.- ČETVRTO PREDAVANJE, Dornach, 11. rujna 1924.
Za procjenu odgovornosti i slobodne volje potrebno je precizno poznavanje ljudskog postnatalnog razvoja. Opis istog s obzirom na nasljeđivanje i članove ljudskog bića. Dijete percipira duhovno u svom prirodnom i ljudskom okruženju: duhovnom bićima. - Oslobađanje formativnih sila: sposobnost pamćenja. Razvoj inteligencije. Sunčeve sile u prvih sedam godina = eterske sile koje formiraju tijelo, mjesečeve sile u drugih sedam godina: astralne sile koje formiraju reproduktivno tijelo. Sunčeve sile u duševno-duhovnom. Planetarne sile su fizički aktivne u trećem sedmogodišnjem razdoblju. Promjena početkom 20-tih. Učinak sila zvijezda stajačica u četvrtom sedmogodišnjem razdoblju. Ljudsko biće, oslobođeno kozmičkih sila, koje je također prepušteno samome sebi da održava svoje tijelo. Važnost ove točke: sloboda i odgovornost.
Moji dragi prijatelji! U našu današnju raspravu ubacit ćemo jedno poglavlje antropozofije kojim se inače laici ne trebaju tako detaljno baviti, ali koje će nam trebati, ako želimo nastaviti raspravu o zdravoj odgovornosti i patološkoj neodgovornosti, koju je važno prepoznati i liječniku i svećeniku.
Nadasve je od posebne važnosti znati sagledati pitanje: što se zapravo nasljeđuje u čovjeku, što sve dolazi iz nasljedne loze, a što se ne nasljeđuje nego čovjeku mora doći na drugi način? - Mnogo toga ovisi o razlikovanju ova dva, mogli bi reći, sastojka ljudskog bića, pri prosuđivanju zdravog i bolesnog. Kada čovjek iz nadosjetilnog svijeta uđe u fizički svijet, odnosno kada ono što mu je dano dolazi iz nasljeđa, kada to spoji s onim što je sa sobom donio iz ranijih života na Zemlji i iz boravka između smrti i novog rođenja, tada vidimo kako se ljudsko biće, u početku kao dijete, razvija iz dana u dan, iz tjedna u tjedan. Ali sve dok čovjek ne promatra četveročlano ljudsko biće u smislu fizičkog tijela, eterskog tijela, astralnog tijela i 'Ja' organizacije, ne može razumjeti ovaj razvoj, jer ne može vidjeti u kojoj mjeri pojedini članovi ljudskog bića, koji su potpuno različitog porijekla, dolaze iz različitih svjetova i sudjeluju u tom razvoju.
Prije svega, čovjek ima svoj fizički organizam. Najupečatljivija pojava u ovom fizičkom organizmu je da unutar sebe ima prve zube, u samom počeku u prvom dijelu života do promjene zuba, koji se mijenjaju u vrijeme 'promjene zuba'. Zubi su samo naočitija stvar koja se mijenja. Zapravo, ono materijalno što je kao fizičko tijelo dobio u djetinjstvu, nosi samo do promjene zuba. Iz naše forme neprekidno odbacujemo fizičku materiju. Proces je, međutim, složeniji od jednostavnog predstavljanja, ako želimo biti točni, riječima: čovjek odbacuje i obnavlja svu svoju fizičku materiju tijekom sedam do osam godina. - U tome je nešto sasvim istinito, ali samo trebamo pogledati promjenu zuba, pa ćemo ustanoviti da to moramo malo modificirati. Jer da su stvari točne na ovaj apstraktni način, uvijek bismo nakon sedam godina morali dobiti nove zube. To nije slučaj. Dobivamo ih samo jednom. Međutim, zubi spadaju u ono što se nakon što je jednom zamijenjeno, ne obnavlja. Oni nam pripadaju u najekstremnijem smislu. Ali opći tijek ljudskog razvoja na Zemlji je takav da što smo stariji, u sebi zadržavamo sve više i više stare fizičke materije. Zamjena većine dijelova fizičke materije u razdobljima od sedam do osam godina se