.- SEDMO PREDAVANJE, Dornach, 27. ožujka 1920.
Uzimanje u obzir faza ljudskog života u medicini. Huntington. Poliartritis. Razlike u terapiji u različitim razdobljima života. Odnos dobi prema planetima. Predkonceptualni uzroci bolesti. Okoštavanje. Skleroza. Hidrocefalus u djetinjstvu i kasnije bolesti. Sklonost sifilisu, upali pluća i pleuritisu. Endokarditis. Problem ozdravljenja. Vrućica kao izraz aktivnosti 'Ja'. Proces izgradnje čovjeka i proces izgradnje stanice. Olovo i skleroza, kositar i hidrocefalus, željezo i procesi pluća, bakar, živa, srebro.
Jučer sam vam skrenuo pozornost na neke stvari koje se moraju smatrati temeljima u pogledu čovjekove prilagodbe zemaljskim i kozmičkim uvjetima, a koje su bile više prostorne prirode. Ali ono što je više prostorne prirode moramo povezati s vremenskim, jer nikada ne smijemo zaboraviti da čovjeka treba promatrati kao biće u njegovoj cjelini, to znači da je cijelo ljudsko biće, da tako kažemo, dijete i zreli čovjek i starac, da je tako organiziran da su ta tri dijela, koja čine njegovo biće, prisutna u svakom pojedincu. Ono što ćemo danas dobiti morat ćemo spojiti s nadosjetilnim, tek tada ćemo se približiti onome što su posebna razmatranja. Iznad svega, želim skrenuti pozornost na činjenicu da je, kao i kod adolescencije, pedagogija prisiljena voditi računa o različitim dobima, to jest od rođenja do promjene zuba, od promjene zuba do spolne zrelosti i dalje, zapravo sve što je medicina, ima potrebu uzeti u obzir cjelovitog čovjeka, odnosno čovjeka od rođenja do smrti. Prije svega, kao što sam rekao, želim upotrijebiti izraze koje mi kao antropozofi koristimo, a onda ću konačno ući u to kako bi se ovi izrazi mogli prevesti ljudima izvana. To prevođenje će nam postati lakše kada malo odmaknemo u našem razmatranju. Iznad svega, ako pogledamo dob djeteta, naprimjer, mora nam biti jasno da je ono što funkcionalno leži u stvarnom 'Ja' i u astralnom tijelu, kako mi opisujemo stvari, u djetinjstvu ugrađeno u ljudsko biće. Ovaj funkcionalni element tek se u djetinjstvu ugrađuje u organski element, da bi kasnije stvarno mogao raditi s fleksibilnom i plastičnom organskom tvari. Stoga ne čudi da se osobito u djetinjstvu javljaju poremećaji koji su povezani s tim ugrađivanjem višeg ljudskog u niže ljudsko, osobito u dobi od 7 do 14, 15, 16 godina, kada etersko tijelo mora osvojiti svoj položaj u odnosu na fizičko tijelo, kako bi mogla nastupiti spolna zrelost. Tada često postoji mogućnost da se elastičnost fizičkog tijela i eterskog tijela neće poklapati. U osnovi je zadatak astralnog tijela da dovede do ravnoteže ove elastičnosti fizičkog tijela i eterskog tijela. Ako ne rade skladno, astralno tijelo je često prisiljeno povećati svoju snagu. Ako nema dovoljno snage, pojavit će se simptomi bolesti, kojima treba pomoći vanjskim mjerama. Zato ćete također naći da se simptomi bolesti pojavljuju u djetinjstvu, koji se očituju, rekao bih, u fizičkim iscjedcima, kao što je koreja. Sve bolesti koje za posljedicu imaju ovaj kompleks simptoma, odnosno osim onoga što se događa u samoj organskoj tvari, pokazuju te komplekse simptoma, to jest psihičke poremećaje, sve te bolesti s psihičkim poremećajima povezane su s radom na koji astralno tijelo nije sasvim naviknuto, a koji mora obavljati u vezi s balansiranjem elastičnosti u odnosu na fizičko i etersko tijelo.
