.- OSMO PREDAVANJE, Dornach, 28. ožujka 1920.
Proces aromatizacije u biljci i proces mirisanja. Proces stvaranja soli u biljci i okus. Metamorfoza u ljudskom organizmu: miris, okus, gledanje, mišljenje, asocijacije, probava, procesi eliminacije kroz crijeva i bubrege, proces predodžbi. Respiratorni proces, proces stvaranja krvi i limfe. Srce kao sintetika.
Način izražavanja koji moramo koristiti, rekao bih, da skratimo ili pojednostavimo svoje ideje kada kažemo 'etersko tijelo', 'astralno tijelo' i tako dalje, definitivno se može pratiti unatrag do onoga što se, u određenoj mjeri, odražava u fizičkim događajima. Ali ljudi danas nisu skloni stvarno povezati ono izraženo u fizičkim događajima, s duhovnom osnovom egzistencije. Ali to će se svakako morati dogoditi kako bi se produhovilo medicinsko razmišljanje i viđenje stvari. Bitno je, naprimjer, vidjeti kako se zapravo događa interakcija između onoga što zovemo etersko tijelo i onoga što nazivamo fizičkim tijelom. Vi znate da se ta međuigra događa kod ljudi, a jučer smo govorili o jednoj strani te međuigre, naime kada dolazi do svojevrsnog poremećaja u odnosu na utjecaje astralnog tijela. Ali ova se međuigra događa i vani u izvan ljudskoj prirodi.
Uzmite u obzir da ćete, ako ovu misao ispravno slijedite do njenog zaključka, zapravo prilično temeljito proučiti vezu između ljudi i neljudske prirode. Gledate u izvan ljudsku prirodu. Oko sebe imate - zadržimo se na ovome danas - cijelu floru sa svim njenim pojedinačnim vrstama, a te flore postajete svjesni kroz svoja različita osjetila. Dakle, kada pogledate tamo, možete postati svjesni flore svojim različitim osjetilima, i možete barem osjetiti međuigru između ove flore i svega što je u zemaljskoj atmosferi, i svega što leži izvan ove sfere u planetarnom, u astralnom. U određenom smislu, možemo reći da kada gledamo floru Zemlje, ako je ovdje zemljina površina (vidi sliku ispod), ova nas flora upućuje na atmosfersko, na astralno, sada u smislu da ide do zvijezda, do izvanzemaljskog, i od početka možemo posumnjati, čak i ako ne idemo u okultizam, da postoji živa interakcija između onoga što se pojavljuje u flori, u cvjetanju i davanju ploda, i onoga što dolazi iz širokog svemira.
Ako tada skrenemo pogled sa svega ovoga i usmjerimo misao u naše unutarnje biće - iako morate pokušati upotrijebiti malo intuicije da vam pomogne, ali već sam rekao da medicina apsolutno ne može bez intuicije - ako ovu misao izvedemo iz onoga što je izvanjsko, i pogledamo u vlastitu nutrinu, nalazimo određenu srodnost s onim što je vani. A pošto moramo sebi reći: u flori je etersko usko povezano s fizičkim, onda moramo naslutiti i određeni odnos, ove vrste povezanosti eterskog s fizičkim u flori, i vrste povezanosti eterskog s fizičkim u samom čovjeku.
Sada je stvar da odgovorno shvatimo što možemo upotrijebiti da bi konkretno govorili o ovom odnosu između eterskog i fizičkog. Prvo ćemo moći apstraktno reći: etersko je bliže astralnom nego fizičkom, po tome što je otvoreno silama prema gore. Ali također ćemo si morati reći da etersko ima neki odnos s fizičkim. Morat ćemo, dakle, sagledati taj dvostruki odnos u kojem je etersko povezano s jedne strane s fizičkim, i s druge strane astralnim, te ćemo morati tražiti nešto što će nas u određenoj mjeri voditi u ovaj dvostruki odnos. Sada bih najprije htio što konkretnije objasniti kako možete ući u ovaj dvostruki odnos.