odvija, ali moramo razlikovati ono što u ljudskim bićima ostaje iza; do sedme godine niču i ostaju samo zubi, ali nakon daljnjih ritmičkih ponavljanja takvih prijelaznih razdoblja u čovjeku uvijek ostaju dijelovi materijala koji se ne izmjenjuju, iako se veći dio u materijala potpunosti izmijeni tijekom sedam do osam godina. Tako da se mora radikalno reći za prvih sedam godina života da, ljudsko biće odbacuje svu materiju koju ima kada se rodi, ne zadržava ništa od toga, već samo zadržava sile koje su aktivne i postoje u njoj, koje prisvajaju novostečenu materiju za sedam godina života na način da ljudsko biće ima obnovu svog fizičkog tijela sve do zuba. Ali ovo, dragi prijatelji, također čini razumljivim da se princip nasljeđivanja, kako ga predstavlja moderna znanost, odnosi samo na prvih sedam godina života. Samo u prvih sedam godina stvari stoje tako da ljudi nasljedne osobine nose od svojih roditelja i predaka. Fizičko tijelo čini svojevrsni model za prvih sedam godina, prema kojemu umjetnik, radeći u ljudskom biću koje se sastoji od eterskog tijela, astralnog tijela i 'Ja', tijekom tih godina izrađuje novo fizičko tijelo. To je ono što vidimo da radi zajedno, mogu reći, kako u umjetničko stvaralačkoj interakciji izlazi na vidjelo ono što čovjek donosi iz duhovnih svjetova: njegova individualnost, njegova bit, i ono što je naslijedio. Ako je čovjek snažne prirode u odnosu na svoju unutarnju individualnost, ako sa sobom nosi unutarnju intenzivnu, snažnu astralnost i 'Ja' prirodu, koji zauzvrat čine jakim etersko tijelo, tada ćemo vidjeti čovjeka koji se iz svoje nutrine ne pridržava modela, već se modela pridržava samo u općim oblicima. Za one koji imaju smisla za stvarne oblike, bit će jasno da naravno, budući da je potrebno promatrati opći ljudski obrazac, budući da ipak postoji sklonost prema obliku koji nasljeđujemo, njegove osobine ostaju i nakon promjene zuba, ali za suptilnije promatranje jasno je kako kod iznutra jakih osoba nakon promjene zuba dolazi do bitnih promjena, budući da se jaka individualnost u slabom stupnju pridržava obrasca danog kroz nasljeđe.
Ako istražujemo takvu individualnost kao što je često spominjana sveta Terezija, naći ćemo da u prvih sedam godina jako nalikuju svojim roditeljima, ali u devetoj i desetoj godini poprimaju oblike koji iznenađuju, jer tek tada se razvija stvarna individualnost. Dakle, to nasljeđe se odnosi samo na prvo razdoblje života u strogom smislu te riječi, a ono što se kasnije pojavljuje kao nasljeđe zapravo i nije nasljeđe, već se mora prepoznati da se radi o modelu koji se nasljeđuje. Ono što je napravljeno više-manje odgovara modelu. Ali to nije naslijeđeno, to je modelirano prema naslijeđenim osobinama. Obični prirodoznanstvenik smatra da je to jednostavno načelo nasljeđivanja koje se prenosi dalje. Ali svatko tko se zaista zagleda u ljudsko biće zna da postoji kvalitativno drugačija sličnost s roditeljima, nakon promjene zuba nego je to prije promjene zuba. Prije promjene zuba to su zapravo sile nasljeđivanja. Nakon promjene zuba, to su sile koje rade prema modelu. Točnije, ne može se više reći da je ljudsko biće naslijedilo ono što se nosi između promjene zuba i puberteta, nego što se može reći za umjetnika koji kopira Sikstinsku Madonu u galeriji u Dresdenu, da je slika nasljeđem dobila obilježja Madone. Eto tako je, skoro se to vjeruje.