Ako tada vidite slične pojave poput koreje kod trudnica, to će vam biti itekako razumljivo, jer trudnoća prirodno prekida tu harmoniju elastičnosti fizičkog i eterskog tijela, i onda od astralnog tijela morate očekivati ono što od njega očekujete u djetinjstvu. Dakle, u slučaju bolesti koje se javljaju u ovoj djetetovoj dobi i koje su kod trudnica ponekad nuspojave trudnoće, morat ćemo tražiti lijekove koji će djelovati na astralno tijelo - pitanja su koja će biti predstavljena u sljedećih nekoliko dana - tako da njegove funkcije idu u smjeru koji mora izvršiti s obzirom na uravnoteženje elastičnosti fizičkog i eterskog tijela.
S druge strane, naći ćete - i zato sam naglasio da je jako važno uzeti u obzir dob - da bolesti koje na neki način prate poliartritis ili bilo koje srodne simptome imaju svoj glavni period javljanja tek od 14, 15, 16 godine života do kraja dvadesetih godina. Samo astralno tijelo mora se postaviti u pravi odnos prema fizičkom i eterskom tijelu, a ako nije dovoljno pripremljeno za to, naprimjer ako se u djetinjstvu nije učinilo ono što je bilo potrebno da se pripremi na pravi način, tada neće moći ostvariti svoj ispravan odnos, a posljedica toga će biti, ili da se simptomi bolesti pojave u toj dobi, ili da se simptomi bolesti kao posljedica toga pojave u sljedećoj dobi. I to je važna stvar, da se u proučavanje bolesti, da tako kažemo, uključi i vrijeme, da se - ako se smijem izraziti pomalo jednostrano - ne pretpostavlja da je priroda ljudski organizam uredila da bude što ugodniji, da se što lakše i zgodnije vidi kako se treba liječiti. Ljudski organizam nije tako postavljen da se što lakše vidi kako ga izliječiti. I previše je sklonosti pretpostaviti da treba biti u mogućnosti što lakše pročitati kako ga izliječiti.
U određenom pogledu, ispravno je načelo: slično treba liječiti sličnim. - Ali može biti da se glavni kompleks simptoma, koji netko opisuje kao sličan kompleksu simptoma za koje traži iscjeljenje, pojavio u različitoj dobi, da naprimjer prije dvadesete postoji kompleks simptoma koji se, mogu izazvati utjecajem vanjskih sredstava, a da će onda ta sredstva, koja dovode do procesa bolesti prije dvadesete, na određeni način postati lijek nakon dvadesetih godina. Dakle, to je ono što treba uzeti u obzir u ovoj često citiranoj rečenici: slično se može izliječiti sličnim.
Ali onda, prije svega, ako želite razmotriti cjelokupno stanje čovjeka, bilo zdravog ili bolesnog, ono što je važno je da čovjek živi, da tako kažemo, u dva polarno suprotna životna doba, i da je on u mladosti više izložen utjecajima vanjskih planeta, utjecaju Saturna, Jupitera, Marsa, da je u kasnijem životu više izložen utjecajima nižih, utjecaju Venere, Merkura, Mjeseca, ako bih trebao imenovati prema onome što smo jučer rekli. Međutim, mjesečev utjecaj pojavljuje se relativno najranije i najjasnije.
To nam opet ukazuje da gledajući čovjeka uvijek moramo povezivati prostorno s vremenskim. Tek kada to učinite, određene pojave koje se događaju u ljudskom životu sagledavate u ispravnom svjetlu. A u pojedinostima ćemo se uvijek dotaknuti toga, kako bi zapravo trebalo postupiti da bismo stekli znanje o čovjeku u ispravnom svjetlu.
Vidite, ono što utječe na ljude u osnovi počinje prije rođenja, zapravo prije začeća. I često sam se pitao dok sam istraživao ove stvari: odakle zapravo dolazi to da se toliko mnogo bolesti u uobičajenoj medicinskoj literaturi opisuje kao 'nepoznatog porijekla', kao nešto na čije se porijeklo ne može ukazati? To je zato što se potpuno zanemaruje činjenica da je kompleks sila koji smo jučer istaknuli kao izvanzemaljski, već tu kad se čovjek približi i svom začeću, a ne samo svom rođenju, i da sve što tako utječe na ljude onda proizvodi kontraefekte, odnosno da određeni procesi koji zapravo leže prije začeća, proizvode kontraefekte nakon začeća ili pogotovo nakon rođenja. A ponekad u čovjekovu životu možete samo promatrati ono što se događa nakon rođenja i svojevrsna je kontra-akcija onome što je već bilo tu prije začeća u cjelokupnom kontekstu prirodne egzistencije.