Recimo, prošećite drvoredom lipa i pokušajte da vam bude sasvim jasno kako hodate kroz miris procvjetale lipe u ovom drvoredu lipa. Sebi razjasnite da se sada odvija neki proces između svega što se, recimo, nervno širi u vaše organe mirisa i ovog mirisa lipovog cvijeta. Zatim, kada svoju pozornost usmjerite na ovaj proces opažanja mirisa cvijeta lipe, imate, da tako kažem, otvaranje vašeg unutarnjeg bića. osjetila mirisa spram lipovog cvijeta, i morate sebi reći: događa se proces koji unutarnje dovodi u kontakt s vanjskim, koji na neki način međusobno nešto postižu kroz svoj unutarnji odnos. I morate si reći: ono što je vani raspršeno mirisom cvijeta lipe, koji se nedvojbeno temelji na interakciji flore sa cjelokupnim izvanzemaljskim okolišem, otvaranju flore prema izvanzemaljskom okolišu, takoreći, internalizirano je u samoj mirisnoj percepciji. Budući da percipirate materiju, nedvojbeno imate nešto što iz eterskog tijela ima učinak na astralno tijelo, inače ne biste mogli percipirati, inače bi to bio puki životni proces. Sam proces mirisanja pokazuje da je uključeno astralno tijelo. Ali ono što vam otkriva odnos s vanjskim svijetom, također vam pokazuje da je pojava tog slatkog mirisa koji ispuštaju cvjetovi lipe u određenom smislu povezana, polarizirana, s onim što se događa u vašem organu mirisa. I doista, u tom slatkom mirisu lipovog cvijeta koji se širi, vidjeli smo interakciju biljnog etera s okolinom, onim astralnim koje ispunjava opći kozmički prostor. Imamo, dakle, u našem mirisanju proces koji se odvija na način da kroz taj proces sudjelujemo u onome što je u flori povezano s izvanzemaljskim astralnom.
Ako sada uzmemo bilo koji okus, recimo, da imamo nešto srodno ovome što je upravo spomenuto, naprimjer okus sladića ili okus slatkog grožđa, imamo nešto slično. Ali imamo posla s procesom koji se odvija u našim organima za okus, za razliku od procesa koji se odvijaju u našim organima za miris. Znate koliko je organ okusa usko povezan s organom mirisa, i stoga morate odmah imati predodžbu o tome koliko je blisko povezano ono što se događa tijekom kušanja, s obzirom na cijeli prirodni proces, s onim što se događa kod mirisanja. Ali u isto vrijeme mora vam biti jasno da je kušanje puno više organski, unutarnji proces od mirisanja. Mirisanje se više odvija na površini. Mirisanje sudjeluje u procesima izvan ljudskog koje se, da tako kažemo, prostire u kozmosu. Kada je u pitanju kušanje to nije slučaj. Kušanjem dolazite do razumijevanja određenih svojstava koja moraju ležati unutar tvari, odnosno koja moraju biti povezana sa samom tvari. Kušanjem više nego mirisom saznajete, što se unutra nalazi, u ovom slučaju unutar biljke. I jednostavno treba malo intuicije da vam pomogne, pa ćete sami sebi reći da sve što je povezano sa skrućivanjem u biljkama, s organskim procesima skrućivanja u biljkama, da se otkriva kroz kušanje svega što je u biljci. Ali ova biljka se brani od skrućivanja. To se očituje u sklonosti biljaka da budu mirisne. Stoga ne možete sumnjati da je kušanje proces koji je povezan s odnosom između eterskog i fizičkog.
Sada uzmite mirisanje i kušanje zajedno. Živeći u mirisu i okusu flore, zapravo živite u odnosu koji etersko ima s obje strane, s astralnom i s fizičkom. U etersko, odnosno u otisak eterskog, doista ulazite kada pažnju usmjerite na mirisanje i kušanje. Tamo gdje kod ljudi postoje miris i okus, u osnovi postoji otkrivenje eterskog u fizičkom svijetu u njegovim odnosima s astralnim i fizičkim. U određenom smislu, mi sami smo na površini ljudskog bića kada na ovaj način istražujemo što se događa kod mirisanja i kušanja. Ali vidite, radi se o tome da konačno pređemo s onu stranu apstraktnog i mističnog, na oplodnju znanosti sa znanošću duha, i krenemo prema konkretnom shvaćanju duha. Kakva je zapravo korist od toga da ljudi stalno govore da pokušavaju shvatiti božansko u čovjeku, ako pod tim božanskim shvaćaju neko potpuno apstraktno božansko? Ovakav način gledanja na stvari postaje plodonosan samo kada možemo promatrati konkretne pojave, kada promatramo internalizaciju vanjskih procesa u ovom konkretnom smislu, mirisom i kušanjem zapravo promatramo ono što živi izvana, vezano za čovjeka, etersko, kako se ono internalizira, kako u ovom možda najgrubljem gornjem osjetilnom procesu vidimo internalizaciju vanjskih procesa. To je tako iznimno važno za naše vrijeme, ići dalje od pukog apstraktnog i mističnog.
