učinak na te ritmičke procese - samo opisujem činjenice, naravno, ne želim ništa preporučiti, jer u nekom drugom odnosu može biti vrlo štetno ako samom 'Ja' oduzmete regulaciju ovih ritmičkih procesa, ali o tome ne želim govoriti, samo iznosim činjenicu. Ispijanje kave unosi određenu razinu regulacije u ritmičke procese kada osoba nije dovoljno duševno jaka da ih regulira. Stoga je kava svojevrsni protuotrov za procese trovanja uzrokovane antimonom, jer stvara ritam između unutarnjeg organskog djelovanja i onoga što leži vani. Također igra u određenom ritmu. Razlog zašto pijemo kavu je stvaranje stalnog ritma između naših unutarnjih organa i onoga što se događa u blizini organa, i hrane koju konzumiramo.
Sve nas to navodi da se usredotočimo na nešto drugo, naime na procese albumenizacije. Oni su ojačani, odnosno ojačani su svi oni procesi koji sada leže s onu stranu, s onu stranu gdje organi nemaju svoju unutarnju organizacijsku moć, nego gdje se probava odvija vanjskim djelovanjem organa, dakle, sve što se mehanički događa u kretanju crijeva i sve ostalo što se događa u probavi, opet je u bliskoj interakciji sa silama stvaranja albumena, silama koje se okreću onome što su u isto vrijeme sile koje stvaraju proteine, to jest suprotne od antimonizirajućih sila.
Sada moram istaknuti nešto što sam već istaknuo. Vrlo poučan objekt, a po meni i tema, jest kamenica sa svojom ljuskom. Sve je to u manjoj mjeri prisutno u izlučivanju kalcija iz jaja i formiranju ljuske jaja. Što je zapravo u pozadini toga? Što je to, ljuska poput ljuske kamenice, ili poput obične ljuske od jaja? To je proizvod kojeg se tvar jaja ili kamenica, mora riješiti, koje mora izbaciti van, iz razloga što bi, ako bi to zadržala u sebi, bila ubijena. Ova formacija ljuske jednostavno se temelji na održavanju životne aktivnosti. Dakle, kada jedete kamenice, jedete - mogu to reći ovako, naravno da bih to mogao staviti u sofisticirani oblik da udovoljim današnjoj znanosti - jedete ih s tim životnim procesima, koji se kod kamenice pokazuju prema van u formiranju ljudske. Jedete s tim životnim procesom. Dakle, jedete proces stvaranja albumena, proces koji je suprotan procesu antimoniziranja; jedete s time. To kod ljudi potiče sve što dovodi do simptoma tifusa. Jedenje kamenica iznimno je zanimljiva pojava. Jedenje kamenica potiče kreativnu snagu, snagu stvaranja albumena u ljudskom abdomenu. Kao rezultat toga, rasterećuje se, odvlači određene sile iz glave, a osoba onda subjektivno osjeća, kad pojede kamenice, da nije toliko opterećena silama koje žele djelovati u glavi. Na određeni način isprazni vam glavu. Moramo kontinuirano razvijati te sile stvaranja albumena, jer ne možemo ostaviti svoje glave natovarene formativnim silama. Ali tko jedenjem kamenica pretjeruje, svim žarom teži praznoj glavi. Stoga također povećava mogućnost proboja određenih sila u trbušne organe, što sam jučer okarakterizirao, i tako potiče sklonost tifusu. I tako ćete lako primijetiti, kada je ta tendencija tu, zahtijeva liječenje antimonom. Stoga bi se postigli dobri rezultati kada bi se postiglo ono što je potrebno postići u borbi protiv sklonosti trbušnom tifusu iznutra, uvođenjem istodobnog unutarnjeg i vanjskog liječenja antimonom, prije svega utrljavanjem antimonskim mastima i istodobno visokim potencijama antimona iznutra. To bi pak imalo regulirajući učinak jer bi međusobno reguliralo sklonost tifusu.
