Predavanja
Rudolfa Steinera
Znanost duha i medicina - SD312
  • ČETVRTO PREDAVANJE, Dornach, 24. ožujka 1920.
  • Ritterovi lijekovi. Razrada terapije iz patologije. Proces ugljika. Proces kisika. Izvanljudska i crijevna flora. Proces mišljenja i predodžbi. Teorija bacila i sklonost bolestima. Izlučivanje i misaoni proces. Metamorfoza svjetlosti u organizmu i tuberkuloza. Makroskopski pogled na svijet i iluzija mikroskopije. Proces soli i proces sumpora. Proces mineralizacije. Paralelizam u razvoju oblika crijeva i oblika mozga.


Jučerašnja popodnevna rasprava ovdje, svakako je bila izvanredno zanimljiva, ali u vezi s pitanjem koje upravo ovdje vidim, prisiljen sam još jednom naglasiti, kao što sam već učinio, da se odgovarajuća metoda za pronalaženje veze između pojedinačnih lijekova i pojedinačnih simptoma bolesti, može dati tek nakon što smo prethodno obradili određena preliminarna pitanja, koja nam jedina omogućuju da procijenimo opseg znanja o vezi između ljudi i onog izvan ljudskog, uključujući ono izvan ljudskog iz kojeg se uzimaju lijekovi. Konkretno, nije moguće govoriti o povezanosti između pojedinih lijekova i pojedinih organa, bez odgovora na takva preliminarna pitanja, iz jednostavnog razloga što ta veza nije posve jednostavna, već je prilično složena, te se njeno stvarno značenje može cijeniti samo ako smo riješili određena preliminarna pitanja s kojima ćemo se morati pozabaviti danas, a s nekima od njih možda i sutra. Ali tada će se pojaviti mogućnost da se stvarno uspostavi konkretna veza između pojedinih lijekova, a posebno postupaka liječenja, i bolesti pojedinih organa. Posebno bih danas želio reći nešto uvodno, što vas molim da zasad prihvatite jer bi moglo rasvijetliti neke stvari. I budući da su ove stvari naravno šokantne na prvu, moram i naglasiti da su samo pomalo šokantne. Htio bih samo reći, nadovezujući se na ono o čemu se ovdje jučer poslijepodne razgovaralo, da bih vas zamolio da razmotrite i drugu stranu stvari.

Na naše najveće zadovoljstvo, jučer su ovdje navedeni brojni vrlo poučni slučajevi vrlo specifičnih ozdravljenja. Sada, mogu dati vrlo jednostavan način koji bi ova izlječenja učinio sve rjeđim. Ali taj način bih želio spomenuti samo iz razloga da ga ne koristite - a tako je očito koristiti ga. Naravno, o ovom načinu mogu govoriti samo krugu osoba s antropozofskim predznanjem. Ovo sredstvo bi se sastojalo od toga, da bi sve stalo, učinilo bi se Ritterovu terapiju univerzalno prihvaćenom. Suočeni s rezultatima ovog liječenja, zaboravljate da radite kao pojedinačni liječnici. Da, možda je pojedinac svjestan činjenice da se vi, kao pojedinačni liječnici, morate boriti protiv velike mase druge medicinske profesije, i da ćete u trenutku kada Ritterovu metodu učinite sveučilišnom temom, prestali biste biti oporba, i kada bi to prihvatili mnogi - neću reći svi - doživjeli biste da bi vaš uspjeh u iscjeljivanju bio znatno smanjen. Stvari su u stvarnom životu tako čudne. Stvari su nekad potpuno drugačije nego što zamišljate. Vi kao liječnik pojedinac očito imate najveći interes u liječenju pojedinca, a suvremena materijalistička medicine je čak, mogu reći, tražila svojevrsnu pravnu osnovu kako bi se jednostavno morala posvetiti liječenju pojedinca. Da, ali ovaj pravni osnov sastoji se u tome da se kaže: ne postoje nikakve bolesti, samo bolesni ljudi. Naravno, da su ljudi izolirani u odnosu na bolest kao što to danas često izgleda, onda bi ovaj pravni osnov bio valjan. Ali ono što se stvarno događa je da ljudi zapravo nisu toliko izolirani da stvari poput onoga što ste jučer rekli, dr. Ederle, rečeno je da određeni sojevi bolesti pokrivaju široka područja, i da nikada ne možete znati kada ste izliječili pojedinca, koliko ste dugih možda povezali s bolešću. Oni pojedinačni slučaj bolesti ne promatraju kao dio cjelokupnog procesa, i zato su takve stvari iznimno upečatljive. Ali netko tko ima na umu dobrobit čovječanstva kao cjeline, mora - rekao bih - govoriti iz drugog ugla.

Zbog toga je nužno da se ne traži neki jednostrani smjer terapije, nego da je terapija potpuno razrađena iz patologije. To je upravo ono što želimo pokušati učiniti ovdje, unijeti određenu racionalnost u ono što je inače samo empirijsko-statističko razmišljanje.

