.- DESETO PREDAVANJE, Dornach, 17. rujna 1924.
Prevladavanje pasivnosti mišljenja prepoznavanjem mjesta čovjeka u kozmosu. Ljudsko 'Ja' između jednog dana disanja i platonove kozmičke godine. Kozmička godina u odnosu na dnevne ritmove disanja, ljudskog života, ritma budnost-spavanje. Zimske i ljetne moći u makrokozmosu kao tvorci osjetilnih živaca i organizmi za izmjenu tvari. Poimanje svijeta prema mjeri, broju i težini, iracionalno i put do njegove spoznaje, od Nomije do Sofije.
Moji dragi prijatelji! Ono što se u naše doba uvijek zanemaruje kada se radi o stvarnom radu i želji za radom iz duhovnog svijeta, je da ta aktivnost mora uključivati i kreativnost koju čovjek ima u mislima i u osjećajima. Ono što zapravo leži u osnovi toga potpuno je zaboravljeno u vremenu materijalizma, i toga je danas čovječanstvo u osnovi potpuno nesvjesno. Zbog toga se na ovom području tako često čine svojevrsne nepodopštine, gluposti, koje su vrlo raširene. Znat ćete da svakakve upute dolaze ljudima iz svih vrsta ureda i slično, kako razviti snagu mišljenja, kako misli mogu postati moćne. Može se reći: klice onoga što se nekad u duhovnom životu nazivalo 'crna magija' i još uvijek se tako naziva, time se šire posvuda. I liječnik i svećenik moraju paziti na takve stvari, koje su ujedno uzroci duševnih i tjelesnih bolesti, u njihovom djelovanju na kulturu i razvoj civilizacije. Jer ako pazite na takve stvari, činite ono što je važno i za prevenciju i za bolje prepoznavanje bolesti i simptoma bolesti u duševnom životu. Takvim uputama se ljudima želi dati moć koju inače ne bi imali, i to se često koristi za nepoštene stvari. U tom smjeru danas već postoje svakakve upute, kako trgovački agenti mogu poslovati i slično. Danas se na tom području vrti ogromna količina gluposti.
Ali vidite, koja je osnova toga? Te će stvari sigurno postajati sve gore i gore ako ne bude pravog znanja, posebno na području medicine i na području teologije. Jer mišljenje ljudi u moderno doga, posebno znanstveno mišljenje, razvilo se pod strahovitim utjecanjem materijalizma. Ako se danas često izražava zadovoljstvo da je materijalizam u znanosti na izdisaju, da ljudi posvuda žele stvoriti nešto što nadilazi materijalizam, da, dragi prijatelji, to ostavlja neugodan dojam na one koji proziru stvari. Ovi znanstvenici koji žele prevladati materijalizam na današnji način, također i oni teolozi koji žele prevladati materijalizam na današnji način, zapravo su mnogo gori u očima nekoga tko prozire te stvari od rigidnih materijalista koji se postupno probijaju kroz apsurdnost vlastitih tvrdnji. Ali i te lakomislenosti o spiritizmu, o idealizmu i slično, bacaju ljudima prašinu u oči, a i same sebi.
Jer što se tamo radi, recimo Driesch i drugi, da bi prikazali išta izvan materijalnih događaja? Potpuno iste misli koje su stoljećima korištene da se razmišlja samo o materijalnom, koje također i nemaju drugu opciju nego da misle o materijalnom, koriste se za razmišljanje o nečemu navodno duhovnom. Te misli to ne mogu! To možete učiniti samo ako uđete u pravu znanost duha. Zato izlaze tako čudne stvari koje se danas niti ne primjećuju. Naprimjer, Driesch kojeg vanjski svijet službeno priznaje, a koji je u stvarnosti užasno amaterski nastrojen, kaže da treba pretpostaviti 'psihoide'. Da, dragi prijatelji, ako želite nečemu pripisati slično, ta stvar mora biti tu negdje. Ne možete govoriti o majmunolikim stvorenjima ako u blizini nikad nema majmuna. Nikada se ne može govoriti o psihoidima ako se u čovjeku ne prepozna duša! Takve se gluposti danas smatraju pravom znanošću, čak i težnjom napretku. To se mora prozreti. I onda oni koji su dio antropozofskog pokreta sa znanstvenim obrazovanjem vrijede nešto ako se ne daju zaslijepiti treptavom varljivom svjetlošću, nego ako vrlo precizno promatraju ono što je stvarno potrebno i neophodno materijalizmu.