Ali sada vidite u kakvu je vrstu posla uglavnom uključeno etersko tijelo, koji posao etersko tijelo mora obaviti; jer astralno tijelo i 'Ja' organizacija igraju malu ulogu u radu u ovim godinama prije promjene zuba. Ono prema modelu oblikuje novo čovjekovo fizičko tijelo. Zašto to radi? Međutim, pitanje je postavljeno na čudan način, jer se takva pitanja ne mogu postavljati u odnosu na prirodu. To bi trebalo biti samo retoričko pitanje. Zašto to radi? Jer, kao i dijete tijekom prvih sedam godina, ono nije u stanju iz vanjskog svijeta primiti ništa osim vrlo posebne vrste dojmova. I tu se susrećemo s vrlo važnom tajnom ljudskog razvoja, tajnom koja odgovara na pitanje: što dijete zapravo percipira? - Odgovor na ovo pitanje daleko je od predodžbi onoga što danas netko ima, kao odgovor na ovo pitanje. Ali vidjet ćete o čemu se radi ako stvar predstavim na sljedeći način.
Čovjek živi, recimo, između smrti i novog rođenja ili novog začeća u duhovnom svijetu. [slika, gore] U ovom duhovnom svijetu on je okružen potpuno drugačijim stvarnostima nego se mogu naći ovdje u fizičkom svijetu. To je sasvim drugi svijet. On izlazi iz ovog svijeta, kojeg ćemo naznačiti ovom linijom [bijelo], iz ovog svijeta izlazi u fizički svijet [žuto], nastavlja svoj život u fizičkom svijetu sa fizičkim tijelom koje prima; ali u ovom fizičkom svijetu, iste sile koje su ovdje [crveno], još su uvijek na djelu, iako skrivene od osjetilne percepcije. Kad pogledate drvo, dragi prijatelji, u njemu djeluju iste duhovne sile s kojima se suočavate između smrti i ponovnog rođenja, samo što su prekrivene, zaogrnute fizičkom materijom stabla. Posvuda u fizičkom svijetu, u kojem se nalazimo između rođenja i smrti, duhovne sile također djeluju u pozadini osjetilno-fizičkih entiteta. Tako da možemo zamisliti aktivnost duhovnog svijeta kako se nastavlja u svijetu kroz koji živimo između rođenja i smrti. Sada, u prvih sedam godina života, dijete ne može stvarno ujediniti sa svojim punim bićem ništa drugo osim ovog duhovnog elementa, u svim bojama, u svim oblicima, u svoj toplini, u svoj hladnoći. Dijete u potpunosti percipira nastavak duhovnih aktivnosti kada uđe u fizički svijet, zatim u sve slabijoj mjeri do promjene zuba. Osjet - vi to ne primjećujete - nešto je sasvim drugačije za dijete nego za odraslu osobu. Osjetilni dojam je za dijete nešto sasvim duhovno. Zato kad dijete - kako ja kažem u pedagogiji - ima uz sebe razdraživog oca, ono ne gleda svjesno u razdražljivu gestu, nego u gesti vidi moralni element koji prelazi u njegovo tijelo. Tijekom tog vremena, dakle, dijete radi sa silama koje grade fizičko tijelo u skladu s djetetovim vlastitim modelom, koje je sada njegovo vlastito, te je tada potpuno usmjereno na duhovne temelje, radi iz duhovnosti. Ali što to znači? Što je tu na djelu, koja je duhovnost na djelu, u stvarnosti? Čini se da boje, oblici, toplina, hladnoća, hrapavost i glatkoća djeluju na osjetila. Ali što je tu zapravo na djelu? Istina je, samo ono što ima veze s prirodom 'Ja', ima učinak. Samo skrivena duhovna bića koja imaju veze s prirodom 'Ja' ostavljaju dojam na dijete, prije svega duhovna bića viših hijerarhija, viša od čovjeka, ali i grupne duše životinja, grupne duše elementarnih bića. Sve to stvarno djeluje na dijete, i iz tih duhovnih, iz te veličanstvene duhovne dinamike, ono od modela formira svoje drugo tijelo koje postupno odrasta, i koje je tu kada dođe do promjene zuba. Ovo je tijelo koje čovjek gradi nakon rođenja kao svoje prvo tijelo, a koje je kao fizičko tijelo izgrađeno iz duhovnog svijeta.