Danas želimo krenuti od dobro poznate činjenice, koja se svakako ne cijeni u kontekstu znanstvenog medicinskog razmišljanja, i koja može dati osnovu za procjenu odnosa između ljudi i izvan ljudske prirode. To je činjenica da čovjek kao trodijelno biće, kao živčano-osjetilno biće, kao cirkulatorno biće (kao ritmičko biće), i kao metaboličke biće, zbog svoje metaboličke prirode ima negativan odnos prema onome što se događa vani u prirodi, u biljnom svijetu. Imajte na umu činjenicu da vani u prirodi, ako u prvom redu promatramo biljni svijet unutar te prirode, u flori postoji primjetna tendencija koncentriranja ugljika, da tako kažemo, ugljik postaje osnova svekolike flore. Okruženi smo, time smo okruženi biljkama, organizmima, oblicima čija se bit temelji na koncentraciji ugljika. Ne zaboravite da je ono što je osnova ove izgradnje, da se također događa u ljudskom organizmu, ali da ljudski organizam ima u svojoj prirodi da ukine to formiranje u samom formiranju, u naprednom Status nascendi, da tako kažem, da ga uništi i na njegovo mjesto postavi drugo formiranje. Početak ovog procesa imamo u nama u onome što sam ovih dana nazvao nižim čovjekom. Oslobađamo ugljik, započinjemo proces postajanja biljkom takoreći, i potaknuti našom višom organizacijom, moramo se obraniti od toga da postanemo biljka. Poništavamo ga suprotstavljanjem ugljiku kisika, pretvarajući ga u ugljičnu kiselinu, i stoga u nama razvijamo proces suprotan postajanju biljkom.

Preporučam da obratite pozornost na ove protuprocese protiv vanjske prirode. Jer ako obratite pažnju, doći ćete do temeljitijeg i potpunijeg razumijevanja pravog ljudskog bića. Ne razumijete ljudsko biće kao takvo kada ga važete - ovo je samo simbolično i za druga ispitivanja koja koriste fizičke metode - ali odmah nešto o mehanici ljudskog bića razumijete kada uzmete u obzir da mozak ima svoju poznatu težinu, recimo prosječno 1300 grama, ali tom težinom ne pritišće donju plohu lubanje, jer bismo odmah smrskali sve fine žilice koje se tamo šire, kada bi mozak pritiskao vlastitom težinom. Mozak površinu pritišće s najviše dvadesetak grama. To je zbog činjenice da mozak doživljava uzgon prema dobro poznatom Arhimedovom hidrauličkom principu, na način da zapravo pluta u cerebralnoj tekućini, tako da cijela masa težine mozga jednostavno nema nikakvog učinka, već se poništava uzgonom. Kao što se pobjeđuje težina i ne živimo u fizičkoj težini našeg organizma, već u suspenziji, u sili suprotnoj fizičkoj težini, tako je i s drugim ljudskim procesima. Zapravo, mi ne živimo u onome što nam fizičko čini, već u onome što fizičko poništava. I tako zapravo ne živimo u procesima koji se percipiraju kao procesi koji postoje i u vanjskoj prirodi, koji konačne manifestacije imaju u biljnom carstvu, nego živimo ukidanjem procesa postajanja biljkom. To je naravno vrlo važno ako želimo izgraditi most između ljudskog organizma u njegovoj bolesti i biljnih lijekova.

Sada, mogu reći da bi se ovo moglo obraditi na lijep romaneskni način. Moglo bi se reći da kada sve što nas okružuje promatramo kao prekrasnu floru svijeta, da smo oduševljeni, vrlo oduševljeni, i to s pravom. Drugačije je ako rasporimo ovcu i odmah nakon otvaranja postanemo svjesni druge flore, koja svakako ima svoje podrijetlo na sličan način kao i vanjska flora, otvorimo li tijelo svježe umrle ovce i susretnemo se s punom snagom sa zadahom truleži, sigurno smo mnogo manje oduševljeni. A potrebno je da se na ovo fokusiramo. Jer je očito da se protiv uzroka koji pokreću vanjsku floru u prirodi jednostavno moramo boriti, kako se ne bi smjela pojaviti crijevna flora. Budući da se ovdje otvara neobično široko istraživačko područje, i mlađim liječnicima koji su još uvijek na studijima, želio bih za njihove doktorske teze preporučiti korištenje, prije svega, ovo područje komparativnog istraživanja različite oblike strukture crijeva kod različitih životinja, do sisavaca pa do ljudi. To je izvanredno bogato polje, jer na ovom području puno toga još nije istraženo. Iznad svega, pokušajte shvatiti zašto ovca kroz svoju crijevne floru, kada je otvorimo, ima tako strašan miris truljenja, i zašto to nije slučaj, čak ni s pticama koje su strvinari, a kad ih otvorite, čak je i miris relativno ugodan.