Stoga se mora postaviti pitanje: kako je moguće da današnja pasivnost mišljenja ponovno postane aktivna i kreativna? Kako svećenstvo i liječnička profesija moraju djelovati kako bi osigurali da se kreativnost ulije u rad ljudi koji su vođeni duhom i žele biti vođeni? Misli, osobito one koje se razvijaju u odnosu na materijalne procese, ostavljaju kreativnost vani u materiji, same ostaju potpuno pasivne. To je osobitost suvremenog svijeta misli, kakvo se primjenjuje u znanosti, da je potpuno pasivan, nedjelatan, neaktivan. To što u našim mislima nema ničeg kreativnog ima veze s našim odgojem koji je potpuno uronjen u današnju pasivnu znanost. Čovjek je tako školovan da jednostavno ne dođe do kreativne misli, jer se čovjek odmah boji da kada bi došao do kreativne misli da ne bi uspostavio objektivnu stvarnost, nego bi nešto dodao po tom pitanju. To su stvari koje treba shvatiti. Sada, kako doći do kreativnih misli? To se može dogoditi samo ako razvijemo znanje o čovjeku; jer čovjeka se ne može prepoznati kao nekreativnog, jer je on u biti kreativan. Čovjek to mora ponovno stvoriti, ako želi znati. Pasivnim mišljenjem čovjek danas može zahvatiti samo periferiju ljudskog bića, nutrina ostaje nedirnuta. Stvarno treba shvatiti položaj čovjeka u svijetu. Danas želimo staviti pred duše kao neku vrstu cilja, koji se nalazi na kraju široke perspektive, ali koji može učiniti naše misli kreativnim, i koji doista sadrži tajnu stvaranja naših misli, to da uključimo u naša razmišljanja neke stvari koje već znate iz općih antropozofskih predavanja.
Zamislimo to shematski, dragi prijatelji, kozmos koji se mijenja u obliku, kruga [slika]. Dopušteno nam je to učiniti shematski jer kozmos u razvoju zapravo predstavlja neku vrstu ritmičkog ponavljanja u vremenu, doduše uzlaznom i silaznom linijom u odnosu na mnoge pojave, ali posvuda u kozmosu nalazimo nešto poput dana i noći, i druge ritmove, veće ritmove koji teku između ledenih doba i ledenih doba, i tako dalje. Ako se prvo uhvatimo ritma koji ima najveće intervale za ljudsku percepciju, onda dolazimo do takozvane platonove godine, koja je uvijek igrala glavnu ulogu u tim pogledima i ljudskim svjetonazorima.
Do ove platonove godine dolazi se promatranjem točke izlaska Sunca ujutro na dan kada počinje proljeće, 21. ožujka. Sunce izlazi na određenoj točki na nebu. Ovu točku možete vidjeti u konstelaciji, zapisivati je vjekovima, jer se malo mijenja svake godine. Ako se recimo proljetni ekvinocij promatrao prošle godine točno na njegovom mjestu na nebu u odnosu na ostale zvijezde, to jest promatrao se 1923, pa ponovno promatrao 1924, onda ovogodišnja točka izlaska Sunca nije na istom mjestu, već je pomaknuta u smjeru koji se može povući samo linijom spajanja zviježđa Bika sa zviježđem Riba. Proljetni ekvinocij pomiče se u ovom smjeru Zodijaka. Tako da se svake godine malo pomiče. To ukazuje da se u cijeloj konstelaciji zvjezdanog svijeta svake godine događa pomak koji se može registrirati na ovaj način. Sada, ako pogledate zbroj ovih pomaka - možete ga vidjeti kada se dogodi - postoji u toj godini, postoji u toj godini, i tako dalje. Jednom pomak ide tako daleko, drugi put ovako daleko, dok se ne vrati na istu točku. To znači da nakon određenog vremena proljetni ekvinocij ponovno mora biti na istom mjestu na nebu. Dakle, dogodila se jednokratna rotacija cijele putanje Sunca u odnosu na jutarnji izlazak. Ako to izračunate, to se u prosjeku događa svakih 25.920 godina. Tako smo uhvatili ritam koji sadrži najveći interval koji je čovjeku još dostupan u percepciji: platonova kozmička godina koja traje otprilike 25.920 naših godina.
