.- PETO PREDAVANJE, Dornach, 12. rujna 1924.
Neobičnosti svijesti, pamćenja, govora i volje i njihovi uzroci u međudjelovanju ljudskih bića. Patolog. Tri faze. Patol.: ne uklapati se s voljom u svijetu, besmislice, pamćenje bez logike; glupost, paranoja. - Drugi stupanj kongenitalne demencije. Prerano preuzimanje 'Ja' organizacije - preuranjenost, stečena glupost, opasnost od pedagoških pogrešaka: pojava ovisnosti slijediti samo sebe.
Moji dragi prijatelji! Sada se bavimo spoznajama do kojih smo došli, s jedne strane, promatranjem ljudi koji, bez neposredne intuicije, urastaju u percepciju duhovnog svijeta, i tako u svojim navikama pokazuju aspekte ponašanja koji liječnika lako mogu podsjetiti na patološke stvari, ali koji su u osnovi nešto sasvim drugo od samih patoloških stanja. Makar samo zato što, kao što smo vidjeli, patološko ostaje u status nascendi i postoji stalna mogućnost ozdravljenja, koje izvire iz duha, kao što je slučaj kod osoba kao što je sveta Terezija, također Mechthild von Magdeburg, ali i s muškim vidovnjacima.
Promatrajući ta stanja, u prvoj fazi pred sobom vidimo ispadanje 'Ja' organizacije od ukupne ljudske strukture. 'Ja' organizacija tada privlači astralno tijelo vrlo blizu sebi i u određenom ga smislu odvaja od eterske i fizičke organizacije u budnom stanju. Koja je posljedica toga? Lako možete razumjeti, dragi prijatelji, to je ono što uzrokuje da čovjek padne u neku vrstu stanja sna. Promatramo li s duhovno-znanstvene strane, 'Ja', privlačeći astralno tijelo k sebi, ne dopušta mu da potpuno uđe u fizičko i etersko tijelo, a to dovodi do neke vrste stanja sna. Ali opet, budući da su 'Ja' i astralno tijelo jaki zbog posebne karmičke gustoće, prijemljivost za percepciju duhovnog svijeta prenosi se u san. San se pretvara u stanje koje ima mogućnost stvarnog gledanja u duhovni svijet. To je stanje u kojem dotična osoba tada ima osjećaj prisutnosti bića iz duhovnog svijeta.
Sada pogledajmo suprotno stanje, polarno suprotno stanje. Ovo stanje suprotnog polariteta događa se kada astralno tijelo prejako uvuče 'Ja' organizaciju, koja je trenutno slaba. Tada u budnom stanju nema prosvjetljenja, kao kod vidovnjaka poput svete Terezije, nego naprotiv, u budnom stanju dolazi do otupljenja, pomračenja svijesti, do stanja sna.
Vidite, ljude u takvom stanju ne možemo upoznati na način kako sam to naznačio za ostale. Ljude koji dosegnu takve kulminacijske stupnjeve kao što je sveta Terezija ili Mechthild von Magdeburg, ali i one druge brojne, brojnije nego se misli, i koji imaju osjećaj prisutnosti nečeg duhovnog, takve osobnosti najbolje se upoznaju, ako su razvijene potrebne dispozicije ili odgovarajuće sposobnosti, ako im se dopusti da pričaju o svojim stanjima. Govore - oprostite na izrazu - zanimljivije nego današnji filistri. Njihove priče su puno zanimljivije i prije svega govore stvari koje ne možete imati u svakodnevnom životu. Dakle, zanimljivi su, ti ljudi, čak i ako su u prvoj fazi. Upoznat ćete ih tako što ćete im dopustiti da vam pričaju o njima.