U tome je puno stvari, koje nisu znanstveno razrađene. Osim toga, tu ima mnogo materijala za proučavanje crijevnih oblika. Imajte na umu značajnu razliku koju rod ptica ima od sisavaca, kao i od ljudi. Kod svih ptica nalazimo izrazito slab razvoj mokraćnog mjehura i debelog crijeva - a materijalistički liječnici poput pariškog liječnika Metschnikoff-a, najveće pogreške su napravili po tom pitanju. Samo tamo gdje ptice postaju ptice trkačice, vidimo da se formira debelo crijevo, također i nešto u obliku mokraćnog mjehura. Tako da smo istaknuli važnu činjenicu da ptica nema priliku zadržati svoje izlučevine, držati ih neko vrijeme u organizmu i onda dobrovoljno izbaciti, već smo našli stalnu ravnotežu između onoga što se unese i eliminira.

To je jedno od najviše površnih stajališta, smatrati floru ljudskih crijeva, općenito onu koja se pojavljuje u ljudskom organizmu, da se u tome vidi nešto poput uzroka bolesti. Stvarno je strašno kada danas pogledate literaturu u patologiji, i u svakom poglavlju refren: bacil je otkrivena za ovu bolest, za onu bolest otkriven je bacil, i tako dalje. Sve su to neobično zanimljive činjenice za crijevne botaniku i zoologiju ljudskog organizma, ali za bolest, to nema drugog značenja osim identifikacije, pokazatelja da se o tome može reći: kada je u osnovi neka bolest, u ljudskom organizmu je pogodno tlo da se razviju ove male životinje ili oblici biljaka, ali ništa drugo. Sa stvarnom bolešću, razvoj ove sićušne faune i sićušne flore, ima malo veze, ili u najboljem slučaju ima veze na neizravan način. Jer vidite, logika koja se danas pojavila unutar današnje medicine je vrlo neobična. Razmislite jednom, otkrijete krajolik u kojem ćete pronaći veliki broj izvrsnih i dobrih krava. Hoćete li reći: budući da su te krave nekako doletjele ovamo, krajolik je zaražen od tih krava, zato je sve što tamo vidimo onakvo kakvo jest? Teško da će vam to pasti na pamet, ali ćete moći istražiti zašto u tom kraju žive marljivi ljudi, zašto je krajolik posebno pogodan za ovaj ili onaj uzgoj, ukratko, vjerojatno ćete u svojim mislima biti sa svime što može biti razlog zbog kojeg su tu dobro njegovane krave. Ali nećete misliti: ono što se tamo događa proizlazi iz činjenice da je krajolik zaražen useljenjem dobro njegovanim kravama. - Ali logika koju današnja znanost medicine razvija u vezi mikroba i slično, nije ništa drugačija. Iz prisutnosti ovih zanimljivih stvorenja ne treba vidjeti ništa više od toga da postoji odgovarajući površinski sloj tla, i naravno, treba pažnju usredotočiti da ovaj sloj tla. Nešto se može pojaviti neizravno ako, naprimjer, kažemo: ovdje u ovom kraju ima dobro njegovanih krava, dodajmo još koju, pa će se možda još pokoji čovjek navući da bude vrijedan. - Naravno, to se može dogoditi slučajno. Naravno, može se dogoditi da dobro pripremljen površinski sloj bude potaknut prodorom bacila da se razvije u proces bolesti. Ali u stvarnosti, ovo sadašnje razmatranje bacila nema baš nikakve veze sa stvarnim razmatranjem bolesti. Kad bi se samo netko bavio razvojem zdrave logike, onda se nešto poput onoga što prakticira službena znanost, koja devastira zdravo razmišljanje, nikada ne bi moglo pojaviti.

Ono što je ovdje važno jest, da određeni odnos između gornjeg i donjeg u čovjeku, kako sam ga ovih dana okarakterizirao, može uzrokovati činjenicu da između gornjeg i donjeg ne postoji pravilan međuodnos. Dakle, ako je protudjelovanje gornjeg čovjeka premalo, u donjoj osobi mogu biti aktivne sile, koje ne mogu zaustaviti vegetativni proces, mogu reći, koji je predisponiran i treba ga zaustaviti, proces nastajanja biljkom. Tada je prilika da se razvije obilna crijevna flora, i tada crijevna flora postaje pokazatelj, da donji dio tijela ne radi na odgovarajući način.