Ali sada će vam biti jasno da je u prirodi sve u stalnom prijelazu u nešto drugo, da je u prirodi sve tako da jedan proces ima tendenciju prijeći u drugi, metamorfozirati u drugi proces. Dakle uzmite ono što smo upravo rekli: mirisanje je više na površini (vidi crtež ispod), više unutar ljudskog bića - sve je to povezano s florom, s biljkama - kušanje, okus, a to mogu reći, teče u eterskom, u onoj mjeri u kojoj se etersko otvara prema astralnom ili skrućuje u fizičko, to jest ide prema van, nakon svega što se događa u flori u isparavanju, u aromatiziranju, ili u povlačenju iz aromatičnog u kušanju, internalizirajući sve, sve što je vanjsko vodi skrućivanju. U određenom smislu, vanjsko i unutarnje stapaju se zajedno kada se usredotočimo na mirisanje i kušanje.
Ali u prirodi jedan proces uvijek teče u drugi. Usmjerimo našu pozornost na taj aromatski aspekt flore, na sve ono čime flora, da tako kažemo, izmiče svom skrućivanju, gdje flora još uvijek želi nadvladati biljni element u sebi, gdje biljka još uvijek - oprostite na laičkom izrazu - stavlja svoju duhovnost izvan atmosfere, tako da atmosfera u mirisu još uvijek nosi nešto od biljne esencije. U određenom smislu, još uvijek postoje siluete biljaka u onome što vani miriše. Uzmite ovo. Što se zapravo tamo vani događa kada biljka odašilje svoje mirisne uzorke, sprječavajući da postane u potpunosti skrućeno biće biljke, ako iz cvijeta šalje nešto što želi postati cvijet, ali što izbjegava ovo cvjetanje i što je sačuvano u svojoj prolaznoj prirodi? Ovo nije ništa drugo nego zadržani proces sagorijevanja. Zamislite li daljnju metamorfozu ove aromatičnosti, reći ćete: ova aromatizacija zapravo je zadržani proces izgaranja. Ako pogledate sagorijevanje biljnog svijeta s jedne strane i aromatizaciju biljnog svijeta s druge strane, vidjet ćete dvije metamorfoze istog jedinstva. Želim reći: U procesu aromatiziranja jednostavno je drugačija razina izgaranja.
Sada pogledajmo što nas u biljci potiče na okus, što leži dublje u biljci, što uzrokuje da biljka ne istjera svoju biljnu snagu iz sebe poput siluete u okoliš, već je drži u sebi, koristi za unutarnju izgradnju. Pratite li ovu formativnu aktivnost kroz kušanje, dolazite do istog procesa koji se nalazi iza skrućivanja biljke, što je metamorfoza u drugoj fazi da postane sol, naravno da biljka postane sol, jer govorimo o flori (vidi sliku gore).
Promislite, kod biljke imamo čudnu metamorfozu. Kod biljke imamo aromatizaciju prema gore, što je, da tako kažemo, obuzdani proces izgaranja, i može čak dovesti do početka procesa izgaranja; budući da su procesi cvijeta jednostavno procesi izgaranja koji su u to integrirani. Prema dolje imate zgrušavanje, stvaranje soli. A ono što kušate u biljci je zadržan proces soli. Ali ako se sol sama integrira i nalazite sol u samoj biljci, to jest ako sadrži sol, dakle, to je nešto što je otišlo dalje na putu postajanja biljkom, gdje je biljka u svoju esenciju utisnula vlastitu siluetu.