Gledali smo u beskraj svijeta i naše su misli naletjele na nešto od čega su se brojevi koje smo razvijali, odbijali. Svojim mišljenjem udaramo u nešto, poput zida. Mišljenje u početku ne ide dalje od toga. Tada u pomoć mora doći vidovitost, onda može ići. Ali isprva mišljenje ne ide dalje. Sav razvoj odvija se unutar onoga što je zatvoreno u ovih 25.920 godina, i možemo sasvim dobro, ako želimo, taj opseg, koji nije zatvoren prostorom nego prostor-vremenom, možemo zamisliti kao neku vrstu kozmičkog zida maternice. Pa ga predstavimo kao ono što nas okružuje u najširem prostoru [slika, crveno-žuto]. A sada krenimo od onoga što nas okružuje u najširem kozmosu kao ritam, što u sebi nosi najveće intervale koje imamo, do onoga što nam u početku izgleda kao mali interval, disanja.
Vidite, naravno moramo pretpostaviti približne brojke kada udišemo: osamnaest udisaja u minuti; i izračunajte koliko je to udisaja dnevno, dobivamo 25.920 udisaja dnevno.
Imamo isti ritam koji imamo vani u velikim intervalima, kod ljudi, u mikrokozmosu u najmanjim intervalima. Dakle, ljudsko biće živi u kozmosu s ritmom koji je isti kao i ritam samog kozmosa. Samo za ljude, ne i životinje, jer se upravo u tim finijim spoznajama zapravo vidi razlika između ljudi i životinja. Kod ljudskog biće je slučaj da se kompaktnost, suština njegovog fizičkog tijela može prepoznati samo ako se prati unatrag do platonove kozmičke godine. 25.920 godina, u njima je ukorijenjena bit našeg fizičkog tijela. Pogledajte u mojim 'Osnovama tajne znanosti', koja velika vremenska razdoblja, u početku određena nečim što nije vrijeme-prostor, kroz metamorfozu Sunca, Mjeseca, Zemlje, koje su stvari morale biti spojene, ne na kvantitativno numerički način, u ljudskom fizičkom tijelu kakvo je danas, koje treba razumjeti na temelju njegovih elemenata.
Ako zatim odemo u sredinu, gdje imamo 25920 udisaja [slika], koji čovjeka smještaju u sredinu kozmičke maternice, da tako kažemo, dolazimo do 'Ja'. Jer u ovim udisajima, zajedno s onim što sam rekao o disanju, da ono ide do gornjeg čovjeka i postaje finije, postaje duhovni život, u disanju leži izraz individualnog ljudskog života na Zemlji. Dakle, ovdje imamo 'Ja'. Kao što moramo shvatiti vezu između našeg fizičkog tijela i velikih vremenskih razdoblja, s platonovom kozmičkom godinom, tako moramo uzeti u razmatranje vezu između našeg 'Ja', koje možemo osjetiti u svakoj nepravilnosti disanja, i našeg ritma disanja.
Vidite, čovjekov život na Zemlji leži između ove dvije stvari; ljudski život leži između daha i kozmičke godine. Sve što je značajno za 'Ja' regulira se kroz disanje. Život našeg fizičkog tijela leži u tim kolosalnim procesima, koji su regulirani ritmom od 25.920 godina. Zakoni koji se odvijaju u fizičkom tijelu povezni su s velikim ritmom platonove kozmičke godine, kao što je naša 'Ja' aktivnost povezana s ritmom našeg disanja. Između to dvoje nalazi se ljudski život, koji je za nas opet zatvoren između fizičkog tijela, eterskog tijela - astralnog tijela i 'Ja'. Možemo reći da se s jedne točke gledišta ljudski život na Zemlji nalazi između fizičkog tijela, eterskog tijela - astralnog tijela i 'Ja', a s druge strane možemo reći da se ljudski život promatran s božansko-kozmičkog aspekta nalazi između disanja dana i između platonove kozmičke godine. Dnevno disanje je cjelina. Disanje dana stoga pripada onome što ljudski život jest.
