.- TREĆE PREDAVANJE, Dornach, 23. ožujka 1920.
Povezanost patologije i terapije kroz dijagnostiku. Trodijelno ljudsko biće. Motorički i osjetilni živci. Sugestija i hipnoza. Odnos lijeka prema čovjeku. Metamorfoze rasta kod biljaka. Prilagodljivost i regeneracija. Snage izgradnje te duhovno-duševno funkcioniranje čovjeka. Osnove realističke psihologije. Uzlazna i silazna evolucija. Proces stvaranja krvi i proces stvaranja mlijeka.
Obraditi ću sve želje koje mi se iznesu tijekom predavanja. Naravno, budući da se neke stvari ponavljaju, potrebno je da su barem u određenoj mjeri sakupljene, i onda nije važno da li se o stvarima koje se ovdje pitaju ili sugeriraju, raspravlja prije nego što je stvorena određena osnova ili poslije. Stoga ću, ako je moguće danas, pokušati stvoriti temelj za sva sljedeća razmatranja, uzimajući u obzir ono što sam uočio u vašim željama.
Vidjeli ste da sam pokušao započeti s formiranjem i unutarnjom učinkovitošću koštanog i mišićnog sustava, i da smo jučer napredovali, barem za početak, do razmatranja bolesti i nužnosti procesa ozdravljenja, i da smo, da bi mogli zasnovati odgovarajuće razmatranje na primjeru, morali krenuti od cirkulacije u srčanom sustavu.
Danas bih želio dati neke osnovne uvodne informacije o gledištu koje se može steći dubljim razmatranjem čovjeka i prirodi liječenja općenito. Zatim će se u sljedećim razmatranjima raspravljati o specifičnim detaljima, ali bih želio započeti s ovim temeljnim raspravama.
Zamislimo li kakav je zapravo moderni medicinski studij, vidjet ćete, uglavnom, da terapija ide ruku pod ruku s patologijom, a da između to dvoje ne postoji jasna veza. Osobito u terapiji, puka empirijska metoda danas je često jedina dominantna metoda. Nešto racionalno, nešto što bi se stvarno moglo nadograditi principima u praksi, teško je pronaći, pogotovo u terapiji. Znamo da su tijekom devetnaestog stoljeća ovi nedostaci u medicinskoj misli čak doveli do škole medicinskog nihilizma, koja je sve stavljala na dijagnozu, zapravo bila zadovoljna kada je bolest dijagnosticirana i općenito bila skeptična prema bilo kakvom racionalnom ponašanju u liječenju. E sad, ako netko postavi čisto, mogu reći, razumne zahtjeve medicini, zapravo bi morao reći da uz dijagnozu mora postojati nešto što ukazuje na izlječenje. Između terapije i patologije ne smije postojati samo vanjska veza. Prirodu bolesti treba znati do te mjere da se na temelju prirode bolesti može imati predodžbu o procesu ozdravljenja.
To je naravno povezano s pitanjem: u kojoj mjeri uopće mogu postojati lijekovi i procesi ozdravljenja u cjelokupnom kontekstu prirodnih procesa? Često se citira vrlo zanimljiva Paracelsusova izreka: liječnik mora položiti ispite prirode. Ali ne može se reći da novija literatura o Paracelsusu zna što učiniti s takvom izjavom, jer bi inače morala biti zainteresirana za osluškivanje procesa ozdravljenja same prirode. Pa, naravno, to se pokušava učiniti kada postoje bolesni procesi protiv kojih sama priroda daje svoje savjete. Ali opet, to se svodi na promatranje prirode s obzirom na njezine procese ozdravljenja samo u iznimnim slučajevima, kada već postoje oštećenja i priroda sama pomaže, dok je pravo promatranje prirode promatranje normalnih procesa. I moralo bi se postaviti pitanje: postoji li način da se promatraju normalni procesi u prirodi, oni koji se takoreći nazivaju normalnim procesima, kako bi se iz njih dobio neki uvid u proces ozdravljenja? - Odmah ćete primijetiti da je ovo povezano s jednim pomalo zabrinjavajućim pitanjem. Naravno, procese ozdravljenja moguće je promatrati u prirodi na normalan način, samo ako su procesi bolesti normalno prisutni u prirodi. I pred nama se postavlja pitanje: jesu li procesi bolesti već prisutni u prirodi kao takvoj, da bi se moglo istraživati prirodu i kroz to učiti liječiti? - No, danas ćemo se barem malo pokušati približiti odgovoru na ovo pitanje, na koje ćemo naravno, tek tijekom predavanja dobiti potpuni odgovor. Ali odmah se može reći da je put koji je ovdje izložen zapravo prekriven znanstvenom osnovom današnje medicine. S obzirom na trenutne uvjete, izuzetno je teško to učiniti, jer je vrlo čudno da je upravo materijalistička tendencija u devetnaestom stoljeću, dovela do sustava kojeg ovdje moram dodati sustavu kostiju, mišića i srca, za kojeg se potpuno krivo shvaća njegove funkcije, naime živčanog sustava.