Suprotni pojedinci, kod kojih astralno tijelo povlači 'Ja', još uvijek su zanimljivi ako im dopustite da pričaju, ali za razumijevanje prvog tipa doista je potrebna dubina duše svećenika. Da bi se razumio ovaj drugi tip osobe, često ništa manje zanimljiv od uobičajenih vizionara, koji se ne razvijaju daleko, zaista je potrebna osjetljivost liječnika koji shvaća svijet razumom i dobrom količinom intuicije. Jer stvar je razumijevanja onoga što ne govore: ono što govore malo je vrijedno. Pitanje je razumijevanja onog što govore i čine na način koji to stavlja u perspektivu u odnosu na ljudsku organizaciju. Takve osobe. ako ih nešto pitate, već pokažu određeni stupanja bezobrazluka, pa i nespremnosti da vam odgovore. Zatim počnu govoriti o nečem drugom a ne onom što je u pitanju. Ali ako uhvatite što govore sami od sebe - među njima ima i onih koji stalno žele brbljati - ako uhvatite što govore o sebi, ponekad imate osjećaj da postoji neki unutarnji izvor govora, što im daje i poseban način povezivanja ideja, što nije slučaj kod običnih ljudi. Takvi vam kažu, ako ih pustite - ne morate ih pitati, samo čuti što govore - takvi vam kažu: Da, prije deset godina bio sam jednom kod seljaka. Seljak mi je dao kavu. Seljakova žena mi je dala kavu u šalici s crvenim ružama naslikanim izvana. Seljakova žena mi nije mogla odmah dati kavu jer je zaboravila šećer u kuhinji i morala ga je prvo donijeti. Onda je zaboravila mlijeko. Prvo ga je morala donijeti iz podruma, a onda je u kavu ulila oko osmine litre mlijeka i onda rekla: moja kava je jako dobra; a onda sam ja rekao: da, i ja tako mislim. - I tako nastavlja; govori detalje koji se odnose na davnu prošlost i ide do nevjerojatnih detalja. Tada dobijete ideju: oh, kad bih barem i ja imao pamćenje dobro kao on. - Čovjek potpuno zaboravlja da, kad bi imao takvo pamćenje kao on, da bi i bio kao on. Da, dobro, pričam to na pomalo tipičan način da prikažem tip i tipičan ishod. Onda se trebate susresti s odgovarajućim lakšim varijantama u životu, s kojima se posebno susreće liječnik. Govorim to kao ekstremno, kako biste vidjeli što je važno.
Kada astralno tijelo uvuče 'Ja' organizaciju, nastaje neka vrsta sile koja voli reproducirati detalje koji se automatski bilježe u sjećanju, uvijek ih je spremna reproducirati, ali se suzdržava od traženja bilo kakve logične veze, već nabraja stvari jednu za drugom, tako da čovjek zapravo ne razumije zašto se dotična osoba dotakne čas jedne stvari čas druge. Može se dogoditi da dotični kaže: seljakova žena je izašla i donijela mlijeko; dok je izlazila, pogledao sam u kut sobe, tamo je bila slika Gospe, bila je ista kao ona koju sam vidio u jednom mjestu prije trideset godina; tamo nisam dobio kavu, već jako dobru juhu. - Može biti da skroz odluta od druge priče, može biti da joj se opet vraća. Dakle vidite, to nije logično sjećanje, već ono koje djeluje prostorno-vremenski s iznimnom vjernošću i žudnjom poput automata da se otkrije. On ima takvo sjećanje, sjećanje u kojem se, ako se još više uđe, vidi nešto vrlo čudno: vidi se na čemu se stvar temelji u još dubljem smislu. Primjećuje se da se osjeća određeno zadovoljstvo u određenim zvukovima riječi koje je osoba povezala s određenim događajima dok je proživljavala same događaje, a sada uživa u izgovoru tih riječi. Zapravo se vraća govoru koji joj je ostao dok su misli istiskivane - ne potpuno, ali gotovo je tako.
