.- ŠESTO PREDAVANJE, Dornach, 26. ožujka 1920.
Proces formiranja biljaka, spiralna tendencija. Planetarni učinak. Odnos biljaka i ljudi. Polaritet gravitacije i svjetlosti. Srčana aktivnost. Polaritet u ljudskom organizmu i bolesti. Rahitis, kraniotabes. Postupci soli, fosfora i žive. Metali kao planetarni procesi. Vaš odnos prema biljci. Izgaranje i pepeljenje. O fizikalnoj metodi liječenja. Životinjske ljekovite tvari.
Zapravo sam donekle zabrinut u vezi onoga što danas imam za reći. Jer kad bih imao na raspolaganju četvrt godine, ne bi se moglo lako odbaciti kao fantazija. Ali budući da u ovom trenutku mogu samo letimično proći, kako bih ono što će se baviti posebnim aspektima liječenja učinilo razumljivim, neke će stvari biti samo predstavljene. Ipak, načinom na koji to iznosim, nastojat ću pokazati da su sve te stvari valjane i čak bolje utemeljene od onih stvari koje današnja prirodna znanost ima kao temelj. Danas bih želio započeti s predstavljanjem procesa formiranja biljaka kao takvog, u njegovom kozmičkom kontekstu. Skrenuli smo pozornost kako je obrnuti proces, obrnut od onog koji se otkriva u procesu razvoja biljaka, funkcionalno aktivan kod ljudi. Da bismo pronašli izravan odnos između biljnog svijeta i čovjeka, potrebno je pokazati barem naznaku tog procesa postajanja biljkom. Ako pogledate biljku, vidjet ćete da ona ima dvije jasno suprotne tendencije u svom procesu oblikovanja. Jedna je usmjerena u Zemlju. I već sam jučer naznačio da je, kod biljaka sličnih drveću, Zemlja u deblu okrenuta naopako, da tako kažemo, tako da su cvjetovi stabla s pripadajućim lišćem ukorijenjeni u deblu na takav način, kao što su obične zeljaste ili čak niže biljke ukorijenjene u Zemlji. Sada nam se pokazuje, s jedne strane, na tendenciju biljke prema Zemlji. No, s druge strane, biljka se udaljava od Zemlje. Ona ne samo da se udaljava od Zemlje kao kroz mehaničku silu koja se suprotstavlja zemljinom privlačenju, već se od Zemlje udaljava u svom cjelokupnom, uključujući i unutarnjem, formativnom procesu. Procesi u cvijetu razlikuju se od procesa u korijenu. Procesi u cvijetu postaju mnogo ovisniji o izvanzemaljskom, o izvantelurskom, nego procesi u korijenu. I prvo moramo pogledati ovu ovisnost formiranja cvijeta o silama koje zapravo nisu zemaljske. Zato što ćemo otkriti da iste sile koje koristi biljka za pokretanje procesa formiranja cvijeta i sjemena izvan cvijeta, da isti procesi postaju nužni zbog funkcionalnog okretanja biljnog procesa kod ljudi, u abdomenu i u svemu što se tiče pražnjenja, izlučivanja i također temelja seksualnosti. Dakle, kada promatramo odnos između ljudi i biljaka, također smo detaljno upućeni na izvanzemaljski proces biljke kao i zemaljski.
Ne želim propustiti skrenuti vašu pozornost na činjenicu da ono što ovdje iznosim nije posuđeno iz starih medicinskih spisa, već se temelji na suvremenim istraživanjima znanosti duha. No ponekad se mora osloniti na nazivlje starije literature, jer novija još nije razvila nazivlje u tom smjeru. Ali ako bi netko vjerovao da se ovdje iznosi nešto što je samo preuzeto iz starijih spisa, jako bi se prevario.
Pratite li rast biljaka od zemaljskog prema gore, prvo ćete biti usmjereni na spiralni slijed u procesu formiranja lišća, ali i cvjetova. U određenom smislu, formativne sile biljke slijede neku vrstu spiralnog toka oko stabljike. Ovaj spiralni tok ne može se izvesti iz unutarnjih vlačnih sila biljke, ali se može pratiti unatrag do utjecaja izvanzemaljskog, posebno se radi o učincima, kažimo tako, prividne - budući da se kretanje Zemlje u odnosu na Sunce može uzeti samo relativno - dakle prividne putanje Sunca. U određenom pogledu, sigurno se može proučavati tijek zvijezda iz tijeka formativnih procesa u biljkama, koristeći bolje tragove od galilejsko-matematičkih. Jer ono što rade zvijezde, biljka vjerno ponavlja.