Ovdje imate omjer u smislu lijekova; na neki način, rekao bih, svijetlo je bačeno na floru, jer počinjemo shvaćati što se tamo događa. To je, moram stalno naglašavati, konkretno sagledavanje onoga što je bitno.
Sada, da bi nastavili dalje, samo treba zapamtiti sljedeće: gdje god je to moguće, rekao bih, iz razloga oportunizma, želim povezani ono s čime se treba pozabaviti, s onim što je danas uobičajena praksa, tako da također budete u položaju izgraditi most između onoga što može dati znanost duha i onoga što je vanjska znanost. Naravno, ono što ću objasniti u sljedećim rečenicama mogao bih okarakterizirati striktno na duhovno-znanstveni način, ali želim graditi na uobičajenim idejama današnje znanosti koje već postoje. Fiziolog danas govori o onome što mu je dostupno, duhovnom znanstveniku to ne mora biti dostupno jer one ne treba anatomiju u istom smislu. Ali zadržimo se na uobičajenim idejama. Ne trebamo se baviti anatomskim glupostima drugih, ali moramo uzeti u obzir da su korištene i dale svoje rezultate. Ta će šteta prestati tek kad prirodna znanost bude donekle oplođena znanošću duha. Pa provjerimo! Iz znanosti duha je sasvim jasno kakav blizak odnos postoji između procesa koji se odvija u oku, i procesa koji se odvija kod mirisanja a posebno kušanja, kod prodiranja živca kušanja u ostatak organske tvari, i u prodiranju očnog živca u oko. Kada se karakterizira unutrašnjost procesa gledanja, postoji tako blizak odnos da se teško može a da se ne potraže analogije s procesom kušanja. Naravno, budući da širenje živca kušanja u organskoj tvari, ne nastavlja se ni u što tako složeno kao širenje vidnog živca, vid je nešto sasvim drugo. Ali ono što počinje kao vizualni proces, da tako kažemo, iza divnog instrumenta fizičkog oka, vrlo je unutarnje povezano s procesom kušanja. Želim reći: kad gledamo, mi vršimo metamorfozirano kušanje, metamorfozirano činjenicom da se organski procesi kušanja dopunjuju složenom građom oka.
Sada, naravno, moramo u svakom smislu razlikovati ono što naš organizam suprotstavlja vanjskom svijetu, od onoga što vanjski svijet suprotstavlja našem organizmu. Dakle, moramo promatrati što se događa iznutra kao posljedica ulaska krvi u oko, to jest djelovanja organizma na oko. To je još izraženije kod pojedinih životinja, koje osim naših organa u oku imaju i lepezu i sabljasti nastavak, dakle krvne organe, pri čemu se 'Ja' više zabija u očnu jabučicu, dok se u našem slučaju 'Ja' povlači i očnu jabučicu ostavlja slobodnom iznutra. Ali cijela organizacija djeluje kroz krv kroz oko u cijelom osjetilnom procesu, a tamo je unutar vizualnog procesa, na neki način, proces kušanja metamorfozirao. Dakle, vid možemo nazvati metamorfoziranim okusom. Dakle, u određenoj mjeri, vid bi stavili iznad kušanja i mirisanja, kao metamorfozirano kušanje (vidi gornji dijagram).