S druge strane, primjećuje se i promjena u sferi volje. Na nju također treba obratiti pozornost, jer se na taj način postupno migrira u stvarna patološka stanja, koja se također mogu pojaviti i o kojima moramo govoriti. Primjećuje se sljedeće. Opet treba biti oprezan; jer nekako prići takvim ljudima, natjerati ih da vas slijede, da rade ovo ili ono da bi se nešto vidjelo na njima, to ne pomaže puno, jer oni postaju jako tvrdoglavi, ne žele nikako surađivati, ne žele odgovarati na pitanja koja im se postavljaju, a ne žele ništa ni učiniti. Ali ako idete tamo uz pomoć nekakve izvana dohvaćene anamneze, tako da posložite stvari koje možete naučiti iz okoline ili na drugi način, onda primijetite kako u određeno doba godine takvi ljudi dobivaju impulse volje, naprimjer, da moraju lutati, da moraju lutati nekim krajem. Često je to svake godine ista oblast kojom žele lutati, a unutarnji impuls volje je tu toliko jak, da ako mu se sada pokušate suprotstaviti, možete primijetiti npr. sljedeće. Uzmimo gurmana; među njima ima i onih koji uživaju u jelu. Uhvatite ga dok luta i posjednite ga za jedan ili dva prekrasna obroka, i dajte mu izvanredno dobra jela, ona u kojima on jako uživa. Ali najviše što se može postići je da ostane prvi ili drugi dan, ako to nije ono što je želio postići na svom putu. Postaje nemiran. Vidi se da bi volio pojesti, jer zna da će mu, kada ode dalje, kada na svom lutanju posjeti sljedećeg čovjeka, dati nešto grozno, on to dobro zna. Pamćenje mu je odlično. Postaje nemiran, želi pobjeći od odluke svoje volje, ne prilagođava se neposrednim vanjskim uzrocima. Kao što se, s jedne strane, ne prilagođava neposrednim osjetilnim dojmovima, nego reproducira sve što je moguće iz vokabulara, s druge strane, ne prilagođava se integraciji svog sustava volje i udova, u vanjske odnose u životu. Samo želi slijediti vanjski impuls volje koji ga vodi iznutra na vrlo specifičan način. Vidi se da je sve to izgubio, a ono što ovisi o 'Ja' organizaciji da poveže čovjeka s vanjskim svijetom prisutno je samo u maloj mjeri. Njegova osjetila otupljuju, njegov impuls volje ne dopušta mu da se pravilno postavi u svijetu. On ga želi slijediti, što je upravo rezultat povlačenja 'Ja' u astralno tijelo.
Vidite, takvim ljudima, kada bi naše medicinsko razumijevanje i predana ljubav teologa radili zajedno, takvim bi se ljudima moglo neizmjerno pomoći, samo ne nekom trenutnom terapijom, već na sljedeći način. Kod takvih ljudi postoji vrlo jasna činjenica. Da bismo došli do ove činjenice, razmatramo život takvih ljudi između promjene zuba i puberteta. U pravilu, ako tu osobu promatrate grubim razumom, nećete primijetiti ništa nenormalno. Moglo bi se čak uživati u tome koliko su ti ljudi prerano sazreli, kako pametni, kako užasno pametni, kakve pametne odgovore daju. Ali na ovo pametno odgovaranje treba obratiti pažnju u dobi od sedam do četrnaest godina. Jer takvi ljudi koji su pretjerano pametni u ovoj dobi, takvi ljudi nose nešto od onoga što bi trebali proći u svom razvoju nakon puberteta. Tako nastaje ono što sam upravo opisao. Astralno tijelo, koje tek nakon puberteta treba uvući 'Ja' da bi se 'Ja' tada moglo pojaviti u svom punom razvoju početkom dvadesetih godina, ono uvlači 'Ja' organizaciju od promjene zuba ili od devete, desete, jedanaeste godine, i tu abnormalnu pamet uočavamo i isprva uživamo u njoj. Ali sada, kada dođu kasnije godine, osamnaesta, devetnaesta, dvadesete godina, 'Ja' organizacija je preduboko u astralnom tijelu. Onda postoji stanje koje sam opisao i tada se događaju pojave koje sam naveo. I tako se radi o tome da, ako nas osoba opisanih godina sa svojom pretjeranom pameću brine, mora se tretirati na određeni način. Povrh svega, javljaju se one situacije u kojima će se i liječnik i svećenik morati posavjetovati s učiteljem, kako bi učitelj shvatio što treba činiti u tom ranom životnom razdoblju. Ali prvo bih želio nastaviti karakterizaciju. Sada je pitanje toga da povežemo promišljanja zadnjih dana.