Čudno je to što su kod ljudi aktivnosti koje bi se trebale odvijati na nižim razinama blokirane, ako se tamo ne mogu odvijati. Dakle, ako u abdomenu postoji nemogućnost da se odvijaju određeni procesi za koje je ovaj abdomen organiziran, ti se procesi guraju natrag. Ova izjava će nekima možda izgledati laička, ali je više znanstvena od nekih patologija koje se danas koriste. Ovi procesi, za koje se pretpostavlja da se redovito odvijaju u donjim dijelovima čovjeka, potiskuju se natrag u gornje dijelove, a podrijetlo izlučevina iz pluća i drugih gornjih dijelova poput pleure i slično, može se pratiti na način da se ispituje što se događa s normalnim ili abnormalnim procesima izlučivanja ljudskog abdomena. Iznimno je važno da se ovo potiskivanje organskih procesa od strane donjeg dijela tijela prema gornjem dijelu pravilno uzme u obzir, tako da većina onoga što se može dogoditi u gornjem dijelu tijela nije ništa drugo nego procesi donjeg dijela koji se guraju natrag. Ako se ne dogodi ispravna interakcija između gornje i donje osobe, tada se ti procesi potiskuju unazad.

Uzmite u obzir još nešto osim ovoga. Iz uobičajenog iskustva znate da postoji činjenica, opet činjenica, koja jednostavno nije dovoljno procijenjena, a procjena te činjenice je važna za zdravu znanost. Činjenica da u trenutku kada imate misli o nekom organu, odnosno misli koje su vezane za bilo koji organ, da dolazi do određene aktivnosti tog organa. Proučite - a tu je opet bogato područje za buduće doktorske disertacije - proučite povezanost određenih misli koje se javljaju kod čovjeka s, recimo, lučenjem sline, lučenjem sluzi u crijevima, lučenjem mlijeka, lučenjem mokraće, lučenjem sjemena, proučite kako se pojavljuju određene misli, čija je pojava paralelna s pojavama u tim organima.

Kakva je tu činjenica pred nama? Nije li istina, određene misli se pojavljuju u misaonom životu: kao paralelni procesi odvijaju se pojave u organima. Što to znači? Ono što se događa u vašim mislima u potpunosti je unutar vaših organa. Dakle, kada imate misao i neko paralelno lučenje žlijezde, izveli ste iz žlijezde aktivnost koja je u osnovi te misli. Činite to odvojeno od žlijezde, prepuštate žlijezdu vlastitoj sudbini, a žlijezda se posvećuje vlastitom radu, luči. Ovo izlučivanje je spriječeno, to jest ono što bi inače žlijezda pustila ostaje spojeno sa žlijezdom, jer je to misao ujedinila. Dakle, ovdje imate, mogu reći, na očigledan način izlazak formativne sile koja napušta organ  i također ulazi u misao. Možete sebi reći: da nisam tako razmišljao, moja žlijezda ne bi ništa lučila. To znači da sam povukao snagu iz žlijezde, prenio je u svoj duševni život, a žlijezda luči. - Tu imate u samom ljudskom organizmu najočitiji dokaz za ono što sam rekao u prethodnim razmatranjima, naime da ono što doživljavamo duhovno-duševno zapravo nije ništa drugo nego izdvojene formativne sile, onoga što imamo pred sobom u ostatku poretka prirode. Ono što se događa vani u ostatku prirode, kroz procese koji su paralelni s vanjskom prirodom u obliku vanjske flore, i one od naše crijevne flore, unutar tih procesa jednostavno leže formativne sile koje izdvajamo u slučaju naše crijevne flore. Ako gledate vani u floru planina, u floru livada, zapravo si morate reći: to su iste sile koje razvijate u svojim mislima kada živite u predodžbama, živite osjećajući. - I vaša crijevna flora je drugačija od vanjske flore, jer misli o vanjskoj flori ne treba oduzimati. Zaglave unutar biljaka, njihovih stabljika, lišća i cvjetova. Ovdje dobivate predodžbu o odnosu između onoga što se događa u cvjetovima i lišću, i onoga što se događa u vama kada razvijete crijevne floru, kojoj ne prepuštate formativne sile već ih oduzimate, da ih niste oduzeli ne biste bili osoba koja razmišlja. Vašoj crijevnoj flori oduzimate ono što vanjska flora posjeduje.

Ništa manje to nije slučaj ni kod faune. Kao što ne možete doći do veze između čovjeka i ljekovitog bilja bez uvida u te stvari, kao što se bez svijesti o tome ne može doći do toga da čovjek oduzima sile vlastite crijevne faune, koje izvana oblikuju životinjski svijet, ne možete steći razumijevanje upotrebe ljekovitog seruma.

Iz ovoga možete vidjeti da je obrazloženje, sistematika ovih stvari, moguća samo ako se stvarno uzme u obzir veza između čovjeka i njegove okoline. Ali onda bih vam skrenuo pozornost na nešto što je izuzetno važno. Ne znam ima li vas puno koji ste svjedočili koliko je strašno postalo kad su prije nekog vremena posvuda uvedene najsmješnije zabrane pljuvanja. Kao što znate, ove zabrane pljuvanja bile su namijenjene borbi protiv tuberkuloze. Pa te zabrane pljuvanja su smiješne jer bi svi trebali znati da najobičnije difuzno sunčevo svjetlo ubija bacile, bacile tuberkuloze, u najkraćem mogućem roku, tako da ako pregledate ispljuvak nakon nekog vremena, nakon vrlo kratkog vremena, unutra više nema bacila tuberkuloze. Sunčeva svjetlost odmah ubija te bacile. Pa čak i da su pretpostavke obične medicine točne, ova zabrana pljuvanja bila bi još uvijek krajnje smiješna. Takve zabrane najviše imaju smisla za običnu čistoću, ali ne i za higijenu u najširem smislu.