Vidite, u ovoj dobi imamo vrlo posebnu vrstu pravilnosti u svemu što radi u djetetu, u svoj nespretnosti, u svom nedostatku orijentacije s kojom je dijete duševno aktivno, s kojom se dijete kreće, što je zbog činjenice da se mora odvijati prilagodba fizičkom svijetu, budući da je svijet oko djeteta još uvijek napola sanjarski, kojeg je dijete zapravo još uvijek dio, duhovni svijet. Jednog dana, kad medicina bude dosegla svoju istinsku duhovnost, u tom traganju između duhovnog i tjelesnog svijeta u prvih sedam godina života vidjet ćemo prave, dublje uzroke dječjih bolesti, te ćemo dobiti neka prosvjetljenja o onome o čemu, pogotovo danas, ako se provjeri u medicinskim knjigama, postoje samo prazne fraze. To su samo verbalna objašnjenja, formalna objašnjenja, zapravo ne vode ni u kakvu stvarnost.
Etersko tijelo ima puno toga za napraviti u prvih sedam godina života; ono dakle mirno razvija sposobnosti koje stječe u drugih sedam godina života, samostalne sposobnosti eterskog tijela, sposobnosti pamćenja koje vode prema intelektu. Svatko tko ima oko za ovo, najveću transformaciju u životu duše će vidjeti kada prvo sedmogodišnje razdoblje prijeđe u drugo. Etersko tijelo je, u punom smislu riječi, oslobođeno posla kojeg je moralo obaviti u izgradnji drugog tijela. Ono je oslobođeno; a koliko je oslobođeno, shvati se tek kad se zna da ljudi s četrnaest više ne dobivaju zube, nego ostaju oni koje imaju, ali ostaju i druge stvari u materijalnoj i fizičkoj prirodi. Ono što ostaje, a što također treba nadomjestiti u prvim godinama života, rasterećuje etersko tijelo, oslobađa se u eterskom tijelu. Kvantitativno malo, ali kvalitativno nešto enormno važno. To je ono što tada postaje strahovito aktivno kao osobine duše. Ono što čovjek uštedi time što ne mora nabaviti treće zube, što ne mora nabaviti nove stvari koje razvoj tretira kao i zube, ostaje od eterskog tijela. Ono što je ostalo - što je teklo u tjelesni razvoj tijekom prvih sedam godina života - sada je ostalo od tjelesnog razvoja, ima čisto duševni učinak, jer to odgovara njegovoj biti. S vještinama na koje vi kao učitelji apelirate u školi, koje trenirate, dijete je završilo veliku transformaciju iz mliječnih zuba i još mnogo toga. Snagom koju dijete štedi jer nema treće zube za formirati, ono počinje razvijati sposobnosti duše. To se događa u dubinama ljudske prirode, tako da je prvih sedam godina duševno potpuno ugrađeno u tjelesni razvoj, koji moramo shvatiti i kao duhovno-duševni i kao fizičko-tjelesni. Vidimo nešto duhovno aktivno u tijelu u prvih sedam godina ljudskog života, u punom smislu te riječi.
Pa, kako se to može usporediti s općom evolucijom? Vidite, unutar kozmosa sile kojima duša radi u prvih sedam godina života su sunčeve sile. Ne samo da fizičke, eterske zrake sijaju od Sunca prema dolje, nego u fizičkim, eterskim zrakama Sunca dolje sijaju sile koje su identične onima kojima se naše etersko tijelo obnavlja u prvih sedam godina: na djelu je entitet Sunca. Gledajte kako dijete iz modela radi svoje drugo fizičko tijelo! To nisu ništa drugo nego sile koje se apsorbiraju iz sunčeve svjetlosti. Treba razumjeti kako je čovjek smješten u kozmosu. I kada ljudsko biće, na način koji sam opisao, promjenom zuba oslobodi određene eterske sile, koje onda imaju retroaktivan učinak na astralnu organizaciju i organizaciju 'Ja', ljudsko biće u drugoj epohi života postaje dostupno za ono za što nije bilo u prvoj epohi, postaje dostupno mjesečevim silama.