Postupno je postala uobičajena praksa, da tako kažem, da se sve duševno nameće živčanom sustavu, i da se sve duševno-duhovno što se događa u čovjeku razlaže na paralelne procese, koji bi se onda trebali nalaziti u živčanom sustavu. Sada, znate da sam na ovu vrstu pogleda na prirodu morao iznijeti prigovore u mojoj knjizi 'O zagonetkama duše', u kojoj sam u prvom redu želio prikazati - i mnogo toga, čime se može doprinijeti iz iskustva da potkrijepi ove istine proizaći će iz ovih razmatranja - da su samo procesi predodžbi povezani sa živčanim sustavom, dok su svi emocionalni procesi povezani s ritmičkim procesima u organizmu, ne posredno nego neposredno. Današnji prirodoslovac obično misli da emocionalni procesi nemaju nikakve veze s ritmičkim sustavom, već samo zato jer se ti ritmički procesi prenose na živčani sustav, on misli da emocionalni život također živi kroz živčani sustav. Također sam pokušao pokazati da je cijeli život volje izravno povezan s metaboličkim sustavom, a ne indirektno preko živčanog sustava. Tako da živčanom sustavu u pogledu procesa volje, ne preostaje ništa osim percepcije tih procesa volje. Nije volja ta koja izlazi na scenu preko živčanog sustava, već se percipira ono što se u nama događa kroz volju. Sve što sam ustvrdio sigurno se može dokazati odgovarajućim biološkim činjenicama, dok se suprotno stajalište o pripisivanju živčanom sustavu duševnog života, uopće ne može dokazati. Želio bih zdravom nepristranom razumu, postaviti pitanje o činjenici da ako prerežete motorički živac, prerežete osjetilni živac, a zatim im dopustite da rastu zajedno i zatim stvore jedinstveni živac; kako sve to dovesti u vezu s činjenicom da postoje osjetilni i motorički živci. Oni jednostavno ne postoje, već ono što se zove motorički živci nisu ništa drugo nego osjetilni živci koji percipiraju pokrete naših udova, odnosno ono što se događa u metabolizmu naših udova, našu voljnu aktivnost. Dakle, u motoričkim živcima zapravo imamo osjetilne živce, koji opažaju samo unutra, dok živci koji se nazivaju osjetilnima zapravo percipiraju vanjski svijet.
Postoji nešto u tom smjeru što je od goleme važnosti za medicinu, ali što se može cijeniti tek nakon što se same činjenice pravilno ispitaju. Pogotovo kad je riječ o simptomima bolesti, za koje sam jučer naveo primjer tuberkuloze, teško se složiti s podjelom na osjetilne i motoričke živce. Razumni prirodni znanstvenici su dakle već pretpostavili, da svaki živac provodi ne samo od periferije prema unutra i obratno, nego također uvijek i od periferije prema središtu, ili od središta prema periferiji. Na isti način bi svaki motorički živac imao dvije provodne linije, što znači da ako želite objasniti nešto iz živčanog sustava, nešto kao što je histerija, morali biste pretpostaviti dvije provodne linije koje idu u suprotnim smjerovima jedna od druge. Dakle, čim se uđe u činjenice, apsolutno je potrebno pretpostaviti svojstva živaca, koja zapravo potpuno proturječe hipotezama o živčanom sustavu. Naučivši ovako razmišljati o živčanom sustavu, zapravo smo pokopali sve što bismo trebali znati o onome što je ispod živčanog sustava u organizmu, primjerice što se događa kod histerije. Jučer smo to okarakterizirali procesima u metabolizmu, naprimjer što se događa kod histerije i što se živcima samo percipira. A to je trebalo obratiti pažnju. Umjesto toga, histerija se tražila samo u svojevrsnoj ranjivosti i šoku, samog živčanog sustava i sve se prenosilo na živčani sustav.
To je dovelo do nečeg drugog. Ne može se poreći da među dalekim uzrocima histerije postoje i duševni uzroci, tuga, pretrpljena razočaranja, neka vrsta ispunjivog ili neispunjivog unutarnjeg uzbuđenja, što onda dovodi do histeričnih pojava. Budući da je netko, da tako kažemo, cijeli preostali organizam odvojio od duševnog života, i samo živčani sustav dovodi u izravnu vezu sa duševnim životom, prisiljen je sve natovariti na živčani sustav. To je rezultiralo pogledom koji, prvo, više ni najmanje ne odgovara činjenicama, i drugo, ne nudi nikakav način da se duša dovede u vezu s ljudskim organizmom. Zapravo je samo približavate živčanom sustavu. Ne možete je približiti cijelom organizmu. Ili alternativno, izmišljanjem motoričkih živaca koji ne postoje, a onda očekujući da funkcije motoričkih živaca utječu na cirkulaciju i tako dalje, što je hipotetski do krajnjih granica.