Ali za one koji počinju ispravno procjenjivati činjenice, ovo ima vrlo, vrlo veliko značenje, jer nam pokazuje da ono što pripada fauni ili flori tuberkuloze, bacil, ne može izdržati sunčevu svjetlost. Ne može izdržati sunčevu svjetlost. To ne može. Kada može izdržati? Kada se nalazi unutar ljudskog tijela. A zašto baš tamo? Ne radi se o tome da je bacil stvarni počinitelj, već morate tražiti ono što je tamo aktivno. I postoji nešto na što ne obraćate pozornost. Stalno smo okruženi svjetlošću, onom svjetlošću koja - kao što vjerojatno znate iz prirodne znanosti - ima najveći značaj za razvoj izvan ljudskih bića, posebno za razvoj cjelokupne izvan ljudske flore. Okruženi smo tom svjetlošću. Ali na granici između nas i vanjskog svijeta, događa se nešto vrlo značajno s ovom svjetlošću, to jest s nečim čisto eterskim: ono se transformira. I mora se transformirati. Vidite, baš kao što je proces nastajanja biljke zaustavljen od strane čovjeka, kao što je taj proces nastajanja biljke, mogu reći, prekinut, i suprotstavlja mu se proces stvaranja ugljične kiseline, dakle, tako je i ono što je u životu svijetla, također slomljeno u čovjeku. Ako dakle tražimo svjetlo u čovjeku, to mora biti nešto drugo, to mora biti metamorfoza svjetla. U trenutku kada prijeđemo ljudsku granicu prema unutra, nalazimo metamorfozu svijetla. To znači da čovjek unutar sebe ne samo da transformira uobičajene vanjske mjerljive procese, već također transformira ono nemjerljivo, svijetlo. Pretvara ga u nešto drugo. Ako bacil tuberkuloze buja u ljudskom organizmu, a odmah umire kada je izložen sunčevoj svjetlosti, onda takva činjenica, ako se ispravno procijeni, jednostavno pokazuje da je životni element ovog bacila u proizvodu transformacije svjetlosti koja se javlja unutar čovjeka, i ako u njemu previše buja, tada stvari s ovom transformacijom svjetlosti nekako nisu u redu. I odatle dobivate uvid u činjenicu da uzroci tuberkuloze također moraju ležati u činjenici da se s tom transformiranom svjetlošću, s tom metamorfozom svjetlosti, u čovjeku događa nešto što se ne bi trebalo događati, inače ne bi apsorbirao previše bacila tuberkuloze, koji su uvijek prisutni. Uvijek ih ima, jedino što ih inače nema dovoljno; kada osoba podlegne tuberkulozi, prisutni su u izobilju. Inače se bacil tuberkuloze ne bi pojavio posvuda, da nema nečeg nenormalnog u razvoju ove metamorfoze sunčeve svjetlosti.

Sada neće biti teško doći do zaključka, kroz dovoljan broj disertacija i privatnih rasprava na ovom području - empirijski materijal će tek doći za stvari koje naravno, mogu dati samo kao gledišta - da je ono što se događa kada ljudi postanu pogodno matično tlo za bacile tuberkuloze, da čovjek, ili nije dovoljno sposoban apsorbirati sunčevu svjetlost, ili je svojim načinom života ne dobiva dovoljno, tako da ne postoji određena ravnoteža između sunčeve svjetlosti koja prodire u njega, i njegove metamorfoze sunčeve svjetlosti, nego da je prisiljen koristiti rezerve metamorfoze svjetlosti pohranjene u njemu.

Molim vas da uzmete u obzir, da čovjek ,jednostavno zato što je čovjek, stalno u sebi ima pohranjenu metamorfozu svjetlosti. To je neophodno za njegovu organizaciju. Ako se proces izmjene između ljudskog bića i vanjske sunčeve svjetlosti, ne odvija na ispravan način, kao što se tijekom mršavljenja gubi masnoća iz tijela, koja je potrebna, tako se gubi i metamorfozirana svjetlost pod takvim utjecajima. I u takvom slučaju čovjek je suočen s dilemom, ili razboljeti svoj gornji dio tijela, ili lišiti svoj donji dio onoga što mu je potrebno za gornji dio, to znači: učiniti donji dio bolesnim uskraćujući mu metamorfoziranu svjetlost.