Ono što sam sada rekao posebno se odnosi u vrlo visokom stupnju na sve što je povezano s okoštavanjem i sklerozom. Skleroza i okoštavanje zapravo su procesi koji imaju svoje parnjake i prije začeća. Kao organski formativni procesi, oni se na sasvim normalan način suprotstavljaju onome što prije začeća djeluje u čovjeku u obliku procesa difuzije, procesa raspršivanja. Ovo je iznimno važno imati na umu. Nećemo moći kontrolirati proces skleroze ako ga ne možemo na ovaj način povezati s izvanzemaljskim, a također i budući da nastaje u čovjeku već rođenjem ili čak začećem, i ako se ne može povezati s izvan ljudskim i izvanzemaljskim procesom koji prethodi začeću.
Ali sada svi ovi procesi koji se moraju dogoditi mogu prijeći određenu granicu, takoreći izaći iz svog središta fluktuacije. Takvi procesi, poput skleroze ili okoštavanja su, da tako kažemo, oscilacije u odnosu na srednji položaj i mogu se širiti, to jest mogu postati prejaki. Tada se pojavljuju u sasvim drugom obliku. Prvo se pojavljuju u obliku dispozicija. I zapravo puno onoga što je bitno o ljudskoj prirodi moramo tražiti u dispozicijama. Ako ono što je normalno u okoštavanju u sklerozi, a tijekom života u svom vlastitom polju postane nenormalno, zanjiše se na drugu stranu i taj se proces, da tako kažemo, ne odvija u svom vlastitom polju nego u drugim organskim sustavima, onda se pojavljuje nešto što je patološka protuslika nečega prije začeća, što se očituje u različitim vrstama formiranja karcinoma.
Ove je stvari moguće uzeti u obzir, samo ako se pokuša stvarno razumjeti cijeli proces postajanja i bivanja ljudskim bićima. Bez toga će nešto poput nastanka karcinoma uvijek biti relativno nepoznat čimbenik u ljudskom životu, ako se ne može povezati s nečim što na neki način mora djelovati na čovjeka, ali degenerativno prelazi u drugo polje.
Još nešto treba razmotriti na sličan način. Na sličan način treba gledati i ono s čime se susrećete kao dijete u vidu hidrocefalije, kod hidrocefalusa. Zapravo, svi smo predisponirani za hidrocefaliju i ona mora postojati. Da ne postoji, nikada ne bismo mogli pravilno razviti svoj mozak i živčani sustav. Jer to treba izvući, da tako kažemo, iz tekućeg elementa u čovjeku. Tako da u djetinjstvu uvijek možemo vidjeti borbu između hidrocefalije i onoga što se bori protiv hidrocefalije, što ulazi u ljudsku organizaciju da se bori protiv hidrocefalije. Ne treba govoriti samo o hidrocefalusu, nego treba govoriti i o suprotnom, o prekomjernom gubitku vode u mozgu. To je bolest kojoj se možda premalo posvećuje pažnje, a zapravo je samo nužna suprotnost hidrocefalusa. Kao mala djeca zapravo uvijek osciliramo naprijed-natrag između ove dvije krajnosti, hidrocefalusa i kasnije njegove suprotnosti.
Ali sada se može dogoditi - kasnije ćemo se približiti terapijskom aspektu - da netko previdi nešto u tom odnosu, naime da previdi pravu točku u vremenu, koja je uvijek prisutna, u kojem se hidrocefalija može zaustaviti, bilo odgojem, bilo prehranom, bilo liječenjem u djetinjstvu, posebno u dojenačkoj dobi, tako da je, rekao bih, hidrocefalija prerano nestala. Tu posebno upada u oči štetnost ne sagledavanja cjelokupnog tijeka čovjekova života. Opet želim istaknuti da bi se ovdje mogla predati cijela vojska doktorskih disertacija kada bi se tražila veza između ovakvog odvijanja hidrocefalije u djetinjstvu i sifilisa, u sklonosti sifilisu koja se onda kasnije javlja. Ne dobiva se ništa praćenjem malih stvorenja. Stvarno ćete imati koristi samo ako ste u stanju uzeti u obzir stvari poput ovih koje sam upravo objasnio. Da se spriječi sifilis veoma mnogo bi se učinilo za prevenciju sifilisa ako bi se pokušalo učiniti ljude, da tako kažemo, u vrlo ranim godinama života imunima na ono što se može pojaviti u različitim simptomima sifilisa - oni su također različiti, kao što ćemo čuti kasnije.