Vidite kako se trudimo neprestano postavljati čovjeka u njegovu cjelokupnu univerzalnu okolinu. Značenje ovoga postaje očito kada ispitate čovjekov odnos prema nečemu u prirodi, što proizlazi iz činjenice da se on na određeni način brani od neposrednih sila Zemlje. Biljke se mogu obraniti od neposrednih sila Zemlje. Tako štede puno svojih formativnih resursa za vrijeme kada se formiraju svjetovi i sjeme. Uobičajeno formiranje biljaka koje je osnova jestivih biljaka, počiva upravo na činjenici da se kod formiranja biljke koristi vrlo specifičan zbroj zemaljskih sila. Ako se biljka brani od ovih zemaljskih sila, onda je izložena vanzemaljskim silama kada dođu završne faze formiranja sjemena i formiranja ploda, i tada zapravo postaje biljka koja u svijet želi gledati na isti način na koji viša bića koja leže iznad biljnog carstva gledaju u svijet. Tada ona pokazuje želju za opažanjem. Ali nema organizaciju za percipiranje, ona je ostala biljka, i želi razviti nešto kao što je ljudsko oko. Ali ne može razviti oko jer ima tijelo biljke, a ne ljudsko ili životinjsko. Zato ona postaje smrtonosno velebilje, Atropa Belladonna. Pokušao sam donekle jasno i slikovito opisati proces koji se odvija u nastajanju ubojitog velebilja. Postaje ubojito velebilje, a kada postane ubojito velebilje, zato jer u njenom korijenu već leže sile koje u konačnici dovode do stvaranja crnih bobica, povezuje se sa svime što djeluje u ljudskom organizmu i teži u pravcu formiranja oblika, teži prema onome što se zapravo može odvijati samo u sferi osjetila, izdiže ljudsko biće iz sfere njegove organizacije u sferu njegovih osjetila. Proces koji se odvija kod uzimanja malih potencija belladonne izuzetno je zanimljiv, jer se strašno sličan procesu buđenja koji je pomiješan sa snovima. Taj se proces u određenoj mjeri odvija na normaliziran način. Kada se probudite, kada još ne percipirate osjetilno, već je osjetilna percepcija još uvijek spremna da vašu svijest prožme snovima, kod ljudi zapravo uvijek postoji neka vrsta belladonna efekta. A trovanja izazvana belladonnom temelje se na činjenici da isti proces koji se inače odvija kod ljudi kada se probude, kada je buđenje prošarano snovima, kada ga kod ljudi uzrokuje otrov belladonne, postaje trajan, čovjeka ne preuzima ponovno svijet, nego te prijelazne pojave postaju trajne. To je zanimljiva stvar koju vidite: procesi koji su uzrokovani simptomima trovanja takvi su da, ako se u pravo vrijeme pokrenu u ljudima, postaju dio cjelokupne ljudske organizacije.
Kao što sam ranije okarakterizirao: u postajanju belladonnom velika je težnja ka postajanju čovjekom. Dakle, moglo bi se reći: buđenje čovjeka ima u sebi nešto od postajanja ubojitim velebiljem, to je samo blaži oblik postajanja ubojitim velebiljem, umjereno postajanje ubojitim velebiljem, ono koje je ograničeno na trenutak buđenja. Ako, dakle, želite rasteretiti organizam unutarnjih procesa albumena, želite na njega utjecati na način da smanjite procese albumena koji su prejaki, takoreći skreću tjelesno u duševno, tako da ono što inače djeluje u tjelesnim supstancama djeluje kao halucinacija, dajte potenciranu belladonnu. Stavljate nešto u svoju dušu od čega želite rasteretiti tijelo. To je ono što susrećemo kod uobičajenom makroskopskog učinka belladonne, iako je zbunjujuće i ispunjeno iluzijama - kao što sam rekao na početku predavanja. Naravno, ako čovjeka tjerate da ne ide iz stanja buđenja u budno stanje, nego ostaje u stanju buđenja, vi ga zapravo ubijate. Čovjek je uvijek u opasnosti kada se budi. Samo se on tako brzo probudi da svlada ovu smrtnu opasnost. To su zanimljive veze između onoga što je normalno, da tako kažemo, ali svedeno na pravu razinu, i onoga što onoga trenutka kada prijeđe mjeru postaje anti-normalno.
To su procesi koji su, čini mi se, stari liječnici uvijek iznova nastojali provoditi. A kad su stari liječnici govorili o stvaranju homunkulusa, u osnovi se radi o tome da su svojom još uvijek postojećom vidovitošću mogli vidjeti nešto poput fantoma antimona. Zatim, u slikovnom procesu koji su izveli izvana u svom laboratoriju, dok je antimon razvijao svoje sile, ono što im se pojavilo, projicirano iz vlastitog bića, bilo je ono što se bori protiv ovih sila antimona kao sila albumena. To im je izgledalo kao sila. Projicirali su ono što inače ostaje u ljudskom organizmu i tamo su vidjeli homunkulusa koji se pojavio dok se odvijao proces u kojem antimon poprima različite oblike. Vidjeli su ono što se u ovom procesu reprodukcije pojavljuje kao homunkulus.