.- PETO PREDAVANJE, Dornach, 25. ožujka 1920.
Opće poznavanje ljudske prirode kao osnova terapije. Anamneza kao osnova za ocjenu nadosjetilnog organizma. Čovjek i carstva prirode. Homeopatija i alopatija. Topljivost, stvaranje soli. Misaoni proces u izvan-ljudskom. Postupak minerala, žive i fosfora. Odnos biljaka i ljudi. Formiranje stabla, imela. Formiranje korijena, lišća, cvijeta i ploda, i njihov odnos prema mineralnim, živinim i fosfornim procesima i prema ljudima. Prema terapiji serumom.
Šireći ova razmatranja na posebno područje gdje patologija mora prodrijeti u terapiju, gdje se na neki način mora napraviti most između to dvoje, trebat ćemo spomenuti svakakve stvari koje mogu biti samo ideal za liječenje, a koje se ne mogu svugdje primijeniti. Ali ipak, ako imamo pregled onoga što bi se moglo razmotriti u slučaju liječenja, moći ćemo izvaditi ovaj ili onaj detalj i barem znati kako procijeniti fragmentarne nalaze o bolesti.
Iznad svega, moramo shvatiti koliko je važno za liječenje, čak i u posebnim slučajevima, poznavati cijelu osobu koja stoji pred nama. To bi se uvijek trebalo proširiti na sve glavne podatke o pacijentovu životu. A budući da su ponekad liječnici imali povjerenje u mene, razgovarali o ovom ili onom sa mnom, naprimjer, često sam bio zapanjen kad bih upitao: koliko je zapravo pacijent star? - a liječnik mi nije mogao točno odgovoriti, odnosno nije uzeo u obzir koliko je pacijent o kojem se radi star. Kao što ćemo vidjeti u narednih nekoliko dana, to je jedna od osnovnih stvari znati, jer terapija uvelike ovisi o dobi pacijenta. A ako su se prekjučer spominjale neke stvari koje u pojedinim slučajevima izuzetno dobro pomažu, a u drugim slučajevima ne, onda je odmah pitanje: koliko je dob pacijenta s time povezana? - Iznad svega, utjecaj dobi trebao bi se voditi vrlo precizno kod lijekova.
Ali onda se svodi na sljedeće: uvijek treba posebnu pozornost obratiti na stas i građu pacijenta, bilo da je kratak i zbijen ili visok i mršav, to je od velike važnosti, koje sile upućuju na ono što nazivamo eterskim tijelom kod ljudi. Mnogo sam razmišljao o izbjegavanju ovih izraza, koji pripadaju stvarnosti čovjekova bića, ali to se ne može izbjeći i vjerojatno to ne biste ni željeli. Možete ih zamijeniti onima drugim izrazima koji nailaze na više odobravanja kod onih koji nisu antropozofi; jedino, možda ćemo to moći na kraju ciklusa. Sada, međutim, koristiti ćemo ih gdje je potrebno. Dakle, etersko tijelo u svom, mogu reći, intenzitetu, može se procijeniti iz stasa i građe dotične osobe. Ali vi biste trebali - kao što rekoh, želim sve spomenuti; nije uvijek moguće sve uzeti u obzir, jer jednostavno ne dobijete podatke, ali dobro je znati sve - prije svega je li dotična osoba u adolescenciji rasla sporo ili brzo, to jest da li je dugo u rastu ostala mala ili je narasla u relativno mladoj dobi pa je kasnije zaostala. Sve ove stvari ukazuju na ono što bismo mogli nazvati ponašanjem eterskog tijela, to jest funkcionalnom manifestacijom čovjeka u odnosu na njegovo fizičko tijelo. I to se mora uzeti u obzir ako se želi prepoznati odnos između ljudi i njihovih lijekova.
Nadalje, također je potrebno prepoznati odnos fizičkog i eterskog tijela prema višim članovima čovjeka, prema onom što nazivamo astralnim tijelom, to jest, duševnim, i prema 'Ja, zapravo duhovnom. Nužno je, to možete saznati od pacijenta. Naprimjer, ne biste ga trebali izbjegavati pitati ima li mnogo ili malo, života snova. Ako pacijent ima bogat život snova, to je iznimno važno za njegovu cijelu konstituciju, jer pokazuje da astralno tijelo i 'Ja' imaju tendenciju razviti vlastitu aktivnost, dakle, ne želite se previše ili preduboko baviti fizičkim tijelom, stvarne ljudske duševne formativne sile ne slijevaju se u sustav organa.