Uvijek je potrebno, barem kod dijagnosticiranja, zapamtiti da su te stvari takve, te se kod dijagnosticiranja uvijek vraćamo onom što, upravo u procesu čovjekova nastajanja, ukazuje na pravi uzrok. Nešto nevjerojatno značajno u tom smislu je sljedeće: može se reći da se cijeli organski proces pomiče, kako proces u gornjem čovjeku prema srcu, tako i proces u donjem čovjeku od samog dna, kroz donji dio, opet prema srcu. Cijela građa čovjeka, s jedne i s druge strane, gura prema srcu, kao stvarnoj barijeri. Ali to guranje događa se u različitim dobima. Ako se uhvatite u koštac s pojavama, odnosno ako pogledate pojave koje se događaju, pogotovo u mlađoj životnoj dobi, sa svime onim što u konačnici dovodi do upale pluća ili pleuritisa u adolescenciji, ako uzmete sve to zajedno, što god bilo u vezi s tim procesima, otkriva se da je to uznapredovali proces, isti onaj proces koji dolazi do izražaja u još ranijoj dobi kod hidrocefalusa. Hidrocefalus je jednostavno potisnut malo niže u ljudskoj organizaciji i stvara predispoziciju za upalu pluća ili pojavu pleuritisa, ali i za ono što je povezano s tim pojavama, pogotovo u dječjoj dobi.
No, također je slučaj s tim pojavama u djetinjstvu da kasnije u životu imaju svoje protuprocese, tako da se kasnije opet javljaju, ali u svojim polaritetima. A ljudi bi se, s obzirom na sve te događaje, koji se javljaju kod naprimjer endokarditisa, čak i akutnog, snašli sa svim svojim stavovima kad bi pitanje postavili na sljedeći način, kad bi sebi rekli: htio bih znati kako su se u ranijoj dobi pojavili simptomi bolesti koji su nekako povezani s upalom pluća ili pleuritisom. - To nas dovodi do toga da se upala pluća ili simptomi pleuritisa, kod djece ne otklone prerano ili prebrzo. Nije li istina, naravno da roditelji i odgajatelji žele da te pojave što prije nestanu, ali je posebno važno kod ovakvih stanja da ih, rekao bih, prepustite njihovoj sudbini i da budete tu kao liječnik radi nekih stvari koje bi inače mogle imati štetan učinak, ali da zapravo dopustite da se proces bolesti odvija. Dakle, ni u čemu više nego u ovim pojavama - i u nekim drugima, naravno - ali ni kod čega više nego kod ovih pojava kod dječjih bolesti koje su povezane s pleuritisom ili upalom pluća, nužno je koristiti neku vrstu fizikalne, ili kako se to danas kaže, prirodne medicine, odnosno nastoji osigurati da proces bolesti teče što normalnije, ali da se ne ubrzava niti prerano skraćuje. To je važno jer takav prerano skraćeni proces bolesti relativno brzo dovodi do predispozicija za bolesti srca i svega što je s tim povezano, posebice do predispozicija za poliartritis i slično. To je posebno važno uzeti u obzir kako se na ovom polju ne bi poremetio proces bolesti. Kod nekih bi ljudi nestala sklonost svakojakim bolestima, koje onda rezultiraju nepravilnostima u radu srca, da se ne miješa u ono što pleuritis i upala pluća žele postići.
U svemu tome možete vidjeti povezanost koja postoji unutar cijelog procesa postajanja čovjeka. Moglo bi se također prisjetiti kako je potrebno promatrati ovaj ekstremniji slučaj, ne samo kad je osoba stvarno ozbiljno bolesna, nego i slučajeve u kojima je osoba lakše bolesna, kada je samo liječenje lakše, gdje se nekada ne može razlučiti je li ozdravio ili nije, gdje treba reći bolesniku: ne činite ništa glupo, ne zahtijevaj izlječenje, stvari će biti bolje. Jer i to je nešto što bi bilo izuzetno važno, ne treba liječiti tako užasno marljivo. Liječenje kao takvo je jako lijepo, ali važno je uzeti u obzir da nisu tako rijetki oni pojedinci koji su stvarno po njihovom vlastitom mišljenju prošli kroz sve moguće bolesti, koji su prošli sve metode liječenja i sve lijekove, i kod kojih je teško naći nešto kad su već u starijoj dobi - uvijek su bolesni - što ih smiruje i slično. Bilo bi bolje da su ljudi malo svjesniji da većina ljudi zapravo nije toliko bolesna koliko misli. Naravno, to ima svoje loše strane. Ali ovdje u ovom kontekstu to se definitivno može reći.