Ali sada razmotrimo s ovog kozmičkog stajališta što se to nalazi između ljudskog disanja, tj. između tkanja i suštine 'Ja', i događaja platonove kozmičke godine, tj. života i aktivnosti vani u makrokozmosu, što leži između. Vidite, ono što ima tendenciju utjecati na naš organizam koji diše, našim dvadesetčetverosatnim disanjem u danu, s onim što se nalazi unutar između ovog disanja i onoga što imamo u ovom disanju kao ritmu disanja, uvijek se susrećemo s tim ritmom, s tim ritmom koji je tu kao dnevni i noćni ritam i povezan je sa bićem Sunca u odnosu na biće Zemlje. U svakodnevnom izlasku i zalasku Sunca, u kretanju Sunca po nebu, u pomračenju Sunca od Zemlje, u tom dnevnom kretanju Sunca krije se ono s čime se susrećemo svojim ritmom disanja.
Ali time dolazimo do dana, do dana od dvadeset i četiri sata, tamo stižemo do ljudskog dana od dvadeset i četiri sata. A sada nastavljamo računati, kako se s disanjem probijamo u svijet, da tako kažem. Hajdemo izračunati, kako ćemo doći do toga što sada tijekom dana susrećemo u makrokozmosu, kako stojimo unutar njega. Vidite, možemo izračunati: imamo jedan dan, uzmimo godinu kao tristo šezdeset dana - stvari mogu biti približne - onda imamo tristo šezdeset dana. Sada ljudski život računamo na približno sedamdeset i dvije godine, pretpostavljena patrijarhalna dob, i dobivamo 25.920 dana. Imamo ljudski život koji za sedamdeset i dvije godine ponovno predstavlja cjelinu, koji predstavlja ritam u kojem je postavljen u svijetu, koji je isti ritam kao i platonove solarne godine.
Ritmom svog disanja smještamo se u cijeli naš život na način da ga reguliramo prema ritmu 25.920. Do onoga što je tako prisutno u ljudskom životu dolazimo na isti način kao što je i dah prisutan u danu. Pa, što postoji u sedamdeset i dvije godine, u 25.920 dana, poput procesa disanja, udisaja i izdisaja u procesu disanja? Što je unutra? Prvo, imamo udisaj i izdisaj. Prva faza ritma. Drugo, imamo: tijekom dana se smjestimo u život, doživimo nešto u životu, 25.920 puta. Što dalje? Spavanje i buđenje. Dolazimo do drugog: spavanje i budnost. To se ponavlja, izmjena spavanja i jave 25.920 puta u toku ljudskog života, baš kao što se udisaj i izdisaj ponavlja 25.920 puta u toku dana, za vrijeme jedne orbite oko Sunca. Ali razmilite malo, što je onda zaspati i probuditi se, zaspati i probuditi se, zaspati i probuditi se? Svaki puta kad zaspemo, ne izdišemo samo ugljičnu kiselinu, nego kao ljudsko biće, izdišemo svoje astralno tijelo, i svoje 'Ja'. Kad se probudimo, ponovno ga udahnemo. To je duži dah, koji traje dvadeset i četiri sata, jedan dan. To je drugi dah koji se kreće u istom ritmu. Dakle, imamo najmanje disanje, koje je obično udisanje i izdisanje. Imamo veće disanje, gdje čovjek već raste u svijet, ono koje živi u spavanju i u budnosti.
Idemo dalje. Probajmo sada vidjeti kako se ljudski život od sedamdeset i dvije godine u prosjeku, uklapa u platonovu kozmičku godinu. Računajmo ovih sedamdeset dvije godine kao da i one pripadaju jednoj godini, cijeloj godini sastavljenoj od takvih dana kao što je ljudski život. Izračunajmo dakle veliku kozmičku godinu, čiji su pojedini dani ljudski život, a ovu kozmičku godinu računajmo i kao 360 dana, odnosno kao 360 ljudskih života; dobivamo: 72 puta 360 ljudskih života = 25.920 godina, ali platonska godina.