Ali može se dogoditi i da etersko tijelo sa svoje strane, previše zategne vezu između astralnog tijela i 'Ja', da astralno tijelo i 'Ja', u budnom stanju strahovito snažno zaskoče fizičko i etersko tijelo. Tada nastaju uvjeti koji, gledano iznutra, izgledaju tako da je astralni element previše u organima i ne može se pravilo povezati s organima. To je stanje koje je također patološki odraz vizionarskog stanja, nešto poput svete Terezije, jer je prvo stanje koje sam opisao patološki odraz stanja u kojem postoji osjećaj prisustva duhovnih bića. Tu imamo budan san koji se prenosi u jasnu svijest. U slučaju takvih osobnosti koje sam opisao, imamo suprotno: prijenos života iz snova u budni život, s ovim pratećim pojavama koje sam opisao. Budući da je to zapravo budnost, snovi se ne pojavljuju, ali se događa aktivan život u snu, koji se izražava u onom govoru o kojem smo govorili, i u onom intimnom, pretjeranom, unutarnjem okretanju impulsa volje prema unutra. To je patološki odraz sna; prisutna je aktivnosti, umjesto pasivnosti koja živi u snovima.
Sada imamo drugo. Imamo 'Ja' i astralnu organizaciju koja se uvlači kroz etersko tijelo. Ljudsko biće se vrlo snažno hvata s' Ja', astralnim tijelom i eterskim tijelom u fizički organizam, a fizički organizam ih nije u staju primiti u svoje pojedine organe. U svakom organu ostaje višak astralnosti koja se zapravo ne povezuje s organima. Pojavljuje se patološka zrcalna slika onoga što smo upoznali kao drugi stadij kod drugih, onaj drugi stadij gdje se, da tako kažemo, osjetilne percepcije stimuliraju iznutra, i struja ide iznutra prema osjetilima. Sada ide prema unutra, prema organima u zrcalnoj slici, sada preuzima organizaciju, nastaju ona stanja koja se uvijek događaju kada je fizički organ ili eterski organ tu i prožet je astralnim tijelom, 'Ja' organizacijom, a oni se ne mogu povezati na takav način da se može govoriti o pravilno zasićenoj vezi fizičkog tijeka s eterskim i astralnim tijelom. U organima je ostalo nešto od viših članova. Ono što se inače slijeva u osjetilnu, osjetilno obojenu viziju, što može biti otkrivenje duhovnog svijeta, sada se slijeva unutra, to organ želi upiti. Umjesto da inače, više izvana zahvati duhovno umjesto osjetilnog, izlijeva se prema unutra, hvata se za organ, izražava se u grčevitim stanjima, u svim oblicima koji se javljaju u stvarnoj ili maskiranoj epilepsiji, izražava se u 'Ja' organizaciji i astralnoj organizaciji koja se prejako spušta u fizičku organizaciju, koja zatim za sobom povlači etersko tijelo da se poveže. Sada vidimo mogućnost da se prvo stanje koje sam opisao razvije u drugo, a često se to događa u životu, što bi trebalo spriječiti širenjem prave pastoralne medicine. Čovjek ne primjećuje prvo stanje, nalazi da je zanimljivo. Drugo stanje se primjećuje tek kad se dogodi, gdje se javljaju grčevi i epileptički fenomeni, ali kad sjećanje ne hipertrofira za detalje, niti hipertrofira unutarnji impuls volje, a zato jer je astralna organizacija i 'Ja' organizacija potisnuta unutra, jer se astralna organizacija ne povezuje s određenim oblicima organa, sjećanje se sada gasi. Umjesto da se sjećanje drži detalja kao kod prethodnog stanja, a detaljima jednostavno ne upravlja logika, već postoji kontinuirana struja sjećanja koje se odvija u proizvoljnim asocijacijama, bez logike, sada vidimo isprekidano pamćenje; u sjećanju ostaju praznine. To može ići toliko daleko da nam takav pacijent pokazuje nešto poput dvije vrste svijesti. Naprimjer, pamćenje se veže za gornje organe - jer je u pamćenje uključeno cijelo ljudsko biće - zalijepi za gornje organe, ali ostaje odsutno za donje organe, i obrnuto. U drugom dijelu ritmičkog slijeda - jer takve stvari mogu imati ritmički slijed - je obrnuto, gornji organi u sjećanju postaju neaktivni, donji organi postaju aktivni, pa kod takve osobe dvije struje svijesti teku jedna pored druge. U jednom stanju svijesti uvijek se sjeća svega što se dogodilo u tom stanju svijesti, u drugom se sjeća drugoga; ali u jednom stanju svijesti nikada ne zna što je bio sadržaj drugog stanja. U ovoj oblasti stvari idu nizbrdo.