Nadalje, čak i ako je to možda neugodno, treba se raspitati je li dotična osoba pokretljiva, okretna ili je sklona tromosti. Jer osobnosti koje naginju inertnosti imaju snažnu unutarnju pokretljivost astralnog tijela i 'Ja'. Možda se čini paradoksalno, ali ta pokretljivost nije svjesna, ona je nesvjesna. I zato jer je nesvjesna, dotični nije svjesno ni na koji način marljiv, nego je općenito trom. Ono što ovdje nazivam suprotnošću inertnosti je organska sposobnost čovjeka sa svojom višom prirodom da ovlada nižom, to jest sposobnost prijenosa aktivnosti sa svog astralnog tijela i svog 'Ja', na fizičko tijelo i etersko tijelo. Kod lijene osobe ta je sposobnost vrlo niska. S duhovno- znanstvenog gledišta, troma osoba je zapravo osoba koja spava.
Zatim biste trebali saznati je li dotična osoba kratkovidna ili dalekovidna. Kratkovidni ljudi su oni koji imaju određenu rezerviranost svog 'Ja' i svog astralnog tijela u odnosu na fizičko tijelo, a upravo je kratkovidnost jedan od najvažnijih znakova da se radi o osobi čije se duhovno-duševno ne želi miješati s tjelesno-fizičkim.
Zatim bih istaknuo nešto što bi se možda jednog dana moglo provesti, a što bi bilo iznimno važno za liječenje i što bi, vjerujem, moglo dobiti neko praktično značenje kada bi više socijalnog osjećaja ušlo u pojedine profesije. To je: bilo bi iznimno važno kada bi stomatolozi svoje znanje o sustavu zuba, probavnom sustavu i svemu što je s tim povezano iskoristili - naravno da morate uvjeriti pacijente, ali kao što sam rekao, s nekim socijalnim osjećajem to bi se i postiglo - da svojim pacijentima, uz svaki tretman, daju svojevrsni dijagram u kojem bilježe kako su ocijenili sve što je povezano s rastom zuba, postoji li rana sklonost karijesu i slično, jesu li zubi dobro očuvani do starije dobi. Kao što ćemo vidjeti u sljedećih nekoliko dana, ovo je izuzetno važno za ocjenu ukupne ljudske organizacije. I kada bi liječnik koji treba liječiti pojedini slučaj bolesti dobio takav karton, ja bih rekao zdravstveni potpis osobe sa stomatološkog nalaza, to bi bio izuzetno važan trag.
Tada bi bilo izuzetno važno upoznati pacijentove fizičke simpatije i antipatije, da tako kažem. Posebno je važno utvrditi je li osoba koju liječite, naprimjer, pohlepna na sol ili na nešto drugo. Morali biste otkriti koju hranu dotična osoba posebno voli. Ako je pohlepna na sve slano, onda imate posla s osobom u kojoj postoji prejaka veza između 'Ja' i astralnog tijela, s fizičkim tijelom i eterskim tijelom, kod koje postoji, da tako kažem, prejaka srodnost duhovno-duševnog s fizičko-tjelesnim. U prilog tako snažnom afinitetu govore i napadi vrtoglavice izazvani vanjskim mehaničkim procesima, primjerice brzim okretanjem tijela. Stoga biste trebali provjeriti imaju li ljudi lako vrtoglavicu, kada rade mehaničke pokrete tijela.
Nadalje, treba se uvijek informirati, a to je dobro poznato, o poremećajima lučenja, o cjelokupnom radu žlijezda u čovjeka, jer tamo gdje postoje poremećaji u lučenju, uvijek postoji poremećaj u koheziji 'Ja' i astralnog tijela, s eterskim tijelom i fizičkim tijelom.
Stoga sam vam dao pojedinosti o tome što biste u osnovi, uvijek prvo trebali znati kada se suočite s pacijentom. Izdvojene su pojedinačne stvari, ali vidjet ćete u kojem smjeru se ide kada se radi o konstituciji samog tijela. S vremenom ćemo govoriti i o tome kako se informirati o načinu života, o mogućnostima udisanja čistog ili zagađenog zraka i slično. To su razmatranja za posebna poglavlja. Pa, na taj način ćete prvo dobiti neki uvid u prirodu osobe s kojom imate posla. Jer samo znajući to, moći će se odrediti kako se pojedini lijek miješa.
Sada bih najprije želio općenito istaknuti ono što već znate iz razmatranja prethodnih dana, da postoji unutarnji odnos između ljudi i čitavog izvan ljudskog svijeta. U znanosti duha to se izražava ovako, iako na početku apstraktno, da je tijekom razvoja čovjek, odvojio druga carstva od sebe, i da stoga ono što je izvan njega ima određeni odnos s njegovim vlastitim bićem. Nasuprot ovoj apstraktnoj manifestaciji ovog odnosa, uvijek ćemo morati isticati vrlo konkretan odnos ovakve vrste, u organskoj terapiji. Ali prije svega želimo razjasniti na čemu se temelji terapeutski odnos između čovjeka i izvan ljudske prirode.