Dakle, onome što je cijeli proces kušanja, a također i proces gledanja, odgovara nešto vanjsko što je u interakciji s unutarnjim. Dakle, proces mora, do određene mjere, metamorfozirati prema gore. Metamorfoza procesa kušanja je proces gledanja. Ali onda mora postojati i metamorfoza procesa kušanja i prema dolje, u tijelo. Kako se u vizualnom procesu više pomičemo prema vanjskom svijetu - oko je samo zatvoreno u šupljini kosti i tamo izlazimo, oko je vrlo vanjski organ, vizualni proces je organiziran više prema vanjskom - sada razmislimo o metamorfozi procesa kušanja prema dolje u organizam, na suprotnu stranu. Tada dolazimo, da tako kažemo, do drugog pola gledanja, do onoga što u organizmu odgovara vizualnom procesu, do nečega što će u sljedećim razmatranjima na nas baciti ogromnu količinu svijetla. Jer što se događa ako slijedimo metamorfozu procesa kušanja prema dolje? Tu leži probava, a do stvarnog unutarnjeg razumijevanja probave možete doći samo ako, s jedne strane gledanje zamislite kao metamorfozirani nastavak kušanja, a s druge strane, probavu kao metamorfozirani nastavak kušanja, ali na takav način da ste sposobni razumjeti probavu u njezinoj potpunoj suprotnosti vanjskom gledanju, jer vas vanjsko gledanje vodi upravo do prepoznavanja onoga što u vanjskom svijetu odgovara ovoj probavi, čega je probava organski internalizacija. S druge strane, postat ćete svjesni kako se proces probave mora promatrati kao povezan s procesom kušanja. Jednostavno ne možete razumjeti intimne učinke u ljudskom organizmu utoliko što su lokalizirani na probavni proces, ako cijeli probavni proces ne zamislite na način da se dobra probava temelji na sposobnosti okusa cijelim probavnim traktom, da tako kažemo, da se loša probava temelji na nemogućnosti kušanja cijelim probavnim sustavom.
Sada, proces koji smo razmatrali podijeljen je na okus i miris. U izvjesnom smislu, proces se dijeli na takav način da s jedne strane imamo posla s procesom kušanja, izraženim više kroz interakciju eterskog s fizičkim, a s druge strane u mirisanju imamo proces koji je više u odnosu između eterskog i astralnog. Ono što imamo u organizmu kao produžetak kušanja, podvrgnuli smo istom cijepanju, na način da s jedne strane imamo probavu sklonu izlučivanju kroz crijeva, prema fekalnim izlučevinama, a s druge strane izlučivanju kroz bubrege, kroz mokrenje. Tu imate točno komplementarne stvari u donjem i u gornjem dijelu čovjeka. Imate točno nešto što je poput dvije polarne suprotnosti, jednu u tome što se dijeli na kušanje i mirisanje, i u tome što se dijeli na običnu probavu i ono što se odvaja od obične probave kao sve ono što se temelji na intimnijoj bubrežnoj aktivnosti, što se pripisuje intimnijoj bubrežnoj aktivnosti.
U određenom smislu imamo priliku promatrati ono što se događa unutar organizma, ograničenog kožom, kao internalizaciju onoga što je vanjsko. Jer sa svime što nastavljamo prema gore, ulazimo više u vanjsko; čovjek se otvara vanjskim stvarima. Sada moramo dalje istraživati stvar kako bismo razumjeli ono što duhovno živi u nama, ali je vezano za organizam, ne u materijalističkom smislu, već u drugom smislu, koji vam je poznat iz predavanja, imamo metamorfoziranu viziju, opet smješteno u određenom smjeru prema unutra, u mišljenju, u predodžbama (vidi gornju sliku), pri čemu moramo razmišljati o onim organima koji su osnova predodžbi, to jest onih unutar glave kao metamorfoziranih organa vida u određenom smjeru. Molim vas da shvatite kako je većima vaših predodžbi koje žive u vašem mišljenju jednostavno nastavak vizualnih predodžbi, trebate samo usporediti duševni život osobe rođene slijepe i osobe rođene gluhe. U našem mišljenju imamo unutarnji nastavak gledanja. I tako dolazimo do toga da sami sebi kažemo da je bačeno svijetlo i na čudnu interakciju koja postoji između anatomije glave, mozga, i samog procesa mišljenja. Naprimjer, vrlo je čudno da ako stvarno kopate po našim misaonim procesima - usput, zgodno poglavlje za medicinsku disertaciju - i želite istražiti kako je organizacija mozga povezana sa sažetkom miljenja, neobično je da nailazite na strukture koje izgledaju kao remodeliranje mirisnog živca. Tako bi se moglo reći: promatrano iznutra, naše raštrkano, analitičko mišljenje je, vrlo slično gledanju. Ali sažimanje onoga što vidimo, povezivanje ideja, zapravo je, gledano organski, vrlo slično mirisanju. To je izraženo u anatomskoj strukturi mozga na izvanredan način. U svakom slučaju, dolazimo do predodžbi, mišljenja, s jedne strane.