Ovo što sam objasnio dovelo je do toga da se i najpametnije ljude navede na krive staze kad se pojavi nešto poput sugestije i hipnoze. Mogli ste doživjeti - bilo je to davno - da histerične gospođe dovode u zabludu najpametnije liječnike, da su ih zavarale, jer bi jednostavno nasjeli na sve i svašta što bi takvi ljudi pokazivali liječnicima, i nisu se mogli nositi s onim što se zapravo događa u organizmu. Možda nije nezanimljivo u ovom kontekstu istaknuti - iako nemamo posla s histeričnom damom, nego s histeričnim muškarcem - pogrešku u koju je upao, ili morao upasti Schleich, koji o takvim stvarima prilično dobro razmišlja, kad mu je kao liječniku došao čovjek koji je ubo prst perom i rekao da će to sigurno dovesti do smrti iduće noći, da će doći do trovanja krvi, osim ako mu se ruka ne amputira. Nije potrebno spominjati da Schleich kao kirurg nije mogao izvršiti amputaciju. Mogao je samo smiriti čovjeka i učiniti ono što je bilo potrebno: isisati ranu i tako dalje, ali naravno, nije mu mogao odrezati ruku samo zbog njegove izjave da će sljedeće noći imati trovanje krvi. Dotični pacijent je zatim otišao specijalistu koji mu, naravno, nije odrezao ruku. Ali Schleichu je priča bila pomalo čudna. Odmah ujutro se raspitao - pacijent je stvarno umro te noći. A Schleich je izjavio: smrt sugestijom. Tako je pri ruci, strašno pri ruci, izjaviti: smrt sugestijom. Ali kada se radi o uvidu u ljudsku prirodu, jednostavno nije moguće razmišljati o smrti kroz sugestiju; stvar je u tome da ako netko dijagnosticira smrt kroz sugestiju, odmah je došlo do potpune zabune uzroka i posljedice. Nije bilo trovanja krvi - to je pokazala obdukcija - ali dotični je umro, čini se, od uzroka koji liječnicima nije bio poznat, ali za nekoga tko se razumije u stvar, to je definitivno od uzroka, koji je bio duboko ukorijenjen u organizmu. A taj uzrok, koji je bio duboko ukorijenjen u organizmu, već je prethodnog dana ovu osobu učinio pomalo nespretnom i nesigurnom, toliko da se ubola u prst perom od tinte, što mu se inače ne događa. To je već bila posljedica njegove nespretnosti. Ali dok je fizički postao nespretan, njegov unutarnji pogled se donekle povećao, i pod utjecajem bolesti proročanski je predvidio svoju smrt koja će nastupiti u noći. Ova smrt nije bila nimalo povezana s činjenicom da je ubo prst perom, već je smrt bila uzrok onoga što je osjećao, jer je uzrok smrti nosio u sebi, i sve što se dogodilo nije ništa drugo nego nešto, što je posve izvanjski povezano sa stvarnim unutarnjim procesima koji su doveli do smrti. Nema govora da se ovdje dogodila 'smrt sugestijom'. Jer čovjekova vjera i sve što je imao, nije imala veze s uzrokom njegove smrti, nego je imalo dublje uzroke. Ali on je predvidio smrt i sve što se dogodilo protumačio je tim predviđanjem smrti. Ujedno, iz ovog primjera možete vidjeti koliko morate biti iznimno oprezni, ako želite točno prosuditi o složenim procesima u prirodi. Ne možete krenuti od najjednostavnijih činjenica.
Ali sada se postavlja pitanje: daje li nam osjetilna percepcija i sve što je slično osjetilnoj percepciji naznaku, rekao bih, za procjenu različitog utjecaja koji lijekovi imaju na ljudski organizam?
Nije li istina, u normalnom stanju imamo tri različita utjecaja na ljudski organizam: prvo, onaj preko osjetilne percepcije, koji se zatim nastavlja u živčanom sustavu. Drugo, kroz ritmički sustav, disanje i cirkulaciju, i treće, onaj kroz metabolizam. Ova tri normalna odnosa moraju imati neke analogije s abnormalnim odnosima, koje stvaramo između lijekova, koje na neki način moramo uzeti iz vanjske prirode, i ljudskog organizma. No, ono što se događa između vanjskog svijeta i ljudskog organizma, najjasnije se očituje u utjecaju na živčani sustav. Stoga se moramo zapitati: kako možemo racionalno zamisliti vezi između samog čovjeka, i onoga što je neljudska priroda i što želimo koristiti, bilo kroz procese, bilo suštinski kao lijekove, za liječenje čovjeka? Moramo steći pogled na odnos između čovjeka i neljudske prirode iz koje uzimamo lijekove. Jer čak i kada koristimo tretmane hladnom vodom, koristimo nešto izvan ljudsko. Sve, što se primjenjuje, primjenjuje se iz izvan ljudskog na ljudske procese, i moramo racionalno sagledati kakva je veza između ljudskih i izvan ljudskih procesa.