Poznato vam je da se na ovom području puno polemizira i da se vodi žestoka borba između metoda liječenja, o čemu ćemo s vremenom dalje govoriti. Jedna od tih bitaka posebno je dobro poznata, ona između homeopatskih liječnika i alopatski nastrojenih liječnika. Sada bi vas moglo zanimati kako bi se znanost duha umiješala u ovaj spor. Ali to, to miješanje - danas želim reći nešto općenito o tome, ulaziti pojedinačno u detalje - zapravo je prilično neobično. Jer u osnovi, u svijetlu rezultata znanosti duha, alopati ne postoje. U stvarnosti, alopati uopće ne postoje, jer čak i ono što je alopatski propisano kao lijek, u organizmu prolazi proces homeopatizacije, i zapravo samo liječi tim procesom homeopatizacije. Tako da svaki alopata zapravo nalazi potporu za svoj alopatski proces kroz homeopatizaciju samog organizma, koji zapravo radi ono što alopat ne uspijeva: prekida vezu između pojedinih dijelova lijeka. Međutim, bitna je razlika hoće li se organizam osloboditi ove vrste homeopatiziranja ili ne, iz jednostavnog razloga što su procesi ozdravljenja u organizmu, povezani sa stanjima u kojima lijekovi dolaze kada su homeopatizirani. Ali u onome što inače u sebi imaju vanjska tijela, organizam tada protiv sebe ima nešto s čime nije povezan u liječenju, to jest nešto što uzima kao strano tijelo, kada organizam opteretimo svim tim silama kada mu dajemo lijek u alopatskom stanju, mi mu zapravo stavljamo golem teret, i opterećujemo ga. Posebno ćemo govoriti o slučajevima kada organizam nije moguće osloboditi ovog procesa homeopatizacije.
Pa vidite da je u osnovi homeopatiziranja nešto što se u određenoj mjeri promatralo u samoj prirodi, iako je, kao što ćemo vidjeti, fanatizam napravio značajan skok i otišao predaleko. Sada je stvar vidjeti kako se može pronaći način da se razumiju detalji veze između ljudi i izvan ljudske okoline. I naravno, kao što sam jučer rekao u jednom drugom slučaju, ne možemo samo ponavljati ono što su stari liječnici rekli, iako inteligentno zadubljivanje u starija medicinska djela može biti korisno, umjesto toga, naprimjer, moramo posvetiti sva sredstva moderne znanosti na ispitivanje ovog međuodnosa ljudi i njihove izvan ljudske okoline. Prije svega treba napomenuti da se kemijskim ispitivanjem tvari, odnosno ulaskom u ono što pojedine tvari otkrivaju u laboratoriju, ne može puno postići. Već sam predložio da tu mikroskopiju - koja je neka vrsta mikroskopije - zapravo treba zamijeniti makroskopskim promatranjem, onim što proizlazi iz promatranja samog kozmosa.
Danas ću vam najprije predstaviti značajne primjere koji nam u određenoj mjeri mogu reći na koji način izvan ljudski svijet korespondira s trodijelnim ljudskim bićem, u nekoj vrsti trodijelne strukture. Moramo prije svega usmjeriti pozornost na sve što se čini topljivim. Vidite, topljivost je posljednje svojstvo koje je bilo od posebne važnosti u procesu razvoja našeg planeta Zemlje. Ono što je taloženo kao čvrsti element uglavnom je izvedeno iz kozmičkog procesa otapanja koji je prevladan, i koji je umrtvio i odbacio čvrste čestice. Ali to je čisto površno vanjsko gledište, promatrati planetarni proces kao puko mehaničko taloženje sedimenta i na toj premisi konstruirati geognoziju i geologiju. I tako možemo reći da sve što živi u procesu rastakanja, jest nešto što je, u mjeri u kojoj se odvija u vanjskoj prirodi, u izvan ljudskoj prirodi, što je čovjek također izbacio iz sebe. U procesu rastakanja, tamo vani, događa se nešto što je čovjek odvojio od sebe. Dakle, cilj će biti istražiti kakav odnos procesi rastakanja u izvan ljudskom kozmosu imaju s unutarnjim procesima ljudskog organizma.
Ovo što spominjem je od temeljne važnosti, da neki ljudi koji imaju prejaku vezu između svog duhovnog-duševnog s fizičko-eterskim, imaju organsku žeđ ili glad za solju, da žele preokrenuti proces taloženja soli u svom organizmu, to jest žele ukinuti ovaj proces formiranja Zemlje, u biti žele vratiti sol u ranije stanje formiranja Zemlje, od stanja u kojem je sol očvrsnula. Gledanje ovakvih stvari je od posebne važnosti. To vam omogućuje da stvarno sagledate veze između ljudskog organizma i izvan ljudske prirode. Čovjek može sebi reći: ova ljudska priroda ima u sebi neku vrstu organske potrebe da preokrene određene procese koji se odvijaju u vanjskom svijetu i da se bori protiv njih. Znate, jučer sam spomenuo da se bori i protiv gravitacije, stvaranjem uzgona koji podupire ljudski mozak. Dakle, postoji opća tendencija prema ovoj borbi.