Iz ovoga vidite da čovjek jednostavno treba mjerljive tvari koje dolaze izvana i transformiraju se za njegovu organizaciju, ali da nam ispravno promatranje čovjeka pokazuje da su u njemu prisutne i nemjerljive tvari, eterske tvari, ali u metamorfozi. Iz ovoga možete vidjeti kako kroz takve temelje stvaramo mogućnost razvijanja ispravnog pogleda na ljekovito djelovanje sunčeve svjetlosti, na primjer s jedne strane, izlaganjem ljudi izravno sunčevoj svjetlosti kako bi se regulirao njihov poremećeni proces interakcije s okolnom sunčevom svjetlošću, ili s druge strane, izlaganjem iznutra tvarima koje kompenziraju ono što se nepravilno događa kao povlačenje metamorfozirane svjetlosti. Ovo povlačenje metamorfozirane svjetlosti mora biti paralizirano onim što može doći od lijekova. Tu možete zaviriti kako radi ljudska organizacija.

Čudna stvar za svakoga tko može promatrati svijet, je da ga nakon nekog vremena - oprostite ako se izražavam pomalo nediplomatski, ali je potpuno objektivno bez simpatije ili antipatije, iako se čini da se može proturječiti onome što govorim - uhvati određeni bijes za sve što uključuje mikroskop, sve što ispituje u malom mjerilu, jer mikroskop zapravo odvodi od zdravog pogleda na život i njegove poremećaje, ne može dovesti do njega. Jer sve stvarne procese koji nas se tiču kod ljudi, bili oni zdravi ili bolesni, možemo puno bolje proučavati na makroskopskoj nego na mikroskopskoj razini. Da bismo proučavali ove stvari samo trebamo tražiti prilike u makrokozmosu.

Molim vas da primijetite da obitelj ptica, kao rezultat nedovoljno formiranog mjehura i debelog crijeva, ima stalnu ravnotežu između gutanja i izlučivanja. Ptica može vršiti nuždu u letu, ostatke hrane ne zadržava u sebi, ne sprema ih. Nema za to priliku. A kad bi ih deponirala, to bi odmah postala bolest koja bi je uništila. U mjeri u kojoj smo ljudska bića, fizička ljudska bića, mi smo u određenoj mjeri - kako bi se reklo u skladu s današnjim gledanjem - u svom razvoju otišli dalje od ptice, ili kako bi se točnije moglo reći: spustili se ispod ptica. Zapravo nije nužno da se ptica jako bori protiv crijevne flore koja je u njoj prisutna, kao što je to potrebno kod viših životinja i ljudi. Ali s obzirom na aktivnost koja je, mogu reći, nešto viša u našem slučaju, s obzirom na djelatnost transformacije eterskog naprimjer, ono o čemu sam sada raspravljao, transformacija svijetla u njegovoj metamorfozi, stojimo na stajalištu ptice. Imamo debelo crijevo i fizički mjehur, ali mi smo ptice u odnosu na naše etersko tijelo, što se tiče ovih organa. Oni zapravo nisu dinamički prisutni u kozmosu. Ovisni smo o tome da kad primimo svjetlost, također je prerađujemo i oslobađamo proizvode izlučivanja. A ako dođe do poremećaja, to je poremećaj koji ne odgovara nijednom organu i koji ne možemo lako podnijeti, a da ne narušimo svoje zdravlje. Dakle, kada gledamo pticu s njezinim malim mozgom, mora nam biti jasno da je ona makrokozmički odraz naše finije organizacije. Ako dakle želite proučavati čovjeka u odnosu na ono što se odražava kao finija organizacija u njegovoj grubljoj organizaciji, koja se spustila ispod ptice, onda morate makrokozmički proučavati procese ptičjeg svijeta.

Želio bih samo reći - ovo bi trebalo biti u zagradama: bilo bi zapravo vrlo tužno za ljudske živote da imaju istu posebnost u odnosu na obitelj ptica, u svom eterskom organizmu kao što imaju u svom fizičkom organizmu, budući da se eterski organizam ne može na ovaj način zatvoriti od vanjskog svijeta. Taloženje, recimo, metamorfozirane svjetlosti, kad bismo za to imali organe mirisa, to bi rezultiralo nečim strašnim u suživotu ljudi. Ali, kao što sam rekao, ovo je samo u zagradama. Dogodilo bi se ono što bismo doživjeli da otvorimo ovcu nakon smrti i onda moramo uživati u unutrašnjosti, dok u odnosu na naše etersko biće kao ljudi, zapravo stojimo tako da ga možemo usporediti s nimalo neugodnim mirisom koji se javlja, naprimjer, pri otvaranju strvine ptice - sve je to relativno - u usporedbi s mirisom koji se javlja, ako konkretno, promatramo preživača, ali i životinju koja ima predispoziciju za preživača, kao što je konj - konj nije pravi preživač, ali njegova organizacija ima predispoziciju za preživača.