Eterske sile u prvih sedam godina su sunčeve sile, mjesečeve sile, kojima se postaje dostupan promjenom zuba, identične su silama astralnog tijela. Tako da promjenom zuba čovjek ulazi, iz sunčeve sfere - u kojoj ostaje unutra, jer ostaje aktivan - u sferu Mjeseca, i sada na sebi radi s mjesečevim silama, između promjene zuba i spolne zrelosti. S mjesečevim silama on sada razvija svoje drugo, a to je treće zemaljsko tijelo, u kojem nema tolike razmjene kao u prvoj epohi života, ali ipak se mnogo razmjenjuje. Međutim, opet ostaju snage, a one su sada astralne prirode. One mijenjaju dušu na način kako se duša mijenja u vrijeme spolne zrelosti. Oslobađaju se rada na tijelu, tako da čovjek kada uđe u pubertet, ulazi u epohu u kojoj slobodno u duši pokazuje na čemu još mora raditi u svom fizičkom tijelu između promjene zuba i spolne zrelosti.
Dakle, u prvoj životnoj epohi, radimo isključivo s onim što nam dolazi od Sunca, a kada imamo dijete u školi između promjene zuba i puberteta, sunčeve sile su oslobođene za aktivnost duše. To je velika, moćna stvar u razumijevanju ljudskog razvoja, da u djetetu između promjene zuba i puberteta, ako čovjek oblikuje svoju dušu, nema veze ni s čim drugim osim silama Sunca. Djetetova je duša toliko povezana s onim što živi u sunčevoj svjetlosti, da se nečije srce može otvoriti takvom spoznajom, spoznajom koja stvarno baca svijetlo na ono što se događa između čovjeka i kozmosa.
Mjesečeve sile, koje se u ovoj drugoj epohi života koriste za fizičko, još nisu postale slobodne za dušu. Postaju slobodne s pubertetom, zatim rade zajedno u duši, a promjena koja se sada događa u duši s pubertetom, dolazi od činjenice da se u duši oplođuju mjesečeve sile, tako da ono što čovjek radi sa svojim aktivnostima nakon puberteta, to je suradnja između sunčevih i mjesečevih sila.
Time zavirujemo u dubinu ljudskog razvoja i odvikavamo se govoriti o nasljeđu u smislu u kojem to čini gruba prirodna znanost, ali također vidimo i ono što s druge strane živi u aktivnostima djece. Sunce je to koje živi u aktivnostima djeteta i u mišljenju djeteta. Sunce je ono što sja prema nama iz kamena, jer kamen nema svjetlosnu moć, samo nam reflektira sunčevu svjetlost. Prirodoslovac to priznaje, ali to je malo, apstraktno, dragi prijatelji. Između sedme i četrnaeste godine dijete također reflektira sunčeve sile natrag na nas. Baš kao što možemo govoriti o svjetlosti iz kamena kao o reflektiranoj svjetlosti Sunca, ono što dijete radi u drugoj epohi možemo označiti kao 'Sunce'. Sunce nije samo tamo gdje se čini koncentrirano. Ovo fizikalno gledište da je Sunce jednostavno tu [slika, lijevo] je kao kad osoba koja vidi juhu u loncu i masnoću u sredini i misli da je samo mrlja masnoće juha. Da, naše fizičke predodžbe često su vrlo djetinjaste, a kad ih razotkrijete onakvima kakve jesu, ljudi se smiju. Čovjek bi samo poželio da bude više smijeha u odnosu na ono je istina, jer je stvarno vrlo smiješno ono što se danas smatra znanošću. Kad netko uzme mrlju masti za samu juhu, isto je kao i uzeti onu kuglu gore za cijelo Sunce, dok ono u stvarnosti ispunjava cijeli svijet.
To ponovno otvara pogled na vezu između mjesečevih sila i sila reprodukcije. Zato što reproduktivne snage sada postupno formiraju ovo drugo tijelo, koje se razvija između sedme i četrnaeste godine života, i ono je spremno kada nastupi spolna zrelost. Dakle, ono što čovjek uključuje u obliku reproduktivnih snaga u ovom trenutku je učinak Mjeseca. Reproduktivne snage su definitivno povezane s učincima Mjeseca, rezultat su učinaka Mjeseca.