Ali što radimo kada završimo ovu platonsku godinu? Počinjemo život i umiremo. Što radimo kada umremo? Kada umremo, izdahnemo više od našeg astralnog tijela i 'Ja' u odnosu na našu zemaljsku organizaciju. Izdišemo etersko tijelo u kozmos. Često sam pokazivao kako se etersko tijelo izdiše u kozmos, kako se širi u kozmosu. Kada se ponovno vratimo, ponovno udišemo etersko tijelo. To je divovsko disanje. Eterski udisaj i izdisaj. Ujutro udišemo astral. Svakim udahom udišemo kisik, ali svakom smrću izdišemo eter, a svakim zemaljskim životom udišemo eter.
Dakle, imamo treće: život i smrt. Ako život shvatimo na način da život shvatimo kao život na Zemlji, a smrt kao život između smrti i novog rođenja, dolazimo do platonove kozmičke godine u kojoj najmanjem disanju dodajemo prvo veće disanje, a zatim većem disanju dodajemo najveće disanje.
1. Udisaj i izdisaj (najmanji dah)
2. Spavanje i budnost (veći dah)
3. Život, smrt (najveći dah)
Tako smo prije svega, smješteni u svijet zvijezda. S jedne strane iznutra počivamo na našem disanju, s druge strane izvana počivamo na platonovoj kozmičkoj godini. Između toga odvija se naš ljudski život, ali u samom tom životu ponovno se otkriva isti ritam.
Ali što se onda uklapa u ovaj interval, između platonove kozmičke godine i našeg daha? Pokušajmo nekako brojčano, kao slikar koji pravi podlogu i onda na njoj slika, nakon što smo napravili tu podlogu na temelju ritma, pokušajmo slikati na njoj. Tu nalazimo da se i kod platonove kozmičke godine i kod manjih vremenskih ritmova, sasvim očito i kod godišnjeg ritma, događa stalna promjena u vanjskom svijetu, koju također opažamo i koju najlakše opažamo kada gledamo u njegovim svojstvima, toplo i hladno. Moramo se sjetiti da je zima hladna, a ljeto toplo, a onda imamo ono što izgleda kao brojke u pozadini, imamo to kvalitativno u toplini i hladnoći; a čovjek svojim životom stoji usred te izmjene topline i hladnoće. Da, vidite, vani može doći do promjene između topline i hladnoće, i ona postoji, u takozvanoj prirodi, kada se izmjenjuju toplina i hladnoća, ta izmjena također je vrlo zdrava. Ljudska bića to ne mogu. U određenoj mjeri moraju zadržati normalnu toplinu, normalnu hladnoću - ovisno o tome kako na to gledate. Stoga čovjek mora razviti unutarnje snage kojima će ljetnu toplinu sačuvati za zimu i zimsku hladnoću za ljeto. Mora balansirati iznutra, pravilno balansirati iznutra, neprestano biti toliko aktivan u svojoj organizaciji da ona balansira između topline i hladnoće, bez obzira što se događa u vanjskoj prirodi.
Postoje učinci u ljudskom organizmu koji se niti ne razmatraju. Čovjek u sebi nosi ljeto u zimu, zimu u ljeto. Kad je ljeto, u sebi nosimo ono što je naš organizam doživio zimi. Zimu nosimo sa sobom kroz proljetni ekvinocij sve do Ivanja, a onda se uravnotežuje. Kako se bliži jesen, nastavljamo s ljetom, prenosimo ga do Božića, do 21. prosinca, a onda se izjednačava. Tako da tu izmjenu topline i hladnoće stalno nosimo u sebi kako bismo je uravnotežili. Ali što radimo u vezi s tim?