Ali bilo bi potpuno krivo ako bismo vjerovali da je u biljci aktivan samo ovaj formativni proces, koji ide od Zemlje prema gore i ovisi o Suncu, umjesto toga, zvijezde u prvom redu rade zajedno kako bi stvorile rezultirajući učinak zajedno s kretanjem našeg planetarnog sustava uzrokovanim Suncem, na takav način da bi, da tako kažemo, sile Sunca potpuno prisvojile biljku i povukle je u beskonačno, da se toj solarnoj sili nisu suprotstavile takozvane sile vanjskih planeta sa svojim spiralama (vidi crtež gore). U stvarnosti se planeti ne kreću po elipsama, već po spiralama. Cjelokupni kopernikanski svjetonazor danas bi zapravo trebao biti ispitan i zamijenjen drugim. Takozvani vanjski planeti, u koje moramo ubrojiti Mars, Jupiter i Saturn - Uran i Neptun su samo astronomski dio našeg sustava, oni zapravo ne pripadaju našem sustavu, oni su u naš sustav dospjeli kao strana tijela, odnosno od izvan našeg sustava, i onda su se, da tako kažemo, pridružili našem sustavu, tako da je ispravno zanemariti ova tijela koja su pozvana od našeg planetarnog sustava i s nama su, ali su zapravo gosti - ove vanjske planetarne sile uzrokuju smanjenje uzlazne sile, prigušujući ono što bi inače bilo izraženo samo u spirali lista, i uzrokujući formiranje cvjetova i sjemena. Dakle, ako promatrate razvoj biljke prema gore od formiranja lišća, njeno podrijetlo morate pripisati onim silama koje proizlaze iz međudjelovanja ovog sunčevog elementa s elementima Marsa, Jupitera i Saturna.
Ne samo da ova dva elementa rade zajedno, već ono što proizlazi od Mjeseca i takozvanih donjih planeta, Merkura i Venere, također djeluje protiv njih. Merkur, Venera i Mjesec, su ono što u biljci stvara težnju prema Zemlji, prema dolje, to je ono što svoj najznačajniji izraz ima u formiranju korijena. Tako da je sve što se čini zemaljskim zapravo pod utjecajem donjih sunčevih planeta u vezi s Mjesecom. Dakle, u biljci se izražava, rekao bih, cijeli planetarni sustav koji nam pripada. Sve dok ne znate da se cijeli planetarni sustav koji nam pripada izražava u biljci, i da se izražava u čovjeku, zapravo ne možete razumjeti vezu između sustava biljke i sustava čovjeka.
Sve što trebate učiniti je pogledati činjenicu da kada spaljujete biljke koje imaju tendenciju razvijanja korijena, što znači da manje prolaze kroz proces formiranja cvijeta i sjemena nego one biljke koje teže stvaranju cvijeta, ili općenito ako spaljujete korijenje biljaka, tada ima znatno više sastojaka pepela nego ako spaljujete cvijeće, ili čak ako spalite imelu ili biljke poput drveća. Razlika jednostavno proizlazi iz činjenice da donji, lunarni, Merkurovi, Venerini, elementi imaju veći učinak na one biljke koje pokazuju jaku tendenciju formiranja korijena. U pepelu ćete pronaći željezo, mangan, silicij, to jest komponente koje su izravni lijekovi i koje se kao lijekovi manifestiraju ako se koristi nešto od biljke. S druge strane, naći ćete malo pepela kada spalite suprotnu vrstu biljaka. Ono što se iskazuje u procesu izgaranja je, rekao bih, točan vanjski dokument o pripadnosti biljke cijelom kozmosu, a ne samo onom što se nalazi na Zemlji.
Razmotrite pobliže proces biljke. Ako se radi samo o jednogodišnjim biljkama, one prestaju stvarati sjeme u određeno doba godine. Ovo formiranje sjemena pripisujemo prvenstveno izvanzemaljskom. Ali to se prekida i predaje zemaljskom i, da tako kažem, na nižoj razini se mora nastaviti u novoj godini, ono što je u staroj godini doseglo stanovitu višu razinu. Tako da možete promatrati čudan tijek u cijelom razvoju biljke. Ako zamislite da je ovo površina Zemlje, onda imate cijelu biljku koja raste iz Zemlje, nasuprot izvanzemaljskom (vidi crtež dolje). Ali ono što je formirano iz izvanzemaljskog se zatim vraća u Zemlju i ciklus počinje iznova. Dakle, ako pogledate cijeli rast biljaka, nebeske sile zapravo svake godine tonu u Zemlju, kako bi se mogle povezati sa silama Zemlje, i ciklus se može odvijati. Tako svake godine spuštate cvjetno-plodni element u korijenski element, kako bi završio ritmički ciklus kojem je podložan sav biljni svijet.