Sada se postavlja pitanje: što znači ova borba protiv procesa formiranja Zemlje? U osnovi, to ne znači ništa manje nego oslobađanje nižeg čovjeka od duhovno-duševnog, tjeranje duhovno-duševnog iz nižeg čovjeka, u početku u višeg čovjeka. U svim slučajevima gdje postoji pohlepa za solju, ta pohlepa za solju nam omogućuje da prepoznamo da se niži čovjek na određeni način želi osloboditi prejake aktivnosti duhovno-duševnog u sebi, da želi pustiti ovu aktivnost duhovno-duševnog da teče, da tako kažemo, u višem čovjeku.
Pretpostavimo da u nižem čovjeku postoje poremećaji, poremećaji koji se mogu prepoznati. Kasnije ćemo vidjeti načine na koji se prepoznaju i određene bolesti do kojih dovode. Što čovjek može učiniti?
Ovdje moram ubaciti komentar koji bi mogao biti od koristi onima koji previše teže određenoj jednostranosti u korištenju lijekova. Postoji i neka vrsta odbojnosti prema mineralnim lijekovima među određenim ljudima. Ova averzija nije opravdana, jer ćemo vidjeti da čisti biljni lijekovi mogu biti učinkoviti samo u vrlo određenim granicama, i da su mineralni lijekovi od velike važnosti, posebno u ozbiljnijim slučajevima. Stoga bih vas želio zamoliti da vas ne uvrijedi činjenica da, u ovom temeljnom razmatranju, počinjem od mineralnih lijekova, ali, mogu reći, od integracije učinkovitosti ovih mineralnih lijekova u život, u organski život. Jako razjašnjenje određenih metoda liječenja ljudskog abdomena u odnosu na gornji dio tijela, možete dobiti ako proučavate kamenicu. Kamenica je svojom formacijom školjke nešto izuzetno zanimljivo. Jer vidite, kamenica gura svoj vapnenački karbonatni oklop iznutra prema van. Ako kamenicu ispitate duhovno-znanstveno - znanost duha sada mora malo pomoći u istrazi - shvatit čete da je ova kamenica doista živo biće koje je vrlo nisko u životinjskom poretku, ali da zauzima relativno visoko mjesto u cijelom kozmosu. Zauzima takvo mjesto da se od nje odvaja ono što čovjek nosi u sebi kao svoje mišljenje. U određenom smislu, sile koje tvore ljusku i usmjeravaju je iznutra prema van, pokazuju način na koji bi se ono što se tada uklonilo iz kamenice, kad bi se to spojilo s njezinim organskim rastom, učinilo kamenicu vrlo pametnom, što bi kamenicu učinilo životinjskim stvorenjem visokog reda. Sve se to iznosi van, izvedeno je. I doslovce, mogu reći, opipljivo u ovoj kreaciji školjke kamenice, možete vidjeti djelovanje karbonata vapna, Calcarea carbonica, djelovanje koje iz organizma izbacuje pretjeranu duhovno-duševnu aktivnost.
Ako sada ustanovite da se u donjem dijelu tijela osjeća prekomjerna duhovno-duševna aktivnost, što se također događa kod određenih oblika bolesti koje ćemo tijekom vremena okarakterizirati, tada ćete morati posegnuti za lijekom koji biste pronašli u školjkama kamenice ili slično, želim reći, zahvaljujući tvarima koje djeluju iznutra prema van kroz tajanstvene moći karbonata vapna. Dakle, nešto bitno u liječenju ovisi o jasnoći činjenice da u ovom kretanju iznutra prema van, postoje određene iscjeliteljske moći. Vidite, sve što je povezano s lijekovima kao što je Calcarea carbonica, i što je povezano sa srodnim lijekovima, može se racionalno proučavati samo ako se to vidi u takvom kontekstu.
Sada, sve što leži u silama karbonata vapna je polarno suprotno od onoga što leži u silama, recimo, fosfora. Ako - a izrazi koje koristim nisu u svom stvarnom značenju ništa manje znanstveni od onoga što se danas često predstavlja kao znanost - ako se sve slano ponaša tako da se predaje svojoj okolini, razlog je što sve slano nastaje jer su odgovarajuće tvari oduzete i oslobođene unutarnjeg djelovanja nemjerljivog, svijetla i drugog nemjerljivog. Htio bih reći da je sve što je poput soli, procesom svog nastanka toliko odbacilo nemjerljivo od sebe, da mu nije intrinsično prikladno.