Gdje ćemo sada stići ako ponovno potražimo unutarnji proces? Nije li istina, u predodžbama iz gledanja imamo ono što je eksternalizirano u gledanju, što u mišljenju zauzvrat, takoreći, zrači natrag u unutarnji svijet. Pokušava se obrnuti vizualni proces, da tako kažemo, ponovno ga usmjeriti prema organizmu. Njegov suprotni polarni proces stoga će se sastojati od pokušaja da se ono što je proces ne usmjerava unutra, već vani. A to je: proces probave nastavlja se u proces izlučivanja (vidi crtež gore), koji tako postaje suprotnost predodžbama. Iz jednog drugog, intimnijeg kuta, vidjeli ste ono što sam prikazao više kroz komparativnu anatomiju prije nekoliko dana, gdje sam također ukazao kako jednostavno građa čovjeka, a posebno izgled crijevne flore, na određeni način ukazuje na to kakav intiman odnos postoji između takozvanih duhovnih sposobnosti čovjeka, i njegovog reguliranog procesa izlučivanja ili nereguliranog procesa izlučivanja. To sada imate s druge strane. Dakle, baš kao što imamo nastavak vizualnog procesa u procesu mišljenja iznutra, imamo i nastavak probavnog procesa u procesu izlučivanja izvana. Ako se sada vratimo na ono što smo maloprije uočili, da je aromatizacija zaustavljeno izgaranje, a skrućivanje biljke zaustavljen proces soli, tada ćemo rasvijetliti ono što se događa unutra, ali moramo biti načisto s činjenicom da se događa preokret. Ovdje (gore) postoji obrat vizije prema unutra, ovdje (dolje) je obrat prema vani, stoga ćemo ovdje (gore) prepoznati srodnost procesa s procesom soli, a ovdje (ispod) srodnost procesa s izgaranjem, s vatrom (vidi sliku gore). Dakle, ako ono što je prikladno da dovede do mirisanja i zaustavljenog procesa izgaranja u biljkama, usmjerite u donji dio tijela, pomoći ćete donjem dijelu tijela. Ako ono što je u biljci pozvano da zaustavi proces soli, ili da ga u biljci internalizira, usmjerite na gornjeg čovjeka, pomoći ćete procesima gornjeg čovjeka. To ćemo morati zasebno razmotriti.
Vidite kako se, do određene mjere, cjelina izvana može ponovno pojaviti u cjelini iznutra. I što više interno ulazimo u čovjeka, to više ono što je vanjsko moramo tražiti unutar čovjeka. U onome što se događa u probavnim organima, posebno bubrezima, moramo tražiti nešto što je vrlo povezano s procesom mirisanja i izgaranja, samo je drugi pol. I moramo tražiti nešto u onome što se događa u ljudskoj organizaciji, od pluća naviše preko grla i glave, što je interno povezano sa svime što se u biljci događa u procesu soli, sa svime što u ljudskoj prirodi općenito ima tendenciju procesu soli. Dakle želite reći - to jest ne samo da želite reći, možete reći: ako poznajete različite načine na koje biljke nakupljaju sol u sebi, onda samo trebate tražiti odgovarajuću stvar u ljudskoj organizaciji. Danas smo to tražili općenito, a na sljedećim predavanjima ćemo tražiti detaljnije.
Ovdje možete vidjeti cjelokupnu biljnu medicinu koja je načelno okarakterizirana. Vidite na čemu se temelji. Želim reći: vidite cijeli vanjski proces koji se odvija u interakciji između unutarnjeg i vanjskog; ali također vidite nešto posebno. Uzmimo, naprimjer, one mirise koji, želim reći, kao mirisi više teže okusu, tako da kada žvačete dotičnu biljku zapravo dobijete pravi miris i uočite sintezu između mirisa i okusa, kao kod matičnjaka ili urbalichea, nalazimo da tu već postoji element salifikacije, da već postoji interakcija između tendencija soli i mirisnih tendencija. To nam ukazuje da organi koji se moraju odnositi na ove biljke, poput matičnjaka i tako dalje, leže više izvana, prema prsima, dok oni organi koji se moraju odnositi na ono što je jako aromatično, poput recimo, lipe ili ruže, moraju se odnositi na ono što je više ukopano u donjem dijelu tijela ili leži više prema donjem dijelu tijela.