Vidite, ako sada ispitate što radite u vezi s tim, doći ćete do izuzetno zanimljivog rezultata. Ako se tako shvaća ljudsko biće [crtež], onda se dolazi do spoznaje, čak i iz površnog promatranja, da se sve što se pojavljuje kao hladnoća u unutarnjem biću pokazuje s tendencijom da ide prema živčano-osjetilnom čovjeku. Tako da se može dokazati: sve što djeluje kao hladnoća, zimsko, uključeno je u formiranje ljudske glave, u organizaciju osjetila i živaca. Sve što je ljetno, što sadrži toplinu, uključeno je u metabolizam i sustav udova. Ako pogledamo naš metabolizam-udove, zapravo nosimo sve ljetno u svojoj organizaciji. Ako pogledamo naše nervno-osjetilne funkcije, mi u njima zapravo nosimo sve ono što unesemo iz kozmosa zimi. Tako mi svake zime živimo s glavom, svako ljeto s metaboličkim organizmom udova, i kroz ritmički organizam stvaramo unutarnju ravnotežu, povlačimo toplinu i hladnoću naprijed-natrag, između metaboličkog sustava i sustava glave, i dolazimo do onoga što regulira ostalo. Toplina materije je prva posljedica procesa zagrijavanja, a hladnoća materije je prva posljedica procesa hlađenja. Dolazimo do igre kozmičkog ritma u čovjekovoj organizaciji. Dolazimo do toga da kažemo sebi: zima u kozmosu, to je kreativna sila u živčano-osjetilnom sustavu sa središtem u glavi. Ljeto u kozmosu je kreativna sila u čovjekovu sustavu metabolizma i udova.
Vidite, ako pogledate u čovjekovu organizaciju, onda imate trag za tu inicijacijsku medicinu o kojoj sam govorio, da počinje s knjigom koju je gđa Ita Wegman razradila sa mnom. Postoji početak onoga što sve više mora intervenirati u znanosti.
Ako se sada popnemo na stijene gdje rastu zimske biljke, gdje je tlo takvo da rastu zimske biljke, dolazimo do onoga u vanjskom svijetu što ima veze s organizacijom ljudske glave. Pretpostavimo da smo skupljač ljekovitih tvari u svijetu, i želimo se pobrinuti da će one duhovne sile koje se pojavljuju u bolesti koja potječe iz sustava živaca i osjetila biti izliječene od strane duha u vanjskoj prirodi, pa se penjemo visoko u planine kako bismo pronašli minerale i biljke i donijeli ih dolje kao lijekove za bolesti glave. Polazimo od kreativnog mišljenja. Pokreće naše noge do onih stvari na Zemlji gdje trebamo pronaći ekvivalent. Ispravne misli, koje dolaze iz kozmosa, moraju potaknuti ljudsko djelovanje sve do konkretnih djela. Mogu nas potaknuti i nesvjesno, jer osobu koja radi u uredu, koja ima i misli, barem ponekad instinkt natjera na svakakva lutanja. Samo oni ne znaju vezu. Nije toliko važno. To postaje važno samo kada se promatra medicinski ili svećenički. Ali pomno promatranje svijeta također vam daje inspiraciju za ono što treba učiniti u detalje.
I opet, kada primijetimo bolesti u metaboličkom sustavu udova, prodiremo više u zemaljsko-biljne i zemaljsko-mineralne elemente, gledamo ono što se taloži, a ne ono što raste u kristalu, i dobivamo mineralni i biljni lijek. I tu je već slučaj da promatranje onoga što se događa u makrokozmosu zajedno s onim što je u ljudskom biću, zapravo vodi od patologije do terapije.
Vidite, te se stvari moraju ponovno, vrlo jasno promotriti. Stari su dobro prepoznavali takve veze. Hipokrat je zapravo kasna pridošlica kad je u pitanju drevna medicina. Ali ako pročitate njegove navodne spise, koji su još uvijek barem u njegovom duhu, posvuda ćete naći ovo gledište. Svugdje postoji nešto što je specifično i konkretno i povezano je s onim širokim gledanjem koje se može imati na ovako nešto. Zatim su došla kasnija vremena, kada takve stvari više nisu bile dostupne ljudskom pogledu, kada su ljudi sve više ulazili u čisto apstraktno, intelektualno razmišljanje i u vanjsko promatranje prirode, što je onda vodilo pukom eksperimentiranju. Moramo pronaći put do onoga što je nekad bilo pogled na odnos čovjeka i svijeta.