Sada je riječ o ispitivanju podudarnosti između onoga što se događa u vanjskoj flori i fauni, i onoga što se događa u ljudskom organizmu u crijevnoj flori i fauni, ali protiv koje se treba boriti. A ako želimo uspostaviti vezu između bilo kojeg lijeka i organa, onda moramo prijeći s općih karakteristika koje smo danas razvili, na posebne karakteristike, sljedećih predavanja.

Ali sada počnite od toga kako smo se, s jedne strane morali boriti protiv unutar ljudske, crijevne faune i flore, kako nalazimo nešto suprotno u procesu cirkulacije, borbu protiv nastajanja biljke, i prijeđimo na stvarnog živčano-osjetilnog čovjeka. Ovaj aspekt je po svojoj prirodi mnogo važniji nego se to obično vjeruje. Budući da je znanost pretvorena u apstrakciju, da zapravo nitko ne shvaća na odgovarajući način, da je ovo živčano-osjetilno ljudsko biće, kroz koje naprimjer, prodire svjetlost i s njom povezana toplina, tijesno povezano s unutarnjim životom, zato što ono nemjerljivo, koje prodire sa svjetlom, mora metamorfozirati u organima, a ono nemjerljivo je jednako organski formativno kao i ono što postoji u mjerljivoj oblasti. Uopće nije uzeto u obzir da je živčano-osjetilni čovjek od posebne važnosti za ljudsku organizaciju. Ali dok ulazimo dublje u nižeg čovjeka, mi silazimo iz formativnih sila crijevne flore u one crijevne faune, iz područja gdje se vodi borba protiv crijevne flore, u područje gdje se mora voditi stalna borba protiv sklonosti mineralizaciji, da postane sklerotičan. Mogu reći da možete promatrati i izvana, gledajući povećanu okoštalost lubanje, kako što se više čovjek razvija prema gore, to više teži mineralizaciji kroz svoju organizaciju.

Ova tendencija mineralizaciji ima veliko značenje za cijelu čovjekovu organizaciju; jer vidite, ovdje uvijek iznova treba isticati - čak sam to radio na javnim predavanjima - da ako ljudsko biće podijelite na tri člana: čovjeka glave, čovjeka trupa i čovjeka udova, stvarno ne biste trebali misliti kao da ta tri člana stoje jedan pored drugoga i imaju vanjske prostorne granice. Čovjek je naravno cijeli čovjek glave, kvalitativno podijeljeno. Ono što je glava prostire se na cijelog čovjeka, ali je uglavnom u glavi. Tako je i s ostalim, cirkulacija, udovi i metabolizam, uvijek se protežu na cijelog čovjeka. Tako da, naravno, ono što mora biti prisutno za čovjeka glave ili glavnog čovjeka, kao predispozicija je prisutno u cijelom ljudskom biću, i protiv tendencije mineralizaciji mora se boriti u cijelom ljudskom biću. Definitivno postoji područje gdje ljudi, kada danas otvore stare radove proizašle iz atavističke vidovitosti, više ništa ne razumiju. Na kraju krajeva, vrlo malo ljudi ima nešto od toga kada čita o procesu soli kod Paracelsusa. Ali proces soli leži u području koje sada karakteriziram, baš kao što proces sumpora leži u području koje sam prethodno karakterizirao.

Dakle, radi se o tome da čovjek ima tendenciju mineralizacije unutar sebe. Pa, baš kao što ono, što je u osnovi procesa faune i flore može postati neovisno, da tako kažemo, ova tendencija mineralizacije može postati neovisna za cijelog čovjeka. Kako se toj tendenciji mineralizacije može suprotstaviti? Ne postoji drugi način da se tome suprotstavi nego razbijanjem, stalnim zabijanjem malih klinova u njega, da tako kažem. I tu imate područje gdje morate ući u prijelaz od serumske terapije, preko biljne terapije, do mineralne terapije, bez čega se ne može, jer samo u odnosu između minerala i onoga što želi postati mineralno u samom čovjeku, imate referentnu točku koja podupire sve ono što se mora poduprijeti u čovjekovoj borbi protiv tendencije mineralizacije, protiv opće skleroze. Nećete proći -  a ovo se treba detaljno raspraviti - jednostavnim unošenjem minerala u njegovom vanjskom stanju u organizam. Tu se događa nešto što ukazuje na neki oblik homeopatskog principa, da upravo iz carstva minerala moraju biti izložene one sile koje se suprotstavljaju učincima vanjskog mineralnog carstva.