Potpuno suprotan slučaj je s fosforom. I drevni atavistički uvidi nisu taj fosfor neopravdano nazivali nositeljem svijetla, jer su sasvim ispravno vidjeli da on doista nosi ono nemjerljivo, svjetlo. Ono što sol drži podalje od sebe, to je ono što ovaj fosfor nosi u sebi. Supstance koje su polarno suprotne soli su one koje ono nemjerljivo, naime svjetlost, ali i ono drugo nemjerljivo, toplinu i slično, u određenoj mjeri internaliziraju i čine svojim unutarnjim vlasništvom. Na tim se okolnostima temelji ljekovita učinkovitost svega što se nalazi u fosforu i što je na neki način povezano s fosforom u odnosu na proces liječenja. Stoga je fosfor, koji internalizira nemjerljivo, posebno pogodan za guranje astralnog tijela i 'Ja' natrag prema čovjeku, ako mu oni ne pristupaju na pravi način.
Dakle, ako imate kod bilo kojeg pacijenta bolest - a uskoro ćemo govoriti o pojedinačnim bolestima - i otkrijete da pacijent pati od, recimo, pojačanih snova, to znači da se astralno tijelo voli odvojiti od fizičkog tijela i okupirano je svojom vlastitom aktivnošću, ako od njega doznate i da naprimjer ima organsku sklonost perifernim upalama, što je pak dokaz da astralno tijelo i 'Ja' nisu dobro smješteni u fizičkom tijelu, tada ćete moći upotrijebiti snagu kojom fosfor drži svoje nemjerljive stvari, kako biste natjerali ovo astralno tijelo i ovo 'Ja' da se više bave fizičkim tijelom. Fosfor će biti moguće koristiti za široku paletu bolesti kod ljudi koji imaju nemiran život u snu, jer ima tendenciju da vodi 'Ja' i astralno tijelo natrag u fizičko tijelo i u etersko tijelo na odgovarajući način.
U određenom smislu, fosfor i sol su polarne suprotnosti jedno drugome. I želio bih vam skrenuti pozornost na činjenicu da se mora obratiti mnogo više pozornosti na to kako se te tvari uklapaju u cjelokupni kozmički proces, nego na posebna pojedinačna imena koja, recimo, suvremena kemija daje pojedinim tvarima. S vremenom ćemo vidjeti kako se fosfor može koristiti i kao lijek, u tvarima koje imaju sličan učinak.
Vidite, tako imate dva suprotna stanja u vanjskoj prirodi, učinak soli i učinak fosfora. Između to dvoje postoji učinak žive. Kao što je čovjek trodijelno biće: živčano-osjetilno biće, biće cirkulacije, metaboličko biće, baš kao što biće cirkulacije posreduje između metabolizma i živčano-osjetilne aktivnosti, dakle, sve što se, niti u velikoj mjeri predaje poput soli, niti u velikoj mjeri internalizira nemjerljivo, stoji kao posrednik u vanjskoj prirodi, već što je, mogu reći, ravnoteža između ove dvije aktivnosti, manifestirajući se u obliku kapljice. Jer u osnovi živa je uvijek ona koja teži formiranju kapljice zbog svoje unutarnje povezanosti sila. To je ono što je važno u svim živinim supstancama, a ne da se tvari koje se sada nazivaju živom nazivaju živom, već je to tvar koja uravnotežuje otapanje slanog i tendenciju zatvaranja, držanja na okupu nemjerljivog. Dakle, važno je proučavati stanje sila, koje je najjasnije sadržano u svemu živinom. Stoga ćete također otkriti da je ova živa bitno povezana sa svime što je namijenjeno uspostavljanju ravnoteže između aktivnosti za koje je prikladan fosfor i aktivnosti za koje su prikladne slane tvari. Vidjet ćemo da djelovanje u organizmu nije u suprotnosti s ovim što sam upravo rekao kada govorimo konkretno o sifilitičnim i sličnim bolestima.
Sada, raspravljajući o onom fosfornom, živinom, i sličnom soli, u određenoj mjeri sam predstavio posebno ilustrativne vrste minerala. Međutim, vidjeli ste da kada se radi o vrstama soli, da morate govoriti o organskom procesu koji se nalazi u ljusci kamenice i što je u pozadini njenog formiranja. Ovaj proces je također prisutan u određenom smislu, kada je nemjerljivo koncentrirano u fosforu. Ali budući da je tu sve internalizirano, manje je jasno i očito izvana. Sada se radi o prelasku s onoga što je tipično oblikovano u vanjskom svijetu na ono što je, mogu reći, čovjek nekada odvojio od sebe, na ono što je biljnog porijekla.