Vidite, ovo prije svega ukazuje na to da u onome što nazivamo zemljinom florom, zapravo imamo posla s nečim što predstavlja interakciju same Zemlje s izvanzemaljskim. To se ne odnosi samo na oblik, već i na unutarnju kemiju i cijeli sustav organa. Jer kao što ono što je zemaljsko biva nadvladano onim kozmičkim u mehaničkom obliku, tako je i zemaljska kemija u biljci nadvladana, da tako kažemo, izvanzemaljskom, i kada je ona u određenoj mjeri nadvladana, mora se vratiti natrag na zemaljsku kako bi predstavljala zemaljsku kemiju. Onda niste daleko od spoznaje da se zemaljska kemija pokazuje izvana u svemu što je izraženo u pepelu, i da se zemaljska kemija stoga može izraziti kroz ono što se taloži od živog. Ali to je podložno gravitaciji, dok je kasniji rast biljke stalno nadvladavanje gravitacije i drugih zemljinih sila, tako da možemo govoriti o polarnoj suprotnosti između gravitacije i svjetlosti. Svjetlost je ono što neprestano pobjeđuje gravitaciju. I biljka je na neki način uključena u tu borbu između težine i svjetla, između onoga što gura prema pepelu i onoga što gura prema vatri. Upućeni smo na ovu polarnu suprotnost pretvaranja u pepeo, i onoga što se otkriva u vatri, na suprotnost mjerljivog i nemjerljivog. Pa, ovdje s jedne strane imamo biljni svijet u njegovom kozmičkom kontekstu.
Ako pogledate ljude, nakon razmatranja prethodnih dana, pronaći ćete da se s time možete nositi samo ako razmišljate o polarnoj orijentaciji. Jer pokazao sam vam s jedne strane, da ono što u biljci raste odozdo prema gore, kod ljudi raste odozgo prema dolje, tako da u spolnim procesima i procesima izlučivanja kod ljudi, elementi cvjeta i sjemena idu prema dolje, dok ukorjenjivanje ide prema gore. Samo kod ljudi je to funkcionalan, kod biljaka je to materijalan proces.
Iz ovoga možete vidjeti da kod ljudi imamo nešto suprotno od onoga što je prisutno kod biljaka. Ali ne samo da u čovjeku imamo suprotnost, nego imamo i nositelja suprotnosti. Dakle, morate sebi reći: s jedne strane, funkcionalno, u čovjeku postoji, da tako kažemo, ono što se ukorjenjuje prema gore, i ono što raste prema dolje, biljno, a oko njega materijalnost, koja pak ima tendenciju odozdo prema gore. Tako da ono što je zapravo umjetno napravljeno kod biljaka, uzimanje iz gornje sfere i polaganje u donju sferu, kod čovjeka je kontinuirano. U procesima uvijek postoji tendencija, odozgo prema dolje i odozdo prema gore. I upravo se u toj međuigri sastoji, život zdravog i bolesnog čovjeka. I vidite, vi doista uopće ne razumijete složene ljudske procese ako ne uzmete u obzir da su stvari onakve kao što sam upravo opisao, da s jedne strane postoji nositelj koji djeluje od Zemlje prema gore, a s druge strane nešto što se umeće u taj nositelj, što djeluje odozgo prema dolje.
Lako je uvidjeti koliko ljudski život u zdravom i bolesnom stanju ovisi o međudjelovanju tih sila, ako se, rekao bih, napola žalostan stoji pred činjenicom, naime da se s ljudskim organizmom mora potpuno drugačije postupati ako u obzir dolaze njegovi dijelovi koji se nalaze iznad i ako u obzir dolaze njegovi dijelovi koji se nalaze ispod srca, takoreći. Čovjeka se tada mora promatrati čak i prema drugim načelima. To se izražava u činjenicama kao što je, naprimjer, za mnoge zagonetno ponašanje, recimo, kraniotabesa kod običnog rahitisa, dvije stvari koje su toliko bliske za one koji čovjeka promatraju kao cjelinu, dok upravo zato što imaju podrijetlo u različitim područjima čovjeka, koja su polarne suprotnosti, moraju se također promatrati prema različitim principima. To značajno utječe na proces ozdravljenja. Stoga liječnici koji postižu izvjesne uspjehe kod rahitisa liječenjem fosforom, vjerojatno neće doživjeti ni najmanji uspjeh u liječenju kraniotabesa, umjesto toga, mora se dogoditi suprotno liječenje kroz terapiju možda nekim oblikom karbonata vapna ili nečim sličnim. Ali to je, želim reći, samo izraz jedne vrlo općenite činjenice koju je pomalo neugodno reći, ali koja je potpuno istinita. Poanta je da kada se radi o liječenju ljudi, kada se uđe na polje medicine, ako se nešto kaže, u određenim slučajevima suprotno od toga može biti istina - i to je fatalno, vidite. Sasvim je moguće da će netko dati potpuno ispravan put liječenja ovoga ili onoga, a ako se taj put liječenja primjeni na naizgled iste pojave u organizmu, to nikako nije put liječenja, već se mora ići suprotnim smjerom. Tako da u medicini uvijek možete eliminirati jednu teoriju liječenja drugom, ako niste svjesni da se samo dio osobe može liječiti jednom metodom liječenja, a drugi dio osobe mora se liječiti drugom metodom liječenja. To je ono što ovdje moramo vidjeti.