Sada čovjek dolazi do formiranja svog trećeg vlastitog tijela - četvrtog prema vanjskom izgledu - nakon puberteta do početka dvadesetih godina. U kasnijim godinama vremenska razdoblja više nisu tako strogo razgraničena kao kod razdoblja nicanja zubića i puberteta. Sve više tvari ostaje, očvrsne u ljudskom biću, postaje okvir. Malo-pomalo u ljudima stvarno ostaje dosta toga. Što je čovjek stariji, sve se manje materijala odvaja i obnavlja iz kostiju. I u ostatku organizma pojedinim dijelovima treba duže da se odvoje, a onda je sa zubima jednostavno tako da kad ih imate drugi put, onda hoćete li ih imati kasnije, ovisi o tome koliko će trajati, kao što i nož koji imate ima svoje trajanje. Nož ne može obnoviti svoju materiju. Zubi se također ne mogu suštinski obnoviti. Naravno, sve protječe, prvo postoji obnova i onda se ulazi u fazu neobnavljanja, i tako imamo ono što suštinski dovršava svoj životni proces mnogo sporije od ostatka čovjeka, mnogo sporije po intenzitetu, obrnuto brzo gledano po trajanju, postajući neispravni neposredno prije nego što ostali članovi ljudske prirode, koji se stalno mogu obnavljati, mogu postati neispravni. Ali kada bi zubi bili podložni istim zakonima kao neki drugi dijelovi ljudske prirode, ne bi moglo biti zubara. Ali kada bi ostali dijelovi ljudske prirode bili podložni istim zakonima kao zubi, svi bismo u našoj modernoj civilizaciji umrli prilično mladi. I vjerojatno onaj dio Švicarske, za koji se kaže da zubari imaju puno posla, jer se zubi lako kvare, uopće ne bi bio toliko naseljen ljudima, jer bi se smatralo mjestom rane smrtnosti. Tako su stvari povezane.
Sada vidite, ljudsko biće je u svom unutarnjem biću u prvih sedam godina aktivno sa silama Sunca, u drugih sedam godina sa silama Mjeseca. S njim snage Sunca ostaju, ali se time miješa moć Mjeseca. U trećih sedam godina života, od puberteta do duboko u dvadesete, u ljudsko biće se apsorbiraju mnogo finije sile drugih planeta planetarnog sustava. Zatim se u ljudskom biću pojavljuju druge planetarne sile u procesu rasta, a budući da one imaju slabiji, puno slabiji učinak od Sunca i Mjeseca, stvari koje tada čovjek apsorbira mnogo su manje vidljive vanjskom svijetu. Više ne primjećujemo tako snažno kao u ranim 20-ima - kada su još uvijek bile aktivne planetarne sile između četrnaeste i dvadeset prve godine - kako su početkom 20-ih te sile počele djelovati na duševno-duhovno. Planetarne sile su te koje počinju djelovati duševno-duhovno, a oni koji imaju uvid tada gledaju na ljude tako da, u toj čudnoj transformaciji koju ljudi doživljavaju u svojim ranim dvadesetima, primjećuju: do sada su samo Sunce i Mjesec govorili iz ljudske aktivnosti, sada planetarne sile modificiraju tu aktivnost Sunca i Mjeseca. Ljudsko grubo promatranje, ima vrlo malo smisla čak i misliti o ovoj transformaciji, ali ona postoji.
Sada vidite, istina je da oni koji promatraju ljudska bića u odnosu na zdravlje i bolest, trebaju prepoznati te veze. Jer što zapravo znamo o čovjeku, recimo kad ima jedanaest ili dvanaest godina, ako ne znamo da u njemu djeluju mjesečeve sile?