Kao što smo jučer vidjeli iz drugih perspektiva, biljni element predstavlja, da tako kažemo, suprotnost onoga što je kao aktivnost prisutno u ljudskom organizmu. Ali kod same biljke možemo jasno razlikovati tri stvari. Ova razlika između triju stvari postaje posebno jasna kada vidite, s jedne strane, ono što se razvija prema zemlji kao korijenje, i ono što se razvija u sjemenke, plodove i cvjetove i puca prema gore. Želim reći da u vanjskom usmjerenju možete vidjeti tu suprotnost između biljke i čovjeka - ne životinje u ovom slučaju. Da, i tu postoji nešto izvanredno važno i značajno. Biljka korijenjem zaranja u zemlju, a cvijetom, to jest oplodnim organima, stremi prema gore. Čovjek tvori potpunu suprotnost u odnosu na svoj položaj u kozmosu: ukorjenjuje se, da tako kažemo, s glavom okrenutom prema gore, a oplodnim organima prema dolje, izravno suprotno od biljke. Tako da stvarno ne radite ništa glupo ako zamislite da u vama počiva biljka, kojoj je korijenje okrenuto prema gore, a cvjetovi prema dolje, u smjeru organa za oplodnju. Biljke su ovako na poseban način integrirane u čovjeka. I opet, važno razlikovno obilježje za ljude i životinje je da je u pravilu kod životinja, biljka koja je u njih ugrađena postavljena vodoravno, to jest pod pravim kutom u odnosu na smjer biljke, dok je čovjek, rekao bih, napravio potpunu rotaciju u odnosu na biljku u svom položaju u kozmosu, rotaciju od 180 stupnjeva. Ovo je jedna od najpoučnijih stvari koje se mogu pronaći kada se razmatra čovjekov odnos prema vanjskom svijetu. I kada bi naši studenti medicine obraćali više pozornosti na takve makrokozmičke stvari, na taj bi način saznali više o silama koje još uvijek djeluju u stanicama, nego da ih ispituju pod mikroskopom. Mikroskopija doista otkriva vrlo malo, jer najvažnije sile koje također djeluju u stanicama - a postoje razlike ovisno o tome radi li se o biljci ili životinji ili čovjeku - mogu se promatrati makrokozmički. Ljudsku stanicu možete proučavati puno bolje ako proučavate interakciju onoga što ide okomito prema gore, okomito dolje, i onoga što leži u ravnoteži. Ove sile, koje se mogu promatrati u makrokozmosu, imaju učinak sve do stanične razine. A ono što djeluje u stanicama u osnovi nije ništa drugo nego odraz ovog makrokozmičkog učinka.
Ali sada, kada gledate biljnu prirodu Zemlje, morate, prije svega, ne gledati na ovaj biljni svijet na način na koji se obično gleda, hodajući zemljom i gledajući jednu biljku do druge, fino ih pobrojite, jedan, dva, ili zamislite trodijelno ime kako biste je klasificirali, već morate paziti da je cijela Zemlja jedno biće i da - iako ne kao što je slučaj s kosom, svaka vlas je ista, dok su biljke različite jedna od druge - već cijeli biljni svijet pripada zemljinom organizmu onoliko koliko vaša kosa pripada vašem organizmu. Pojedinačnu biljku ne možete promatrati kao nešto za sebe, kao što pojedinačnu vlas ne možete promatrati kao organizam za sebe. Činjenica da su biljke različite, samo je zbog činjenice da Zemlja, u svojoj interakciji s ostatkom kozmosa, razvija sile u različitim smjerovima i kao rezultat toga biljke su organizirane drugačije. No, sav život rasta biljaka temelji se na uniformnosti u zemljinoj organizaciji. Stoga je posebno važno usmjeriti pozornost na određene stvari. Prije svega, recimo, ako pogledate gljive, vidjet ćete da je za te gljive Zemlja samo neka vrsta oslonca, gornjeg sloja tla. Kada prijeđete na više zeljaste biljke, vidjet ćete da je također Zemlja neka vrsta gornjeg sloja tla, ali da ono vanzemaljsko ima određeni utjecaj na ovu zeljastu biljku, svjetlo i tako dalje u obliku cvijeća, također lišća i tako dalje. Ali posebno je zanimljivo da kada svoju pažnju usmjerite, recimo, na drveće, vidjet ćete da u formiranju debla drveta, pretvaranju stabla u višegodišnju biljku, imamo nastavak nečega što je inače za biljku, koja sjedi izravno na Zemlji, cijela Zemlja. Jer vidite, morate ovako zamisliti stvar: razmislite o tome, ovdje imate Zemlju; biljka niče iz Zemlje. Zatim možemo potražiti sile u samoj Zemlji koje leže u osnovi rasta biljaka i koje su u interakciji s onim što pritječe iz kozmosa. Ali kad stablo raste - molim vas, nemojte biti previše šokirani onim što ću reći, jer to stvarno jest - Zemlja na određeni način prekriva ono što je prethodno teklo iz Zemlje izravno u biljku; izbija u deblo, a sva su debla u biti izdanci Zemlje. Činjenica da mi na to ne gledamo na taj način samo je zbog zaista užasne današnje predodžbe, da čovjek zamišlja Zemlju kao da je samo od minerala sačinjena, znanost uopće ne može razumjeti da je ova mineralna Zemlja nemoguća predodžba. Ova Zemlja, osim što ima mineralne elemente, u sebi ima i sile koje izbijaju u biljnim elementima. To se nakuplja, odvodi i postaje deblo. A ono što tada raste na deblu može se usporediti, u odnosu na deblo, s onim što raste neposredno na Zemlji u nižim i zeljastim biljkama. Želim reći: nižim i zeljastim biljkama sama Zemlja je deblo, a biljke čine dodatno deblo, koje nosi njihove cvjetne i sjemene organe. Iz ovoga možete vidjeti da postoji određena razlika uzimam li cvijet sa drveta ili cvijet uzimam sa zeljaste biljke.