Sada ove stvari treba vidjeti u svijetlu toga da je čovjek komplicirano biće jer prvo ima svoju fizičku organizaciju, svoju etersku organizaciju, koja od 7 do 14 godine ima puno posla da se navikne na fizički organizam, koja se zatim ponovno istiskuje kod takvih stvari kao što je trudnoća, onda moramo uzeti u obzir da se pravilna inkorporacija astralnog tijela događa tek nakon 14 godine a još jasnije inkorporacija 'Ja', ali 'Ja' ne smijemo tretirati kao da je vani. Naravno, nikada nije izvan organizma u budnom stanju, ali inkorporacija znači povećanje angažmana. Stoga se uvijek treba suočiti s činjenicom da kad god u organizmu postoji poremećaj, 'Ja' ima određene poteškoće da se pravilno afirmira. Mora se reći, da je današnja medicina, a da to nije ni znala, odavno došla do točke u kojoj čak i crta te poteškoće 'Ja' u suočavanju s trima preostalim organizacijama, radi crteže koji su izuzetno poučni za ovu borbu između 'Ja' i ostala tri tijela. Čovjek tu borbu jednostavno ne vidi, jer očito živi u dobu materijalističkog svjetonazora. Ali svaki puta kada nacrtate krivulju groznice, u toj krivulji imate točan otisak ove borbe koja je upravo spomenuta. Stoga teško da postoji nešto jasnije za razumijevanje ove veze od praćenja krivulja vrućice kod različitih bolesnih stanja. Dakako, to čak može biti puno manje važno za terapiju nego za patologiju. Ali morate nešto razumjeti o tim stvarima, barem nešto općenito. Jer vidite, možete steći uvid u nešto poput, recimo, same upale pluća ili o tome kakav je trbušni tifus, samo ako dobijete predodžbu o tijeku krivulje groznice. Proučite li dvije glavne vrste krivulje vrućice kod upale pluća, primjerice ako usporedite krivulju vrućice u jednom svom kritičnom tijeku i u drugom tijeku, vidjet ćete kako je 'Ja' na potpuno drugačiji način poremećeno u svojoj intervenciji u organizaciji, kada 'Ja' uzvraća udarac, to mora učiniti u jednom i u drugom slučaju. Nije li točno, kod upale pluća, naprimjer, krivulja vrućice vam prvo pokazuje - crtam samo shematski - borbu, a zatim povlačenje kada temperatura padne kritično ispod normalne temperature (vidi crtež ispod). Postoji mogućnost za naknadni protunapad koristeći napore koji su uloženi prije. U drugom, litičkom tijeku, manje je moguće reperkusije integrirati u vlastitu snagu, stoga je drugi, nepravilniji silazak, ujedno i opasniji tijek.
Ali sav ovaj rad 'Ja' prema ostale tri organizacije posebno ćete promotriti kada uzmete u obzir krivulju groznice tifusa. Tu imate jasnu slika kako se 'Ja' zapravo bori. To je ono što vam može pokazati kako upravo nalet prirodne znanosti u medicinu čini nužnim uzeti u obzir ove različite čovjekove organizacije. Zbrka u medicinskoj znanosti nastala je jednostavno zato što je znanost postala materijalistička i ograničila se na promatranje procesa u fizičkom tijelu. Međutim, ti procesi u fizičkom tijelu nikada nisu nešto neovisno, a prije svega nisu što je po vrsti ekvivalentno. Jer vidite, nešto u fizičkom tijelu može ovisiti posebno o eterskom tijelu koje radi unutar njega, ili također o astralnom tijelu ili 'Ja' koje radi unutar njega. To su uvijek fizički procesi, ali su specijalizirani; imaju potpuno drugačiji karakter ovisno o višoj karici koja djeluje u fizičkoj organizaciji.