Dakle, vidite, kao ljudska bića mi živimo na Zemlji, živeći između našeg 'Ja' i našeg fizičkog tijela; između daha i kozmičke godine, platonove kozmičke godine - tu živimo unutra i graničimo s danom svojim dahom. Gdje graničimo s našim fizičkim tijelom? S platonovom kozmičkom godinom? - Tu graničimo s krajnjim karikama i vezama u klimatskim promjenama u velikim prirodnim procesima, u tim velikim prirodnim procesima mijenjamo svoj oblik, ljudski oblik, tako da se pojavljuju uzastopne rasne formacije i tako dalje. Ali također graničimo i sa svime što se događa u kraćim vanjskim kvalitativnim promjenama, graničimo s onim što nam donose godine koje slijede, dani, ukratko, razvijamo se kao ljudska bića između ove dvije vanjske granice, ali se emancipiramo u sredini, jer u sredini intervenira čudesan element, čak i u makrokozmosu.
Čovjek zapravo može upasti u divljenje kada dopusti da ovaj ritam, grubo posložen nakon 25.920 godina, djeluje na njega. Rezultat je stvarno divljenje u uranjanju u ono što se događa između čovjeka i kozmosa. A ako potpuno uronite u to, tada se čini da je cijeli svijet, uključujući i čovjeka, uređen prema mjeri, broju i težini. Sve je, želim reći, divno posloženo, ali to je ipak ljudska računica. Ali zato tu čudnu riječ 'približno', uvijek moramo ubaciti na odlučujuća mjesta kada nešto objašnjavamo - premda je valjana, premda je tu. Naše računice nikad nisu sasvim točne. Racionalnost je unutra, ona je unutra, ona je tu, živi, djeluje: sve što sam opisao živi. Sada tu ulazi nešto, nešto u kozmosu potpuno iracionalno, što znači da koliko god duboko u to ulazili, i s divljenjem to upijamo - čak i kao posvećenik, ako hoćete - ako idemo u šetnju na par sati, nosimo kišobran, čak i kao inicirani. Uzimamo kišobran, jer sada se događa nešto što je iracionalno, gdje se u stvarnosti otkriva ono što se uvijek vidi u brojkama, da vam trebaju prijestupne godine, prijestupni mjeseci, sve moguće. To se uvijek koristilo za određivanje vremena. Ono što je uvježbana astronomija, astronomija produbljena u astrologiju i astrofiziku - jer se o tome može tako razmišljati - sve je to opet za neposredan život uništeno meteorologijom, koja ne doseže rang racionalne znanosti, koja je već donekle prožeta vizijom, ali koja ide sasvim drugim putem, koja živi u onome što ostaje od drugih. A pogotovo ako uzmemo današnju astronomiju, ona doista živi u imenima, doista se radi o imenovanju zvijezda, ništa više. Zato je čak i 'Serenissimus' došao do kraja svog shvaćanja kada su novopronađene zvijezde trebale imati imena. Posjetio je zvjezdarnicu u svojoj zemlji, pokazivali su mu razne stvari, daleke zvijezde kroz teleskop, a onda, nakon što je to vidio, rekao je: sve to razumijem. Ali kako znate, kako se zove ova zvijezda koja je tako daleko, ne razumijem. - Vidite, postoji naravno, gledište koje zauzimate u ovom trenutku, smijete se Serenissimusu. Postoji i drugo gledište, da se na isti način smijete astronomu. Radije bih da se smijete astronomu, jer postoji nešto vrlo čudno u razvoju svijeta.