Nadalje, s ovog gledišta obratite pozornost na nastanak parazitskih biljaka, posebno imele. Tu još imate ono što inače ostaje organski povezano s biljkom, raspored cvjetnih i sjemenih organa na stabljici, kao vanjski sekret, kao proces za sebe. Tako da u nastajanju imele vidite intenziviranje, u kombinaciji sa svojevrsnim odvajanjem od zemaljskih sila, onoga što je inače prisutno u nastajanju cvjetova i sjemena. Donekle se emancipira i ono nezemaljsko u biljci, upravo u formiranju imale. Tako da ono što izlazi iz Zemlje, što je u interakciji s izvanzemaljskim, postupno se oslobađa u formiranju cvjetova i sjemena, i u formiranju imele vidimo kako dolazi do posebno snažno individualizirane emancipacije.
Ako sada ovo spojite s onim što opažate kao formativno u biljkama, reći ćete sebi: ovdje, u odnosu na biljni svijet, mora postojati znatna razlika, ovisno o tome teži li biljka više da razvije sustav korijenja, to jest svoj potencijal rasta iskazuje prvenstveno kroz formiranje sustava korijenja, a istovremeno razvija male i neugledne cvjetove. Takve biljke usmjerene su više prema zemaljskom. Biljke koje se emancipiraju od ovog zemaljskog elementa su one koje se razvijaju u formaciji sjemena i formaciji cvijeta, ali posebno one koje se nameću kao paraziti u biljnom carstvu. Ali biljke imaju tendenciju neki svoj organ učiniti najistaknutijim, da tako kažemo - pogledajte ananas koji deblo pokušava učiniti najistaknutijim, ili bilo koju drugu biljku - i možete reći: svaki od glavnih organa biljke, korijenje, stabljika, lišće, cvijeće, ima tendenciju da postane najistaknutiji organ ove ili one biljne vrste. Uzmite biljku kao što je, recimo, preslica. Vidite tendenciju u formiranju stabljike. Druge biljke nastoje to kod formiranja lišća, dok druge opet imaju zakržljale stabljike i lišće, i imaju tendenciju formiranja cvijeta.
Sada se ispostavlja da postoji određeni paralelizam između ovih različitih tendencija rasta biljaka i onoga što sam danas dao kao tri tipa mineralne aktivnosti u izvan ljudskoj prirodi. Ako se uzme u obzir ono što se posebno nalazi u biljnoj aktivnosti emancipacije, a što onda kulminira u unutarnjoj aktivnosti parazita, tada imamo nešto što teži internalizaciji nemjerljivog. Ono što iz kozmosa struji na Zemlju kao nemjerljivo, postaje dominantno u tim organima, jednako konzervirano kao i u fosfornoj supstanci. Dakle, možemo reći: na određeni način cvijeće i sjeme i sve ostalo što je sklono stvaranju imele i slično, je fosforno. I obrnuto, kada proučavamo proces korijena, nalazimo da je ono što biljka razvija smatrajući zemlju svojim matičnim tlom, da je to blisko povezano sa stvaranjem soli. Dakle, upravo kod biljke suočeni smo s ta dva polariteta. A u posredničkoj aktivnosti biljke, koju uvijek vidite između procesa cvjetanja i sjemena koji stremi prema gore, i procesa korijena koji teži prema dolje, unutra imate proces žive, ono što donosi ravnotežu. Dakle, ako sada razmotrite suprotan položaj biljke u odnosu na čovjeka, reći ćete sebi da sve što je iznutra predisponirano za stvaranje cvijeća i plodova mora imati vrlo jaku vezu s organima ljudskog trbuha i svim organima koji su upravljani od abdomena, da fosfor tada također mora imati vrlo jaku vezu s organima abdomena. Vidjet ćemo sljedećih nekoliko dana da je to apsolutno točno. S druge strane, sve što teži razvoju korijena u biljkama imat će poseban odnos prema svemu što se organizira prema gore. Ali naravno, morate imati na umu da ne možete jednostavno podijeliti čovjeka na tri člana prema vanjskoj shemi, već da ono što pripada, naprimjer najnižem dijelu, probavnom sustavu, teži samo nastavku, rekao bih, u smjeru glave. Potpuno je, moglo bi se reći, blesavo stajalište da siva tvar mozga u biti sadrži misaonu tvar, jer to nije tako. Siva