Ali sada je važno sljedeće, dobro je razumjeti ono što se u određenom smislu kod biljke pojavljuje odvojeno, a što kod čovjeka čini samo jednu stranu njegove konstitucije. Jučer sam vam skrenuo pažnju na tri formativna impulsa koji su, da tako kažemo, svojstveni izvanljudskoj prirodi, formativni impuls soli, formativni impuls žive, i formativni impuls koji se sastoji u činjenici da određena tijela, poput fosfora ili sumpora, pohranjuju u sebi moći nemjerljivog, nositelji su nemjerljivog.
S obzirom na ono što sam danas rekao, koja je razlika između ova tri različita unutarnja formativna impulsa izvan ljudske prirode? Sve što je u svom procesu slano, odnosno što dovodi do stvaranja soli u svom procesu, to je ono što unutarnje procese prenosi u sferu gravitacije. Oni koji čitaju stara medicinska djela dobro bi učinili kada bi se uvijek sjetili: kroz ovaj proces tvar o kojoj je riječ podvrgava se sili gravitacije; dok se kroz suprotni proces, kroz proces svijetla, ono što se ne može vidjeti povlači iz ove sile gravitacije. - Dakle, ako svjetlost stavimo kao predstavnika ostalih nemjerljivih stvari, uvijek moramo razmišljati o borbi između svjetlosti i gravitacije u izvan ljudskoj prirodi, između onoga što teži izvanzemaljskom, i onoga što uzrokuje da zemaljske tvari teže prema središtu. Prije svega, imamo suprotnost između težine i svjetla, i oscilirajuću, stalnu potragu za ravnotežom između težine i svjetlosti, koja se izražava u elementu žive. Živa je ništa drugo nego ono što predstavlja stalnu potragu za stanjem ravnoteže između svjetlosti i gravitacije.
Sada se radi o stvarnom postavljanju ovog kontrasta između slanog, fosfornog, i živinog, u cijelom kozmosu, u teškom, u svjetlosnom, i u suprotnosti između to dvoje, odnosno u traženju ravnoteže između to dvoje. Sada vidite, cjelokupna aktivnost ljudskog srca smještena je na čudan način u ovu potpunu kontradikciju. Htio bih reći da je strašna stvar u vezi sa sadašnjim znanstvenim gledištem - osim pumpnog sustava koji se primjenjuje i čiju sam neodrživost već pokazao - da danas sve zamišljamo kao da je iscrpljeno u svojoj aktivnosti, koja bi u određenoj mjeri bila izvana zatvorena kožom dotičnog stvorenja. Danas ne zamišljamo ništa drugo nego da je srce na neki način povezano s onim što pulsira tijelom. Ali nije tako, nego je čovjek kao organsko biće uključen u cjelokupni proces svijeta, a čovjekovo srce nije samo organ koji se nalazi u njegovom organizmu, već je to nešto što pripada cjelokupnom kozmičkom procesu. A ono što se događa u biljci, međudjelovanje gornjeg sunčanog i donjeg sunčanog, događa se u ljudima i nalazi svoj izraz u pokretima srca. Pokreti srca nisu samo otisak onoga što se događa u ljudima, već i otisak izvan ljudskih stanja. Ako uzmemo u obzir ljudsko srce, želim reći da ono u biti odražava cijeli kozmički proces. Čovjek je zapravo individualiziran samo kao duhovno-duševno biće. On je uključen u cjelokupni kozmički proces, utoliko što su primjerice, otkucaji njegova srca zapravo izraz, ne onoga što se događa u čovjeku, nego bitke koja se odvija između svjetlosti i gravitacije u cijelom kozmosu.