Sada ćete naći da između svega što leži u gornjem čovjeku u području mirisanja ili kušanja, gledano organski, postoji još jedan proces koji je sada, u nešto dubljem smislu, važan životni proces za čovjeka; to je proces disanja koji je integriran u ovo (vidi crtež gore). Sada također možemo potražiti polarni proces povezan s ovim procesom disanja. To mora biti proces koji se u određenoj mjeri odvaja od probavnog procesa utoliko što probavni proces vodi do procesa izlučivanja, a polarni aspekt vodi do organskog procesa predodžbi. Ipak to mora biti nešto što je organski povezano s probavnim procesom, baš kao što je disanje prirodno povezano s procesom mirisanja ili kušanja, gledano organski. Tako nalazimo obrnuto disanje u limfnim i krvnim procesima, u procesu stvaranja krvi, odnosno onom što se probavom gura prema unutra, što se nalazi u organima kao što su limfne žlijezde i tako dalje, u svim organima koji su uključeni u stvaranje krvi. Dakle ovdje vidite dva polarna procesa, jedan se odvaja od probave, drugi se odvaja od vanjskih osjetilnih procesa, onoga što leži iza osjetilnih procesa, disanja, i što leži prije probave, utoliko što ova probava zatim dovodi do izlučivanja, procesa stvaranja krvi i stvaranja limfe. Čudno je kako smo iz procesa ušli u cjelovitog čovjeka, dok danas čovjeka obično promatramo polazeći od organa. Ovdje pokušavamo prepoznati i razumjeti čovjeka polazeći od cjelokupnog odnosa između čovjeka i izvan ljudskog svijeta, i zapravo nalazimo veze koje nam daju izravnu sliku cjelokupne eterske aktivnosti kod ljudi, jer smo na današnjem predavanju zapravo proučavali djelovanje eterskog kod ljudi. I ponovno se susreću dva procesa, disanje i stvaranje krvi, a njihov susret se događa u ljudskom srcu. Vidite, cijeli vanjski svijet, u mjeri u kojoj uključuje i vanjštinu čovjeka, pojavljuje nam se kao dualnost koja se gradi u ljudskom srcu i u ljudskom srcu teži nekoj vrsti ravnoteže.
I tako možemo doći do izvanredne slike, slike ljudskog srca sa svojom nutrinom, sa svojom sintezom onoga što na nas izvana djeluje u cijelom tijelu, sinteza, a u vanjskom svijetu analiza, raspršenost posvuda onoga što je, rekao bih, učvršćeno u srcu (slika gore). Dolazite do važne ideje koja bi se mogla izraziti otprilike ovako: gledate u svijet i vidite okolinu i pitate se: što je u ovom okruženju, kakvi utjecaji su iz ovog okruženja? Gdje da u sebi nađem išta srodno i istovrsno? - Kad pogledam u svoje srce! U određenom smislu, unutra je obrnuto nebo, polarna suprotnost. Dok ovdje imate periferiju, točku, rekao bih, produženu u beskonačno, i imate srce, koje je beskonačni krug koncentriran u točku. Cijeli svijet je unutra. Ako bi koristili grubu sliku, možete jednostavno reći: zamislite da osoba stoji na planini i gleda u široko okruženje i vidi široko okruženje svijeta. A ako stavite vrlo sićušnog patuljka u ljudsko srce, i pokušate zamisliti što ovaj patuljak vidi unutra, on obrnuto vidi cjelovitu sliku svijeta, sažetu i sintetiziranu. Ovo je možda puka slikovita predodžba, neka vrsta imaginacije, ali je istovremeno ono što, ako se shvati na pravi način, može djelovati kao vrlo uredna, regulativna slika, kao regulativni princip koji nas može voditi da na pravi način sažmemo upravo ono što smo detaljno prepoznali.
Sada sam stvorio većinu temelja za ono što će biti posebna razmatranja, što je također temelj za detaljne odgovore na razna pitanja koja su mi postavljena.