Vidite, tu imamo zrcalnu sliku, patološku sliku onoga, sada ćemo reći, kod sveca, tako da imamo izraz - moderna medicina nema termin za ovo stanje - onoga što se dogodilo kod sveca u drugom stanju. On dobiva svijet oko sebe koji je vizionarski, ali ima duhovni sadržaj, dobiva unutarnje dojmove duhovnog svijeta. Ovaj drugi, patološki, jer u njegovoj karmi leži slaba individualnost, takav je da ga privlači fizičko, dobiva grčeve umjesto duhovnih vizija, poremećene koncepte svijesti, nekoherentnost tekućeg života i tako dalje.
Sada se, međutim, može dogoditi treće stanje. Tu je, kao rezultat karmičkih uvjeta, fizičko tijelo postalo slabije, kao što je i cijela druga organizacija postala slabija, tako da ranije karmičke sile ne djeluju dovoljno na fizičko tijelo. Vidite, kod takve osobe 'Ja' organizacija, astralna organizacija, i etersko tijelo nisu uvučeni u fizičko tijelo, nego se događa nešto sasvim drugo. Kod takve osobe događa se ono što moram opisati na sljedeći način.
Pretpostavimo da netko postane senzibiliziran na drugoj strani, na strani osjetila, to jest, na strani 'Ja' organizacije; čovjek je strašno osjetljiv na sve što ulazi kroz osjetila, na žive boje, na žive tonove. Ali upravo suprotno se događa kod onih ljudi čije je fizičko tijelo slabo kao rezultat karmičkih uvjeta. Oni ne postaju preosjetljivi iznutra, nego neosjetljivi na svoje fizičko tijelo, ali zato golemom snagom prihvaćaju sve s druge strane, sa strane volje, što je izvan fizičkog svijeta. Podliježu težini, vrućini i hladnoći. Sve to uopće ne djeluje na organska bića, nego na anorganska bića, što onda potiskuje manifestaciju astralnog tijela i 'Ja' organizacije. Prihvaćeni su od svijeta, ne suočavaju se s vanjskim svijetom odgovarajućim intenzitetom zbog slabog fizičkog tijela, oni su kao pripadnici vanjskog svijeta, ali unutar fizičkog. To je jasna suprotnost onome što smo opisali kao treći stadij kod sveca. Preko boli koja se kod njega pretvara u zadovoljstvo, svetac prelazi na doživljaj duhovnog svijeta u njegovoj čistoj duhovnosti. On to naziva 'počivanje u Bogu' ili 'počivanje u duhu'. Svatko tko se razvija kako sam opisao počiva u skrivenim okultnim moćima fizičkog svijeta, kojih nije svjestan, ne nalazi odmor u Bogu, niti u duhu, on nalazi počinak u okultnim silama svijeta, s kojima se kao ljudsko biće treba samostalno suočiti. On razvija zrcalni odraz trećeg stanja sveca, patološki zrcalni odraz, a to je stanje besmisla u kojem se čovjek gasi, u kojem čovjek počiva u vanjskoj prirodi, tj. u skrivenim silama, ali se više ne može izražavati ljudski, nego samo u onome što se prirodno odvija u čovjeku, što predstavlja nastavak vanjskih prirodnih procesa, vegetabilnih procesa: hranjenje sebe, prerada hrane i kretanje u smjeru u kojem hrana daje impulse u svojoj unutarnjoj obradi, potpuno budno spavanje, posvećeno funkcijama tjelesnog oblika, koje, međutim, ne svladava slabo fizičko tijelo, već ostaju slične procesima u vanjskom svijetu, koji, budući da djeluju u čovjeku, daju impulse čovjeku koji je izoliran od svijeta jer je prejako smješten u fizičkom svijetu.
Imamo posla sa svim onim što je patološka zrcalna slika počivanja u Bogu. Bavimo se 'počivanjem u prirodi'. Imamo posla s raznim paranoičnim stanjima, s onim što se u običnom životu naziva idiotskim stanjima, dok su prethodna stanja više idiotska stanja. [radi se o stupnjevima imbecilnosti, nap. pr,]
Tako kod sveca vidimo niz stupnjeva, od osjećaja prisutnosti prema bićima duhovnog svijeta, do trećeg stupnja u kojem se osoba postavlja u duhovni svijet. Tako vidimo patološki pandan psihopatološke inferiornosti koju možemo pronaći u prvoj fazi. Konkretno, možemo skrenuti pozornost na psihopatološku inferiornost kada je izražena na način koji sam ranije opisao: u abnormalnoj žudnji za lutanjem, u kombinaciji s nelogičnim pamćenjem. Zatim vidimo taj prijelaz u stanja ludila, koja će međutim, u ranim fazama učiniti čovjeka prikladnim za određene aktivnosti vanjskog života. Tada često vidimo prijelaz u treće stanje, koje je također moglo biti prisutno od početka.