Često sam laicima pokušavao objasniti kako su ljudska bića smještena u kozmos na najslikovitiji mogući način izvodeći sljedeći izračun. Ako pretpostavite da osoba udahne otprilike osamnaest puta svake minute, tada ćete otkriti da je broj tih udisaja u jednom danu, u dvadeset i četiri sata, određeni broj: dobivate 25920 poteza. Ako uzmete jedan dan ljudskog života i smatrate da imate 365 dana u godini, pretpostavite da osoba dosegne prosječni životni vijek - od 71 godine, tada ćete dobiti isti broj dana za ljudski životni vijek kao i broj udisaja u jednom danu od dvadeset četiri sata - 25915. A ako uzmete cijelu revoluciju Sunca oko Zodijaka, to jest Platonovu godinu, vrijeme koje Sunce treba da se vrati, recimo kad na proljetnom ekvinociju izađe u Ovnu, dobit ćete 25920 godina. Tu imate čudan numerički primjer veze između čovjeka i cijelog kozmosa, jer u godinama hod Sunca, Platonova godina, predstavlja nešto što se može izraziti istim brojem kao i dani čovjekova života. To se, vidite, može sasvim jasno prikazati, ali zadire u izuzetne dubine svijeta. Samo treba imati na umu ono što također naglašavamo u antropozofiji, kada čovjek zaspe, njegovo 'Ja' i njegovo astralno tijelo izlaze iz fizičkog i eterskog tijela, i ponovno se vraćaju kad se probudi. Trebate samo zamisliti ovo kao neku vrstu izdisaja i udisaja duhovno-duševnog kroz fizičko tijelo, pa imate takvo disanje koje se provodi kroz ovaj udisaj i izdisaj tijekom ljudskog života, koji dakle za nešto mora biti dan, 25915 ili 25920 - zar ne, to su prijestupni dani, pa izlazi ova razlika od pet. I opet mora postojati nešto u kozmosu što je, prema istom broju, povezano sa orbitom Sunca, prividnom orbitom Sunca. Tu imate ritam u odvijanju svijeta, koji se izražava u velikoj mjeri, koji se izražava u pojedinačnom ljudskom životu, i koji se izražava u procesu disanja pojedinačnog dana. Neće vam se više činiti tako čudnim da je, na temelju svog atavističkog pogleda, drevni svijet govorio o danima i noćima Brahme, o svijetu koji izdiše i uzdiše, jer je otkrio da taj udisaj i izdisaj svijeta ima svoju malu mikrokozmičku sliku u svakodnevnom životnom procesu čovjeka.
Kroz takve stvari, doista ne kroz nekakve simpatije ili antipatije, nego kroz stvari koje se temelje na vrlo konkretnim stvarima, zapravo se dolazi do pravog štovanja iskonske mudrosti. Uvjeravam vas da ne bi poštovao iskonsku mudrost da se u nebrojenim slučajevima nisam uvjerio da danas otkrivamo stvari koje se u iskonskoj mudrosti mogu pronaći, i koje su potpuno izgubljene između onoga što su ljudi drevne mudrosti znali i onoga što danas možemo postići. Ono što oni koji doista teže znanju njeguju kao obožavanje iskonske mudrosti, ne proizlazi iz opće težnje prema iskonskoj mudrosti, već to može proizaći upravo iz uvida u određene, vrlo konkretne okolnosti.
Pa, ako želimo tražiti element svijetla, svoj pogled moramo usmjeriti na sve što se nalazi, da tako kažem, u gornjem solarnom dijelu našeg planetarnog sustava, prema Marsu, Jupiteru, Saturnu. A budući da je sve što se događa na Zemlji u određenom smislu učinak onoga što postoji izvan Zemlje, mi na Zemlji moramo pronaći upravo te učinke onoga što se događa u kozmosu. To vodi do toga da razloge za njihovu konfiguraciju ili agregatna stanja u zemaljskim tvarima, ne tražimo na tako apstraktan, fantastičan način, kao što to čini današnja molekularna fizika ili molekularno atomska kemija. Ova atomska kemija gleda, da tako kažem, u ono u što se ne može pogledati, u unutrašnjost tjelesne konstitucije, stvara kojekakve lijepe ideje o atomima i molekulama i onda govori - možda danas manje, ali prije par desetljeća bili su vrlo ponosni - iz 'atomskog znanja' o tome što se događa unutar strukture tijela. To je bila tema prije nekog vremena. Danas ljudi fotografiraju te stvari, kao što sam rekao na prekjučerašnjem javnom predavanju; čak i u spiritističkim krugovima ljudi fotografiraju duhove. A budući da prirodoslovci danas nisu skloni vjerovati u fotografije duhova, moraju dopustiti drugima da ne vjeruju u njihove fotografije atoma; jer u pozadini je isto kao i kod fotografija duhova.