Na to je skrenuta pažnja, i to je ispravno, da se jednostavno treba osvrnuti na vrlo nizak sadržaj minerala u nekim izvorima koji imaju ljekovito djelovanje, i u tim izvorima postoji proces homeopatizacije, koji je prilično upečatljiv, i pokazuje da zapravo, kada se mineralna veza oslobodi sila koje poznajemo izvana, nastaju sasvim druge sile, koje se najprije moraju osloboditi homeopatiziranjem. Ali o tome će, kao što rekoh, biti riječi u posebnom poglavlju. Ono što bih vam danas želio reći je sljedeće. Pretpostavimo da provodite - posebno preporučujem mlađoj gospodi - komparativne studije o preobrazbi crijevnog sustava, recimo, od riba, preko vodozemaca, gmazova - posebno je odnos između vodozemaca i gmazova s obzirom na crijevni sustav posebno zanimljiv - sve do ptica s jedne strane, do sisavaca pa do čovjeka s druge strane, naći ćete da se događaju čudne transformacije organa, naprimjer pojava slijepog crijeva, što tada postaje slijepo crijevo kod ljudi, kod nižih sisavaca ili gdje je ptičja organizacija donekle neprikladna pojavljuju se rudimenti slijepog crijeva; čitav način na koji debelo crijevo kojeg nema u ribama - ne može se kod riba govoriti o debelom crijevu - nastaje napredovanjem kroz takozvane savršenije poretke, što je onda slijepo crijevo i kod ljudi je slijepo crijevo - neke duge životinje imaju nekoliko slijepih crijeva: tu ćete pronaći čudan međuodnos.

Komparativna studija zapravo bi trebala vrlo jasno ukazati na ovaj međuodnos. Možete jednostavno pitati izvana - da, znate koliko često ljudi pitaju: zašto kod ljudi postoji nešto poput slijepog crijeva što se onda zatvori prema vanjskom svijetu? Ljudi često postavljaju to pitanje. Kada se postavi takvo pitanje, obično se ne vodi računa o sljedećem: da se čovjek zapravo otkriva kao dualnost, i da je ono što nastaje u donjem uvijek paralelni organ za nešto što nastaje u gornjem, da se pojedini organi ne bi mogli razviti u gornjem, ako se paralelni organi, takoreći suprotni polovi, ne bi mogli razviti u donjem. I što više prednji mozak poprima oblik koji se razvija kod ljudi, to se crijevo više razvija prema onoj strani koja vodi do taloženja ostataka hrane. Postoji intimna veza između formiranja crijeva i formiranja mozga, i da se debelo crijevo i slijepo crijevo nisu pojavili u tijeku životinjskog niza, ne bi se mogli pojaviti misleći ljudi fizičke prirode, jer čovjek ima svoj mozak, svoj misaoni organ, na račun, na račun svojih crijevnih organa. A crijevni organi su pravo naličje organa mozga. Da biste bili oslobođeni tjelesne aktivnosti za mišljenje s jedne strane, s druge strane morate opterećivati svoj organizam s onim, što je teret izgrađenog debelog crijeva i izgrađenog mjehura. Tako da je najveća duhovno-duševna aktivnost koja se događa u ljudskom fizičkom svijetu, utoliko što je vezana za oblikovanje mozga, istovremeno vezana za pridruženo oblikovanje crijeva. Ovo je izuzetno značajna veza, veza koja baca izuzetno puno svijetla na cjelokupno djelo prirode. Jer koliko god paradoksalno bilo, sada mogu reći: zašto ljudi imaju slijepo crijevo? - Možete odgovoriti: tako da možete ljudski misliti na odgovarajući način. Jer ono što se razvija u slijepom crijevu, ima svoju suprotnost u ljudskom mozgu. Sve na jednoj strani odgovara drugoj.

To su stvari koje treba prepoznati na nov način. Naravno, ne možemo navoditi stare liječnike koji su se temeljili na atavističkoj vidovitost; tako ne bismo daleko došli. Te stvari moramo ponovno pridobiti. Za osvajanje ovih stvari, čisto materijalistički medicinski trening, koji uopće ne traži odnose, zapravo je prava prepreka. Za današnju prirodnu znanost i medicinu, mozak je unutarnji organ, kao i crijevo i ono što je u trbuhu. Činjenica je da radite istu pogrešku kao da biste rekli: pozitivna i negativna električna energija je isto, električna energija je jedno, na to ne obraćate pažnju. I još je važnije to promatrati jer točno, poput pozitivne i negativne električne energije, ukazuje na uravnoteženje, koje kontinuirano postoji između gornjeg i donjeg. U svladavanju ove napetosti zapravo leži ono što morate potražiti na polju medicine. Ova napetost, također se izražava - želim to danas naznačiti, naći ćete to razvijeno u kasnijim razmatranjima - u silama koje su koncentrirane na dva organa, pinealnoj žlijezdi i takozvanoj hipofizi. U pinealnoj žlijezdi sve sile koje su gornje sile, izražavaju se i pobuđene su zbog sila sluzne žlijezde, hipofize, koje su niže sile. Postoji prava napetost. A kad bismo taj odnos napetosti formirali iz općeg stanja osobe, tada bi imali vrlo dobar temelj da daljnji proces ozdravljenja.

Sutra želimo o tome nastaviti razgovarati. Već ćete vidjeti da sve radim po pitanjima. Ali kao što rekoh, trebam stvoriti osnovu.


© 2024. Sva prava zadržana.