Ako tražite stara imena Saturn i tako dalje, da biste nešto razumjeli morate se malo prisjetiti našeg tečaja jezika, na kojem je većina vas, morate zapamtiti da su stara imena dana prema zvučnoj senzaciji koju su astrolozi i astrozofi imali o određenoj zvijezdi. A za stara zvjezdana imena svugdje možemo reći: bogomdana, dana od duha. Pitali su ih kako se zovu, zvijezde, jer se percipirao zvuk zvijezde, i uvijek davalo ime prema tome. Da, sada dolazite do određene granične crte u astrozofskom, astrološkom razvoju. Imena su morali spustiti s neba. Idite u novije vrijeme, kada su velika otkrića napravljena s malim patuljastim zvijezdama, naprimjer, da, sve se miješa. Jedna se zove Andromeda, druga ima drugo grčko ime i sve je nasumično povezano. Ne može se zamisliti da Neptun ili Uran imaju svoje ime vezano za njih na isti način kao Saturn. Sve je to ljudska proizvoljnost, a Serenissimus je napravio samo jednu grešku, što je vjerovao da astronomi postupaju kao što su postupali stari astrolozi. Nisu. U njemu postoji samo ljudska ograničenost, dok je znanje starih astrozofa, astrologa starijih vremena, proizašlo iz odnosa ljudi s bogovima. Ali upravo kada se danas ponovno od astronomije pomaknete gore do astrologije, do astrozofije, i tako živite u nečemu poput makrokozmosa, u kojem je racio posvuda, dosegnete do Sofije. Zatim, s druge strane, nalazimo, kao unutar tog racija i Sofije, u stvarima koje ne ulaze u proračun, meteronomija, meteorologija, meteorozofija, u njima žive stvari, koje čovjek zapravo može propitivati samo prema svojoj slobodnoj volji. To je druga dama. Izvana, u običnom životu, nazivaju je hirovitom. Ali dama meteorologija je prilično hirovita, od dnevnih kiša pa sve do kometa. Ali kako se sve više napreduje od meteorologije ka meteorozofiji, nailazi se i na bolje osobine ove vladarice svijeta, na one osobine koje nisu samo hir, kozmička emocija, mogu reći, koja dolazi iz unutarnje topline ove dame. Ali nema drugog načina, dragi prijatelji, nego aritmetiku, mišljenje, sve što se može racionalno slijediti, suprotstaviti izravnom upoznavanju kozmičkih bića, upoznati ih onakvima kakva jesu. Pokažu se, tu su, u početku su malo suzdržani, nisu nametljivi. Aritmetikom se, naravno, sve više približavate, ali i sve više odstupate od stvarnog bića svijeta. Dolazi se samo do prošlih djela.
Ako se od uobičajenog grubog proračuna ide prema ritmičkom proračunu, kao što je to bilo u astrologiji za sklad sfera, od ritmičkog proračuna se dolazi do sagledavanja organizacije svijeta u brojkama, brojevima, kako ih nalazimo u astrozofiji. Ali dolazi se s druge strane, želim reći, vladajuća kozmička bića pokazuju se pomalo nedostupnima. Ne pojavljuju se odmah. Isprva vam pokažu samo neku vrstu akaša-fotografije, ali ne znate točno odakle dolazi. Postoji svijet, ali samo kao fotografije nacrtane posvuda u svijetu etera. Ali ne znate odakle dolaze.
Tada nastaje inspiracija. Tada se biće počinje otkrivati kroz sliku. Prije svega, prelazimo od '-nomije' do '-logije'. Tek kada potpuno prodremo do intuicije, samo biće slijedi iz inspiracije, dolazimo do Sofije. Ali to je osobni razvojni put koji zahtijeva cijelu osobu, koja također mora upoznati ove dame koje se kriju iza meteorologije, u vjetru i vremenu, u Mjesecu i Suncu, u mjeri u kojoj interveniraju u elementima. Ne mora se uključiti samo glava, kao u '-logiji', nego cijela osoba.
Ali sada iz ovoga možete vidjeti da također postoji mogućnost da u tom pogledu zalutate. Čak se i do antropozofije može doći kroz glavu - prelaskom iz antroponomije, koja je danas vrhovna vladajuća znanost, u antropologiju. Tu imate samo racionalnost, ništa više, a u raciu nema života. Označava samo tragove života, ne daje poticaj da se razmišlja o detaljima. Ali život živi upravo u detaljima, u iracionalnom. Ono što je vaša glava shvatila, morate unijeti u cijelo ljudsko biće, a zatim cijelim bićem napredovati od '-nomije' do '-logije', konačno do Sofije.
To je ono što moramo osjećati ako želimo oživjeti teologiju s jedne strane i medicinu s druge strane onim što doista može oživjeti obje, pastoralnom medicinom. To je ono što ćemo zaključiti sutra, kroz nekoliko posebnih razmatranja. Ali glavno je ovo, da na prvom koraku pri ulasku u pastoralnu medicinu upoznamo puteve kojima se pastoralna medicina mora kretati u svojim promatranjima svijeta.