Ono s čim imamo posla kod biljaka, nisu sile koje su vezane za atome i molekule, već sile koje djeluju od izvan Zemlje i koje djeluju u zemljinoj supstanci. Dakle, kada smo konfigurirali zemaljsku tvar, nisu ti mali demoni, atomi i molekule, ono što je uzrok konfiguracije, već kozmičke sile koje djeluju na neki način. Ako, recimo, u izvanzemaljskom području postoji konstelacija koja može imati posebno povoljan učinak na neku točku na Zemlji, recimo Saturn u našem planetarnom sustavu, koji može imati povoljan učinak ako je on što dalje od drugih linija utjecaja - to jest, ako je ovo Zemlja i Saturn djeluje na Zemlju (vidi sliku ispod) - to jest utjecaja Sunca, učinka Marsa i tako dalje koji nisu u svojoj orbiti ili malo izvan svoje orbite, već su što je moguće dalje, tako da u određenom smislu, djeluje samo Saturn, tako, budući da je naša Zemlja iz drugih razloga izdvojena, ako na ovoj točki postoji povoljan raspored za te Saturnove sile, koje su u ovom slučaju samo malo pod utjecajem drugih izvanzemaljskih sila, i to uzrokuje strukturu u zemaljskoj tvari, što je nešto drugačije nego kada Mars, naprimjer, djeluje pod istim uvjetima. U zemaljskim tvarima ne vidimo ništa drugo nego proizvode međudjelovanja zvjezdanih sila. Tako da u slučaju koji sam ovdje izdvojio, gdje Saturn ima posebno povoljan učinak na određene dijelove Zemlje i to tijekom dugog vremenskog razdoblja, postaje nam očito to da se bavimo stvaranjem olova.
To je razlog zašto se određene zemaljske tvari, posebno metalne prirode, moraju povezati s određenim konstelacijama u izvanzemaljskom kozmosu. Ne možete a da ne dovedete ono što današnja istraživanja, današnja znanost duha može ponuditi, u paralelizam s onim što je izvorna mudrost prethodno predstavila, što se zapravo može razumjeti tek kada se ponovno otkrije. Budući da je starije spise u osnovi nemoguće čitati današnjim kemijski ili fizički razmišljajućim ljudima. To se može pokazati primjerom kada je jedan vrlo pametni nordijski učenjak ukazujući na povijest alkemije, opisao proces koji je, kako on sasvim ispravno kaže, besmislica u današnjem kemijskom smislu, jer ne daje nikakav rezultat. To je proces olova. Ali dobri gospodin nije prepoznao da to razjašnjava proces stvaranja sjemena. Vjerovao je da to objašnjava neki laboratorijski proces. To je naravno besmislica. Ali gospodin ne zna da moramo potpuno promijeniti terminologiju, ja bih rekao, da moramo neke izraze promišljati na potpuno drugačiji način, pa je za njega to besmislica. On je, naravno, jednako u pravu koliko i u krivu.
Dakle, ne možete a da zemaljske tvari ne povežete sa silama koje utječu na Zemlju iz zemljinog okoliša. Osobito proučavanje metala, ako se provodi na način koji vam želim pokazati na ovim predavanjima, rezultira vrlo specifičnim vezama, tako da moramo dodijeliti, naprimjer olovo, učincima Saturna koji nisu ometani, kositar učincima Jupitera koji nisu ometani, željezo učincima Marsa koji nisu ometani, bakar učincima Venere koji nisu ometani, živu, kako to danas zovemo u kemiji, djelovanju Merkura koje ništa ne remeti - stoga su stari živu i Merkur zvali isto - i morat ćemo prepoznati odnos između svega srebrnog - s namjerom kažem srebrnog - i neporemećenih lunarnih učinaka. Zaista je jako zabavno kada u današnjoj literaturi pročitate da je u starijim vremenima odnos srebra prema Mjesecu bio uspostavljen činjenicom da je Mjesec izgledao srebrno sjajan i da su se ljudi usredotočili isključivo na ovo vanjsko svojstvo. Svatko tko zna koliko su pažljivo proučavani pojedinačni metali neće moći napraviti takvu pogrešku. Ali iz ovoga vidite da postoji velika mogućnost i za druge tvari, jer ono što sam nazvao olovo, kositar, željezo, bakar, živa i srebro samo su najistaknutije tvari. Puno je mogućnosti za druge supstance jer svakojaki drugi planetarni utjecaji dolaze u konkurenciju s navedenima, tako da naprimjer linije utjecaja Marsa ulaze u linije učinka Saturna i tako dalje. To stvara manje reprezentativne metale. U svakom slučaju, vidimo rezultat izvanzemaljskih sila u metalnom svijetu Zemlje. Na određeni način, ono što smo izrazili u djelovanju metala kombinira se s onim što vidimo kod formiranja biljaka. Jer ako uzmete ono što leži u tvarima od olova, kositra i željeza, imate otprilike sve što sada mora ležati u svemu što je povezano s cvjetanjem i formiranjem sjemena biljaka, utoliko što su ti procesi izvan događanja na površini Zemlje, a sve što je povezano s formiranjem korijena biljke mora biti povezano sa svime što je bakreno, živino, srebrnasto.