Ako spojite sve ono što sam jučer rekao u vezi čovjekove ovisnosti o izvanzemaljskom i zemaljskom, i ono što sam dodao danas u vezi s njegovim vremenskim procesom nastajanja, moći ćete sebi reći sljedeće - i to će vam malo pomoći na putu kojim idemo, kako zapravo provesti istraživanje o kojem sada govorim. Moći ćete sebi reći: na ljude neprestano djeluju sile.
Ali ako uzmemo u obzir fizičku i etersku organizaciju čovjeka, te sile su u prvom redu izvanzemaljske, ili zemaljske, koje im se suprotstavljaju, to jest one koje dolaze od Saturna, Jupitera, Marsa, one koje dolaze od Venere, Merkura i Mjeseca zapravo postaju zemaljski utjecaji. Vidite, kada se radi o odnosu Zemlje i Mjeseca, vrlo je lako pogriješiti o tome što se zapravo događa. Ljudima je tako lako pomisliti: pa Mjesec je gore, tu on ima svoj utjecaj. - Ali to nije do kraja promišljeno. Zapravo, Mjesec nije samo Zemljin pratilac, koji kruži oko nje, već je ista sila koja leži u Mjesecu i koja djeluje na Zemlju, sadržana i u samoj Zemlji. Zemlja ima svoj lunarni element koji djeluje prema van (vidi crtež ispod).
U fizičkom svijetu svi procesi koji se pojavljuju u plimi i oseci, i u mnogim drugim stvarima, naprimjer menstruaciji, zapravo nisu zemaljski učinci, već su zapravo lunarni učinci, ali ne dolaze od utjecaja Mjeseca, kako sugeriraju novije teorije, nego od onoga što je lunarno u samoj Zemlji. Zato se stvari izvana podudaraju. Ali one, barem u pravilu, nisu u izravnoj vremenskoj vezi. Dakle, kada govorimo o unutarnjim planetima, moramo potražiti njihov pandan u Zemlji i onda razmišljati o fizičkom, obrnutom utjecaju, polazeći od zemaljskog, zamislite suprotni učinak na fizičko. Ono što se više javlja duševno-duhovno moramo pripisati vanjskim planetima. Dakle s Mjesecom je ovako: Mjesec, takoreći, na Zemlju baca određene kreativne moći, koje se izražavaju u tome što potiču rad samih ljudi, koji se izražava u području fantazije. Mjesec ima veliki utjecaj na duševnu fantaziju. I takve stvari treba proučavati. Naravno, njima se u doba materijalizma pridaje premalo pažnje. Ali one apsolutno postoje. Mjesec ima snažan duhovno-duševni utjecaj na ljusku fantaziju. Pandan toga, lunarni učinak na organsko, emanira u suprotnom smjeru od lunarne prirode Zemlje i odatle utječe na ljudsku organizaciju. Dakle, to je ono što treba uzeti u obzir. To se također odnosi, naprimjer, na unutarnje planete koji su izvan Mjeseca.
Dakle, vidimo da zemaljski lokalizirane sile, ili izvanzemaljske lokalizirane sile, djeluju na ljude na razne načine. Sada, možemo proučavati te sile samo ako vidimo rezultat njihove interakcije u cijelom čovjeku, u cijelom ljudskom biću, nikada ne gledajući neki dio čovjeka, a najmanje stanicu; imajte ovo na umu: najmanje stanicu. Jer što je stanica? Stanica je ono što se vlastitim rastom tvrdoglavo potvrđuje, vlastitim životom, protiv toga što je čovjek. A ako s jedne strane, vidite ljudsko biće u njegovom cjelokupnom obliku sastavljenom od zemaljskih i izvanzemaljskih učinaka, i onda na neki način obratite pozornost na stanicu, tada je stanica ta koja intervenira u te učinke, zapravo uništava vanjske učinke, jer želi razviti vlastiti život. Mi se u našem organizmu zapravo neprestano borimo protiv života stanice. A najeklatantnije besmisleno stajalište nastalo je upravo kroz staničnu patologiju i staničnu fiziologiju, koje se svugdje temelje na stanicama, i posvuda ljudski organizam vide kao strukturu stanica, dok je čovjek cjelina, koja je povezana s kozmosom i zapravo se uvijek mora boriti protiv tvrdoglavosti stanica. Stanica je ta koja u biti neprestano remeti naš organizam umjesto da ga izgrađuje. Naravno, kada takvi temeljni pogledi postanu dio svih drugih pogleda, nije ni čudo da se dolazi do pogrešnog gledanja na ljude i na sve što je s njima povezano.