Vidimo kako se u biti drugo stanje može temeljiti na činjenici, da se ne možemo suprotstaviti određenim stanjima između rođenja i promjene zuba. Ako djeca ne pokazuju preveliku pamet u ovom prvom razdoblju života, već snažnu želju za učenjem koja bi se trebala pokazati tek nakon promjene zuba, ta karakteristika je normalna između promjene zuba i puberteta, međutim, kada se pojavi u prvom periodu, trebali bismo se zabrinuti i trebali bismo pronaći sredstva - fizička, duševna i duhovna sredstva - da izliječimo ono što je već patološko. O tome ćemo kasnije. Ali to je ono što treba proučavati u vezi s ovim pojavama, naime da ono što bi se trebalo pojaviti u drugoj epohi života, kao što sam jučer opisao, ne bi trebalo zasjati u prvoj epohi života između rođenja i promjene zuba.
Međutim, treća faza se može pojaviti na dva načina. U velikoj većini slučajeva, kao što ste vidjeli iz mojih opisa, ljudi to donose sa sobom kao svoju karmu. On već ulazi u abnormalno stanje kroz ono što je prošao u potrazi za sastavom eterskog tijela prije nego što uđe u fizičko tijelo. Razvija etersko tijelo koje ne želi ući svugdje, koje ne želi ući u srce i želudac na pravi način, već ih želi preplaviti, koje u te organe prenosi previše astralnog tijela i 'Ja' organizacije, te vidimo da se fizionomske deformacije koje nas mogu zabrinuti pojavljuju već pri rođenju ili se barem razvijaju ubrzo nakon rođenja. To se zove urođeni idiotizam. Ali to ne postoji. Postoji samo karmički idiotizam vezan uz cjelokupnu sudbinu čovjeka. O tome ćemo također raspravljati detaljnije, tako da se može vidjeti kako se s obzirom na jednu inkarnaciju koja se može provesti u takvoj duhovnoj poremećenosti može, pod određenim okolnostima, čak i blagonaklono gledati na karmu ljudskog bića, čak i ako ona u jednoj inkarnaciji predstavlja bijedu. Uostalom, postoji potreba da stvari promatramo ne samo sa stajališta konačnog života, već sub specie aeterni, ili sa gledišta čovjekova vječnog života. Onda će doći ono što bi trebalo prožimati suosjećajno, i ujedno mudro milosrđe.
S druge strane, međutim, drugi stupanj, koji sam vam opisao, sigurno može prijeći u treći, a to postaje očito kada, čak i u prvoj epohi ljudskog života između rođenja i promjene zuba, ne samo da zasja druga epoha, već i treća, ona u kojoj ljudsko biće treba ući u svoju 'Ja' organizaciju. Kada sretnemo dijete u četvrtoj ili petoj godini s osobinama koje često izazivaju oduševljenje okoline, jer kažu: govori ili se ponaša kao dvadesetogodišnjak - loše je ako je tako. Jer tada se događa da se 'Ja' organizacija razvija prerano, preplavljuje fizičko tijelo i čini ga slabim. Tada ne nastupa onaj idiotizam koji je karmički posredovan, nego je stečen kasnije u životu i tek kasnije se može karmički izbalansirati; idiotizam, javlja se kasnije u životu. Ako na život gledamo s pronicljivošću, s dobrom pastoralnom medicinom, moći ćemo ga kontrolirati jednostavnim obrazovanjem osobe na pravi način u ranoj fazi.
Oni koji su upućeni svojim unutarnjim pozivom da promatraju takve stvari ne bi ih trebali promatrati samo utoliko što su pojedinačne pojave - trebali bi naravno, biti u stanju ući u njih s posebnom ljubavlju - također bi trebali razviti razumijevanje kada postanu opće pojave. Trebalo bi razviti razumijevanje kako su te stvari ponekad inducirane.