Dok s jedne strane element žive postoji kao izvjesna ravnoteža, s druge strane, razumljivo, trebate tražiti drugačiju ravnotežu. Jer vidite, živa je ravnoteža između zemaljskog i, u određenoj mjeri, nadzemaljskog. Ali cijeli naš kozmos zapravo je prožet duhom. I ovdje se, rekao bih, pojavljuje drugačiji polaritet. Ako ovdje zamislite zemaljsko i izvanzemaljsko, imate opoziciju svjetlosti i gravitacije, u zemaljskom i izvanzemaljskom. Ali to daje priliku da se promatra stanje ravnoteže samo između zemaljskog i izvanzemaljskog.
Ali postoji i drugo stanje ravnoteže između onoga što podjednako prožima sve zemaljsko i izvanzemaljsko, i toga samog, naime između duhovnog i materijalnog, bilo da je materijalno mjerljivo ili nemjerljivo. U svakoj točci materijalnog mora se održavati ravnoteža između duhovnog i ovog materijalnog; ali i u kozmosu. Najbliža stvar nama u kozmosu je samo Sunce. Sunce održava stanje ravnoteže između duhovnog u kozmosu i materijalnog u kozmosu. Stoga bih želio reći da je Sunce ujedno kozmičko tijelo koje održava red u planetarnom sustavu, ali i donosi red među silama koje prodiru u naš materijalni sustav. Baš kao što možete odrediti vezu između pojedinih planeta i metala, kako sam to prije opisao, također možete odrediti i vezu između Sunca i zlata. Ali i ovdje je slučaj da drevni ljudi uistinu nisu cijenili zlato zbog njegove ahrimanske vrijednosti, već zbog povezanosti sa Suncem, zbog veze s ravnotežom između duha i materije.
Sada je važno uvijek imati na umu da je ono što razdvajamo, kako u našim mislima i u onome što na kraju postižemo, da je u prirodi uvijek na neki način ujedinjeno. U našim mislima odvajamo ono što je podložno gravitaciji, odnosno ono što teži stvaranju soli, od onoga što postaje nositelj svijetla, odnosno onoga što teži učinku svijetla, i opet ono što je u podlozi ravnoteže između to dvoje.
Ali u prirodi nema takvih apsolutnih podjela, u prirodi su ti načini djelovanja povezani jedan s drugim, isprepleteni, tako da tvore zamršene sustave, jedan takav zamršeni sustav sadržan je u zlatu u sjaju, jer kroz zlato ono duhovno gleda, da tako kažemo, čisto u vanjski svijet. Ovdje spada nešto što bih htio reći u zagradama, jer ćete vjerojatno moći plodonosno raditi na poticajima koji se mogu dobiti iz stare literature i uključiti ih u novu literaturu. Ako budete radili jučer navedene disertacije, moći ćete dobiti neke ideje iz stare literature, samo ako tu staru literaturu možete pravilno razumjeti. Izuzetno je važno vidjeti kako drevna literatura vidi sva tri principa u nekoj kombinaciji u svakoj tvari, poput soli, žive, i sličnoj fosforu ili sumporu, i kako su u ta drevna vremena ulagani napori da se to troje odvoji od neke tvari. Stoga je stajalište bilo da se olovo stvara na način kako smo rekli, ali olovo, poput zlata ili bakra, sadrži sva tri principa, sol, živu i fosfor. A poanta je da, da bismo ljude mogli liječiti slanim, živinim i fosfornim, moramo ih razdvojiti, na određeni način odvojiti od onoga s čime su povezani. I tom procesu je u drevnoj kemiji posvećena najveća pozornost. Taj je proces bio najteži kod zlata. Odatle i rimska izreka, zapravo nešto što nas navodi da poštujemo drevne: 'Facilius est aurum facere quam destruere' - 'Lakše je zlato napraviti nego zlato uništiti'. Jer se smatralo da su u zlatu tri bitna prirodna principa, sol, živa i fosfor, tako čvrsto povezani jedan s drugim, da ih je iz zlata najteže izvući.