Međutim, dolazimo do poglavlja u kojem umjesto organske veze prevladava čisti agregat, u našim uobičajenim proučavanjima medicine. Liječnik sluša pripremna prirodoslovna predavanja, ali onda se na toj pripremnoj nastavi grade opći i specifični patološki, opći terapijski aspekti i tako dalje, a kad počnu prava medicinska predavanja ne može se puno čuti o tome kako su ti procesi, o kojima se govori na samim medicinskim predavanjima, kako se mjere iscjeljenja odnose prema općim procesima u vanjskoj prirodi. Vjerujem da liječnici koji su prošli današnju medicinsku izobrazbu, neće to shvatiti samo kao nedostatak u vanjskom, intelektualnom smislu, dapače, to će snažno nositi u osjećaju koji se javlja kada se treba praktično umiješati u procese bolesti, kao nekakav osjećaj u sebi, kao određeni osjećaj nesigurnosti kada treba upotrijebiti ovo ili ono. Vrlo rijetko postoji stvarno znanje o odnosu između lijeka koji se koristi, i onoga što se događa u ljudskom biću. Riječ je o tome da sama priroda stvari, upućuje na sasvim nužnu reformu studija medicine.
Danas bih želio započeti, korištenjem procesa u izvan ljudskoj prirodi, kako bih ilustrirao koliko su ti procesi u mnogim aspektima različiti od procesa u ljudskoj prirodi. Želio bih krenuti od procesa koje u prvom redu možemo uočiti kod nižih životinja i biljaka, da bih potom pronašao put do procesa koji mogu biti izazvani općenito onim izvan ljudskim, koje uzimamo iz biljnog carstva ili životinjskog carstva, a posebno iz mineralne oblasti. Ali osobinama čisto mineralnih tvari, moći ćemo se približiti samo ako krenemo od vrlo elementarnih prirodoznanstvenih ideja, a zatim prijeđemo na ono što se događa, naprimjer, kada koristimo, recimo arsen ili kositar ili nešto drugo, što kao lijek uvedemo u ljudski organizam. Prije svega valja istaknuti da, metamorfoze rasta leže negdje sasvim drugdje kod izvan ljudske prirode, nego kod ljudske prirode.
Nekako nećemo moći izbjeći razmišljanje o stvarnom principu rasta, živog rasta kod ljudi, a također i razmišljanje o tome kod izvan ljudske prirode. Razlika koja se tu javlja, od temeljne je važnosti. Razmotrimo, naprimjer, nešto vrlo obično, takozvani obični bagrem, Robinia pseudoacacia. Ako odrežete listove na peteljkama, zanimljivo je da peteljke donekle metamorfoziraju i onda te transformirane peteljke preuzimaju funkciju lista. U velikoj mjeri je na djelu nešto, što bismo najprije hipotetski nazvali silom koja je prisutna u cijeloj biljci, i koja se ispoljava onda kada biljci onemogućimo njen normalno razvijen organ za određene funkcije. Da, mogu reći, još uvijek ima ostataka onoga što je očito kod jednostavnog uzgoja biljaka, pokazuje se činjenica da, recimo, kod čovjeka koji je u nečemu spriječen da koristi jednu ruku za neku funkciju, da druga postaje jača, više se razvije i također postaje fizički veća, i tako dalje. Takve stvari moramo povezivati, jer je to put koji vodi do prepoznavanja mogućnosti liječenja.
Pa, s izvan ljudskom prirodom stvar ide jako daleko. Naprimjer, može se primijetiti sljedeće: ako pretpostavimo, da biljka raste na planinskoj padini, događa se, da takve biljke razviju pojedine peteljke tako da lišće ostavljaju nerazvijeno; odsutno je. Nasuprot tome, peteljka se savija i postaje potporni organ. Listovi venu (vidi crtež gore), peteljka savija, postaje potporni organ, podupire: biljke s preoblikovanim peteljkama kod kojih listovi venu. To ukazuje na unutarnje formativne sile koje biljci omogućuju da se u velikoj mjeri prilagodi načinu života koji joj određuje okolina. Pa, sile koje tamo djeluju predstavljaju se na vrlo zanimljiv način, posebno kod nižih organizama.