Vidjeli smo, dragi prijatelji, da su neke stvari našle svoj put u pedagogiju zadnjih desetljeća, s kojom se trenutno borimo sa stajališta zdrave pedagogije, kakva pedagogija Waldorfske škole želi biti, stvari koje su ljudima postale iznimno drage. Ponekad se naše obrazovanje u Waldorfskoj školi mora baviti određenim stvarima s velikom ozbiljnošću, naprimjer, rad u vrtiću Fröbel, koji nije imitacija života, već izmišljene stvari. Onda se u djetinjstvu između rođenja i promjene zuba uzima u obzir ono što bi trebalo biti tek u drugoj fazi između promjene zuba i spolne zrelosti. Ono što je predstavljeno u prvim fazama patološkog procesa, kako sam to danas opisao, tu se zapravo koristi. To dovodi do prve faze patološkog stanja, blagog stanja bolesti, koja se često još ne naziva patološkom, koju je također bolje ne zvati patološkom, inače bi se mnogo toga drugog moralo označiti patološkim, što se u svakom slučaju mora prepoznati kao kulturni fenomen. Te stvari se ne mogu samo kritizirati, nego ih se mora razumjeti, kako bi imali pravi odnos.
Što tu leži? Tu leži pogrešan odgoj u prvim godinama djetinjstva. Druga faza života uklopljena je u prvu, potpora svega što proizvodi automatski govor i što potiče volju iznutra bez prilagođavanja okolini. Pretpostavimo da postoji nešto od onoga što sam opisao za prvi patološki stupanj, što je proizvedeno činjenicom da je odgoj koji sam vam opisao bio pogrešan. Što dolazi sljedeće? Želja da se bude ptica selica, ovisnost koja se ne može opisati kao patološka, ali ima određena svojstva, samo slijediti sebe u određenoj dobi, ne računati sa svijetom: maknuti se iz vanjskog svijeta, planinariti, želja biti ptica selica! Ima to veze sa suvremenim pojavama koje su proizašle iz patološkog odgoja, ako mogu tako reći, ili barem iz odgoja s prizvukom patologije. To vidite baš sada. Promatrate mnogo mladih ljudi - ne želim to kritizirati, stvari su savršeno opravdane - oni se povezuju s onim što se dogodilo u Kali Yugi, jer postoji afinitet između onoga što je blago patološko na ovaj način i onoga što je donijela Kali Yuga. Te stvari spadaju zajedno, ali ih morate promatrati s dva aspekta. Pogledajte i lako ćete vidjeti djeliće onoga što sam opisao. To je jasno izraženo u žudnji za lutanjem, ali u ekstremnoj fazi. Slušajte razgovore, čovjek je uznemiren koliko ne reagiraju na ono što im se govori i kako stalno ponavljaju pojedinosti onoga što nazivaju svojim 'iskustvom', stalno se iznova vraćaju na istu stvar. Nemojte me krivo shvatiti, ne želim to ni najmanje prikazati kao nešto što se sada može prosuđivati u filistarskom smislu, već želim naznačiti kako se takve pojave mogu pravilno razumjeti samo ako se pravilno razmotri odnos koji sam vam opisao proteklih dana, a koji se sastoji u tome da uvijek postoji iskorak u duhovni život i njegova polarna suprotnost u vlastitom tijelu. Još je jedan korak do duhovnog tijela za sveca, još je jedan korak do tijela od grčeva i epilepsije za nekoga tko postane patološki, i tako dalje. Takav je odnos. I ako razmislite kako je u vanjskom elektricitetu i u vanjskom magnetizmu jedan pol uvijek ovisan o drugome, razumjet ćete nestabilno stanje koje može postojati u životu između jednog i drugog, ali koje se ne smije uhvatiti tako nespretno kao što je često slučaj s današnjim materijalističkim pogledom na svijet, već se treba shvatiti sa suptilnošću da su polarne suprotnosti tu i tu je opet i privlačnost jednog pola i drugog pola, i tada ćete vidjeti o čemu se radi u jednom slučaju, a o čemu u drugom. Samo kroz to se uči gledati u ljudsko biće.
Sutra ćemo nastaviti.