Svakako je istina da kada bi se netko želio ponašati točno onako kako su to činili drevni ljudi u ovom procesu razrade triju principa prirode, teško da bi se danas lako mogao nositi s tim. Ali ako potpuno zanemarite staro, kao što bi se trebalo dogoditi na ovim predavanjima, gdje se samo povremeno baca svijetlo na staru literaturu i ono što se i danas može istraživati, tada također dolazite do zaključka da kako biste saznali što je to što vam je potrebno od ova tri principa koja sam opisao jučer i danas, od prirodnih supstanci, mora se provesti proces izgaranja, kroz koji se naprimjer, u početku odvajaju elementi koji nose vatru, koji nose svjetlost, pa se onda mora pokušati element žive, tako da ostanu elementi koji imaju tendenciju soli. Zatim to možete ekstrahirati s nečim nalik kiselini, i dobit ćete pravi solni lijek, bilo iz biljaka ili iz minerala. Kasnije ću detaljnije govoriti o pojedinostima. Dakle, ili ćemo morati tražiti ono što je nositelj svijetla u prirodi kako bismo dobili izvanzemaljsko, ili ćemo morati tražiti da ovo izvanzemaljsko izvučemo iz zemaljskih supstanci i zadržimo zemaljsko, onda ćemo imati stvarnu pravu sol ili ćemo pokušati dobiti nešto što predstavlja stanje ravnoteže između to dvoje.
Ali sada možete, rekao bih, krenuti dvama po svojoj prirodi različitim stazama, od kojih svaka u određenoj mjeri vodi do cilja. Zapravo možete ići u oba smjera. Može se prihvatiti stav koji su zauzeli stari liječnici, koji su uvijek ciljali da izdvoje iz poznatih tvari ono što je fosfor ili sol ili živa, prema vrsti, a zatim su koristili rezultat. Za njih su različiti, specifični učinci lijekova proizlazili iz činjenice da je to različito jesu li dotične stvari dobivali od olova ili od bakra. Obraćali su pozornost na porijeklo. Dakle, kada su napravili sol od olova, to je za njih bilo nešto drugačije od soli od bakra. Tako da čak i kada su govorili o soli, znali su da u njoj imaju nešto što je zemaljsko i zajedničko svim solima, ali zato što je sol, koja je izvedena, recimo, iz različitih metala, nešto je izvanzemaljsko i ima veze s raznim stvarima u ljudima, što sutra možemo preciznije okarakterizirati. Ovim putem možete, primjerice, proizvesti tvar sličnu soli u medicini. Onda možete krenuti putem kojim ste krenuli nakon što je onaj drugi put drevnih ljudi propao, ali ste njime krenuli iz još uvijek jasnog osjećaja da čovjek doista nije samo epruveta, već je nešto više. A to je način na koji jednostavno pokušavate iskoristiti sile koje leže u pozadini već postojećih supstanci, prihvaćanjem onoga što postoji, i 'potenciranjem' onoga što postoji. To je put koji je suštinski inherentan Hahnemann-ovom smjeru i koji, rekao bih, predstavlja neku vrstu novog uspona cjelokupnih medicinskih nastojanja, nakon što je stari put već nestao, jer se više ništa nije znalo o bilo kakvim izvanzemaljskim ili drugim vezama.
To je zapravo ono što, rekao bih, leži u očaju modernog liječništva, da u modernoj medicini ljudi više ne gledaju na ono što leži u osnovi zemaljskih stvari, na ono što je izvanzemaljsko, i da se uvijek vraćaju na ono leži samo u zemaljskom. Homeopatski sustav nastoji ići dalje od toga; naravno, dalje od toga teži i fizikalna metoda liječenja, koja, upravo zato što više nema načina da na pravi način koristi nosač svjetla, fosfor, ili nosač zraka, koristi živu, svjetlo i zrak izravno. To naravno predstavlja treću mogućnost.
Ali pravi, povoljan put, otvorit će se opet samo ako se znanošću duha prodre u vezu između mineralnog i izvanzemaljskog, između biljnog i izvanzemaljskog, i životinjskog i izvanzemaljskog. Kada dođete do životinjskog - to sam već jučer nagovijestio - dolazite zabrinjavajuće blizu ljudima. Stari su postavili granicu, koju ćemo mi ponovno tražiti, u svijetlu modernih istraživanja. Rekli su: biljke su u sferi planetarnog sustava; minerali su u području planetarnog sustava; ali kada dođete u životinjski svijet, izađete iz planetarnog sustava i stvari postanu takve da vam je puno manje dopušteno igrati se sa stvarima nego da ste ostali unutar planetarnog, izvanzemaljskog svijeta. Sile koje dovode do stvaranja životinja, a posebno do stvaranja ljudi, mnogo su šire raspršene u kozmosu od sila u mineralima i biljkama. Nacrtali su Zodijak kako se ne bi tražila ljekovita moć izvan onoga što leži u biljkama ili mineralima, ili da se barem bude svjestan da se ulazi u zabrinjavajuće područje.
Sada smo, međutim, ušli u ovo područje, na način koji sam jučer počeo karakterizirati, o čemu ćemo također morati detaljnije govoriti kada uđemo u specifičnosti patologije i serumske terapije. Takvi putovi su obično takvi da, budući da vode do pojedinačnih slučajeva, rađaju vrlo jake iluzije, koje onda potpuno zamagljuju ono opasno iza tih stvari.