Dakle, u određenoj mjeri suočeni smo s dva suprotstavljena sklopa sila u procesu formiranja čovjeka i u procesu stanice, organi su u sredini, a to su jetra ili srce ili nešto slično, ovisno da li prevladava jedno ili drugo. Oni su u stalnoj ravnoteži između ova dva kompleksa sila koje sam spomenuo. Organi su nešto što katkada više teži staničnom, s kojim se onda bori kozmičko, ili su to takvi organi - potanko ćemo ih okarakterizirati - u kojima prevladava kozmičko, a stanično je u drugom planu. Osobito je zanimljivo s takvog gledišta promatrati sve organske sustave koji se nalaze između stvarnog spolnog i ekskretornog trakta, i srca. Ovaj sustav je najsličniji onome prema čemu se život stanice želi razvijati. Ako prođete kroz cijelog čovjeka i pogledate sve njegove organizacijske članove, pronaći ćete najviše sličnosti između upravo karakteriziranih dijelova ljudskog bića i staničnog života.
Ali to nas navodi da prepoznamo sljedeće. To nas navodi da se zapitamo: kako zapravo stvari stoje sa stanicom? Stanica razvija život, da tako kažem, da stvar malo odvedemo u krajnost; ona razvija tvrdoglav život. Ovom tvrdoglavom životu, koji stanica razvija usredotočeno, nešto drugo stalno se suprotstavlja, nešto izvanjsko. A ovo vanjsko, koje se protivi tome, uzima život iz stanice, stvaralačke snage stanice, ostavlja je u obliku kapi, isisava život iz nje, da tako kažemo, i ostavlja je u obliku kapi. To je nešto što zapravo treba znati, da u svemu što ima oblik kapi na našoj Zemlji, bez obzira da li je izvan-ljudsko ili unutar-ljudsko, leži rezultanta dviju sila, nešto što želi živjeti i nešto što iz toga isisava život.
E sad, zanimljivo je ako provjerite kakve je ideje o živi imala starija medicina, dolazite do zaključka da je živa ona kojoj je oduzet život i ostavljen oblik kapljice, tako da se u tom živinom mora vidjeti nešto što zbog svoje tvrdoglavosti želi postati živa kap, želi postati stanica, ali je u tome sprječavaju planetarni učinci Merkura i time postaje samo leš stanice, samo kapljica žive. Tu imate stanje na sredini između slanog i fosfornog, a u isto vrijeme nešto od vrlo složenog puta koji čovjek mora proći da bi vidio kako planetarni učinci dolaze do izražaja u onome što susrećemo na Zemlji. Svaka kap žive bila bi živa da nema planeta Merkur. I sve ono u nama što najviše teži postati stanično, to jest trakt kod ljudi o kojemu sam malo prije govorio, stoga najviše ovisi o izloženosti pravom utjecaju planeta Merkura, to su dijelovi trbuha koji se nalaze između organa za izlučivanje i srca. Osobito su ovisni, ako se mogu tako izraziti, o tome da ih ne ometa određena tendencija koju imaju da održe staničnu strukturu, a opet ne dopuste da ona dođe do točke u kojoj apsorbira život, dakle, ostati izloženi paralizirajućem, životno paralizirajućem, ubijajućem, stanju Merkura. Inače će aktivnost ovih organa odmah postati neobuzdana, ako se ne održavaju u ovom srednjem stanju.
Ako se tako nešto slijedi i dalje, onda dolazite do odnosa koji postoji između ovih organa i žive, metala koji predstavlja stanje Merkura. Vidite da je put kojim se ide na ovaj način posve racionalan, a budući da će se ono što se već može pronaći kroz nadosjetilnu viziju, za sadašnje ili buduće čovječanstvo morati sve više dokazivati vanjskim, osjetilno zamjetnim činjenicama, zato bi bilo dobro kada bi se klinički i literaturno pratilo kako pojedini učinci, bilo minerala, metala, životinjskih, bilo od minerala i metala sadržanih u biljkama, utječu na ljudski organizam.