Naprimjer, ako uzmete embrij koji je uznapredovao do stadija gastrule, možete prerezati gastrulu, prerezati je na pola, a svaki dio se ponovno zaokruži i formira mogućnost odvajanja tri dijela, prednjeg, srednjeg i zadnjeg, za sebe. Dakle, gastrulu razrežemo i ustanovimo da se svaki komad ponaša kao što bi se ponašala nerezana cjelina. Vi znate da ovaj pokus možete proširiti na niže životinje, čak i na gliste, i da ako odrežete dijelove pojedinih nižih životinja, oni će se nadopunjavati, tako da će iz svojih unutarnjih formativnih snaga primiti ono što smo mi od njih odrezali. Te formativne sile treba istaknuti objektivno, a ne hipotetski, pretpostavljajući neku životnu silu, treba ih istaknuti objektivno. Jer ako bolje pogledate, ako stvarno pratite što se tamo zapravo nalazi, vidjet ćete, primjerice, sljedeće: možete vidjeti da ako nešto odsiječete, recimo, od žabljeg organizma u vrlo ranoj fazi, preostali organizam, organizam koji je odsječen, ponovno se pričvrsti. Svatko tko je iole materijalistički u svom načinu razmišljanja, reći će: pa, u rani postoje vlačne sile, a te sile uzrokuju da se to obnavlja. - Ali to ne može biti slučaj. Jer ako bi bio slučaj da ako ovdje odrežem organizam (vidi crtež dolje) i na ranu se pričvrsti nešto novo zahvaljujući napetosti koja se ovdje nalazi - onda bi se sljedeći komad morao pričvrstiti ovdje, to jest na ono što je neposredno susjedno u savršenom organizmu. Ali to u stvarnosti nije tako, jer ako od punoglavca odsiječete neki od krajnjih organa, rep ili čak glavu, ili od drugih životinja osjetilne niti, to jest ono što uopće ne graniči, već će iz toga izrasti ono što organizam inicijalno treba. Stoga je nemoguće da se ono što se tu razvija i ukorijeni, da je to zbog sila napetosti koje su tu svojstvene, već treba pretpostaviti da je u to na neki način uključen cijeli organizam.
Na taj način možete stvarno pratiti što se događa kod nižih organizama. Sad kad sam vam pokazao način kako ovo slijediti, ako to proširite na sva iskustva koja su do danas zabilježena u literaturi, posvuda ćete vidjeti kako se samo ovako može doći do nekog pogleda na ovu stvar. Teško da ćete moći imati bilo koju drugu misao osim ove: kod ljudi to nije slučaj. - Bilo bi jako zgodno kad biste mogli odrezati prst ili ruku, a ona bi ponovno izrasla. Jednostavno neće. Pitanje je: da, što je sa silama rasta, koje su ovdje jasno vidljive, što je s tim silama u ljudskom organizmu? Jesu li tamo izgubljene, zar ih uopće nema?
Svatko tko zna pravilno promatrati prirodu zna da se jedino tako dolazi do viđenja prirodne povezanosti duhovnog i fizičkog u čovjeku. Kod ljudi, te sile koje smo upoznali kao plastične, koje formiraju forme izravno iz supstance, jednostavno su podignute iz organa i kod ljudi prisutne samo u onome što je duševno-duhovno. One su tamo. Budući da su podignute iz organa i nisu ostale formativna snaga organa, ljudi ih imaju dodatno. Imaju ih u svojim duhovno-duševnim funkcijama. Kad mislim ili osjećam, mislim i osjećam istim silama, koje su u nižim životinjama ili u biljnom svijetu plastično aktivne. Ne bih mogao misliti da nemam iste sile, kojima provodim mišljenje, osjećanje i volju, a koje sam podigao iz materije. Dakle, kada gledam niže organizme, moram si reći: ono što imaju unutra, plastične sile, isto je ono što i ja imam u sebi. Ali ja sam to podigao iz svojih organa, imam to za sebe, i mislim, osjećam i imam htijenje, s istim silama koje su u svijetu nižih organizama aktivne plastično.
Svatko tko želi postati psiholog a da njegove izjave imaju smisao, a ne da su puke riječi, od kojih se sastoji današnja psihologija, zapravo bi trebao pratiti misaone, osjećajne i voljne procese na takav način, kako bi pokazao da su samo duhovno-duševno isti procesi, koji se dolje pojavljuju kao plastično formativno. Samo pogledajte kako zapravo iznutra u našem duševnom procesu možemo izvršiti ono što više ne možemo u svom organizmu; nadopuniti niz misli koje su nam pobjegle, od drugih, i kako postupamo na sličan način kao što sam ovdje rekao, tako da se ne pojavljuje ono što je neposredno susjedno, nego ono što leži daleko.