Ali sada će se iznutra pojaviti pitanje: što je sljedeće? Kasnije, čak i ako dijelova koji se obnavljaju postaje sve manje i manje, čovjek i kasnije mora također obnavljati stvari. Sada vidite, do dvadeset prve ili dvadeset druge godine, Sunce, Mjesec, i planetarni sustav, rade jedan za drugim na ljudskom rastu. Zatim konstelacije zvijezda stajačica imaju učinak do dobi od dvadeset osam godina; sigurno, to izmiče običnom opažanju. Samo s mudrošću misterija može se vidjeti međuigra čitavog neba zvijezda stajaćica u čovjeku, od početka njegovih dvadesetih do kraja njegovih dvadesetih. Tada svijet postaje grub. Više se ne želi probiti do ljudi; svijet postaje grub. O tom osebujnom odnosu čovjeka prema svijetu u njegovoj dvadeset osmoj ili dvadeset devetoj godini, da svijet postaje grub, današnja znanost jedva da išta zna. Još je Aristotel tome poučavao Aleksandra, rekavši: Tada se čovjek susreće s kristalnim nebom, ono je čvrsto. - Time kristalno nebo, koje se nalazi izvan sfere zvijezda stajaćica, dobiva svoj smisao, svoju stvarnost za ljudsku percepciju. Time se počinje uviđati da čovjek više ne nalazi nikakve snage u kozmosu za vlastitu obnovu. Zašto ne umremo u dvadeset osmoj? Ovaj svijet koji nas okružuje zapravo nas pušta da umremo u dvadeset osmoj godini. Istina je, tko vidi vezu između čovjeka i svijeta, gleda u svijet sa sviješću: o svijete, zapravo me imaš samo do kraja dvadesetih! - Ali upravo kad se to vidi, počinje se stvarno shvaćati ljudsko biće u njegovoj biti.
Jer što se s njim događa sada kada ga svijet napusti s obzirom na formativne sile koje tvori? Što se sada događa? U ovom neobičnom trenutku kada, u dobi od dvadeset osam godina, ljudsko biće počinje jasno pokazivati da su stare snage rasta sada potpuno nestale. Neki ljudi već tada počnu umirati; neki su očuvali sile rasta. Ali i Goethe je postajao sve manji kad se pobliže izmjerio, kada je počeo pisati dalje drugi dio Fausta. Tada se mjerio. Ali kolabirao je ranije. Vidite, osim ovog trenutka kada nas svijet napušta, moramo iskoristiti snagu koju smo do tada apsorbirali za vlastitu obnovu. Međutim, budući da dijelova koje treba zamijeniti, postaje sve manje i manje, ne možemo raditi na svom utjelovljenju u istoj grandioznoj mjeri kao što dijete radi do promjene zuba, kada po modelu oblikuje svoje prvo tijelo. Ali mi smo u sebi nakupili silnu snagu Sunca, Mjeseca i zvijezda, koja nam je potrebna, koju nosimo u sebi, budući da od svoje dvadeset osme godine počinjemo voditi računa o obnovi našeg fizičkog tijela. Tu postajemo, u odnosu na ljudsko biće u njegovom obliku, ljudsko biće koje je prepušteno sebi. Time je, međutim, čovjek, čovjek koji je potpuno svoj na Zemlji, došao do jedne vremenske točke kojoj teži, prema kojoj raste, na što sam vam jučer skrenuo pozornost sa sasvim drugog aspekta. [slika, sredina] Od djetinjstva, ako mogu ovako nacrtati, čovjek sve više teži točci koja se nalazi na kraju dvadesetih godina, kada prestaje rasti od aktivnosti kozmičkih sila. Od tada nadalje, sve što radi, radi snagom vlastitog tijela. Ovdje u sredini je točka gdje čovjek prestaje procesirati kozmičke sile u sebi, gdje počinje stvarati sile iz vlastitog tijela. Naravno, u stvarnom životu, razlike nisu tako velike kao u ovom shematskom prikazu.