U tom pogledu možete početi proučavati stvari koje su posebno karakteristične. Danas sam rekao da se određenoj tendenciji, koja je od prije začeća, mora suprotstaviti okoštavanjem, sklerozom. Ali to okoštavanje i skleroza imaju potpuni pandan. Sve što trebate učiniti da biste ga potaknuli jest izazvati trovanje olovom. Naravno, eksperimenti ne bi trebali ići toliko daleko da se zapravo proizvede trovanje olovom kako bi se proučavala arterioskleroza, ali važno je da pratimo pojave koje se događaju kada u tom smislu sama priroda eksperimentira za nas, kako bi se došlo do zaključka kakav unutarnji odnos postoji između onoga što u samom čovjeku izvire iz istih sila koje djeluju u olovu, i olova. Proces koji je aktivan u olovu, te proces okoštavanja i skleroze kod ljudi definitivno se može proučavati.
Isto tako, moglo bi se proučavati međudjelovanje između procesa koji se odvijaju u kositru i svega onoga što sam prethodno okarakterizirao kao međudjelovanje između hidrocefalusa i njegove suprotnosti, i tada bismo otkrili da su iste sile na djelu u čitavom ovom kompleksu odrastanja, čiji je cilj, rekao bih, postići točan omjer tvrdoće između glave i mekih dijelova kao u kositru.
Sada, vidjeli smo da u kasnijem životu ovaj proces napreduje prema plućima. Tu dolazimo - i ne trebamo ići daleko, samo trebamo na pravi način iščitati neke od stvari koje se stoljećima bilježe u medicinskoj literaturi - do intimnog odnosa između ovog procesa, koji je povezan sa svime što prati upalu pluća i pleuritis, i njegovom odnosu prema silama u željezu. Ta će se veza zatim pratiti do uobičajenog procesa koji se odvija zbog prisutnosti željeza u krvi, gdje je ono, da tako kažemo, normalno. Isti proces koji se odvija kroz interakciju željeza i krvi, možete pratiti dalje do plućnog sustava i svega što je s njim povezano, i tada ćete dobiti predodžbu o učinkovitosti željeza, rekao bih, u interakciji između hidrocefalusa i njegovog pandana. Dakle, vidite, te stvari međusobno djeluju jedna na drugu. Samo kroz tu međusobnu interakciju i opet kroz pozivanje na izvan ljudske procese, dobivamo priliku utvrditi ljekovite učinke lijekova.
Ali kad bi se promatranju ljudskih bića na ovaj način doista pridavala vrijednost, promatrač bi nedvojbeno stekao neku vrstu intuicije koja bi zapravo bila od posebne važnosti u svim dijagnozama. Jer to zapravo ovisi o gledanju puno stvari zajedno. Kod svake dijagnoze treba imati na umu kako osoba stoji u svijetu, i kako je do sada živjela, i kako kaže da će dalje živjeti. Što mislim kad kažem: dalje živjeti? Da, na određeni način sadašnji čovjek već ima u zametku predispoziciju za ono što će doživjeti u ostatku svog života, posebno organski.
Tražite li onda vezu između svega što sam sad rekao, djelovanja olova, kositra i željeza na ljudski organizam, s onim što još može biti djelotvorno na strani metala, tako se dolazi do zaključka da su učinci bakra, žive i srebra, da tako kažemo, polarno suprotni.
Ono što sam rekao ne odnosi se na bilo kakvu vrstu promicanja lijekova, ali moram to spomenuti samo kako bih vam ukazao na to kako postoje određene vrste međudjelovanja između konfiguracija koje imaju sile u tim metalima, i kao što smo vidjeli u drugim tvarima, i formativne moći samog ljudskog organizma. Stoga će se određene sile, kao što su, naprimjer, one svojstvene bakru, na neki način suprotstaviti onima usidrenim u željezu. Iz ovog protudjelovanja možemo vidjeti što nam je potrebno od drugih sila, kada je određena vrsta sile, recimo željeza, prejaka i ima prejak učinak. Ustanovit ćemo, naprimjer, da kod vrlo specifičnih patoloških pojava u ljudskom organizmu, željezne sile u njemu očito moraju biti prejake. Zatim je riječ o korištenju bakra ili nečeg sličnog bakru, što također može biti uzeto iz biljnog svijeta, kao što ćete vidjeti.
Možda sam danas očekivao dosta od vas u nekim aspektima. Ali nadam se da ćete, ako pogledate nešto od onoga što sam danas upravo rekao, vidjeti kako se te stvari moraju dalje obrađivati i kako iz te obrade može nastati nešto plodonosno za preobrazbu sustava studija medicine i cjelokupne medicinske profesije.