Postoji potpuni paralelizam između onoga što doživljavamo iznutra-duševno i onoga što oblikuju prirodne sile i oblikujuća prirodna načela u vanjskom svijetu. Tu postoji potpuni paralelizam. Treba ukazati na ovaj paralelizam i pokazati da u vanjskom svijetu čovjek u osnovi ima kao oblikovna načela, ono što je iz vlastitog organizma iznutra preuzeo, to ima kao svoj duševno-duhovni život, što dakle više ne leži u osnovi materije, supstance u vlastitom organizmu. Ali sada, nismo to izvlačili jednako iz svih dijelova organizma, to smo vadili na različite načine. I tek kada ste opremljeni, da tako kažem, takvim predznanjem kakvo smo sada razvili, ljudskom organizmu možete pristupiti na odgovarajući način. Jer ako pogledate sve što čini naš živčani sustav, pronaći ćete nešto neobično: ono što se obično naziva živčanim stanicama i ono što se naziva živčanim tkivom i tako dalje, zapravo su strukture koje su relativno zaostale u ranim fazama razvoja, to nisu jako napredne stanične strukture, pa bi se moglo reći: moglo bi se zapravo očekivati da će te takozvane živčane stanice posebno pokazivati karakter ranijih primitivnih staničnih formacija. Ali one to uopće ne čine, jer, naprimjer, nisu sposobne za reprodukciju. Živčane stanice, kao i krvne stanice, kada su formirane nedjeljive su; nisu sposobne za reprodukciju. U relativno ranoj fazi, one su lišene sposobnosti koju imaju izvan ljudske stanice; oduzeta im je. One ostaju u ranoj fazi razvoja i u određenoj mjeri su paralizirane u toj fazi razvoja. Ono što je u njima paralizirano, odvaja se kao duševno-duhovno. Tako da se svojim duševno-duhovnim procesom zapravo vraćamo na ono što je nekada bilo formativno u organskoj tvari, ali to možemo postići samo tako da u sebi nosimo živčanu tvar koju ubijamo ili barem paraliziramo u relativno ranoj fazi.
Na taj se način možete približiti stvarnoj prirodi živčane tvari. Tada ćete otkriti zašto ova živčana tvar ima tu neobičnost, da s jedne strane izgleda prilično slično primitivnim formacijama, čak i svom daljnjem razvoju, izgleda slično primitivnim tvorevinama, a ipak služi onome što se obično naziva najvišim u čovjeku, duhovnoj aktivnosti.
Vjerujem - ovo je samo interpolacija, ne bi trebalo biti dio razmatranja - da čak i površno promatranje ljudske glave, koja zatvara različite živčane stanice, u ovoj ograđenosti stanica čvrstom ljuskom, da više podsjeća na niže životinje nego na visoko razvijene životinje. Posebno naše glave podsjećaju, čak bih rekao, na prapovijesne životinje. Samo izgledaju preobraženo. A kad govorimo o nižim životinjama, obično kažemo: one imaju egzoskelet, dok više životinje i čovjek imaju unutarnji kostur; ali samo naša glava, gdje smo najrazvijeniji, ima egzoskelet. To bi barem moglo biti svojevrsni lajtmotiv za obo što je upravo spomenuto.
Sada samo zamislite, ako našem organizmu damo ono što smo uklonili iz njega, kroz nešto što nazivamo bolešću - o tome ću govoriti kasnije - onda razmislite o tim formativnim silama koje su prisutne u izvan ljudskoj prirodi, koje smo povukli iz našeg organizma jer ih koristimo za duhovno i duševno, ako ih ponovno unesemo u organizam kao lijek upotrebom biljke ili nečeg sličnog, tada organizmu pripajamo ono što mu inicijalno nedostaje. Pritječemo mu u pomoć dajući mu ono što smo mu oduzeli kad smo postali ljudi.
Ovdje možete vidjeti da u prvom redu sviće nešto što se može opisati kao proces ozdravljenja: korištenje onih sila u prirodi vani koje mi kao ljudi nemamo, kada ih koristimo da u nama nešto postane jače nego što je u normalnim ljudima. Pa uzmimo, da budemo konkretni, ali samo kao primjer, jedan od naših organa, recimo naša pluća ili nešto slično; kod takvih organa bi također ispalo da smo od njih preuzeli formativna načela kako bismo ih imali za duhovno i duševno. Pogledamo li sada u biljnom carstvu snage koje smo uzeli iz pluća, i ako ih dajemo ljudima u slučaju bilo kakvog poremećaja u sustavu pluća, pomoći ćemo njihovoj aktivnosti. Vidite, postavilo bi se pitanje: koje su sile u izvan ljudskoj prirodi slične silama koje leže u osnovi ljudskih organa, ali koje su izvučene za duhovno-duševnu aktivnost? - Ovdje vidite način da se od puke metode pokušaja kod terapije, da se u terapiji prijeđe na vrstu racionalnosti.
Sada, pored pogrešaka koje su učinjene s obzirom na živčani sustav, što su pogreške koje su učinjene s obzirom na unutarnjeg čovjeka, postoji vrlo značajna pogreška s obzirom na izvan ljudsku prirodu, koju danas samo navodim, ali kasnije ću ući u više detalja. U dobu materijalizma ljudi su postupno počeli razmišljati o svojevrsnoj evoluciji vanjskih bića, od takozvanih najjednostavnijih do najsloženijih. Nakon što se prvo razmatralo niže organizme, proučavajući preobrazbu oblika do najsloženijih organizama, onda se također uzelo u obzir i ono što nisu organizmi, naprimjer carstvo minerala. Ljudi su gledali na carstvo minerala na takav način da su govorili: carstvo minerala je jednostavnije od biljnog carstva. - To je naposljetku dovelo do svih čudnih pitanja koja su se pojavila o podrijetlu života iz carstva minerala, s stanju spajanja tvari iz njihovog pukog anorganskog stanja u organsko stanje. Generatio aequivoca ono je što je izazvalo mnogo rasprava.