moždana tvar je u biti tu da hrani mozak, i zapravo je kolonija probavnih alata za njegovanje mozga, dok je bijela moždana tvar od velike važnosti kao supstanca za mišljenje. Stoga ćete i u anatomskoj strukturi sive tvari mozga pronaći nešto što je puno više povezano s ukupnom aktivnošću tijela nego s onim što joj se inače pripisuje. Dakle, vidite da kada govorite o probavi, ne možete govoriti samo u trbuhu. Ali svakako je istina da kada netko razmatra odnos elementa korijena, bavi se nečim što se ne odnosi samo na gornjeg čovjeka, već i na ostatak čovjeka. Sve ono što u biljci dovodi do ravnoteže između cvjetova, plodova i korijena, to jest što u određenom smislu dolazi do izražaja u lišću i slično kod obične biljke, to će biti od posebnog značaja, čak i ako se dobije u ekstraktu, za sve što se odnosi na poremećaje u cirkulaciji, a time i na ritmičku ravnotežu između gornjeg i donjeg čovjeka. Ako ste prethodno stavili s jedne strane minerale koji internaliziraju nemjerljivo, a s druge minerale koji nemjerljivo drže podalje, možete vidjeti da se to može usporediti s, rekao bih, cijelom konfiguracijom biljke. I time imate prvo racionalno sredstvo za uspostavljanje uzajamnog odnosa s ljudskim organizmom iz same biljke, ovisno o tome razvija li prvenstveno ovaj ili onaj organ. Na koji se način to dalje konkretizira, vidjet ćemo kasnije.
Do sada smo mogli istaknuti da postoje takvi međuodnosi između biljke, minerala i između čovjeka. U novije vrijeme, želim reći, dodano je ono što bi trebalo biti srodstvo, i daje veliku nadu, kao međuodnos između ljudi i životinja. Međutim, osim činjenice da je tretman serumom učinjen na čudan način, protiv ovog uobičajenog tretmana serumom treba istaknuti i nešto načelno. Vidite, s pojavom tretmana serumom, Behring je zapravo postupio na vrlo čudan način. Ako ste pratili govore koji su se držali i publikacije koje su se bavile rubnim problemima, koje su govorile samo o tome čemu bi serum trebao pomoći, onda ste stekli dojam da se radi o reformi cijele medicinske prakse. Pa, ako ste ušli u ono što je opisano kao osnovno što je tamo učinjeno, pokazalo se čudno - a to nije pretjerivanje, neki od vas to vjerojatno znaju - da je tretman koji je trebao biti uzet iz proučavanja zamoraca da bi se prenio na ljude, da se pokazao nepovoljnim kod 'čudno velikog' broja zamoraca. Naime, od velikog broja zamoraca koji su tretirani serumom, samo je jedan imao povoljan rezultat; jedan jedini zamorac u maskiranom procesu iscjeljenja životinje - u trenutku kada je veliki bubanj već počeo udarati za tretman serumom! To želim samo konstatirati kao činjenicu. Mislim da će neki od vas to dobro znati. I ova, rekoh, nesvakidašnja ludost u znanstvenom nastupu, zapravo zaslužuje da se s njom detaljno pozabavi povijest znanosti.
Ali ono što načelno moramo spomenuti danas a o tome ćemo razmišljati sutra ili sljedećih nekoliko dana, procesi koji su izravno djelotvorni u ljudima nisu procesi izvan ljudskog svijeta koji su površinski najočitiji, već oni koje treba povući iz dubljeg bića.
Sada, čovjek je na određeni način povezan s onim što je iz sebe iznio, procesom fosfora, procesom soli, procesom cvjetanja, procesom ploda, procesom ukorjenjivanja, procesom formiranja lista, ali na takav način da povrh svega toga, živi u pravom preokretu, da u sebi nosi tendenciju da sve što je predstavljeno u izvan ljudskoj prirodi ukine i pretvori u svoju suprotnost.
To nije isto kod životinja. Budući da je životinja na pola puta tog procesa. Čovjek nije u istom smislu suprotstavljen životinji. U određenom smislu stoji pod pravim kutom u odnosu na životinju, dok u odnosu na biljku stoji pod kutom od 180 stupnjeva. A to je nešto što najviše dolazi u obzir, kada je riječ o korištenju životinjskih proizvoda poput seruma ili slično.