U životu često već u ranom djetinjstvu postoje, mogu reći, preuranjeni učinci vlastitog tijela. Zatim to primjećujemo u djetetovim patološkim simbolima, u lomljivosti kostiju, ali posebno u ranom stvaranju sala kod djece; ali ovu vezu nije lako vidjeti. U svakom trenutku svog života čovjek ili teži ovoj točci ili teži od ove točke. Možete lako vidjeti da je ovo neka vrsta nulte točke, neka vrsta Hypomochlion-a, gdje stojimo u vremenu između nas i svijeta. U našoj unutarnjoj dinamici uvijek imamo težnju prema, ili težnju od sebe. Ono što se događa u ljudskom biću kada teži prema ovoj nultoj točci ili se udaljava od nje, težnja je prema nuli ili od nule. To je nešto što radimo u odnosu na ništa. Težimo onome u čemu svijet više nije aktivan, a čovjek još nije aktivan. Između to dvoje je neka vrsta nule. Imamo u sebi nešto što je okrenuto ničemu. To je ono što nas čini slobodnim bićima, odgovornim bićima. To da smo odgovorna bića utemeljeno je u ljudskoj konstituciji, jer prelazeći iz svijeta u sebe prolazimo kroz nultu točku, kao što greda vage prolazi kroz nultu točku s desna na lijevo, s lijeva na desno, što se ne pokorava zakonima kojima podliježe ostatak vage. Možete zamisliti da ako imate vagu [slika, desno] mehanički zakoni koje naučite vrijede ovdje, mehanički zakoni vrijede ovdje i daju vagi određenu konfiguraciju, bilo da je ovo gore a ovo dolje, ili obrnuto. To su zakoni vage, poluge. Ali ako uzmete ovaj vrh - možete nositi vagu okolo, ostatak njene konfiguracije je isti gdje god je nosili okolo - vrh je slobodan; možete ga nositi kao da uopće nije spojen na vagu, vaga ostaje potpuno nepromijenjena. Dakle, kada se čovjek sa svojim duševnim iskustvom uhvati za točku kojoj je prije težio, ali se kasnije od nje udalji, tada je prije toga bio aktivan svijet, a potom on sam, čovjek. Ovdje ništa nije aktivno. Ali u težnji prema, ili od tamo, prema van, može u sebi iskusiti ono što u čovjeku nije određeno ni prirodom ni svijetom; gdje sjedi Hypomochlion, tu je ishodište njegove slobode. Tada shvaćate odgovornost.
Dakle, ako želite objektivno, a ne samo amaterski i diletantski, odrediti stupanj odgovornosti, npr. trideset petogodišnjaka, morate se zapitati: ima li previše toga što se nenormalno razvilo do kasnih dvadesetih, je li ta točka usmjerena više ili manje prema mladosti ili više prema starosti? - Čovjek je pun odgovornosti kada je ta točka normalna, kada se cijeli ljudski život može procijeniti na način da je ta točka normalna. Ako je ta točka predaleko nakon adolescencije, to jest, ako svijet prerano prestane djelovati na osobu, tada se osoba mora ispitati da se vidi da li pati od kompulzivnih ideja, čak i u blagom stupnju, da li se lako emocionalno određuje, tako da joj se ne može pripisati puna odgovornost za njene postupke.
Ako ova točka dođe prekasno, trebat će se zapitati nije li čovjek svojom unutarnjom prirodom spriječen da razvije punu slobodu duše, nije li fizički prejako određen, pa mu se stoga opet ne može pripisati puna odgovornost.
Ali za prosudbu u finijem smislu, doista je pozvan liječnik i svećenik, koji mora znati da se čovjekov razvoj može prosuditi tako da se po njegovu stasu može grubo zaključiti - o tome ćemo još, jer pastoralna medicina uključuje i duboku fizionomiju - da li se čini da je u ravnoteži, da li se može reći da je njegov životni Hypomochlion na pravom mjestu, to jest, u pravo vrijeme, ili je to prije ili kasnije.
To su stvari koje su se u staroj mudrosti misterija smatrale vrlo važnima u procjeni života, to su stvari koje su zaboravljene, ali koje se moraju ponovno uključiti u proučavanje čovjeka, ako znanje o čovjeku želi imati utjecaj u sveobuhvatnom smislu, i u pravom smislu želi imati medicinski i pastoralni učinak.
Sutra idemo dalje.