Pa, iz nepristrane perspektive ne može se reći da je ovo gledište ispravno, već čovjek mora sebi reći: na određeni način, kao što se može zamisliti neka vrsta evolucije od biljaka, preko životinja, do ljudi, može se razmišljati i o svojevrsnoj evoluciji od organizama, to jest od biljaka, do minerala, oduzimanjem života. - Kao što rekoh, želim to danas samo nagovijestiti, u slijedećim će razmatranjima postati jasnije. Ovim pitanjima možete se baviti samo ako ne razmišljate o kretanju minerala, preko biljke i preko životinje do čovjeka, već ako početnu točku uzmete u sredini, i razmišljate o evoluciji koja ide gore od biljke preko životinje do čovjeka, a druga evolucije se spušta do minerala, odnosno kada se ne počinje s mineralnom, nego se postavite usred prirode, tako da nešto nastaje uzlaznom evolucijom, a drugo silaznom. Ali na ovaj način će se vidjeti da kada se s biljke spustimo na mineral i, kao što ćemo vidjeti, na posebno važan mineral, metal, da se u opadajućoj evoluciji mogu pojaviti sile koje stoje u vrlo posebnom odnosu prema zrcalnoj slici, uzlaznoj evoluciji.
Ukratko, pred našom dušom postavlja se pitanje: koje su vrlo posebne sile prisutne u mineralima koje možemo proučavati samo ako proučavamo one formativne sile u nižim organizmima? - Kod minerala vidimo da se pojavljuju kod kristalizacije. Kristalizacija nam jasno pokazuje nešto što se događa kada gledamo silaznu evoluciju, što se nekako može samo povezati, ali nije isto, s formativnim silama kada gledamo uzlaznu evoluciju. Opskrbimo li dakle organizam snagama u mineralima, postavlja se novo pitanje. Uspjeli smo odgovoriti na slično pitanje: opskrbimo li ljudski organizam formativnim snagama iz biljnog i životinjskog svijeta, koje smo duhovnim-duševnim putem oduzeli svojoj organizaciji, onda pomažemo organizmu. Ali što bi se dogodilo kada bismo u ljudski organizam unijeli različite sile koje leže u silaznoj evoluciji, to jest u carstvu minerala? To je pitanje koje želim postaviti danas, i na koje želim detaljno odgovoriti dok nastavljamo s našim razmatranjima.
Pa, usprkos svemu tome, još nismo došli do točke da bismo išta, u pravom smislu, mogli pridonijeti pitanju koje smo danas stavili u prvi plan naših razmatranja: možemo li osluškivati vlastiti proces iscjeljenja prirode. Kod takvog pitanja uvijek se radi o pristupu prirodi s pravim uvidom - a pokušali smo steći takve uvide, barem okvirno, o takvim stvarima - kako bi se neki procesi otkrili u svojoj suštini. To je ono što je bitno.
Pa vidite, postoje dva procesa u ljudskom organizmu - postoje i u životinjskom organizmu, ali to nas sada može manje zanimati - koji, ako ih gledamo naoružani idejama koje smo sada stekli, koji predstavljaju suprotne procese. Ta dva suprotna procesa nisu posve - to izričito naglašavam, i molim vas da to uzmete u obzir kako se ovo što ću reći ne bi pogrešno shvatilo - ali jesu u velikoj mjeri, polarni procesi. A ti procesi su: stvaranje krvi i proizvodnja mlijeka, kako se odvijaju u ljudskom organizmu. Stvaranje krvi i proizvodnja mlijeka - čak i izvana, proizvodnja krvi i mlijeka razlikuju se na veoma značajne načine. Želim reći da je stvaranje krvi u velikoj mjeri dio skrivene strane ljudskog organizma. Proizvodnja mlijeka je nešto što je na kraju sve više površinsko. Ali najbitnija razlika između stvaranja krvi i proizvodnje mlijeka je u tome, što stvaranje krvi nosi sa sobom sposobnost stvaranja formativnih sila, ako gledamo same ljude. Krv je ta kojoj moramo pripisati stvaralačke snage u cjelokupnoj ekonomiji ljudskog organizma, ako možemo upotrijebiti filistarski izraz. U određenom pogledu, krv još uvijek ima formativne sile koje opažano kod nižeg organizma; krv ih ima u sebi. Ali moderna bi znanost posebno mogla naći oslonac za nešto vrlo važno kada promatra krv, ali zapravo do danas to nije učinila u stvarno razumnom smislu. Mogla bi se temeljiti na činjenici da su glavna komponenta krvi crvene krvne stanice, koje se pak ne mogu razmnožavati, koje pak imaju osobitost da nisu sposobne za reprodukciju. To im je zajedničko sa živčanim stanicama. Ali kada utvrdimo takvo zajedničko svojstvo, uvijek se sve svodi na to je li razlog zašto je tako u oba slučaja isti. Razlog ne može biti isti, jer formativne sile nismo izvukli u onoj mjeri u kojoj smo ih izvukli iz živčane tvari. Živčanoj tvari, koja je u osnovi života predodžbi, u velikoj mjeri nedostaju unutarnje formativne snage. Kod ljudi se živčana tvar stvara tijekom života, od rođenja, ovisno o vanjskim dojmovima. Dakle, unutarnja formativna sposobnost je u drugom planu, u odnosu na sposobnost jednostavnog prilagođavanja vanjskim utjecajima. S krvlju stvari stoje drugačije. Krv je u visokom stupnju zadržala svoju unutarnju formativnu sposobnost. Ova unutarnja formativna sposobnost, kao što znate iz životnih činjenica, također je u određenom smislu prisutna u mlijeku. Da je nema u mlijeku, mlijeko ne bismo mogli davati dojenčadi kao zdravu hranu. Ono što bebama treba je mlijeko. U njemu postoji slična formativna sposobnost kao i u krvi. Tako da postoji određena sličnost između krvi i mlijeka s obzirom na formativne sposobnosti.
Ali postoji vrlo značajna razlika. Mlijeko ima tu formativnu sposobnost. Ali nema ono nešto što je krvi u najvećoj mjeri potrebno za postojanje, to ima u vrlo maloj mjeri, u neznatno maloj mjeri: željezo, u biti jedini metal u ljudskom organizmu koji pokazuje odgovarajuću sposobnost kristalizacije u spojevima kod ljudi, u samom ljudskom organizmu. Dakle, ako mlijeko čak sadrži i druge metale u malim količinama, razlika je u tome što krv treba željezo, poseban metal, kao svoj sadržaj. Mlijeku, koje također ima formativnu sposobnost, nije potrebno ovo željezo. Sada se postavlja pitanje: zašto je krvi potrebno željezo?
Ovo je zapravo kardinalno pitanje za cijelu medicinsku znanost. Krv treba željezo. Već ćemo prikupiti materijale za činjenice koje sam danas iznio; najprije želim dokazati kako je krv tvar u ljudskom organizmu, koja je bolesna samom svojoj prirodom i mora se neprestano liječiti željezom. S mlijekom to nije slučaj. Kad bi mlijeko bilo bolesno u istom smislu kao i krv, tada bi to bilo na način da ne bi moglo biti formativno sredstvo za samo ljudsko biće, ne bi moglo biti vanjsko formativno sredstvo.
Kad gledate krv, gledate ono što je stalno bolesno u ljudima jednostavno zbog ljudske konstitucije, zbog organizacije. Krv je jednostavno bolesna po svojoj prirodi i mora se stalno liječiti dodavanjem željeza. To znači, u procesu koji se odvija u našoj krvi, imamo stalan proces ozdravljenja. A ako liječnik želi položiti ispit pred prirodom, on prije svega ne smije gledati abnormalan proces u prirodi, nego normalan proces. A krvotok je svakako normalan, ali u isto vrijeme to je proces u kojem sama priroda mora neprestano liječiti, gdje priroda mora neprestano liječiti kroz dodatni mineral, kroz željezo. Dakle, ako bismo slikovito htjeli prikazati što se događa s krvlju, morali bismo reći: ono što krv ima po svom sastavu bez željeza je krivulja ili linija koja vodi prema dolje i koja bi konačno došla do potpunog rastvaranja krvi (vidi crtež dolje, crveno), dok ono što je željezo u krvi, stalno vodi prema gore, stalno zacjeljuje (žuta linija).
Mi zapravo imamo proces koji je normalan, a u isto vrijeme i onaj kojeg treba replicirati ako razmišljamo o procesu iscjeljenja. Ovdje stvarno možemo položiti ispit pred prirodom, jer tu vidimo kako priroda provodi proces uvodeći ono što je izvan ljudsko, metal sa svojim snagama, u čovjeka. A pritom vidimo kako se ono što apsolutno želi ostati u organizmu, poput krvi, mora liječiti, a kako ono što teži napuštanju organizma, poput mlijeka, ne treba liječiti, što ako sadrži formativne sile, formativne sile može prenijeti u drugi organizam na zdrav način. To je određeni polaritet, a ja kažem: određeni, ne potpuni, polaritet između krvi i mlijeka, ali to treba uzeti u obzir jer se iz toga može puno naučiti. Želimo sutra s tim nastaviti.
Sve sam ovo morao reći unaprijed, jer sam po pitanjima vidio da će na njih biti odgovoreno na potpuno drugačiji način, ako imate koncepte kao osnovu za odgovor.